Tuesday , 20 November 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »    Zloslutni karneval
   Zloslutni karneval

   Zloslutni karneval

Piše : Jusuf Trbić

                              

 

Svuda u svijetu vremena se mijenjaju, staro odlazi a novo dolazi, i ništa više nije isto. Samo se na Balkanu, a pogotovo u Bosni, čitav život ponavlja kao traka na pokvarenom magnetofonu, falsifikovani, nestvarni život koji liči na lošu cirkusku predstavu, na “zloslutni karneval”, kako je nekad pisao Filip David. On priča o tome kako su srednjovjekovni teolozi tumačili ovo pretvaranje stvarnosti u nestvarnost, u imitaciju života : bio je to rezultat, kako su tvrdili, moralnog posrnuća i nereda u društvu. “ Zlo počinjeno na zemlji utiskuje svoj beleg na duh sveta koji to odražava na elemente, i preko njih na duh sveta”, smatrali su oni. Mi, koji živimo i dalje na ovom nesretnom komadiću zemljinog šara, svjedoci smo opšte karnevalizacije života, u kojoj su svi stari pojmovi, koji su usmjeravali živote svih nas, bačeni pod noge i pretvoreni u jeftinu robu na šarenim političkim tezgama. Šta danas u našem izokrenutom svijetu znače nekad velike i sjajne riječi : poštenje, istina, pravda, ravnopravnost, čestitost, patriotizam, šta danas znači građanska hrabrost? Svi mi gledamo kako gospodari naših sudbina izvrću naopako naše živote i ni malo se ne bunimo zbog toga, svi vidimo da tragično zaostajemo za svijetom, da nazadujemo i tonemo u bijedu i jad, dok  nam oni, umjesto hljeba, nude vlastitu glupost, pohlepu i zlo, a mi to mirno prihvatamo. I sve nam se to danas vraća kao bumerang, kao zaslužena kazna, kao posljedica moralne katastrofe na koju smo pristali. Luda vlast i glupi, poslušni podanici, kako bi to rekao Filip David, gori su od svake prirodne katastrofe. Zar nisu hiljade ljudi, do juče normalnih i razumnih, prihvatili i podržali krvave nacionalističke ideje, i još jašu na njima, pa i danas slijepo i gluho pravdaju najbestijalnije zločine nad onim “drugima”, čak i kad su žrtve djeca, utirući tako put nekom budućem zlu? Zar toliki, naizgled časni ljudi, ne negiraju i najjasnije činjenice, koje govore o  strašnim ratnim zločinima, o diskriminaciji i lopovluku oko nas, uporno vjerujući da je istinita samo jeftina, lažljiva i glupa  politička predstava koju već bezbroj puta ponavljaju kradljivci naših života? U Bosni danas sluđeni građani žive u tri odvojene ne-stvarnosti, u tri odvojena fiktivna svijeta, u tri falsifikovane istine koje se hrane mržnjom, neznanjem i nemoralom svake vrste. I pristaju na sve. A bez kolektivnog pristanka podanika ne može postojati ni jedno carstvo, ma kako surovo i loše bilo. Mi danas živimo u bolesnom svijetu, u svijetu u kojem vlada kuga nacionalizma, strašna bolest koja u ponor duhovne i materijalne bijede baca narode i ljude.

