Friday , 14 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »  Moral u podrumu
 Moral u podrumu

 Moral u podrumu

Piše : Jusuf Trbić

Ovih dana su mediji u BiH puni priča o planiranim krađama na izborima. Kako se moglo i očekivati, dijapazon načina na koji se mogu lažirati izbori izuzetno je širok, što i priliči tako maštovitim ljudima kakvi su Balkanci. Jer, kod nas se oduvijek pametnim smatrao ne onaj ko poštuje zakone, već onaj koji je u stanju da ih “elegantno” zaobiđe, a da ga ne uhvate. Maheri su odavno shvatili da je najvažnije doći na vlast, a onda sve ide kao po loju. Jer, vlast drži kasu i daje radna mjesta, uključujući i rukovodeće položaje u javnim i državnim firmama i administrativim službama, a kad se primaknu izbori, što se kod nas stalno dešava, političari se dodatno aktiviraju. I vrapci na granama odavno pričaju viceve o tome kako se uoči svakih izbora gradi na sve strane, udaraju se bandere, probijaju tuneli, otvaraju novi putevi, škole i firme, ali to je, zapravo, lijepa strana izbora. Jer, bar tad se uradi nešto korisno, pa makar i navrat-nanos i bez plana. Veći problem je to što političari smatraju da je vlast njihova privatna stvar, pa koriste i budžet i institucije kao da su njihova lična svojina. Pri tome, naravno, uvijek nastradaju oni koji su u manjini, Bošnjaci i Hrvati u RS-u i Srbi u Federaciji BiH. Oni su uvijek neka vrsta “kolateralne štete”.

Potvrdio je to i nedavni slučaj u Janji. Sarajevsko Oslobođenje je u broju od 10. septembra objavilo, a prenijeli drugi mediji, da je  “tokom posjete premijerke Željke Cvijanović i njenih saradnika Bijeljini, kada su 24. avgusta otvoreni radovi na kanalu Dašnica u centru grada, bilo  i tajnih sastanaka, koji su ustvari bili glavni, jer se na njima “tvrdio pazar” za podršku Bošnjaka u Janji kandidatima koalicionog bloka SNSD-a, DNS-a i SP-a za predsjednika i srpskog člana u Predsjedništvu BiH Željki Cvijanović i Miloradu Dodiku”. Kako je Oslobođenje objavilo, “glavni akter te priče bio je ministar finansija Zoran Tegeltija, koji drži republičku kasu u svojim rukama”. S njim su, kako se navodi, bili i neki funkcioneri SNSD-a i DNS, kao i dvojica uglednih Bošnjaka iz      Janje, koji  su pristali da, za izvjesnu sumu, koja bi bila uplaćena Fudbalskom klubu “Podrinje”, obezbijede oko hiljadu bošnjačkih glasova za Dodika i Cvijanovićku. Veći dio para bi, kako je rečeno, stigao na dan izbora, za direktnu kupovinu glasova. Cijena jednog glasa je oko 50 maraka. Za onoga koji išta zna o prilikama u kojima žive Bošnjaci u RS-u, ta  vijest je, u najmanju ruku, zazvučala čudno. Jer, pristati da se za pare glasa ( ili kupuju glasači) za Dodikovu vlast – to je ravno samoubistvu bošnjačkog naroda. Treba li podsjećati na to u kojoj je mjeri ta vlast obespravila Bošnjake, Hrvate i sve ne-Srbe u svom entitetu, koliki je stepen diskriminacije i ponižavanja tih drugih i drugačijih, treba li podsjećati na to da je RS pretvorena u pravoslavnu kvazi-državu u kojoj se nikad ne govori da tu postoji bilo ko osim Srba? I Vučić, i Dačić i svi srpsko-bosanski i srbijanski lideri redom ponavljaju bez prestanka kako u BiH svaka odluka mora da se donese dogovorom sva tri naroda, ali nikada nikoga od njih nećete čuti kako to isto kaže za RS, koja je, po svom sopstvenom Ustavu, entitet tri ravnopravna naroda i ostalih. Vučić priča kako voli RS, jer tu živi isti narod kao i u Srbiji, i nikad mu ne padne na pamet da se, kad dođe u Banju Luku, makar reda radi sastane i sa predstavnicima druga dva naroda. Njih, jednostavno, nema. Ne postoje ni oni, ni njihov bosanski jezik, ni njihovo pravo da žive u svojoj državi, na svom pragu, ni obaveza da budu tretirani ravnopravno sa drugima prilikom zapošljavanja, njegovanja svoje kulture,  tradicije, vjere, istorije, njih nema  ni kad treba konstituisati vlast, nema ih ni kad se slavi, ni kad se tuguje, nema ni spomena na njihova stradanja, pogibije, progone, ubijanje civila, na koncentracione logore, masovne jame, žive lomače, na rušenje svih vjerskih objekata, njih jednostavno nema i ne smije ih biti u velikosrpskom etnički očišćenom raju, toj najvećoj srpskoj pobjedi u prošlom vijeku, u kojoj su ubice Bošnjaka i najcrnji zločinci postali uzori čitavom narodu. Treba li podsjećati da je cijepanje Bosne i pripajanje RS-a Srbiji programski, javni cilj Dodikove partije, koji se propagira svakoga dana, bez prestanka, treba li podsjećati na stalne tvrdnje da je RS država, a BiH nije, već je to neprijateljska teritorija koju treba napustiti što prije? Treba li se sjećati poniženja i uvreda koje Bošnjaci trpe bez prestanka, od tvrdnji da su oni poturice, da su niža rasa, da su izazvali rat u BiH, da svojim povratkom kućama prognanici žele “ponovo okupirati Podrinje”, a da njihove hodže “arlauču” sa munara i tako remete mir pristojnih građana? Je li iko ikad čuo Dodikove političare da govore o zločinima nad Bošnjacima, o ubijanju djece, o ženama i djeci koje su zlikovci žive palili, o strahotama etničkog čišćenja kojima je stvoren ovaj velikosrpski entitet, o žrtvama drugih, onih koji nisu Srbi? Mi  u Bijeljini svake godine obilježavamo  zločin nad tri porodice Bošnjaka, u kojem je ubijeno 22. nevinih ljudi, među njima osam žena i sedmoro djece, ali ni jedan srpski medij nikada o tome nije objavio ni jednu jedinu riječ, o političarima da i ne govorimo. Umjesto toga, gledamo kako nekakvi navodni “oslobodioci” slave “Dan odbrane i oslobođenja grada”, u kojem su stradali samo civili, a ni jedan jedini Srbin nije pogođen ni ružnim pogledom od strane Bošnjaka, i u kojem nikad nikakvih sukoba nije bilo. I slušamo kako će Milorad Dodik, kao član Predsjedništva BiH, dovršiti posao podjele i uništenja Bosne i Bošnjaka.

