Monday , 10 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »  Laži  bližnjeg  svog
 Laži  bližnjeg  svog

 Laži  bližnjeg  svog

Piše : Jusuf Trbić

E, moj Milarade, da nisi bježao s časova, naučio bi da su Srbi i Srbija napravili Kraljevinu Jugoslaviju po svojoj mjeri, a lako bi mogao saznati da je tvoj entitet stvoren zločinom i na zločinu se održava. I još  bi se zapitao : ko onda tjera Srbe da bježe iz tvog etnički očišćenog raja, što bježe kad im je tako lijepo? I kad već bježe, što ne idu u Srbiju ili Rusiju,  već u neprijateljsku Evropu i još goru Ameriku, u kojima nema ni Republike Srpske, ni  srpskog jezika i ćirilice, ni Vučića i Irineja, i gdje djeca uče u školama da su tvoji i Karadžićevi Srbi počinili genocid?

 

Laži  bližnjeg  svog

 

Kad je britanski rječnik “ Oksford” 2016. za riječ godine proglasio “ post-truth” , što znači : vrijeme nakon istine, vrijeme u kojem istina ne samo da nije važna, već nikome i ne treba, a drugi to nazvali “ post-činjeničnim dobom” u kojem činjenice više ništa ne vrijede, svijet se našao u čudu. Oni koji su decenijama istinu smatrali svetinjom u javnoj komunikaciji, odjednom su se, pogotovo nakon dolaska Trampa na vlast u Americi, susreli sa potpuno drugačijim načinom razmišljanja. Laganje je postalo moda, potreba, uslov dolaska i opstanka na vlasti, kao opravdanje za sve ( recimo za napad na Irak, Libiju ili Siriju), laganje kao uobičajeni način komunikacije koji više nema alternative. Model političkog ponašanja se svodi na to da lažima optužiš nekoga, a on, ako može, neka se brani i dokazuje svoju istinu, koja više nikome ne treba. Laži se nezadrživo šire medijskim prostorom, globalna mreža je postala veliko seosko ili mahalsko sijelo, nepismenost i neznanje su strahovito napredovali, površnost je postala moda, glupost je zavladala svijetom. Ali, nije samo stvarnost žrtva bjesomučnog izvrtanja činjenica, već se sistematsko i masovno gušenje istine okrenulo vremenima iza  nas, pa se, pogotovo u zaostalim i totalitarnim režimima, istorija tako udarnički mijenja, prepravlja, okreće na glavu, renovira i usklađuje sa sadašnjim potrebama, da više nije sigurno šta je još juče bilo, a šta nije. Poznato je da su  balkanski narodi, ako ni u čemu drugom, u laganju oduvijek bili šampioni, a sad su tu vještinu značajno unaprijedili. I čini se da im u tome niko nije ravan.

“Laž je spasila srpski narod” – ova znamenita rečenica Dobrice Ćosića, najvećeg Srbina novijeg doba, odjekuje balkanskim prostorima kao temelj novog života. Nekad se govorilo : “ Laže ko televizor”, a sad je lepeza laganja neuporedivo šira. Lažu političari, i to bez mjere, lažu mediji i novinari, prodavci i kupci, profesori i đaci, lažu popovi i hodže, sudije i osuđeni, roditelji i djeca, kumovi i prijatelji, lažu kandidati na izborima i oni koji ih biraju, lažu bogati i siromašni, lažu pisci i čitaoci, lažu i oni kojima laž ne treba, ali ne žele da se izdvajaju. Laganje je poprimilo takve razmjere, da se istina smatra bogohulnim činom, a oni koji istinu izgovore bivaju ukaljani, popljuvani, ekskomunicirani iz društvene zajednice i svoje etničke grupe ili religije. Laž je danas postala društveni ideal i jedini mogući način javnog komuniciranja, i to prihvataju svi, ili skoro svi koji žive pod ovim nebom. Tako im diktiraju naši neobrazovani, polupismeni, pohlepni i bezobzirni vladari, kojima i njihove i tuđe laži dobro dođu, jer oni i mogu vladati samo u takvom sluđenom i nerazumnom svijetu.

Ako ste Srbin, pokušajte javno i glasno reći istinu o četnicima, na primjer, a pogotovo o zločinačkoj politici i praksi, koja je, fašističkim metodama, gradila Veliku Srbiju i ubijala i progonila vaše komšije i prijatelje. Ako ste Hrvat, pokušajte reći istinu o ustašama ili zlodjelima Herceg-Bosne, ili o zloćudnoj politici Tuđmana  i Dragana Čovića. Ako ste Bošnjak, probajte progovoriti koju o sprezi primitivnog religijskog mišljenja i politike ili o neposobnim bošnjačkim političarima i njihovom srljanju u propast. Pričajte, navodeći imena, ako smijete, o idiotskoj izmišljotini zvanoj etnička podjela, o nacionalizmu na svim stranama i onima kojima naša opšta propast itekako odgovara, o mržnji koja se tako uporno njeguje, o korupciji i aparthejdu, o “ nama” i “ njima”…  Ima i takvih koji to govore, naravno, ali gdje su ti, i ko su ti, da prostiš, i zašto nam remete mir, i zašto ih više ne ušutkaju? Oni koji to više ne mogu da podnesu, staju u redove pred stranim ambasadama, i što su ti redovi duži, naši lideri sve više trljaju ruke : odlaze oni koji mogu da misle, ostaju oni koji znaju samo da aplaudiraju, kud ćeš bolje od toga? A mi ostali, svako u svom toru, kao ovce gledamo šta se događa i saginjemo glavu, što da se bihuzurimo kad je lakše slušati Cecu i gledati Zadrugu, valjda će i nama zapasti neka mrva, važno je da se ne puca.

