Monday , 10 December 2018
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Konvoj u 21 vijek
Konvoj u 21 vijek

Konvoj u 21 vijek

 

Ovo je priča napisana 2003. godine o konvoju s kojim je u bijeli svijet  paklenog dana 3.marta 1993. krenulo 1.200  prognanih Dubičana, Bošnjaka i Hrvata, s kojeg se  najveći broj nikada nije i neće vratiti. Konvoj je nakon 20 sati stigao u hrvatski grad Novsku, a njegovi  učesnici s nadom za utjehu i spas nastavili put prema Zagrebu.  Moj rodni dom zauvijek  smo morali napustiti  ja, moja supruga Hatemina i moja majka Adila, slijepa starica stara 90 godina.

Hrvatski grad Zagreb bio je samo prolazna stanica za moju porodicu i 1.200 patenika dubičkog konvoja, koji je tog paklenog 3. marta 1993. krenuo u XXI vijek.

  

 

I – IZ SUMORNOG DANA U PAKLENU NOĆ

Kao da je čitavu vječnost trajala ta sumorna martovska noć, ispunjena strahom, zebnjom i sjećanjem. Osluškivati detonacije i rafale postalo je uobičajeno, ratna svakodnevnica. Godine neizvjesnosti počele su da se nižu. Sloboda je, možda, tamo negdje, preko Une i Save, ili je i nema u zidinama ovog okamenjenog svijeta. U magluštini vjetrova, što pušu sa Istoka i Zapada, nazirali smo izgladnjele likove naše djece. Kao da su jedva čujno dovikivali posljednje poruke. Odjek u našim srcima javljao se zebnjom i suzama.

U sjećanju, što se sve učestalije budilo, prevrtali su se snovi, iznova vraćao proživljen provincijski život Imati – Nemati, pa opet imati, i opet iznova nemati. Kroz saznanja i svijest jasno se vidio početak ovog paklenog danas, i makar na trenutak naziralo novo maglom i kišom umiveno ukleto sutra.

Malo je Dubičana spavalo te hladne martovske noći. Stajali su uz vrata i prozore, nakratko lijegali glava podignutih iznad jastuka i usplahireno osluškivali svaki zloslutni zvuk. Tišina nikad nije bila tiša, noć nikad samotnija.

Gledali smo Unu, nazirali je u marku, sjekli usporenim korakom brzake. Nikad nije bila ljepša, nikad čistija, nikad zelenija, kao tih ratnih godina. Oko kuće, kroz voćnjak, skrivale se sjene, rađali strahovi i priviđenja, i nestajali u mokrim krošnjama. Kiša i snijeg su neumoljivo natapali danima kvašenu zemlju. Samo da prođe ponoć, samo da osvane jutro.

Moja draga, u meni protkana, iz mene satkana, privukla se uz mene, čita i razbija strah sa mojih drhtavih usana. U mraku osjećam njen ohrabrujući pogled, dodirujem njene ruke.  Nepunih trideset godina dizali smo se i stasali toplinom ovih dodira, izmicali u strahu da sa toplinom nešto ne sagori, opet se ponovno primicali da toplina u nama ostane. Prolazili su sati, šutke. Vraćali smo se u krevet i ponovno ustajali.

Za kratko vrijeme skoro svi poslovni objekti i veći broj atraktivnih gradskih kuća, koje su bile u vlasništvu dubičkih Muslimana ili Hrvata, postal su plijen i prešli u vlasništvo uticajnijih Srba, koji su bili u policiji ili  strukturama srpske vlasti. Neki su jednostavno istjerali vlasnike i nastavili koristiti njihovu  imovinu kao svoju, a oni prefinjeniji su je preuzeli od prijatelja muslimana, da im je sačuvaju do boljih vremena. Naravno, nisu svi skbništvo preuzeli s lošom namjerom, ali je mnogima od njih godilo kotirati imućnijim. A sve druge nepokretnosti, kuće i zemljišta, koja nisu postala plijen na takav način, morali su se “dobrovoljno” predati dubičkoj srpskoj opštini, ako su vlasnik i njegova porodica morali napustiti grad da spase glavu.  Za kratno vrijeme bilo je ne mali broj domaćih Srba koji su pored stana u gradu ili kuće u gradu i selu, postal posjednici nekoliko kuća.

