Saturday , 16 February 2019
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Podijeli, pa spajaj
Podijeli, pa spajaj

Podijeli, pa spajaj

Piše : Jusuf Trbić

                                         

             Čitam na portalima : u Sarajevu se,
na sesiji Kruga 99, ukazao penzionisani političar Haris Silajdžić, da nas
utješi. Bosna i njeni građani će pobijediti, rekao je on “ jer smo na pravoj
strani istorije”. To je onaj isti Haris Silajdžić koji je, da bi sebe smjestio
u fotelju člana predsjedništva BiH, oborio posljednju veliku šansu za ozbiljne
reforme u državi, poznatu kao “Aprilski paket”. Da je taj program reformi
usvojen, a dlaka je falila  (  za njega je bio čak i Dodik), Bosna bi bila
nemjerljivo jača nego danas, sa jednim predsjednikom, sa novim državnim ministarstvima
i oko 50 nadležnosti prenijetih s entiteta na državu. Uz sve to, Amerika je
otvoreno obećavala da će to biti tek prvi korak na putu ozbiljnih reformi i da
drugi slijede vrlo brzo. Pomenuti Silajdžić je sve to srušio obećavajući “ sto
posto Bosne” i državu bez entiteta. Nije mi poznato da je Silajdžić, kao član
Predsjedništva BiH, ikad posjetio makar jednu opštinu u RS-u u kojoj žive
Bošnjaci, ali  je dobro poznato da danas
imamo nikad jače entitete i nikad slabiju državu. I sad smo, nakon svega,
dobili ovo otužno farbanje biografije i izjave u stilu pijačnih mudraca.  Dakle, kao i do sad, mi sami ne moramo ništa
uraditi, sve će to za nas obaviti neko drugi, jer smo, eto, “ na pravoj strani
istorije”. I to je dovoljno.

       
Ali, Silajdžić nikako nije usamljen u tom ogromnom raskoraku između
riječi i djela. Ne mogu se pobrojati dežurni čuvari narodnih interesa koji se
neprekidno pozivaju na patriotizam i nekakvu Bogom datu pravdu, dok oblikuju i unovčavaju
svoje interese i svoju volju za moć. Devedesete godine prošlog vijeka su i počele
žestokim pozivanjem na narod, pravdu, žestoki patriotizam, slavnu istoriju, na
Boga i religiju, na dogovor naroda, na prave Bošnjake, Srbe i Hrvate i one koji
to nisu,  i izbor  “pravih” i 
“krivih” predstavnika naroda,  da
bismo na tom talasu svi zajedno potonuli u more krvi. Svi, osim onih koji su
organizovali, režirali i vodili svu tu krvavu cirkusku predstavu. Kad su se
pomiješali živi i mrtvi, kad su završene neviđene strahote i prebrojane žrtve,
ispostavilo se da su naše živote, našu prošlost, sadašnjost i budućnost
okupirali beskrupulozni tipovi koji su nam oteli državu, mir, moral i sve što
smo imali. Majke su zaplakale nad mrtvim sinovima, djeca su ostala bez očeva,
građani bez gradova i zavičaja, vjernici bez džamija, radnici bez fabrika,
čitava pokoljenja bez budućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata, kad je čitava
Jugoslavija bila do temelja devastirana, ljudi pobijeni i sva dobra uništena,
bila je dovoljna samo jedna decenija da se sve popravi i promijeni, da se
izgadi nova etika i postigne ugled u svijetu kakav ovi prostori nikad nisu
zapamtili. A bogami, i neće. Danas, skoro dvije i po decenije nakon rata, ništa
nije popravljeno, ništa nije bolje, nestala je čak i nada, pa mladi ljudi
masovno bježe u Evropu. Svi zajedno zapali smo u živo blato svekolikog
propadanja, u bezumnu vladavinu primitivizma, neznanja, nemorala, korupcije,
politike kao privatnog biznisa i političkih stranaka kao mafijaških
organizacija, u ludilo etno-religijske podjele, u mržnju i strah, da bismo
stigli nadomak onih devedesetih, za koje smo mislili da su  daleka prošlost. Veliki projekat podjele
Bosne nikad nije bio življi, Beograd i Zagreb ponovo dijele našu državu, još
besramnije nego prije, i naoružavaju se kao da se spremaju za rat, novi
Karadžić i Boban ne kriju planove secesije i rušenja države, mlade generacije
su, djelovanjem vjerskih zajednica, škola i političkih i intelektualnih elita,
naoružane mržnjom mnogo više od onih nekadašnjih, a otvoreno slavljenje zločina
i zločinaca pokazuje da se sprema repriza krvave predstave. Na sve to,
međunarodna zajednica šuti, a bosanski, a posebno bošnjački političari brinu se
samo za sebe i svoje, kao da ih se sudbina države ne tiče. Oni već godinama
nisu u stanju da sjednu i dogovore se bar o minimumu bosanske politike, bar o
onoj famoznoj crvenoj liniji  ispod koje
se ne smije ići, a koja definiše osnove postojanja Bosne i njenih građana.
Umjesto toga, te samozvane probosanske snage učestvuju u podjeli države ništa
manje od druge dvije strane. Isti model ponašanja, ista vrsta politike, isto
njegovanje kulta homogenizacije naroda, isto prepravljanje prošlosti, ista
gramzivost i žudnja za vlašću, ista politizacija religije, isto ubijanje
moderniteta, etike, znanja i principa građanskog i sekularnog društva.

