Friday , 14 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »    Pendrekom po jeziku
   Pendrekom po jeziku

   Pendrekom po jeziku

Piše : Jusuf Trbić

          

         Da li je počelo ujedinjavanje Srbije i Republike Srpske?

Kako god se pogleda,  mora se priznati da je taj proces daleko odmakao, a posljednji događaji potvrđuju da se stvari ubrzavaju, kako se primiče trenutak da se Srbija definitivno odrekne Kosova. Dodik, koji odavno govori ono što Vučić misli,  već je glasno iznio prijedlog da Srbija u zamjenu za Kosovo dobije manji bosanski entitet. Iz Srbije to niko nije demantovao, ali je bilo reakcija iz međunarodne zajednice, uz neizbježne floskule o garantovanim državnim granicama i tome slično. Bakir Izetbegović je jasno iznio stav kakav ima i većina Bosanaca –da se to može izvesti samo ratom, pa su ga srpski političari žestoko napali, kao, eto ko priziva rat. A Izetbegović je rekao najnormalniju stvar na svijetu. Jer, koja bi to država na svijetu dozvolila da joj se otme pola teritorije, i to nakon agresije, etničkog čišćenja i genocida, nakon desetina hiljada mrtvih i stotine hiljada protjeranih? Uostalom, neka Dodik i društvo to isto kažu, recimo, za dijelove Hrvatske, Crne Gore ili Makedonije, vjerujem da bi dobili mnogo žešći odgovor.

Ali, svojim stalnim provokacijama i govorom mržnje laktaški Baja je pojam secesije iznio na javnu političku trpezu, njegova stranka SNSD to je unijela u svoj program, a on sam je najavio da će u ovoj ( 2018.) godini početi izrada novog Ustava RS-a, u koji će biti unijeta i mogućnost secesije. Ako se naivni čitalac zapita kako je to moguće izvesti, kad je i državnim i entitetskim ustavom garantovana ravnopravnost sva tri naroda, a ti se narodi nikako ne bi mogli usaglasiti po takvom pitanju, neka pogleda svakodnevnu razbijačku, bahatu i mržnjom ispunjenu aktivnost entitetskog vođe i njegovih sljedbenika, koje ustavna i sva druga pravila interesuju koliko i lanjski snijeg. Njima su svakodnevno puna usta Dejtonskog sporazuma, a oni taj sporazum krše lakše nego što popiju čašu hladne vode. Njih ne interesuje ni Evropska povelja o zaštiti ljudskih prava, koja je sastavni dio tog sporazuma i njemu je nadređena, ne interesuju ih ni zakoni, ni običaji, pa Dodik bljuje mržnju na sve strane i nemilice podriva ustavni temelj države, a da se niko ne usuđuje pozvati ga na odgovornost zbog toga. Uz stalne najave pripajanja RS-a Srbiji i stvaranja države za sve Srbe, on hladno gura u stranu i odluke Ustavnog suda BiH ( o 9. januaru, na primjer), gazi državni zakon o praznicima, negira ustavno pravo jednog naroda na sopstveni jezik i sprovodi otvorenu diskriminaciju svih koji nisu Srbi. Uprkos jasnim ustavnim i zakonskim odredbama o ravnopravnosti naroda, nema Bošnjaka i Hrvata u entitetskim institucijama, a čitav entitet ustrojen je kao pravoslavna kvazi-država, u kojoj mjesta ima samo za jedan narod. Zlokobna formula : jedna država ( teritorija) – jedan narod-jedan vođa, ponovo je izronila iz mračnih dubina istorije. Za protjerane Bošnjake koji se vraćaju kućama u istočnom dijelu države Dodik kaže da žele “opet da okupiraju Podrinje”, bosanskom jeziku se ruga da je nepostojeći, državi Bosni da je nemoguća i da je on mrzi iz dna duše, najavljuje da će, kad uđe u Predsjedništvo BiH ( a što li se kandidovao kad Bosnu ne priznaje?)  istrajno raditi na rasturanju te iste države, a za hodžu u banjalučkoj džamiji kaže u najgledanijoj emisiji srbijanske televizije da “arlauče”, i da zbog tog njegovog “arlaukanja” pada cijena nekretninama u gradu na Vrbasu, a srpsko stanovništvo se osjeća nelagodno. To otvoreno propagiranje bahatosti, primitivizma, mržnje i neskrivene težnje za stvaranjem Velike Srbije spada, bez ikakve sumnje, u arsenal (neo)fašističke politike i prakse. Ipak, ni takve nečuvene izjave nisu navele Tužilaštvo BiH da podigne krivičnu prijavu protiv Dodika, ali ni protiv njegovog intimusa Rajka Vasića, koji je Bošnjacima otvoreno zaprijetio novih genocidom. Uz to, ni jednu od tih izjava nije osudilo srbijansko političko vođstvo, ali ni opozicija u RS-u. To znači samo jedno : podjela i uništenje države BiH samo što nisu počeli.