I za to, eto, neki Bošnjaci iz Janje, ali i iz Zvornika, Vlasenice i drugih mjesta,  žele da glasaju. Uz malu novčanu naknadu, dakako. Žele da glasaju zato da njihova Janja (B Zvornik, Vlasenica…) sutra bude predgrađe Badovinaca ili Šapca, a oni građani Velike ili Uvećane Srbije.  A Janja je, u cijeloj BiH, poznata kao fenomen povratka, kao mjesto u koje su se, uprkos svemu, vratili svi prograni, i tu ostaju i opstaju, i pored svega što se dešava.  Svi se sjećamo kako je Janja na prošlim opštim izborima glasala za Mladena Ivanića, a ne za Dodikovog kandidata, pa je Dodik otvoreno govorio kako Ivanićev izbor nije legitiman, jer je izabran zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Kao da Bošnjaci nisu ljudi i nisu građani ove države i ovog entiteta. I zar da takva tradicija vrijednih, dobrih i hrabrih stanovnika Janje bude uprljana nečijom željom da uzme malo para, makar i za fudbalski klub?

Ali, prodaja ili pokušaj prodaje glasova u Janji  nikako nije usamljen slučaj, to se radi svuda. Na prošlim lokalnim izborima u Bijeljini se, pored jedne jedinstvene bošnjačke liste, pojavio i nezavisni kandidat, Bošnjak iz Janje, koji je sakupljao glasove za Dodikovog kandidata za gradonačelnika, a za svake izbore probosanske stranke ( SDP, SBB, Stranka za BiH, BPS i ostale, koje, praktično, i ne postoje u Bijeljini i pojave se samo u vrijeme izbora), uporno odbijaju napraviti zajedničku listu, koja bi omogućila Bošnjacima da ostvare mnogo bolje uslove za život u ovom dijelu BiH. Zašto to neće – nemoguće je odgonetnuti. U predizborno vrijeme svaki put vijesti o prodaji bošnjačkih glasova stižu iz svih dijelova tamnog vilajeta. U isto vrijeme, Bošnjaci uglavnom izlaze na izbore u vrlo malom procentu – u Bijeljini ih je, recimo, oko jedne trećine, mada je svakome jasno da onaj ko ne glasa za Bošnjake, direktno daje svoj glas najjačoj srpskoj stranci, a to je već dugo SNSD.  A svako zna – ako nema Bošnjaka i Hrvata u entitetskoj ili opštinskoj vlasti – to je korak ka njihovom potpunom nestajanju.

Interesantna su opravdanja za neučestvovanje na izborima ili za prodaju glasova. Jedni kažu : nemam za koga da glasam – a izborne liste pune, na tri lista ne mogu stati. Drugi vele – svi su isti. Pa, ako su svi isti, što ne glasaju za one koji im mogu obezbijediti bar djelić dostojanstvenog života, nego puštaju da i dalje vladaju oni najgori? Treći kažu : svi kradu. Ali, čak i kad bi takva sumnjiva konstatacija bila tačna, zašto je našem Bošnji prihvatljivije da kradu oni, koji naglas najavljuju da će nas sve upropastiti, to mu je, eto, bolje, samo nek se neko “naš” ne okoristi, a oni tamo neka rade šta hoće. Četvrti, najbrojniji, pričaju : nisam ništa dobio, pa neću ni za koga da glasam. A zašto bi morao bilo šta dobiti ( mogao bi da se upita šta je on to dao drugima) i zna li šta će “dobiti” od onih kojima praktično, poklanja svoj glas? A računice pokazuju :  ako bi više od polovine registrovanih Bošnjaka glasalo za svoje kandidate, to bi čitavu situaciju u RS-u okrenulo naglavačke, a ustavne promjene o kojima sanjamo bile bi nadohvat ruke.

Sve su to pitanja koja se tiču naše političke i kulturne zaostalosti, našeg primitivizma i neznanja, naše zavisti i nebrige za ljude i državu, naše sebičnosti i palanačke, mahalske psihologije. Ipak, moram postaviti pitanje : može li se pasti niže od direktne prodaje glasova onima koji otvoreno najavljuju uništenje Bosne i Bošnjaka, i čitave naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Cinik bi rekao: može. Ako cijena spadne na, recimo, desetak maraka ili manje. Za nekoga bi i to bio šićar, zar ne?

 

 

 

Share Button