Wednesday , 26 September 2018
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Žudnja za plemenom  
Žudnja za plemenom   

Žudnja za plemenom  

Piše : Jusuf Trbić                                  

  “Umjesto vladavine prava imamo feudalnu državu sa despotima koji vladaju narodima. Građanina uopšte nema”, rekao je on. Dodao je da se Islamska zajednica zalaže za građansku državu bez “torova”, u kojoj će svi ljudi imati jednak korpus prava koja          uživaju. “Nije moguće imati jako društvo ako je pojedinac zakinut”, izjavio je reis

Savremena građanska društva, zasnovana na konceptu političke nacije, individualnih prava i odvajanju politike i religije, nerado gledaju na politički govor vjerskih velikodostojnika. Koliko su u pravu – dovoljno je čuti bilo koju nacionalističku izjavu srpskog patrijarha Irineja, koji je, tako, nedavno, i to na beogradskom sajmu knjiga, poručio : “”Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima”. Pamtimo njegovu skorašnju izjavu da je Republika Srpska “delo Božije”, sve s etničkim čišćenjem, genocidom, masovnim jamama, koncentracionim logorima, rušenjem bogomolja i neviđenim ljudskim patnjama, pa pozive na ujedinjenje Srbije i RS i slanje vojske na Kosovo… Ipak, nisu svi vjerski velikodostojnici takvi, treba se sjetiti onoga što su, u duhu tolerancije i pomirenja, govorili kardinal Puljić i biskup Komarica,  vladika Grigorije ili mitropolit dabrobosanski Hrizostom, koji je na svečanosti ustoličenja, uz poziv da se sjetimo svih stradalih u cijeloj BiH,  rekao i ovo :  “Neka nam ljubav prema drugima, poštovanje i uvažavanje drugih i različitih budu pokretačka snaga kako u Sarajevu, tako i u cijeloj BiH. Uklonimo između sebe zidove razdora, prije svega one psihološke i mentalne. Znamo da svi razumijete o čemu govorim, govorim o stvarima svima nama poznatim. Oslobodimo se od svega onoga što nas čini robovima mržnje, zla. Molitva naša jeste i biće da naša zajednička zemlja bude zemlja ljubavi i dobrote. Promijenimo sliku o sebi i svojoj zemlji”.

Veliku pažnju izazvala je i nedavna izjava reisul*uleme Huseina ef. Kavazovića u Americi. U nekoliko rečenica on je iznio savršeno jasnu i preciznu dijagnozu stanja u Bosni. “Umjesto vladavine prava imamo feudalnu državu sa despotima koji vladaju narodima. Građanina uopšte nema”, rekao je on. Dodao je da se Islamska zajednica zalaže za građansku državu bez “torova”, u kojoj će svi ljudi imati jednak korpus prava koja          uživaju. “Nije moguće imati jako društvo ako je pojedinac zakinut”, izjavio je reis, ali je otišao i korak dalje i upozorio da i same vjerske objave upozoravaju na licemjerstvo kada je vjera u pitanju i da “mi često pogrešno shvaćamo religioznost ljudi”. Dodao je  “da je vjera ideal kojem treba stremiti, ali da vjera bez zakona nije dovoljna za izgradnju pravednog društva. Država mora postojati, moraju postojati sudovi i tužilaštva, policija, sigurnosni aparat”…Ali, kako je rekao, politički lideri uglavnom ne žele reforme koje bi stvorile pravnu državu.

Pitanje je, međutim, da li ovakve poruke dopiru do ušiju vjernika, pogotovo onih koji se, sve zazivajući Boga, tiskaju u prvim ešalonima političkih stranaka i koji su okupirali čitav javni prostor. Njihova nametljiva religioznost potvrđuje se kao paravan za koristoljublje i služenje političkim ciljevima koji su daleko od temeljnih poruka svake današnje religije, ali i kao maska za ružno, mrziteljsko, lice današnjih opšteprihvaćenih nacionalističkih politika koje istrajavaju u zlu – za one druge, ali i za sebe same. Svjedoci smo da su, nekad tako česte, poruke sveštenih lica koje su zazivale mržnju, zločin i nepravdu prema drugima  prihvaćane masovno i sa oduševljenjem, ali poruke u duhu istinske vjere – o miru, ljubavi prema drugima, međusobnom poštovanju i uvažavanju – redovno je odnosio vjetar, čak i kad su dolazile od sveštenih lica najvišeg ranga. Zašto je to tako? Zašto su religije postale nove političke ideologije, zašto su “srasle” sa nacionalizmom i postale brana koja dijeli ljude i narode i maska za sticanje i održanje političke moći, zašto su postale utočište populizma i najsigurnije oružje novih političkih elita?

Čini mi se da se odgovor krije u dugogodišnjem sistematskom ideološkom ispiranju mozgova, operaciji o kakvoj smo učili nekad u školama u lekcijama o usponu njemačkog nacizma, ali i rigidnog staljinizma. U našim uslovima tome je doprinio i nezaustavljivi talas ispravljanja i falsifikovanja istorije, koji je iznio na javnu političku pijacu stare mitove, mržnju prema drugima i strah od njih, bjekstvo od svijeta, rušenje morala, slavljenje zločina koji su činjeni u “naše” ime, atmosferu balkanske kaljuge u kojoj su nestali svi kriteriji i svi normalni oblici ponašanja, obogotvorenje naroda, rasizam i ksenofobiju, staru, oprobanu formulu “krvi i tla” i države za “ sve naše”, opštu neodgovornost i jednu posebnu vrstu samomržnje, koja pomaže običnim ljudima da bez pogovora prihvate svu bijedu koju im samozvani spasioci naroda tovare na vrat, dok se oni kupaju u talasima moći i privilegija, stečenih bezočnim laganjem i varanjem tog istog naroda.