Nacionalizam je paranoja, kolektivna i  pojedinačna, pisao je nekada Danilo Kiš, a kad se ta paranoja nakalemi na ljude bez znanja, ličnog integriteta i morala, rezultat je – propast,  jer nacionalizam počiva na mržnji prema drugima i potrebi za uništavanjem i razaranjem svega što se ne može ubaciti u uske kalupe zloćudne ideologije. Na kraju uništava i sam sebe. Ljudi otrovani ovom bolešću ne vide i ne žele da vide ni svoju ni tuđu propast, oni prihvataju laž kao spas, a falsifikovani život kao vječni zov sopstvenog krda. Dok tonemo u živo blato siromaštva, a iz zemlje bježe svi koji to mogu, naši lideri uvjeravaju nas da nam je dobro, nudeći kao dokaz vlastitu sliku. Njima ne pada na pamet da uskrate sebi makar najmanju privilegiju, da makar pred izbore krenu na posao tramvajem, da se uzdrže od kupovine luksuznih auta ili bogatog jelovnika u skupštinskim restoranima. Stiče se utisak da su ti ljudi toliko odvojeni od stvarnog života, da više ne shvataju gdje se nalaze. Ali, njih podržava i održava masa sljedbenika ispranog mozga, koji svaku novu nacionalističku glupost prihvate kao zastavu. Oni pristaju na falsifikovanje čitave prošlosti, na lažnu stvarnost i praznu budućnost, na ogromnu iluziju života u kojoj su izgubljene sve ljudske vrijednosti. U tom svijetu oni su oslobođeni potrebe za razmišljanjem, njima ne treba ni savjest, ni poštenje, ni znanje, ni hrabrost, oni se zadovoljavaju mrvicama, za njih je smisao života borba protiv svih drugih i drugačijih. Oni koji ne pristaju na taj svijet obmana, zauzimaju mjesto u redu ispred stranih ambasada.

U nedostatku bilo kakvih smislenih ideja, naši lideri iz dana u dan bacaju pred nas oglodane kosti  ispraznih fraza, na koje se mi bacamo kao gladni psi. Oni tamo, kao,  ugrožavaju naš identitet, naše postojanje, našu istoriju, našu istinu, a mi sve to, kao branimo svim snagama. Koliko puta je, recimo, Milorad Dodik upotrijebio neki otrcani verbalni incident, kojim svaki put “pokrije” stvarni život i sve nebrojene probleme s kojima se suočavaju ljudi u ovom dijelu Bosne, preuzimajući sve više nekadašnju ulogu “zlog klovna”, koju je tako uspješno igrao ( i još se trudi) Vojislav Šešelj? Nije bilo genocida u Srebrenici, Srbi nisu počinili zločine, nema bosanskog jezika, RS će se pripojiti Srbiji, pola građana su izdajnici  (zanimljivo, šta će biti ako na izborima izdajnici pobijede),  krediti, glad i nezaposlaost nisu važni, bijeda je vrlina, laž je istina. Krčanje crijeva je muzika. U siromaštvu je bogatstvo. Ko misli svojom glavom, ne misli joj dobro. Pogledajte politiku HDZ-a, koja je u crno zavila većinu bosanskohercegovačkih Hrvata, a oni, koji su najveće žrtve te politike, još joj daju podršku. Pogledajte bošnjačke posvađane lidere i politike, kojima je vlastita zadnjica važnija od države i čiji se duhovni horizonti utapaju u primitivnu religijsku svijest i samoubilačku samoorijentalizaciju, u povratak u srednjovjekovna vremena i ideju o muslimanskoj državici usred savremene Evrope.

Pored svega ostalog, govori o tome i najnovija egzibicija na Sarajevskom univerzitetu, koji se nedavno proslavio prijedlogom o odlaganju nastave u vrijeme džume. Ovoga puta radi se o “Kodeksu ponašanja i oblačenja”, kojim se planira zabranama propisati kako  treba da se oblače i ponašaju zaposlenici i studenti Univerziteta. Dragan Markovina u tekstu u Oslobođenju javno pita : “ Kad se čovjek susretne s nečim ovakvim, ne može se ne zapitati, gdje ti ljudi, pobogu žive, kad im ovakvo nešto može pasti na pamet? Pri čemu je javno demonstrirani konzervativizam, koji se očito na ovim prostorima sve više nosi i zapravo je odavno oglasio svoju pobjedu u društvu koje je mimo nacionalnih linija podjele, složno odbacilo socijalistički modernizam i sekularnu državu, još i najmanji problem u ovom prijedlogu. Puno veći problem od njega predstavlja to malograđansko zatvaranje očiju pred stvarnošću i bijeg od zauzimanja jasnog stava o ičemu, preko ovakvih besmislica.”

Zaista, kako je moguće da predlagače ovog neobičnog akta ne zanima opšta propast društva, nazadovanje školstva po svim linijama, razarajuća etnička podjela,  bjekstvo iz države mladih i razumnih, nacionalizam i klerikalizam, progon pameti i intelektualizma, sunovrat morala i raspad  svih institucija, a zanima ih kako će se studentice i profesorice našminkati? I šta se to njih tiče?

