Tuesday , 21 August 2018
Blic Vijesti
Home » GENOCID »  Mir na želucu
 Mir na želucu

 Mir na želucu

Piše : Jusuf Trbić               

 

Neće ovo na dobro izaći, šaputao je narod nekad, kad bi se mutni oblaci stali gomilati nad Bosnom. Nevolja je samo u tome što mi sporo pamtimo, a brzo zaboravljamo, pa nam se belaj svako malo ponavlja, i kao da ništa iz svoje sopstvene prošlosti nismo naučili. Sjeća li se danas neko kako je pripreman rat protiv Bosne?

Najprije smo slušali kako su Srbi ugroženi i kako im je jedini spas da imaju svoju teritoriju na kojoj će živjeti sami sa sobom, i zato treba da se ujedine svi srpski etnički, odnosno duhovni prostori, na kojima nema mjesta za druge i drugačije. A onda je počeo proces dehumanizacije tih drugih, koji su označeni kao strano tijelo, kao vjekovna prijetnja, što se posebno odnosilo na Bošnjake i Albance, jer su oni svojom brojnošću bili glavna smetnja stvaranju čiste etničke države. Beogradski intelektualci su pisali da muslimani “ ne pripadaju evropskoj porodici naroda” i da je svaka mjera koja se preduzima protiv njih dobra i opravdana, da je islam bolest, a muslimani divlji ljudi koje treba ukloniti.  Crkva je istovremeno istrebljenje muslimana proglasila za sveti cilj, i time oslobodila odgovornosti svakog budućeg zločinca. To je bio temelj kasnijeg negiranja svih zločina i veličanja zločinaca, čak i onih najbestijalnijih, jer oni su se borili za svetu stvar, a Republika Srpska je, kako to nedavno reče srpski patruijarh Irinej, “delo Božije”. Dakle, etničko čišćenje i genocid, koncentracioni logori, progoni i užasi, masovne jame i rušenje bogomolja, sve je to Bog učinio, a Srbi su mu samo asistirali. Jer, kako je jednom izajvio Radovan Karadžić” “ I Bog je Srbin”. Dehumanizacija nepoželjnih i sijanje mržnje prema njima  obezbijedili su moralnu saglasnost za ubijanje, progon i uništenje nepodobnih. Da, i sve je to bilo praćeno blagim, pomirljivim izjavama svih mogućih predstavnika međunarodne zajednice, kao, to su samo političke fraze koje ne znače ništa.

Kad danas gledamo uporno i bezočno negiranje svih zločina i umiješanosti Srbije u rat, kad vidimo da se spremaju novi memorandumi za zaštitu Srba i ujedinjenje njihovog duhovnog ( zapravo etničkog), prostora, pa ubrzano ujedinjavanje Srbije i RS-po svim linijama ( najnovije je uviođenje istih nastavnih planova u grupi takozvanih “nacionalnih predmeta”), ili kad čujemo izjave najviših srpskih zvaničnika da Bošnjaci koji žele da se vrate svojim kućama na obali Drine, zapravo, hoće “ponovo da okupiraju Podrinje”, čovjek se mora zapitati : stvara li se to platforma za dovršenje rata protiv Bosne ? Tim prije što već i velike sile izražavaju bojazan zbog naoružavanja Dodikove policije i njenog pretvaranja u vojnu silu, u vrijeme kad se Srbija ubrzano snabdijeva ruskim oružjem. Da li su slučajne nedavne izjave srpskih političara kako u RS-u ima potencijalnih neprijatelja taman toliko koliko u tom entitetu živi Bošnjaka? Da li je slučajno uporno negiranje bosanskog jeziika i kršenje Dejtonskog sporazuma, da li je slučajna “osovina zla” Dodik-Čović i njihovo otvoreno udvaranje Putinu i Vučiću? Zar to ne liči na ono što su radili Karadžić i Boban?

Naravno, lako je reći da nema više interesa za rat, da međunarodna zajednica to neće dozvoliti, da nema više onih koji bi ratovali i da je pisanje poput ovoga samo neopravdani strah frustriranih bivših žrtava velikosrpskog pohoda. Ali, sve smo to slušali i na samom početku 1992-ge, pa znamo šta se desilo.  Na žalost, ono što nam se svakodnevno događa daje mnogo razloga za brigu.

Pogledajte samo kako vatru bljuje onaj glavati Dodik, ne zna čovjek više hoće li u oktobru biti izbori ili rat. Pa bježi ko može, da tamo u Evropi pokaže šta zna i može. U Evropi u kojoj nema ni entiteta ni konstitutivnih naroda, ni Republike Srpske ni Herceg-Bosne, ni preglasavanja ni vitalnog nacionalnog interesa, ni javnog laganja ni korupcije, nema kupovine diploma i radnih mjesta, ni etnički čistog raja u kojem se slave “naši” zločinci, nema lažne istorije i falsifikovane stvarnosti, nema izluđivanja naroda i lopovluka pod plaštom interesa naroda. Tamo ne dijele ljude na patriote i izdajnike,  ne zna se ni da postoje, tamo ne vladaju novokomponovani vjernici, mržnja se ne smije javno ispoljavati, a fašizam je zabranjen. Da se čovjek zapita : pa, kako mogu živjeti bez toga? I zašto uspaljeni šovinisti ne šalju svoju djecu i familiju u Rusiju ili Iran, već baš na taj omrznuti Zapad?

