Saturday , 16 February 2019
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Šta za BiH znači okretanje od prošlosti
Šta za BiH znači okretanje od prošlosti

Šta za BiH znači okretanje od prošlosti

Prvi i osnovni zahtjev pripadnika rukovodnih struktura druga dva
konstitutivna naroda BiH, Srba i Hrvata,  kada se govori o prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti BiH, sa institucijama i pojedincima rukovodnih struktura Bošnjaka je
– okrenite se od prošlosti i usmjerite ka budućnosti, što direktno i indirektno
znači zaboravite ubijene, prognane, porobljene…opljačkano, uništeno, razoreno
… u agresiji  Srbije i Hrvatske i počinjenom
genocidu nad Bošnjacima. Pri tome se posebno naglašava da je žrtava bilo na
svim stranama, ali se izbjegava reći da je iz Srbije i Hrvatske napadnuta naša
jedina domovina Bosna i Hercegovina i da nije isto bilo ginuti braneći domovinu
i kućni prag – i napadati je i ruštiti izvana i iznutra. Na BiH se sručila 7. najjača
vojna sila na svijetu, sa dobro  opremljenim
i obučenim paravojnim formacijama, instaliranim u ključnim područijama BiH,
redovno snabdjevanim oružjem i opremom. Kolona vojnih trnasportera i tenkova se,
već od 1991, danonoćno kretala preko graničnog prelaza Rača prema Bosni,  a njeno razorno djelovanje osjećalo se do
kraja 1995.g.

Dejton je podijelio R BiH. Sa Dejtonom je izgubljena polovina
zemlje i trećina bošnjačkih građana. Svi pregovori, koji polaze od Dejtona bez
njegove izmjene i popravke, za Bošnjake su dalji hod preko prekoračene crvene
linije, koji zemlju vodi u propast, a Bošnjake u beznađe.

Šta za koga u BiH znači okretanje od prošlosti ka budućnosti ?

Šta u Bosni i Hercegovini znači OKRETANJE OD
PROŠLOSTI KA BUDUĆNOSTI, koje od nas uporno traže agresori, a podržava i zahtijeva
Međunarodna zajednica? Šta to znači za Bošnjake, šta za Srbe i Hrvate, a šta za
okupatore BiH – Srbiju i Hrvatsku, koje i dalje traže načina da provedu
zamišljeno.

Za Bošnjake koji čine 50, 11% bh
stanovništva (bez velikog dijela dijaspore) to znači zadržati kontrolu samo na
28% bh teritorija, a Srbima, koji čine 30,78% 
i Hrvatima koji čine 15,43% 
prepustiti kontrolu nad 72%. Time 30,78% 
Srba drži  u entitetu Rs 49% bh
teritorija i uz to zadržava politički uticaj i aspiracije na 3 opštine sa
srpskom većinom u FBiH.  U drugom BiH
entitetu – FBiH Hrvati čine 15,43% stanovništva, a kontrolišu preko  28% bh prostora. I jedni i drugi na ove
prostore su se proširili i njima ovladali agresijom.   

Okrenuti se budućnosti, znači pomiriti se sa
takvim stanjem i složiti se sa tim da se agresijom i genocidom može otimati,
plačkati, progoniti, ubijati, prisvajati i legalizovati oteto, i to uz
saglasnost, pa čak i podršku MZ  i njenih
upravnih i pravnih institucija. A pomiriti se s tim za Bošnjake znači  kroz dalje dogovore sa otmačima davati im
nove ustupke.

To znači: Da srpskom agresoru za počinjene zločine, ubistva i
progone, za priznati i još nepriznate genocide poklonimo puno pravo na 49% bih teritorija i na njemu sve materijalne i druge vrijednosti
koje smo sami ili zajedno stvorili. A njih čine:

  • gradovi koje smo iz ratnog
    pepela dizali i gradili  
  • putevi, mostovi, aerodromi,
    stanice, parkovi
  • fabrike,  dječiji vrtići, škole,  bolnice, pozorišta, domovi,  
  • naše napuštene kuće i naselja…
    ,

To znači: Da hrvatskom agresoru prepustimo
punu dominaciju, suverenitet i sva prava na području tzv. Herceg – Bosne.

