Monday , 10 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Podijeli, pa spajaj
Podijeli, pa spajaj

Podijeli, pa spajaj

Piše : Jusuf Trbić

                                         

             Čitam na portalima : u Sarajevu se, na sesiji Kruga 99, ukazao penzionisani političar Haris Silajdžić, da nas utješi. Bosna i njeni građani će pobijediti, rekao je on “ jer smo na pravoj strani istorije”. To je onaj isti Haris Silajdžić koji je, da bi sebe smjestio u fotelju člana predsjedništva BiH, oborio posljednju veliku šansu za ozbiljne reforme u državi, poznatu kao “Aprilski paket”. Da je taj program reformi usvojen, a dlaka je falila  (  za njega je bio čak i Dodik), Bosna bi bila nemjerljivo jača nego danas, sa jednim predsjednikom, sa novim državnim ministarstvima i oko 50 nadležnosti prenijetih s entiteta na državu. Uz sve to, Amerika je otvoreno obećavala da će to biti tek prvi korak na putu ozbiljnih reformi i da drugi slijede vrlo brzo. Pomenuti Silajdžić je sve to srušio obećavajući “ sto posto Bosne” i državu bez entiteta. Nije mi poznato da je Silajdžić, kao član Predsjedništva BiH, ikad posjetio makar jednu opštinu u RS-u u kojoj žive Bošnjaci, ali  je dobro poznato da danas imamo nikad jače entitete i nikad slabiju državu. I sad smo, nakon svega, dobili ovo otužno farbanje biografije i izjave u stilu pijačnih mudraca.  Dakle, kao i do sad, mi sami ne moramo ništa uraditi, sve će to za nas obaviti neko drugi, jer smo, eto, “ na pravoj strani istorije”. I to je dovoljno.

        Ali, Silajdžić nikako nije usamljen u tom ogromnom raskoraku između riječi i djela. Ne mogu se pobrojati dežurni čuvari narodnih interesa koji se neprekidno pozivaju na patriotizam i nekakvu Bogom datu pravdu, dok oblikuju i unovčavaju svoje interese i svoju volju za moć. Devedesete godine prošlog vijeka su i počele žestokim pozivanjem na narod, pravdu, žestoki patriotizam, slavnu istoriju, na Boga i religiju, na dogovor naroda, na prave Bošnjake, Srbe i Hrvate i one koji to nisu,  i izbor  “pravih” i  “krivih” predstavnika naroda,  da bismo na tom talasu svi zajedno potonuli u more krvi. Svi, osim onih koji su organizovali, režirali i vodili svu tu krvavu cirkusku predstavu. Kad su se pomiješali živi i mrtvi, kad su završene neviđene strahote i prebrojane žrtve, ispostavilo se da su naše živote, našu prošlost, sadašnjost i budućnost okupirali beskrupulozni tipovi koji su nam oteli državu, mir, moral i sve što smo imali. Majke su zaplakale nad mrtvim sinovima, djeca su ostala bez očeva, građani bez gradova i zavičaja, vjernici bez džamija, radnici bez fabrika, čitava pokoljenja bez budućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata, kad je čitava Jugoslavija bila do temelja devastirana, ljudi pobijeni i sva dobra uništena, bila je dovoljna samo jedna decenija da se sve popravi i promijeni, da se izgadi nova etika i postigne ugled u svijetu kakav ovi prostori nikad nisu zapamtili. A bogami, i neće. Danas, skoro dvije i po decenije nakon rata, ništa nije popravljeno, ništa nije bolje, nestala je čak i nada, pa mladi ljudi masovno bježe u Evropu. Svi zajedno zapali smo u živo blato svekolikog propadanja, u bezumnu vladavinu primitivizma, neznanja, nemorala, korupcije, politike kao privatnog biznisa i političkih stranaka kao mafijaških organizacija, u ludilo etno-religijske podjele, u mržnju i strah, da bismo stigli nadomak onih devedesetih, za koje smo mislili da su  daleka prošlost. Veliki projekat podjele Bosne nikad nije bio življi, Beograd i Zagreb ponovo dijele našu državu, još besramnije nego prije, i naoružavaju se kao da se spremaju za rat, novi Karadžić i Boban ne kriju planove secesije i rušenja države, mlade generacije su, djelovanjem vjerskih zajednica, škola i političkih i intelektualnih elita, naoružane mržnjom mnogo više od onih nekadašnjih, a otvoreno slavljenje zločina i zločinaca pokazuje da se sprema repriza krvave predstave. Na sve to, međunarodna zajednica šuti, a bosanski, a posebno bošnjački političari brinu se samo za sebe i svoje, kao da ih se sudbina države ne tiče. Oni već godinama nisu u stanju da sjednu i dogovore se bar o minimumu bosanske politike, bar o onoj famoznoj crvenoj liniji  ispod koje se ne smije ići, a koja definiše osnove postojanja Bosne i njenih građana. Umjesto toga, te samozvane probosanske snage učestvuju u podjeli države ništa manje od druge dvije strane. Isti model ponašanja, ista vrsta politike, isto njegovanje kulta homogenizacije naroda, isto prepravljanje prošlosti, ista gramzivost i žudnja za vlašću, ista politizacija religije, isto ubijanje moderniteta, etike, znanja i principa građanskog i sekularnog društva.