Šta li bi tamo rekli kad, bi neki, šta ja znam, predsjednik pokrajine, poput Dodika, rekao kako hodža, ili ne daj Bože, katolički sveštenik, “arlauče” kad poziva vjernike na molitvu, pa su zbog njegovog arlaukanja građani masovno uznemireni, a cijene nekretnina padaju? Ko da sad gledam : odmah bi ga uvezali u ono bijelo haljinče, s rukama vezanim na leđima, pa pravac u ludaru. A kod nas niko ništa. Što reče Dragan Bursać : šta na to kažu Dodikovi Bošnjaci, oni u Vladi i oko nje, zar im je svejedno? Šta kažu Banjalučani što im predsjednik vrijeđa komšije, šta kažu crkveni ljudi, šta intelektualci, šta običan svijet, šta kaže opozicija,  a  šta Aleksandar Vučić, koji na sve moguće teme ima komentar, samo o ovome ćuti?  Baš kao i tužilaštva države i entiteta, koja su ostala gluha i na nečuveni poziv Dodikovog analnog glasnogovornika Rajka Vasića da Bošnjaci malo pričekaju na sljedeći genocid. Koji samo što nije. Valentin Incko i OHR, po običaju, gunđaju i kažu kako to nije lijepo, pa da se tako više ne radi,  međunarodna zajednica šuti, valjda misli što i Radovanovi nasljednici, a Bošnjaci se opet ibrete, što, bre, brate Milorade, nismo ti ništa skrivili. Ne shvatajući da im Veliki Srbi neće nikad oprostiti što su ih ubijali, progonili, silovali, mučili, protjerivali,  što ih nisu dovoljno poslali pod zemlju ili u druge zemlje i što im nisu dovoljno džamija porušili. Jeste da su ih srušili sve do jedne, al opet im malo. Napatili su se karadžićevci dok nisu srušili te džamije i uz njih  sve muslimanske vjerske objekte do kojih su došli, više od 1.500 njih, dok su ih poravnali i uklonili sve njihove tragove, napatili su se dok su napunili 750 masovnih jama, od toga samo oko Prijedora 99, a oko Srebrenice 95, i još se traži više od hiljadu Srebreničana i 760 Prijedorčana. Nije bilo lako ni protjerati stotine hiljada ljudi, ni održavati tolike koncentracione logore nacističkog tipa po Bosni i Srbiji, ni organizovati tolika silovanja, mučenja, pljačku neviđenih razmjera ili višegodišnje bombardovanje Sarajeva, dobro su se namučili Karadžićevi pacijenti, i još treba da ih danas neko proziva zbog toga! Nezahvalni su Bošnjaci, nema šta! Pa reaguju  čak i kad se poziv s munare na molitvu  ljubazno naziva arlaukanjem, a Bošnjaci narodom nižeg ranga, koji nema pravo ni na svoj jezik, ni na postojanje. Što neko reče : arlaukanje je glasanje životinja, pa ako muslimanski vjerski službenici i vjernici arlauču, jasno je ko dan da nisu odmakli od životinjske vrste. I još su, kako je Dodik objasnio pominjući Hantingtona, ti muslimani velika opasnost za Evropu, tih dva ili dva i po miliona bosanskih muslimana, računajući i nejač i starež, i žene i invalide, i djevojke i đuturume, sve ti je to ista fela. Zato treba što prije spojiti RS i Srbiju, pa da Srbi počnu mirno da žive. Prije nego što se razbježe i oni iz Dodikovog raja, i oni iz Vučićeve idile.

Neodgovornim bosanskim političarima i nezainteresovanim strancima i dalje se čini kako je sve to benigni proljev mozga neodgovornih malih diktatora. Pa kažu kako je, recimo Dodikova inicijativa da Skupština RS poništi nekadašnji izvještaj Vlade RS o Srebrenici, zapravo, jeftin predizborni trik. Jer, ne može jedna takva odluka da poništi sudske presude i da promijeni stav svjetskih političara. Tačno, ali šta su ti svjetski političari mislili kad su počiniocima genocida dali na poklon njihov ratni plijen – pola države Bosne, pa čak i Srebrenicu?Šta misle dok slušaju pomahnitalog Dodika kako vrijeđa sve normalne građane ove zemlje, pa i strane diplomate, kako se ruga NATO-u i Evropskoj uniji i ruši državu na svakom koraku, a mržnju pretvara u jedinu stabilnu matricu svoje politike? Da li se bar oni sjećaju kako je pripreman rat protiv Bosne i padne li im nekad na pamet koliko ludaka jedva čeka da ubija i kolje u ime ideja koje im Dodik i takvi kao on serviraju? A puštanje nacionalističkim divljacima da rade šta hoće najbolji je put u novu tragediju.

Prema posljednjim informacijama Tužilaštvo BiH ni ovoga puta neće pokrenuti postupak protiv Dodika i Vasića zbog širenja mržnje i podrivanja ustavnog poretka zemlje. Ako se to obistini, političari kojima su puna usta Bosne, ali i svi normalni građani, treba konačno da stanu u jedan jedinstveni front za odbranu države, jer je već minut do dvanaest. Zamislimo samo mogućnost da se u oktobru Dodik i Čović plasiraju u Predsjedništvo BiH, da HDZ i SNSD uzmu i vlast na nivou države i počnu ostvarivati ideje koje već dugo propagiraju? Ko će ih onda zaustaviti, i kako?

 

 

 

 

 

Share Button