Laž je tako zavladala svuda, u svakom kutku naših poharanih života. Pogledajte samo svjetsko fudbalsko prvenstvo.

Mnogi su nedavno osuli paljbu na Mladena Krstajića, selektora fudbalske reprezentacije Srbije, kad je uporedio sud u Hagu i novu VAR tehnologiju na svjetskom prvenstvu, kao, oboje rade protiv Srba. FIFA ga je čak kaznila zbog toga. Ali, čovjek je u pravu, samo što to svijet ne razumije. I Haški sud i nova video-tehnika utvrđuju nesumnjivu istinu, a svaka je istina uperena protiv Srba.

Istu tu utakmicu protiv Švajcarske prokomentarisao je i čuveni Miroslav Lazanski, koji je navodno navijanje sudije protiv Srba okarakterisao kao osvetu Nijemaca za Drugi svjetski rat. Ni manje, ni više.  On tvrdi da je praunuk Hitlerovog feldmaršala Keserlinga, poslije pada Envera Hodže, reformisao albansku obavještajnu službu, pa je njemački fudbalski sudija, po zadatku, “pristupio direktnoj reviziji rezultata Drugog svjetskog rata…upravo na mestu gde su Nemci izgubili Prusku”

Da, to je onaj isti Lazanski koji je svojevremeno napisao kako je normalno što je Milorad Dodik bio na obilježavanju Dana oslobođenja Beograda 1944. godine, zajedno s Putinom, jer su, kako je rekao, “Beograd oslobađale i jedinice iz Republike Srpske”.

A prije neki dan je Dodik otkrio kič-spomenik u kič-gradu kič-Srbina Nemanje Kusturice – spomenik Mehmed-paši Sokoloviću i njegovom navodnom bratu, prvom srpskom patrijarhu Makariju Sokoloviću. Veliki vezir se, eto, sjećao svoje vjere, pa je obnovio Pećku patrijaršiju i za patrijarha postavio rođenog brata. Ali, Makarije ne samo da nije bio njegov brat, nije mu bio ni dalji rod, oni potječu iz različitih dijelova Bosne, a u vrijeme obnove Pećke patrijaršije Mehmed-paša je bio tek vezir trećeg ranga ( na mjesto Velikog vezira došao je osam godina kasnije) i nije poznato da je ikad gradio ili obnavljao pravoslavne objekte u Bosni. Ali, kad Nemanja Kusturica može biti najveći Srbin, a pravio ga je Murat, što Makarije ne može, bar za dnevnu upotrebu, biti bilo čiji brat? Šta mu fali?

Sjećam se kako je čuvena BN Televizija snimila i u više navrata emitovala TV film o tome kako je nastala pjesma “Đurđevdan”, poznata iz filma pomenutog Kusturice, pjesma koja je danas postala nezvanična srpska himna. Kao, poveli Nijemci veću grupu Srba u zatvorenim vagonima voza, u Jasenovac, u smrt, a jedan od nesretnika, bivši profesor muzike, nemajući, valjda, pametnija posla, začas je smislio riječi i melodiju pjesme. Za tili čas su to naučili ljudi zatvoreni u vagonima, i uskoro se, dok su ih vodili u smrt, razlegla pjesma u koju je stala cijela srpska patnja…A istina je vrlo jednostavna : radi se o staroj i poznatoj makedonskoj romskoj pjesmi, koju je stari maher Goran Bregović “pokupio” dok je spremao muziku za film “Dom za vješanje”. Uz to, stihove te pjesme ja sam našao u antologiji stare romske poezije, Bregović je i to uzeo bez kolebanja.

A šta tek reći za knjige istorije i školske udžbenike, krcate lažima o najstarijim narodima, o mračnom turskom dobu, o NOB-u, Titu i Jugoslaviji, a tek kad se pogleda kako se objašnjava posljednja agresija na Bosnu, krajem prošlog vijeka, tu se tek ne zna ništa!  Ama je i to malo, pa nas danas političari ubjeđuju kako divno živimo, samo što mi to ne vidimo, kako ćemo ubrzo prestići i Ameriku, kako sve cvjeta na brdovitom Balkanu zahvaljujući njima, samo ih treba pustiti da ostvare svoje političke fantazije.  Tako Dodik reče neki dan kako je BiH zajednica “ u koju smo natjerani, kao što je to bila Jugoslavija. E, moj Milarade, da nisi bježao s časova, naučio bi da su Srbi i Srbija napravili Kraljevinu Jugoslaviju po svojoj mjeri, a lako bi mogao saznati da je tvoj entitet stvoren zločinom i na zločinu se održava. I još  bi se zapitao : ko onda tjera Srbe da bježe iz tvog etnički očišćenog raja, što bježe kad im je tako lijepo? I kad već bježe, što ne idu u Srbiju ili Rusiju,  već u neprijateljsku Evropu i još goru Ameriku, u kojima nema ni Republike Srpske, ni  srpskog jezika i ćirilice, ni Vučića i Irineja, i gdje djeca uče u školama da su tvoji i Karadžićevi Srbi počinili genocid?

Ali, laž i lažovi ne znaju ni za stid ni za umor, oni rastu i cvjetaju na našoj muci, našem kukavičluku, našem neznanju i navici da saginjemo glave i kad treba i kad ne treba. Oni falsifikuju sve što smo ikad bili, što smo imali i znali, i bogate se na našim ukradenim sudbinama. A mi, kao sjenke, idemo šutke kroz naše male živote, ne shvatajući da svako na ovome svijetu ima samo ono što zaslužuje.

Ni manje, ni više od toga.

 

Share Button