Podržavanjem genocidnog entiteta Rs i
tolerisanjem Čovićevih postupaka i poruka o 
trećem entitetu, Međunarodna zajednica  drži Bošnjake pod crvenom linijom, jer u
takvoj teritorijalno-političkoj konstrukciji za njih nikakav dalji dogovor nije
prihvatljiv. Svaki dogovor sa tih pozicija znači znači davanje novih većih
ustupaka onima koji ih već uveliko uživaju.

Dok svi glasovi iz Rs polaze sa zahtjevom da
se Bošnjaci okrenu od prošlosti, Srbi se ne libe ponavljano i naglašenije
manifestirati i obilježavati svaki historijski događaj iz svoje prošlosti.

Do sada je svaki međunarodni predstavnik
pritiskao Bošnjake i silio ih na dogovor 
i kompromise, iako su znali da zahtjevi pogoduju agresoru, a  ne žrtvi. U istom pravcu nastavila je
administracija EU. Umjesto da se iskupe za počinjene greške, da otklone ranije
pričinjenu štetu, čak su i UN su nastavile praviti štetu i ugrožavati suverena
prava BiH.

Pod takvim okolnostima u postDejtonskoj  BiH se nastavlja borba između  otvorenog  i zatvorenog društva, što već prepoznaju i
mnogi u svijetu. Dok jedni hoće da se otvore, drugi, kao Rs, drže se čvrsto u
Dejtonskoj ljušturi, svjesni da im samo  ona obezbjeđuje punu kontrolu nad otetim i
pruža šansu za dalju otimačinu. Oni ne razmišljaju o putu pomirenja, već uporno
teže daljim podjelama.

Ko u BiH traži pomirenje?

O pomirenju, multietničkoj BiH i zajedničkom
životu Bošnjaka , Srba, Hrvata i Ostalih skoro isključivo govore  Bošnjaci. Govore ponekad i drugi pa i
političari, ali prvenstveno radi ubiranja dodatnih poena van svoga etničkog
kruga. Bošnjaci žele multietničku BiH kao zajednicu triju bh naroda i svih
ostalih. Takvo raspoloženje Bošnjka, i pored toga što su doživjeli od svojih komšija,
proizilazi iz njihova pomirljiva odnosa i njihove spremnosti na praštanje pa i
zaborav. Za razliku od Bošnjaka, koji u BiH vide i prepoznaju svoju jedinu
domovinu, veliki broj Srba priželjkuje Srbiju, kao što i  mnogi Hrvati priželjkuju Hrvatsku. Pri tome se
Bošnjacima pripisuje  opredelenje za
Tursku, iako se zna da  samo manji broj
Bošnjaka misli na zaštitničku ulogu Turske, a 
većina  u njoj vidi jednog od
ranijih porobljivača i dobrog ekonomskog partnera, spremnog da radi historijskih
veza pruži podršku i pomoć za obnovu vjerskih, društvenih i privrednih objekara
i nove ekonomske  projekte .

Pomirenje jeste preduslov za normalan život,
ali to nije stvar jednostrane odluke ili čin izjašnjenja hoću li ili ne , već
proces koji je počeo onog dana kada je rat prestao, a traje i trajt će, sa toliko
uspješnosti koliko se budemo susretali, razgovarali, prožimali. Interesantno je
da o pomirenju i potrebi da se mirimo govore skoro isključivo Bošnjaci, iako bi
kao najveći stradalnici i žrtve kojima je naneseno teško zlo od komšija i
susjeda , za takvo nešto imali manje razloga i opravdanja. Najveća prepreka
uspješnijem procesu pomirenja je to što ni jedna od dvije strane koje su bile
agresor ili uz njega i ne pomišljaju da odustanu od bilo čega što  su u agresiji proklamovali, porobili, orobili
i nezakonito prisvojili… Negiranje i poricanje genocida se nastavlja, a u Rs
se zaustavlja i želi ugušiti čak i zov ezana sa obnovljenih bošnjačkih džamija,
koji Predsjednik Rs naziva “torlakanjem“.