Moja kuća nije bila u užem centru grada, pa nije odmah pala u oko pohlepnim. Ipak  i ona je došla na red. U negućnosti da uradim nešto drugo, prihvatio sam zahtjev jednog od Toljevića, koji je radio u opštini, da kuću dam na brigu i korištenje njegovom rođaku, koji se tročlanom porodicom doselio iz Visokog. Znao sam čemu to vodi, ali nije bilo druge. Moja tetka Senija, čiji su sin Adem, snaha Fikra i djeca već bili u Austriji, primila je u kuću na sprat nekog Božu, Ademovog dobrog radnog kolegu, koji je živio u Hrv. Dubici. Nakon nekoliko dana, starica je istjerana u dvorišnu prostoriju, koja je do tada bila Ademova limarska radiona.  Nekako u isto vrijeme iz zgrade solidarnosti, u kojoj je imala jednosobni stan, dobiven u zamjenu za kuću i zemlju na kojoj je napravljena ta zgrada solidarnosti, istjerana je moja tetična Šemsa, kći Senijine sestre Halime. I pošto nije imala kud, smjestila se u limarkoj radioni kod tetke Senije. A kad ih je novi vlasnik Božo i odatle istjerao, primio ih je u svoju ljetnu kuhinju komšija Ibrahim. Odatle su se uz pomoć dobrih ljudi prebacili u Sisak, a iz Siska jedna u Austriju, druga u Njemačku.  Kratko po tom obe su preselile na onaj bolji svijet. Ovakvu ili sličnu sudbinu doživjeli su mnogi dubički Muslimani i Hrvati, jer su postali etničko smeće kojeg se trebalo otarasiti, kako bi genocidna Rs ostala etnički čista. Moj rođak Mehmed je svoju kuću povjerio bliskom prijatelju Fudi, oženjenom sa Srpkinjom. Već prvih dana okupacije Fudin brak se raspaao. Nakon Dejtona Mehmed je pokušao kuću vratiti u posjed. Spor je trajao 10 godina, njegovu familiju koštao blizu 20.000 KM, a on nije dočekao da ponovo otvori vrata svoje kuće.

Na dan prije nego smo ja i moja porodica trebali napustiti rodni grad, morali smo, kao sva druga lica koja “žele” da se isele, svoju nepokretnu imovinu ostaviti na raspolaganje opštini Kozarska Dubica, što smo učinili 19.2. 1993. g. U našu kuću u ul. 4 Jula br. 13 (sada Jasenovačka) po odluci opštine uselio je i punih 10 godina, do 16.1.2003. godine, bez naknade koristio Vanovac Uroš iz Visokog. Prinudno je iseljen na osnovu presude Ministarstva za izbjeglice, nakon procesa koji sam vodio nepune dvije godine.

Od momenta kada je procurilo u javnost da i mi napuštamo svoj grad, intersovanje za skrbištvom na nad našom kućom se povećalo. A zašto ne, bila je uz obale Une, na kojoj sam sa nekoliko komšija – entuzijasta uredio plažu, napravio betonski plato na kojem se pod velikom vrbom hladovalo i roštiljalo. Neki su uljudno iz daljine pitali kome ostavljamo kuću, ako idemo, a bilo je  i otvorenih prijetnji otimačinom.

Jedne večeri, odmah na početku policijskog časa oglasilo se zvono. Na prodoran zvuk zvona, skočili smo iz kreveta i zastali na sred sobe, kao ukopani. Ponovno je zazvonilo. Nijemo smo se zgledali. Svašta smo mogli očekivati, sve se moglo dogoditi. Sa ulaznih vrata čuo se sablasni glas:  „Komšija, otvori!“ U posjetiocu smo prepoznali mladića, sa čijim smo roditeljima nekad živjeli skladan komšijski život. Posljednjih godina smo ga rijetko susretali, jer je živio u naselju Puhalo, gdje mi je ranije bila porodična kuća. Strah je u mojoj duši splasnuo, ali nije iščezao.

Pričalo se da je od prvih dana rata, još početkom “Balvan revolucije” avgusta 89, postao član paravojnih četničkih formacija, kod nas nazvanih “Martićevci”, po četničkom vođi Milanu Martiću. Na čelu te grupe bio je Velja Radunović, zajedno sa nekim Jerinićem. Sve ove godine žarili su i palili na obe strane Une, na Baniji i u Potkozarju. Pripadnici tih formacija su već juna 1991.g. na području Hrvatske Dubice, u selima Baćin , Cerovljani i Predore ubili više desetina Hrvata i jednom muslimana.