       Potvrđuje to i posljednji primjer iz Sarajeva. Naime, ministar obrazovanja Kantona Sarajevo uputio je nedavno instrukciju školama da se, anketom među roditeljima, učenici opredijele koji će jezik učiti : bosanski, hrvatski ili srpski. Do sad su sva djeca učila isti – maternji jezik, nazvan kratko BHS. I sve je bilo u redu. Sad bi se, prema zahtjevu Ministarstva, djeca morala opredijeliti za novi naziv nastavnog predmeta, pa bi onda u svjedočanstvima moralo pisati da su pohađali nastavu na različitim jezicima. “ Da li je ovo uvod u novu, buduću segregaciju učenika”, pita se Adnan Balta u Oslobođenju. Hoće li taj predmet predavati tri nastavnika, i šta je sa onima koji se ne svrstavaju ni u jednu od te tri etničke zajednice? Hoće li se, nakon toga, i nastava u ostalim predmetima podijeliti po toj jezičkoj osnovi? “ Ili će se”, kaže Balta, “vremenom, a sve u skladu sa izjašnjenjem roditelja, formirati različita odjeljenja? Imamo već iskustva sa projektom “dvije škole pod jednim krovom”, protiv kojih su uglavnom učenici, ali ko njih pita? A sada već uvodimo i “tri jezika pod istim plafonom”. Dokle”, pita se ovaj autor.

      Zbilja : dokle će bošnjački političari podržavati i podsticati podjele, pogotovo u školama? Zar nije dosta što je djeci uvedena vjeronauka, koja se, u uslovima naše rigidne etno-konfesionalne podjele, pretvara u temelj kasnijih svekolikih podjela među ljudima? Jer, kako kaže teolog Alen Kristić, nije vjeronauka ni uvedena u škole da bi djeca nešto naučila o vjeri, već obrnuto : ona treba da spriječi djecu da nauče bilo šta o drugima i drugačijima. Jer, u suprotnom bi se o vjeri učilo u vjerskim ustanovama, a djeca bi učila kulturu ili istoriju svih religija, da se ne bi dijelila od malih nogu. Na istom tragu su i raniji prijedlozi da se u Sarajevu studenti i njihovi profesori oslobode nastave i polaganja ispita u vrijeme džume, ili da se uvede kodeks oblačenja na fakultetima, u skladu s vjerskom tradicijom. Kao da se ( neki) bošnjački političari trude da opravdaju velikosrpska i velikohrvatska nastojanja da Bošnjake prikažu kao vjersku skupinu, a ne narod, što je stari san balkanskih fašista. Adnan Balta, u istom tekstu, navodi i primjer koji se tiče polemike o takozvanim miješanim brakovima, koja je dugo vođena u bošnjačkim vjerskim i intelektualnim krugovima.

    “ Napomenuću da je još 1996. godine u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u BiH, u knjizi pod nazivom “ Miješani brakovi”, za djecu iz takvih brakova stajalo da su “bezbojni”, a osvrćući se na silovanja muslimanki u proteklom ratu, stoji doslovno : “Mada su nam svima ova silovanja teška, nepodnošljiva i neoprostiva, ona su sa stajališta islama lakša i bezbolnija od mještovitih brakova, djece i prijateljstva iz njih”. Dakle, najteža krivična djela silovanja su okarakterisana lakšim od sklapanja mještovitih brakova i prijateljstava koja se porodično formiraju na takav način!”

     Treba li govoriti o tome da se i bošnjačke političke elite, pod izgovorom potiskivanja ateizma,  trude da preprave prošlost i ubiju antifašizam, pa brišu nazive ulica, uklanjaju spomenike i školama daju imena fašista i njihovih saradnika,  poput Mustafe Busuladžića? I na sve to dođe i skorašnja ozbiljna inicijativa da se proglasi nekakav Dan Bošnjaka, kao da su Bošnjaci dijaspora u svojoj vlastitoj zemlji, i da se ustanove bošnjačka himna, grb i zastava. Osim činjenice da je tako nešto besmisleno u zemlji kakva je BiH, pogotovo ako se radi o većinskom narodu, to je zazvučalo i kao otvoreni poziv Srbima i Hrvatima da učine isto.  Pa, svako na svoju stranu! Ispada da oni brane cjelovitu i jedinstvenu Bosnu dijeleći je na tri etničke cjeline.

     Ima mnogo ovakvih i sličnih primjera ponašanja onih koji se zaklinju u patriotizam, a rade posve suprotno. Pa bi  i Haris Silajdžić mogao sebi postaviti pitanje : da li smo baš svi “ na pravoj strani istorije?”

     Kako ko, moj Harise, kako ko!

Share Button