Agresori nagrađeni  za
agresiju i zločine

Nakon agresije na BiH od 1991- 1995.g. Bosna
i Hercegovina u Dejtonu ne samo što je podijeljena, oduzeto joj 49% teritorija
i dato srpskom agresoru kao nagrada za ubistva i progone Bošnjaka, već je
formiranjem  eniteta stvorenog na genocidu
ozvaničeno:

 1) da
je srpski entitet stvoren agresijom, okupacijom i na genocidu – Republika, a ne
 Bosna i Hercegovina (status Republike
ukinut državi BiH, koja je po Ustavu R BiH bila Republika, a dat entitetu stvorenom
na genocidu ), 2)  Genocidnom entitu priznata
svojina- katastarsko i gruntovno 
vlasništvo (srpsko), kao da osim Srba na tom prostoru niko drugi nema
i  nije imao ništa svoje, 3) Oduzimanjem
statusa Republika od  države – RBiH i
davenjem tog statusa entitetu, država BiH je ne samo ponižena  već i podređena entitetu – i to entitetu
stvorenom genocidom nad Bošnjacima, jer Rs je Republika, a status države BiH je
faličan- nedorečen i kao takav podesan za osporavanje i negiranje. A tu
mogućnost da se nadrede državi BiH i izdignu iznad nje vlasti genocidnog
entiteta na čelu s Dodikom i Ivanićem, kao i one ranije,  obilato su koristili u svakoj prilici.

Po dogovoru “dva loša ubiiše…..“ tim
sljedom uspješno ide i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović oživljavanjem
i promocijom Herceg Bosne ( koja ima katastarske, samo još nema kao Rs
gruntovne  granice) i
institucionalizacijom –  otvaranjem
kantonalnih predstavništva u inozemstvu, koje će kasnije preimenovati u
enitetske. I sve se to događa pred očima MZ i Visokog predstavnika Inzka.  Može li to biti samo po onoj “ne talasaj” ili je to dugoročniji
taktički plan?

Posebno je zabrinjavajuće to što nas okupatori
BiH već 25 godina uspješno navikavaju da sve što je nekad bilo i što se zvalo bosansko
sada je srpsko ili hrvatsko, a sve manje bosansko – hercegovačko. Bosanski
gradovi, sela, ulice, ustanove, koji su do okupacije bili bosanski sada nose druga
imena. I to imena onih koji su bili nosioci i izvršioci  ubijanja, 
progona, genocida.

Odgovornost Međunarodne zajednice

Zbog grešaka počinjenih u nedavnoj
prošlosti, ali i grešaka i propusta koje i danas pravi , Međunarodna zajednica
( koja u BiH statira kao gemišt dobrog i lošeg, dobronamjernog,
tendencioznog  i zlobnog, ispravnog i
naopakog) ne može se amnestirati od odgovornosti za ono što se u BiH desilo od
1990 do 1995. niti za stanje koje danas u BiH vlada.

Savjest MZ 
nije proradila ni nakon četvrt stoljeća, ali će kad tad morati proraditi
i vratiti sebi dostojanstvo i vjeru u sebe, a oštećenim, poniženim,
uvrijeđenim, pozlijeđenim vratiti vjeru u pravdu.

Svi u MZ, svi u svijetu, treba da znaju, da
se ni agresija Srbije i Hrvatske, ni žrtve, ni genocidi, ne mogu nikad ostaviti
po strani niti zaboraviti. Kako zaboraviti Srebrenicu, kad nam svake godine sa
neutješnim vriskom srebreničkih majki dođe 12. Juli, dan novih dženaza?!…Kako
zaboraviti neshvatljive, neoprostive i nekažnjene greške UN, holandskog
bataljona, međunarodnih prestavnika i stranih posmatrača?… i onada i danas!

