Wednesday , 23 May 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »      Propadanje Bosne
     Propadanje Bosne

     Propadanje Bosne

Piše : Jusuf Trbić

 

Zašto tone Bosna i ima li kraja tom propadanju? Tim  pitanjem bave se ovih dana mnogi u međunarodnoj zajednici, od američkog Kongresa do Bundestaga, od poznatih političkih analitičara do naših ljudi koji žive u inostranstvu. Bodo Veber  (Weber) stručnjak za Balkan i autor najnovijeg izvještaja evropskog Vijeća za politiku demokratizacije, inače potvrđeni prijatelj Bosne, kaže da je to propadanje počelo 2005. godine, kad je Amerika prepustila Bosnu Evropi, a ova zadužila domaće političare da vode brigu o državi. A naši političari, takvi kakve  ih  je Bog dao, prigrlili su iz sve snage etničku podjelu koju im je obezbijedio Dejtonski sporazum, okupili i homogenizirali svoja stada i učvrstili vlast svaki na svojoj teritoriji.

“ Riječ je o čvrstoj kontroli nad državnim resursima koju provode čelnici stranaka na područjima koja kontroliraju, te preko javnog sektora i nad dobrim dijelom privatnog sektora privrede, kao i nad društvom”, kaže Veber. Dakako, on nije htio da ide dalje u prošlost, pa da kaže ono što mi svi znamo : da je propadanje Bosne bilo dio plana za rasturanje Jugoslavije, koji je kreirao i sprovodio Miloševićev režim, a Tuđman je to svesrdno prihvatio. Podjela  Bosne i uništenje njenog muslimanskog stanovništva bili su važan dio tog plana, a to su prihvatili i neki od najvažnijih centara moći u Evropi, prije svega London i Pariz, što je potvrdio i Džon Mejdžor (John Major), tadašnji engleski premijer, u već čuvenom pismu sekretaru Ministarstva inostranih poslova. Bosna je najprije priznata kao nezavisna država, primljena je i u UN, da bi joj ta ista organizacija, odmah nakon početka agresije, uvela embargo na oružje, koji nije važio za agresore. To je bila smrtna presuda državi koju skoro niko u Evropi nije želio.

Svemu tome kumovali su i bošnjački političari, koji su bili inicijatori rušenja Ustava Republike BiH na račun nekakvog “pomirenja naroda” koje će izvesti samo “pravi” predstavnici tih naroda, mada ni danas niko ne zna ko su oni. A u građanskom ustavu BiH postojali su samo građani, nije tu bilo nikakvih naroda, pogotovo ne zavađenih, pa da ih je trebalo miriti. Vezanje zastava nacionalističkih Srba, Hrvata i Bošnjaka bilo je, simbolički, slika podjele države na tri dijela. Tim putem krenulo je od početka bošnjačko vođstvo, i povratka više nije bilo. Kako kaže Muhamed Filipović, slijedila je greška Alije Iztebegovića, koji je prihvatio zahtjev Dejvida Ovena ( David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što ga je svelo na vođu jedne od strana u sukobu. “ Kada je, posebno kroz Oven-Stoltenbergov prijedlog, postalo i zvanično stanovište predstavnika Evropske unije,  Ujedinjenih naroda, uključujući i Sjedinjene Američke Države, da se radi o sukobu tri strane, onda je proizašla i ona konsekvenca koja je izjednačila agresore, masovne ubice, izvršioce genocida i organizatore udruženog zločinačkog poduhvata, s časnim borcima koji su branili svoju zemlju, međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, koja je,  po Povelji UN, imala apsolutno pravo da svim sredstvima brani svoju državu, njenu teritoriju i njene stanovnike”, kaže profesor Filipović.

Tako su, eto, sami Bošnjaci popločali put u etničku podjelu Bosne i sveli sebe na stranu u sukobu, osuđenu da nestane s lica zemlje. Kad se pokazalo da to teško ide nasiljem, zločinom, genocidom i progonima, jer se dogodilo čudo bosanskog otpora, za Bosnu je u Dejtonu  skrojena nemoguća država, koja je, praktično, nastavak rata, samo drugim sredstvima. Svi drže teritoriju osvojenu u ratu, mržnja i strah su temelj tri politike koje vuku svaka na svoju stranu, kad bi mogli, političari bi podijelili i nebo iznad nas, da svako uzme svoj dio, a raspad države čini se bližim nego što je bio 1992. godine. “ Ideal mirne Bosne i Hercegovine je na samom rođenju bio mrtav bez mogućnosti oživljavanja”, kaže Bil Stubner ( Bill Stuebner), politički analitičar i bivši diplomata na Balkanu. “ Lažno obećanje Dejtonskog sporazuma da će pošteni lideri konačno učiniti što je najbolje za dobrobit građanstva, izopačilo se u situaciju u kojoj političari, u biti, koriste Ustav za sprečavanje progresa. Svi političari naučili su svirati istu melodiju, kaže on, a ta melodija je “strah od onih drugih, strah koji je tako karakterističan za cijeli Balkan”.