“Ali ne”, kaže Markovina, “na univerzitetu se bave bitnijim stvarima, kako se tko odijeva i ponaša. Ideja da je forma uopće bitna, pored sadržaja i rezultata može biti privlačna samo malograđanima i onima koji sadržaj i rezultat ne mogu ponuditi. Drugim riječima, ovo više nego išta svjedoči o palanačkom duhu koji je, nažalost, obuzeo posljednje mjesto na kojem bi trebao boraviti.”

Danijal Hadžović u  Slobodnoj Bosni dodaje na sve to : “Dalje se veli da  ovaj kodeks ima za cilj očuvati “ugled” ove institucije. Pitam se je li mi govorimo o istom onom Univerzitetu na kojem su pojedini profesori procesuirani za seksualno iskorištavanje studentica za ocjene, gdje pola profesora u 2018. godini ne zna beknuti engleski, gdje profesori studente gađaju stolicama i laptopom, gdje lupom moraš tražiti zaposlenog koji nije u srodstvu s nekim drugim zaposlenim, gdje polovina profesora ne poštuje odredbe Bolonjskog procesa, gdje mnoga predavanja više liče na političke tribine, gdje su širom vrata otvorena svim nazadnim kolektivističkim ideologijama, gdje pojedini profesori nisu objavili nijednu knjigu u životu i kojeg, na kraju krajeva, nema ni na mapi najboljih evropskih i svjetskih univerzitetu?”

Naravno, pravila oblačenja i ponašanja imaju sve važnije institucije, i tu se neke stvari podrazumijevaju. Ali, nije jasno zašto  Kodeks zabranjuje tetovaže i pirsing, šminku, nakit i usku odjeću, ali ne zabranjuje, recimo, nikab, to jest burku, koje ne dozvoljava ni univerzitet Al Akbar u Kairu?  U zabranama nema ni nacionalističkih obilježja, ni majica s likom zločinaca ili fašista, ni četničkih šubara, ni fesova, ni dimija i opanaka, pa na faklutet može doći žena pokrivena od glave do pete, da joj se ni oči ne vide, ali ne može ako je našminkana ili ima mini suknju, može muškarac s dugom bradom i skraćenim pantalonama, a ne može onaj u Armanijevom odijelu ako ima tetovažu na ruci, može i onaj s bradom i kokardom, i onaj s hadžijskom kapicom, i onaj u arapskoj nošnji, ali ne može ako ima pirsing na licu. I može svako ko ne uči i ne postiže nikakve rezultate, a ne može odličan student ili profesor, ako malo odudara od stava zatucanih branitelja nekih davno prevaziđenih etičkih stavova, koji sve nas vuku u blato primitivizma. Ne vodeći računa o tome da se radi o odraslim, pametnim ljudima, kojima ne trebaju tutori iz novokomponovanih vjerskih komiteta.  Kaže o tome profesor Vedad Smailagić : “ Univerzitetski kodeks je samo pokušaj unificiranja društva u zamišljene i naslijeđene etičke obrasce kojima se suština pretpostavlja formi. Ovaj konzervativizam u razumijevanju morala u modernom evropskom liberalnom društvu, a Bosna i Hercegovina ulaže veliku energiju da postane dio baš toga društva, više nema svoju opravdanost i guši pravo na samoopredjeljenje pojedinca čime sputava kreativnost, spremnost i želju mladih da za ovo društvo djeluju na način kako to oni znaju i mogu”.

Ako se zna da je prijedlog potekao od onih istih koji su tražili da se prekidaju nastava i ispiti u vrijeme džume, i da sve to ne nailazi na značajniji otpor u akademskoj zajednici, među onima koji bi trebalo da su najpismeniji, to zaista govori o stanju duha, o beznadežnom propadanju i povratku u prošlost, u prošlost iz koje nam povratka nema. Što reče Vedad Smailagić : “Bosanskohercegovačko društvo do sada je više patilo pod nekim kravatama nego zbog bretelica.”

A mi? Mi  na sve to šutimo, dok vozovi naših života prolaze, kroz Podlugove, kroz Podlugove…

 

 

Share Button