Tuesday , 20 November 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Da nam živi, živi jad
Da nam živi, živi jad

Da nam živi, živi jad

Piše : Jusuf Trbić

Dok širom Bosne tutnji i grmi predizborni cirkus, život ide svojim tokom. Poskupjelo gorivo, penzioneri jedva sastavljaju kraj s krajem, radnici štrajkuju jer ne primaju plate, nezaposlenih je sve više, privreda kleca, a mladi masovno staju u red pred stranim ambasadama. Neko je na društvenim mrežama napisao : “ BiH u Evropsku uniju ulazi postepeno – po 50.000 ljudi godišnje”. Kako je krenulo, ići će to još brže, pa će uskoro Bosna biti van sebe. U njemačkoj ambasadi broj obrađenih zahtjeva za vizu u prvoj polovini 2018. godine povećao se na oko 52.000, što je dvostruko više nego u  istom periodu 2015. godine. A ako Njemačka, kako se najavljuje, usvoji zakon koji će olakšati našim ljudima dobijanje radnih i boravišnih dozvola, odlasci će biti još masovniji, jer niko više neće morati čekati u dugim redovima ispred ambasade. Naime, ukoliko ih pozove poslodavac, moć će  direktno otići u Njemačku i tamo dobiti sve potrebne dozvole.

I dok Milorad Dodik, Željka Cvijanović i družina trube na sve strane kako je RS bolji dio BiH, u kojem samo što ne teče med i mlijeko, zvanični podaci kažu da je  iseljavanje iz Republike Srpske  daleko veće nego iz Federacije. Iako zbog siromaštva, besperspektivnosti i nedostatka radnih mjesta iz Bosne i Hercegovine odlaze svi, podaci pokazuju da je od približno 150.000 ljudi, koliko ih je ukupno napustilo BiH u posljednjih 5 godina, njih oko 80.000 bilo s područja Republike Srpske, čije stanovništvo  čini samo trećinu ukupne populacije u Bosne i Hercegovini.

Da stvari u Dodikovoj guberniji ne stoje baš najbolje, pokazuje i činjenica da iz godine u godinu u ovom entitetu opada broj učenika ( danas ih je manje od 10 hilada), a prema podacima Zavoda za statistiku RS-a, od januara do juna ove godine rođeno je 4.180 beba, a umrlo 7.645 stanovnika. Dakle, za samo šest mjeseci izgubljeno je 3.465 ljudi, a taj broj je posljednjih godina redovno veći od 4.500. Inače, toliko stanovnika imaju gradovi Vukosavlje ili Čajniče. Kolumnista Slobodne Boosne Danial Hadžović navodi da je RS prva u regiji samo po jednom podatku – po broju samoubistava. “No, vjerovatno najstrašniji podatak koji svjedoči o besperspektivnosti i očaju koji vlada u RS-u jeste onaj o broju samoubistava”, piše Hadžović.  Na 100.000 stanovnika u RS-u, samoubistvo počini 17,6 stanovnika, što je najviše u regiji, dok u Federaciji BiH na 100.000 stanobvika dolazi 9 samoubistava. Dakle, RS ima dvostruko veću stopu samoubistava od Federacije.” Uz to, u 2016. godini su, kaže on,  “direktna strana ulaganja u BiH iznosila 536,3 miliona KM, a u Federaciju BiH je investirano 484,6 miliona KM. U RS je tokom cijele godine iz inostranstva inverstirano tek nešto više od 50 miliona KM! Situacija nije bila bolja ni prošle, 2017. godine. Ukupna vrijednost stranih investicija u BiH prošle godine iznosila je 758 miliona maraka, a od tog iznosa tek neslavnih 15% uloženo je u Republiku Srpsku. Prema službenim podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH,  sam Kanton Sarajevo, koji ima otprilike tri puta manje stanovnika, uplati gotovo milijardu KM više indirektnih poreza  nego cijela RS”. Zanimljiv je i podatak da samo Sarajevo ima  duplo više turističkih posjeta od cijele Republike Srpske.

Zbog čega je stanje u RS toliko sumorno, čak i u poređenju s drugim dijelom države u kojem takođe ne cvjetaju ruže ?