Mogu li, kako i kada Prijedorčani, Sanjani,
Srebrenčani, Fočaci,  Zvorničani…., bez
obzira kojem narodu pripadaju, iz sebe odagnati duh prošlosti. Ne mogu jer on
bdije nad svim tim gradovima, nad BiH, 
osjeća se i svuda je oko nas,  na
zemlji, u zraku i  ljudima. Bošnjake
pokriva kao kao mora, kao krik za koji se nikad ne zna kada će se i kako
istrgnuti iz grudi, a Srbe i Hrvte kao hrđa, koju bi rado skinuli, ali nema
takvog sredstva osim priznanja i traženja oprosta.

Može li i s kojim pravom bilo ko tražiti od
bošnjačkih majki da se okrenu od prošlosti prije nego se otkopaju sve primarne,
sekundarne i tercijalne grobnice, koje su izvršioci genocida posijali širom
BiH, pronađu nestali, a ubijeni dostojno sahrane?

Niti možemo niti hoćemo zariti glavu u
pijesak, kako od nas uporno traže. Politika žrtve nije naše centralno pitanje,
ali BiH je žrtva i to teške zavjere agresora sa MZ, uz odobrenje UN.

Uslovljenost budućnsti sa prošlošću

 Koliko je važna prošlost? Prošlost je od
životne važnosti za svaku sredinu, svakog od nas i sviju nas. Posbno u BiH.
Važna je za našu sadašnjost i budućnost. Pokušavaju nam reći da je  prošlost prošla, ali nam je s teretom
prošlosti ostavila i nasljeđe za budućnost, u kojem je za mudre putokaz, za neodlučne
raskrsnica, a za lakomislene i sklone zaboravu nerijetko stramputica.

Više je nego izvjesno da propada svaki onaj
ko pridaje suviše važnosti prošlosti. Ali isto tako, propada i onaj ko nije
ništa naučio od prošlosti i zabravio prošlost.

Ali napustiti prošlost i okrenuti se
budućnosti je samo zahtjev onih koji  ne
žele promijeniti stav prema vlastitim pogreškama i ne žele se susresti s
posljedicama, pa bježe od odgovornosti za počinjeno u prošlosti. A onaj ko ne
prihvata vlastitu odgovornost, ne kaje se i ne izvinjava za počinjeno zlo, ne
može se osloboditi tereta prošlosti niti napredovati ka budućnosti. Iako se
Srbija, a  u nekom smislu i Hrvatska, s
tim već duže vrijeme suočavaju, još uvijek nema iskrenog i nedvosmislenog
priznanja i spremnosti da se prihvati puna odgovornost za počinjeno.

Oko prošlosti se mora razgovarati, posebno o
onoj uspostavljenoj nametnutim Dejtonskim sporazumom. Naravno ne pod
okolnostima  da je ignorišemo,  minimaliziramo ili da  od nje ne vidimo budućnost, koju gradimo je preko
našeg naraštaja ne samo u BiH, već širom svijeta, u stotinu zemalja svijeta.
Tražimo i očekujemo da se prošlost promatra, proučava i priznaje onakva kakava
je bila i otvoreno i objektivno prenosi generacijama koje dolaze, kako im se ne
bi ono negativno u njoj ponovilo i razbilo o glavu kao većini nas. Svi smo
svjedoci da agresori na BiH sve čine da prošlost prilagode svojim sadašnjim i
budućim potrebama; da joj daju kvalifikacije kakve njima odgovaraju.

Zahtjevi za dogovaranje i kooperativnost

Svi kažu, mora se razgovarati! Treba
razgovarati, ali s onim ko hoće da vas sluša, ko hoće da vas čuje, ko vas
prihvata kao prihvatljiva sagovornika; s onim ko je moralno dostojan
vas i onog koga predstavljate. Ne može se kooperativnost očekivati od
totalitarno suprostavljenih, od neodgovornih,  agresivnih i neprijateljski raspoloženih. Od
bošnjačkih predstavnika se tarži da se pomire s činjenicom da se mnogo
izgubilo, da se ne traži obeštećenje sa državu i narod  i da priristanu na nove ustupke.