U jednom starom eseju iz 1996. godine, pod naslovom “Filozofija bede”, Filip David piše : “ Beda je ovde, zapravo, trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere, tako poželjne u svim oblicima despotija. Beda ne proizilazi samo iz materijalne nemaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući. Strahota bede prodire do same suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je bolest ljudskoga uma : hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi : svi se izjednačavamo  u ništavnosti i podlosti”.

Stalno stanje duhovne bijede stvara društvo u kojem vladaju nemoral i lopovluk, u kojem je ostvaren naopaki sistem vrijednosti koji uništava istinu, moral, tradiciju, kulturu, pamet i građansku hrabrost, a uzdiže poslušnost i poniznost kao preovlađujući politički stav, glupost i primitivizam, korupciju i laž, mržnju i bjekstvo od stvarnosti i slobode. Jesmo li se zapitali kako to da u drugim društvima – recimo u Rumuniji ovih dana – građani masovno izađu na proteste zbog korupcije na najvišem nivou, a mi čitamo i slušamo bezbrojne priče o našim bitangama, lopovima i bezočnim kriminalcima na vlasti, a da prstom ne mrdnemo? Najpametniji mladi ljudi masovno bježe, i to najviše iz etnički očišćenih područja, pa ispada da su zločinački nacionalisti uzalud počinili toliko zla. Ipak, rijetki su danas glasovi onih koji su spremni da osude makar najteže zločine koje su počinili “njihovi”, kao da su moralno sljepilo i strah od političkih i religijskih autoriteta potpuno zatvorili oči i uši do juče normalnih ljudi. Čitav život pretvoren je u opšti cirkus banalnosti, nemorala i falsifikovanja istine, u opšti, sveprisutni kič kojim je svijet pretvoren u jeftinu predstavu, u kojoj je glavna uloga povjerena mržnji prema drugima i izmišljenom strahu od njih. A Filip David kaže : “U svojoj krajnjoj posledici filofofija bede pretvara se u filozofiju zla”.

U toj velikoj predstavi, dakako, politika i religija, kao dva nerazdvojna drugara, odavno su preuzele ulogu režisera, čiji osnovni koncept vladanja počiva na filozofiji razdvajanja ljudi i naroda i razlikama između njih, i na masovnoj produkciji nove kičerske svijesti, kojoj su znanje, moral, poštenje i istina daleki i nepoznati pojmovi. Dovoljno je vidjeti političke prvake kako pozivaju na okup pripadnike svojih stada, na homogenizaciju i zbijanje redova, da bi se suprotstavili onim drugima, ili, recimo, insistiranje na uvođenju “svoje” vjeronauke u škole. Zbog čega vjerske zajednice ne traže da se učenje o vjeri i vjerskim obredima organizuje u prostorima vjere, a da se u školama uvede uporedno proučavanje religija i kultura ili sociologija religije, da sva djeca nauče nešto o drugim religijama i drugačijim ljudima. Teolog i sociolog religije Igor Kristić u knjizi “ Religija i moć” kaže da je razlog tome sveopšte neznanje i neobrazovanost ne samo običnih vjernika, nego i vjerskih službenika o drugim religijama, ali svojoj sopstvenoj. “ U tome smislu “jagma” oko vjeronauka na području bivše Jugoslavije, pa čak i u vrtićima, nije potaknuta prvenstveno čežnjom za znanjem, nego upravo strahom od znanja, vjernike treba sačuvati, čak od djetinje dobi, od svega što bi moglo narušiti konformizam i pobuditi osobno-kritičko razmišljanje u pitanjima vjere”. I o tome bi vjerski prvaci morali dobro razmisliti.

A  za političare su, kao što znamo, jednoumlje i apsolutna poslušnost sljedbenika temelj vladavine, pa se zato niko od njih ni najmanje ne uzbuđuje kad u svijet odlaze školovani, mladi ljudi, koji u sebi nose opasnost ličnog, kritičkog mišljenja. A uvaženi reis Kavazović bi svoj stav mogao da dopuni, jer  mi, na ovom dijelu Balkana, nismo stigli ni do feudalizma. Naš svijet je divlji plemenski svijet, svijet totema, mitova, poglavica i vračeva, svijet koji ljude vidi u crno-bijeloj tehnici : naši i njihovi. Jednom su, prije, otprilike, tri-četiri decenije, naučnici otkrili u džunglama Amazona pleme koje nije nikad dotle nije imalo dodira s civilizacijom. Proučavajući ih, željeli su otkriti njihovo poimanje etike, pa su ih pitali šta je za njih dobro, a šta loše. Odgovor je bio jednostavan : “Loše je kad nas susjedno pleme napadne, ubija nas, otima naše žene, uzima našu ljetinu. Dobro je kad mi to radimo njima”.

Eto, to je naš svijet. Naša žudnja za plemenom, naše prihvatanje duhovne i materijalne bijede, naše gušenje u vlastitim životima, naš povratak  primitivizmu.           Na feudalno doba još ćemo se načekati.

 

 

 

 

 

 

 

 

Share Button