Politički lideri u Bosni, od prvog do posljednjeg, prihvatili su isti model ponašanja. Oni se bore protiv bilo kakve promjene, čak i one najsitnije, kakva bi bila provođenje evropske presude u slučaju Sejdić-Finci, što, samo po sebi, ne bi donijelo ništa posebno novo, ali bi možda otvorilo proces koji niko od njih ne želi. “ Političkim elitama u BiH ne odgovaraju promjene koje zahtijeva EU”; kaže i Bodo Veber. Oni ih verbalno podržavaju, a aktivno destruiraju… Njih samo zanima čvrsta kontrola nad državnim resursima, pa i privatnim kompanijama, koliko god mogu. Bore se za pozicije u javnoj upravi i to je srž svih elita u BiH.”

Političke stranke u BiH pretvorile su se odavno u interesne zajednice i mjesta za sticanje i redistribuciju moći. Sva njihova aktivnost, pogotovo u vrhovima stranaka, svodi se na raspodjelu radnih mjesta, posebno rukovodećih, u javnom sektoru, što dalje omogućava iskorištavanje finansijskih i drugih privilegija za pripadnike elite i njihove saradnike i saveznike. Zbog toga se javlja toliki broj stranaka, zbog toga se vodi tako grčevita borba za mjesta u parlamentima, zbog toga se tako slavi uspjeh i oplakuje neuspjeh na izborima. Jer, onaj ko dobije vlast, može zapošljavati svoje ljude u “svojim” javnim institucijama i administraciji, obezbjeđujući tako glasačku mašineriju za sljedeće izbore, može davati državne pare kome hoće, uzimati kredite i mešetariti bez imalo brige da će to neko primijetiti i kazniti.  Vlast “pokriva” i sve sudske i policijske instance, a za mišljenje naroda ionako nikoga nije briga. Država, narod i građani danas su samo riječi za masovnu političku zabavu, a stvarni interesi su vrlo konkretni i njih odlično razumiju svi koji se dokopaju makar i malog dijela tog čudesnog kolača političke moći. Izuzetak su opštinski ogranci stranaka onih koji su u manjini, recimo Srba u Federaciji i Bošnjaka i  Hrvata u RS-u, koje se bore za preživljavanje, ali to lidere u Banjoj Luci i Sarajevu malo zanima. Oni se međusobno dobro slažu, među njima nema sporenja ni oko najbanalnijih privilegija, kakve su lični šoferi, nebrojene naknade za sve i svašta, banjska liječenja na račun države, besplatni ručkovi i večere, telefoni i putovanja, kupovina diploma, zapošljavanje familije i prijatelja, a predlaganje i odbijanje zakona kakav je onaj o ispitivanju porijekla imovine, svodi se na uobičajeni politički folklor. U starom Rimu narodu su nekada, da ih zabune, davali hljeba i igara, današnjim Bosancima i Hercegovcima nije važan hljeb, važno je ko je kome šta rekao, ko je koga uvrijedio, ko je najavio drastične mjere, a ne šta je ko uradio.  A kome to dosadi, prijavi se za odlazak u neku od evropskih država. To stanje kontrolisanog haosa i beznađa savršeno odgovara političkim elitama.

Ima li izlaza? Kao što smo vidjeli, apeli pro-bosanskim snagama da se ujedine i formulišu minimum državnih interesa, ispod kojeg ne smije niko ići – ne piju vode. Ništa nije bolje ni sa pozivima da  političke stranke, bar one koje se deklarativno zalažu za Bosnu, okrenu svoj brod u pravcu Evrope, građanskog, demokratskog, sekularnog društva, jer niko neće da ide protiv svog džepa i interesa. Šta nam ostaje? Možda da iskoristimo uplitanje Rusije i Turske u balkanske poslove, pa da zamolimo Ameriku da nam ponovo napravi Ustav, ali ne kao onaj prošli, zbog kojeg je i Klinton, na skupu Bosanaca u Americi, izjavio da se kaje što je napravljena ovakva država.  Poslije nekih stvari nema kajanja, kaže naša narodna mudrost. Ako ni od Amerikanaca ne bude ništa, ostaje nam izbor : ili da započnemo revoluciju, ili da zaključamo dućan. Trećeg nema.

 

 

 

 

 

 

Share Button