Šta dogovarati s onim koji mi je uz pomoć sa
strane oteo pola kuće i sada hoće da pregovara o korištenju dijela u kojem sam
ja ostao, a oduzeti dio koristi i smatra neprikosnoveno svojim. I to mu niko od
arbitara ne osporava. Iako ničim  ne može
opravdati pravo na 49% bh teritorija, otetog agresijom i genocidom, Rs sili na
dalje pregovore sa nezakonito stečenih pozicija, u težnji da  kroz njih ostvari ekstra dobit u 51% onih
koje su po Dejtonskom sporazumu pripali FBiH i Brčko Distriktu.

Kako BiH može imati ravnopravnu poziciju za
pregovore, kad umjesto oružanih snaga koje bi joj garantovale sigurnost i
branile državni suverenitet, ima samo simbolične združene oružane snage, dok u
isto vrijeme Rs ima stalni i rezervni sastav policije ravan armiji, a Srbija i
Hrvatska posjeduju značajne zalihe oružja i opreme iz rata, a uz to se ubrzano naoružavaju,
što za BiH predstavlja ozbiljnu prijetnu. A pregovori pod prijetnjom nisu
kompromis već diktat.

Jedini pravedan dogovor između tri BiH
naroda može se postići samo ako se kao polazište uzme stanje prije agresije na
BiH. Dejtonski ugovor je nametnuti  “kompromis“,
 ali ne zaraćenih strana kako se nameće,
već branilaca BiH i agresora, koji je u cjelosti akceptirao i srpskom agresoru
priznao sve što je agresijom okupirao i oteo, prije svega teritoriju i sve na
njoj. I u svim daljim  pregovorima između
BiH i agresorskih strana kao polazišna tačka koristi se Dejton, što  znači da se dvojici od tri učesnika trke (na
100 m) priznaje desetina unapred osvojenih metara .

Ključ svakog kompromisa  trebalo bi biti ostvarivanje masksimuma
koristi uz minimalnu štetu. Kompromis je opravdan samo onda kada omogućuje
ostvarivanje neke koristi ili umanjenje već nastale štete od interesa sa sviju,
a to Bošnjacima nije bilo moguće. Bošnjaci su u startu bili onemogućeni da dođu
do takvog ključa u sporazumu. Bošnjačka strana je stalno prisiljavana na
prihvatanje kompromisa po tuđim zahtjevima, na vlastitu štetu. 

Za postizanje dogovora putem kompromisa
potrebna je doza ravnoteže i tolerancije, kojih nije bilo za Bošnjake.  BiH je bila i sada je ratni zarobljenik Srbije
i Hrvatske. Svaki dogovor do sada pravljen u BiH, uz posredstvo ili pod paskom
MZ, bio je na štetu oštećenih  –
Bošnjaka. Kako pri sporazumu može biti zadovoljna sa kompromisom ona strana
koja pri startu prihvata stanje u kojem je neizmjerno mnogo izgubila, a druga
strana na račun toga profitirala, pa kroz dalji tok dogovora očekuje ekstra
profit. Zato mnogi od nas predstavnike Bošnjaka koji su takve dogovore
prihvatali, od Dejtona do danas, smatraju izdajnicima, jer su srpskom okupatoru
dali 49% bh teritorija, hrvatskom 
okupatoru dali zagrljaj i svjesno se odrekli trećine Bošnjaka, gurnutih
od strane agresora iz njihovih toplih domova u hladni svijet.

Dogovori u Predsjedništvu BiH

U skrnavljanju i rušenju bošnjačkih prava za
Bošnjake su do sada bili posebno štetni, a za srpske i hrvatske  separatiste uspješni,  dogovori u Predsjedništvu BiH između Čovića-
Dodika i Ivanića na štetu Bošnjaka i multietničke BiH, zasnovani  na strategiji srpskih i hrvatskih
separatista, pokretanoj i vođenoj mučkim savezništvom Dodika i Čovića,
preko  političkih partija SNSD i HDZ BiH.