Potvrđuje to, na svoj način i najnoviji potez vlasti u Banjoj Luci. Naime, potvrđeno je da Ministarstvo prosvjete i kulture priprema nacrt zakona kojim bi bilo utvrđeno da je ćirilica obavezno pismo u RS-u.  Tim zakonom bi  svim republičkim institucijama i ustanovama bilo propisano obavezno korištenje ćirilice, i to bi bilo skoro doslovno prepisano iz pripremanog novog zakona u Srbiji. Time bi, praktično, bili ispunjeni i zaključci iz još neusvojene Deklaracije o zaštiti srpskog jezika i kulture, koju su u julu prošle godine najavili predsjednici Srbije i RS. Podsjećamo : Vučić i Dodik su gromoglasno najavili tu Deklaraciju, koja bi zamijenila nekadašnji Memorandum SANU, a bila bi temelj objedinjavanju “srpskog duhovnog prostora”, što je samo drugo ime za objedinjavanje teritorija za “državu za sve Srbe”. Ali su se povukli zbog međunarodnog pritiska. Pa se dosjetili zakona. Kako navodi portal Buka, u tom zakonu bi se, između ostalog, našla i odredba da je ćirilica matično pismo srpskog naroda ( mada su u ustavima i Srbije i RS-a sva tri  jezika i oba pisma ravnopravna) i da je zbog toga obavezno njeno korištenje u službenoj prepisci svih republičkih institucija, javnih i naučnih ustanova, organa lokalne samouprave, preduzeća, kao i medija u kojima je većinski vlasnik država. Za one koji ne budu poštovali odredbe ovog zakona bile bi predviđene        oštre   novčane kazne.

Slijedi, naravno, pitanje s početka ovog teksta : kako je moguće donijeti takav zakon, kad postojeći Ustav RS-a to ne dozvoljava. Naime, u članu 1. tog Ustava navedeno je da “Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Ostali i građani ravnopravno i bez diskriminacije sudjeluju u vršenju vlasti u RS”, pa bi, dakle, oni morali ravnopravno odlučiti o takvom jednom zakonu. Pošto član 7. utvrđuje da su “službena pisma ćirilica i latinica” ( bez favorizovanja jednog ili drugog),  to bi zahtijevalo promjenu Ustava, a ona se može dogoditi samo ako se za to izjasne ( po Ustavu RS)  “dvije trećine od ukupnog broja narodnih zastupnika i većina članova Vijeća naroda iz svakog konstitutivnog naroda i Ostalih”. A to je za sad nemoguća misija. Pa, kako onda dodikovci misle usvojiti takav zakon? Jednostavno : pendrekom. To jest silom. Po principu : mi to hoćemo, može nam se. Isti takav slučaj je sa već izvjesnim ujedinjavanjem školskih sistema RS-a i Srbije u grupi takozvanih “nacionalnih predmeta”, o čemu bi se, prema Ustavu BiH, morale usaglasiti dvije države.

U svemu ovome možda je najzanimljivija priča o tobožnjoj ugroženosti srpskog jezika i ćirilice, jer je narativ o ugroženosti bio ( i ostao) temeljni princip velikosrpske ideologije. Pod izgovorom ugroženosti Srba pobijene su stotine hiljada ljudi, iseljeni milioni, napunjeni koncentracioni logori i masovne jame, organizovan državni projekat etničkog čišćenja, rušenja svih muslimanskih vjerskih objekata i genocida. Sad, kad se i službeno radi na ujednjavanju “srpskog duhovnog prostora”, ugroženi su, eto, srpski jezik i ćirilica, kao osnova srpskog identiteta. Ali, današnji srpski jezik i ćirilica nisu nikakav temelj srpskog identiteta, iz prostog razloga što su i  jedno i drugo nastali relativno kasno, i to dugo vremena nakon etabliranja bosanskog jezika i bosanske ili hrvatske ćirilice. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica, autohtono pismo bosanskog jezika, vijekovima se upotrebljava u međunarodnim odnosima i njime su pisani svi bosanski srednjovjekovni dokumenti, od spisa Crkve bosanske, tekstova na dvoru kuće Kotromanića i Povelje Kulina bana, do zapisa na stećcima. Kao što je poznato, bosanski jezik ( i bosančica) bili su jedan od službenih jezika na osmanskom, a kasnije i na austrougarskom dvoru. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti predložila je da hrvatska ( “arvacka) ćirilica uđe u fond svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, jer je tim pismom, pored ostalog,  ispisana i čuvena Kočerinska ploča iz 1404 godine. U poređenju s tim, Vukov jezik i ćirilica su pojave novijeg datuma.

Kaže o tome beogradski novinar Dejan Ilić : “ Vukova jezička reforma naprosto se ne može videti drugačije nego upravo kao promena identiteta i odbacivanje jednog važnog dela tradicije…Prihvatanje Vukove ćirilice praktično je podrazumevalo odbacivanje čitave dotadašnje, na drugačijim ćirilicama ispisane tradicije, u ime jedne druge…” Ukratko : Vukov jezik i ćirilica su “proizvedeni” prije dva vijeka, i to preuzimanjem obrasca istočnohercegovačke varijante bosanskog jezika, koji je do tada postojao i bio u praktičnoj upotrebi više od osam vijekova. Uz to, i pticama na grani je jasno da svi govorimo jednim policentričnim jezikom sa četiri varijante, koju svako naziva kako  želi, a da su dva ( ravnopravna) pisma bogatstvo, a ne problem tog jezika.  Današnja ćirilica, besumnje, povlači se pred latiničnim pismom iz sasvim prozaičnih razloga : latinicu koristi sve više ljudi i naroda, to je jezik interneta i međunarodne komunikacije, i od toga niko ne može pobjeći.

A ako neuki političari misle da se sve to može ispraviti naredbom, kaznama i snagom sile, neka se sjete kako su uvodili ekavicu među bosanske Srbe i kako je taj poduhvat završio.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Share Button