      
Potvrđuje to i posljednji primjer iz Sarajeva. Naime, ministar
obrazovanja Kantona Sarajevo uputio je nedavno instrukciju školama da se,
anketom među roditeljima, učenici opredijele koji će jezik učiti : bosanski,
hrvatski ili srpski. Do sad su sva djeca učila isti – maternji jezik, nazvan
kratko BHS. I sve je bilo u redu. Sad bi se, prema zahtjevu Ministarstva, djeca
morala opredijeliti za novi naziv nastavnog predmeta, pa bi onda u
svjedočanstvima moralo pisati da su pohađali nastavu na različitim jezicima. “
Da li je ovo uvod u novu, buduću segregaciju učenika”, pita se Adnan Balta u
Oslobođenju. Hoće li taj predmet predavati tri nastavnika, i šta je sa onima
koji se ne svrstavaju ni u jednu od te tri etničke zajednice? Hoće li se, nakon
toga, i nastava u ostalim predmetima podijeliti po toj jezičkoj osnovi? “ Ili
će se”, kaže Balta, “vremenom, a sve u skladu sa izjašnjenjem roditelja,
formirati različita odjeljenja? Imamo već iskustva sa projektom “dvije škole
pod jednim krovom”, protiv kojih su uglavnom učenici, ali ko njih pita? A sada
već uvodimo i “tri jezika pod istim plafonom”. Dokle”, pita se ovaj autor.

     
Zbilja : dokle će bošnjački političari podržavati i podsticati podjele,
pogotovo u školama? Zar nije dosta što je djeci uvedena vjeronauka, koja se, u
uslovima naše rigidne etno-konfesionalne podjele, pretvara u temelj kasnijih
svekolikih podjela među ljudima? Jer, kako kaže teolog Alen Kristić, nije
vjeronauka ni uvedena u škole da bi djeca nešto naučila o vjeri, već obrnuto :
ona treba da spriječi djecu da nauče bilo šta o drugima i drugačijima. Jer, u
suprotnom bi se o vjeri učilo u vjerskim ustanovama, a djeca bi učila kulturu
ili istoriju svih religija, da se ne bi dijelila od malih nogu. Na istom tragu
su i raniji prijedlozi da se u Sarajevu studenti i njihovi profesori oslobode
nastave i polaganja ispita u vrijeme džume, ili da se uvede kodeks oblačenja na
fakultetima, u skladu s vjerskom tradicijom. Kao da se ( neki) bošnjački
političari trude da opravdaju velikosrpska i velikohrvatska nastojanja da
Bošnjake prikažu kao vjersku skupinu, a ne narod, što je stari san balkanskih
fašista. Adnan Balta, u istom tekstu, navodi i primjer koji se tiče polemike o
takozvanim miješanim brakovima, koja je dugo vođena u bošnjačkim vjerskim i
intelektualnim krugovima.

    “
Napomenuću da je još 1996. godine u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u BiH,
u knjizi pod nazivom “ Miješani brakovi”, za djecu iz takvih brakova stajalo da
su “bezbojni”, a osvrćući se na silovanja muslimanki u proteklom ratu, stoji
doslovno : “Mada su nam svima ova silovanja teška, nepodnošljiva i neoprostiva,
ona su sa stajališta islama lakša i bezbolnija od mještovitih brakova, djece i
prijateljstva iz njih”. Dakle, najteža krivična djela silovanja su okarakterisana
lakšim od sklapanja mještovitih brakova i prijateljstava koja se porodično
formiraju na takav način!”

    
Treba li govoriti o tome da se i bošnjačke političke elite, pod
izgovorom potiskivanja ateizma,  trude da
preprave prošlost i ubiju antifašizam, pa brišu nazive ulica, uklanjaju
spomenike i školama daju imena fašista i njihovih saradnika,  poput Mustafe Busuladžića? I na sve to dođe i
skorašnja ozbiljna inicijativa da se proglasi nekakav Dan Bošnjaka, kao da su Bošnjaci
dijaspora u svojoj vlastitoj zemlji, i da se ustanove bošnjačka himna, grb i
zastava. Osim činjenice da je tako nešto besmisleno u zemlji kakva je BiH,
pogotovo ako se radi o većinskom narodu, to je zazvučalo i kao otvoreni poziv
Srbima i Hrvatima da učine isto.  Pa,
svako na svoju stranu! Ispada da oni brane cjelovitu i jedinstvenu Bosnu
dijeleći je na tri etničke cjeline.

    
Ima mnogo ovakvih i sličnih primjera ponašanja onih koji se zaklinju u
patriotizam, a rade posve suprotno. Pa bi  i Haris Silajdžić mogao sebi postaviti pitanje
: da li smo baš svi “ na pravoj strani istorije?”

    
Kako ko, moj Harise, kako ko!

Share Button