Preko Predsjedništva BiH će se nastaviti
pritisak za izmjenu zakonskih rješenja, koja ne pogoduju separatistima, s
kojima bi separatističke profašističe snage još više ojačale svoju poziciju i
stekle značajnu prednost u ostvarivanju svojih ciljeva, od kojih je glavni
rasturanje države BiH.

Pritisak na Bošnjake je dodatno intenziviran
tokom i nakon izbora. Pokušava se diskreditovati SDA kao najveća bošnjačka
politička partija i SDP u kojoj Bošnjaci nisu najuticajniji, ali čine većinu
članstva. Anti- bosanski i anti – bošnjački dvojac Dodik – Čović sa brojnom
posadom, snažno pomognut iz Srbije i Hrvatske, i uz podršku iz vana, preko EU i
lobija, uz prećutnu suglasnost Međunarodnog predstavnika,  nastavlja posebno angažovano diskreditovati Bošnjake,
kako na unutarnjem tako i vanjskom planu, a državu BiH predstaviti kao
neodrživu i dobiti podršku za otcjepljenje Rs i stvaranje trećeg entiteta za Hrvate.
Već je izvjesno da će se preko EU i pritiskom na Predsjedništvo BiH, izdejstvovati
izmjena Izbornog zakona BiH, ali ne u smjeru da se isprave greške i dovrše nedorečenosti,
već da se na nivou FBiH uspostavi dominacija HDZ sukladno stanju Rs, u kojem neprikosnoveno
dominiraju neprijatelji BiH predvođeni Dodikovim SNSD. Ali se u svemu tome ide
i veliki korak  dalje. Nakon što je bh
bošnjačka dijaspora ranijim marifetlucima 
skoro potpuno eliminisana i odstranjena iz zemlje, taj proces se želi
zabetonirati proglašavanjem Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (koji govori o
povratku prognanih) okončanim, zamjenom popisnog stanja iz 1991. g. popisnim
stanjem iz 2013,  čime bi Bošnjaci
dijaspore bili i formalno izbačeni iz zemlje. Ovo se sada pokušava postići
preko Centralne izborne komisije (CIK). Ukoliko se ne postigne preko CIK -e, na
čemu se angažovano radi, nastaviće se pritiskom na Predsjedništvo BiH i drugim
sredstvima. Mada sastav Predsjedništva BiH nije više isti, njegova moć,  i pored pozitivnih opredelenja novoizabranih
Komšića i Džaferovića, neće biti dovoljna da se ostvari prevaga, jer se već u
startu Komšić i Džaferović raznim insinuacijama prisiljavaju da se više bave
samim sobom nego strateškim pitanjima. Time  je treći član Predsjedništva, dokazani najveći
neprijatelj BiH, umjesto da trune u zatvoru, stekao  dominantnu poziciju i najsigurniji zaklon u
Predsjedništvu BiH.

 Sve
ovo pokazuje da se ni u narednom periodu ne može očekivati brza stabilizacija
prilika u zemlji, naročito na političkom planu, jer su izbornom pobjedom srpski
i hrvatski  ekstremisti , posebno njihova
proustaška i profašistička krila, dodatno osokoljeni i dobili krila da
prijeteće nadlijeću, prelijeću i uspostave punu kontrolu na zemlji i nebu Bosne
i Hercegovine.

Postizborne stranačke koalicije mogu
promijeniti odnos snaga, ali neće promjeniti stranačke strateške ciljeve niti
njihovo strateško usmjerenje. Ko će ojačati a ko oslabiti a možda i izgubiti
svoj  stranački identitet i opredelenja
već se sada može pretpostaviti.

Crvena linija ravnoteže između Bošnjaka,
Srba i Hrvata u BiH je davno premašena i svaki dogovor, sa kojim se ne revidira
postojeće stanje, sa kojim se učvršćuje državni suverenitet i  uspostavlja teritorijalni integritet, vodiće
daljoj degradaciji, rastakanju i rušenju države BiH, na šetu svih njenih naroda
i građana.

Burlington, 18. Novembra 2018.                                              
Zijad Bećirević

Share Button