“ Ovdje ljudi žive u beznađu i to je politička stvarnost RS-a, prevashodno zahvaljujući Dodiku – navodi Zdravko Krsmanović. Jer, Dodikov režim je osiromašio i zadužio svoj entitet do krajnjih granica,  izolovao ga od svijeta i učinio utočištem korupcije, kriminala i nekontrolisane vlasti. “  Iako je na vanjskom planu potpuno irelevantan i nadasve bezopasan, na unutrašnjem planu Dodikova suluda politika ostavlja krajnje pogubne posljedice, u prvom redu po RS”, kaže Danial Hadžović. “Njegova agresivna nacionalistička retorika, bahaćenje, sukobljavanje sa svima, prijetnje i otvoreno vrijeđanje stranih diplomata, u širim narodnim masama bude osjećaj nacionalnog ponosa i veličine, uzrokujući većinsku podršku lideru koji se naizgled nikog ne boji, ni pred kim ne puzi i čuva ponos i snagu Republike Srpske. No, u  stvarnosti ta politika, potpuno inverzivno od lažnog osjećanja veličine koji stvara, dovodi do  izolacije Republike Srpske i upravo slabljenja njenog položaja u širim regionalnim i međunarodnim okvirima. Ne samo da destrabilizira i slabi Bosnu i Hercegovinu, nego i zagorčava život svim građanima Republike Srpske, uskraćujući im ekonomski razvoj i životne mogućnosti koje bi u normalnim okvirima mogli imati”.

Reklo bi se : već viđeno. Jer Dodik samo nastavlja ono što su radili njegovi prethodnici i uzori Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, uz podršku srbijanskog režima Aleksadra Vučića, koji čak i na Kosovu, u jeku pregovaračke groznice o priznanju nove balkanske države, ne prestaje da brine za sve Srbe u regionu i da radi o glavi Bosni. A još se svi sjećamo kako se Milošević brinuo za Srbe u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, na Kosovu, i kako se to njima obilo o glavu. Recept je bio isti kao i u BiH – ubijediti tamošnje Srbe da treba da mrze sopstvenu domovinu i da učine sve kako bi je pocijepali. Rezultati su vidljivi i golim okom. Kako će se sutra ponašati Srbi, ili Hrvati, ili neki treći, odgojeni da mrze Bosnu i uvjeravani godinama kako će se njihove teritorije pripojiti drugoj državi – kad konačno shvate da se granice u Evropi više neće mijenjati i da će BiH ostati država? A na to neće morati dugo čekati.  A već sad je odgovor mladih i pametnih ljudi odlazak u Evropu. Što dalje od našeg jada.

Zar nije potpuno jasno da su duboka etno-konfesionalna podjela i povratak plemenskim shvatanjima doveli sve nas, a ne samo stanovnike jednog entiteta, do ivice provalije, i nije li krajnje vrijeme da ( novoizabrani) lideri najzad shvate ozbiljno svoj posao i krenu sa reformama koje će nas učiniti sličnijima civilizovanom svijetu? Stabilna država, građansko, sekularno društvo, jake institucije, vladavina prava i zakona – to je ono što evropske zemlje čini toliko privlačnim za naše ljude.  Oni su ovdje često nesavjesni, nemarni, skloni anarhiji i populizmu, kršenju zakona i društvenih normi, po uzoru na njihove vođe, ali kad odu na nekad mrski Zapad – za kratko vrijeme postanu savjesni, izvrsni radnici i dobri građani, vrijedni pripadnici tamošnjeg društva. Pa, zar je teško sjesti i prekopirati ono što je dobro? Recimo : u Evropi nema konstitutivnih, a nema ni bilo kakvih zasebnih naroda, već su svi građani države jedan narod, jedna nacija. Tamo se nikakvi narodi ne dogovaraju, kako to neumorno traže Vučić, Dodik ili Ćović, već državne institucije rade svoj posao. Tamo su pred (strogim) zakonima svi isti, i sve su države unitarne, to jest jedinstvene i normalne, a političari odgovaraju građanima, i nezamislivo je ono što je kod nas u Bosni čak i Ustavom propisano : da Jevrej ili Rom ne može biti predsjednik države, a da mnogi građani ne mogu birati niti biti birani ako žive na “pogrešnoj” teritoriji u istoj državi. Tamo građani ne moraju voljeti jedni druge, niti im njihova država mora biti simpatična, ali svako je dužan da poštuje njena pravila.

Najzad, mogu li političari početi objašnjavati građanima da ćemo jednom biti dio Evrope bez granica i da ćemo morati prihvatiti pravila evropskog života, htjeli mi to ili ne?  Možemo li shvatiti jednostavnu istinu :  da uzaman trošimo ovo malo zemaljskog života na gluposti i na ispunjavanje pustih želja lidera željnih vlasti, moći i para, lidera koji nam svakoga dana kradu budućnost, a mi to gledamo i ne reagujemo? Izbori, ma šta mi mislili o njima, jesu prilika da građani kažu šta žele. Zato mi je zasmetao poziv jednog bošnjačkog političara Bošnjacima u RS-u da ne glasaju ni za jednog od dva predsjednička kandidata, kao da se ne radi i o našoj koži i našim životima. Ma šta mi mislili o Mladenu Ivaniću, istina je jednostavna : ako ne glasamo, dajemo time svoj glas Miloradu Dodiku i nastavku ove agonije.

Da li smo za to?

 

 

 

 

 

 

Share Button