Otvarajući vrata da ga propustim zlokobne misli kolale su mojom glavom. Znam, nije došao da se oprosti. Zaboravio je on davno, a možda nije ni znao, za  komšijsku pažnju koju smo godinama pružali njegovim roditeljima. Došao je pod okriljem policijskog časa, koji mu je kao i drugima iz policijskih i paravojnih srpskih formacija pružao sigurnu zaštitu.

Uljudno je pozdravio i uvukao se kašljucajući. Unezverenim pogledm tražio je prikladno mjesto da sjedne. Snebivao se, kako da počne.

“Čika Zijadu”, počeo je zamuckujući. “I vi idete?” “ Moramo, dragi moj” …., odgovorio sam s nejasnim olakšanjem. Moja Hatemina je stajala kao ukopana. Ponudio sam mu da pije. Uzeo je samo vodu. Lagano je otpijao odmjerene gutljaje, kašljucao. Ovaj put je bio je bez šarene maskirne uniforme, kojom su se dičili mladi Martićevci.

“Ako idete, mogli ste mi ostaviti kuću da vam čuvam”, nastavio je.  Ja i žena smo se zgledali. Čuli smo da su njegovi već uselili u jednu od napuštenih muslimanskih kuća, ali nagon za otimačinom i pljačkom, pothranjivan ovih ratnih godina, nije zadovoljen. Nisam bio siguran da li je i kod njega ovo pohlepa, ili istinska želja da uzvrati dio pažnje koju smo im pružali, dok smo živjeli u susjedstvu.

“Žao mi je, zaista mi je žao!”…, odgovorio sam. “Ako si to želio, trebao si  doći ranije da mi to kažeš. Kuću, zemlju i svu pokretnu imovinu ostavili smo srpskoj opštini. To smo morali, jer bez toga ne bismo mogli napustiti Dubicu”.

Gledao je u prazan ugao sobe. Otpijao vodu, koju sam mu nekoliko puta dosipao. Nije bio iznenađen odgovorom. Znao je da idemo s konvojem, koji je u pripremi već mjesec dana. Interesovalo ga je kuda idemo i ponudio nam svoju pomoć pri izlasku

Nešto iza ponoći je pošao. Zahvalili smo mu se na “komšijskoj” pažnji i oprostili se srdačno.  Nestao je u noći, a s njim i vrijeme komšijske ljubavi i pažnje njegovano duži niz godina s njegovim roditeljima, dok je on odrastao. Sve je ponovno utonulo u mrak. Sati iščekivanja počeli su ponovno odbrojavati. Samo da je dočekati jutro.

Još jučer su nam savjetovali da noćimo negdje drugdje. Postojala je velika opasnost da nas napadnu različite razbojničke grupe. Takvi upadi maskirnih četvorki postali su svakodnevnica. Ipak, prepustili smo se riziku, stavili u ruke sudbine. Imovine više i nismo imali, a njima su već dugo pripadali i naši životi. Još jučer, prvih popodnevnih sati, ostali smo bez brižljivo čuvane gotovine za put od nemila do nedraga. Desetine godina čuvala je moja Hatemina za crne dane, odvajala od usta, uskraćivala svoja mala zadovoljstva i naše prohtjeve, da bi sve odnijeli srpski zlotvori. Dabogda im za zdravlje trebalo!

Upali su iznenada, njih petorica. Na kuhinjskoj sećiji sjedila je komšinica Rasima, starica blizu sedamdeset, sa dvoje unučadi. Do nje su se smjestile komšinice Murisa i Zlata. Neposredno prije njih oprostili smo se s Bajramušom i Mefom, koji su nam od svoje sirotinje ponudili za put 150 maraka. Bili su do zuba naoružani. Sjedili smo kao skamenjeni. Jedan od njih predstavio se kao inspektor Dragan i pozvao me da pređem u susjednu sobu. Ugodno se zavalio u udobnu fotelju, u kojoj sam tako rijetko sjedio. Dvojica drugih već su pretraživali police regala, zavirivali u ćoškove, a zatim se smjestili na trosjed. Nisam ih poznavao. Očito su pripadali četničkim formacijama prispjelim iz Srbijre, ili banijskim četnicima.

“I vi napuštate Bosnu?, upatao je strogim ali odmjerenim glasom, sa prizvukom ironije. “Ovdje vam nije valjalo!?” Pri  tom je iskapio dugu čašicu lozovače, koju sam mu domaćinski ponudio.

Obuzdao sam u sebi prvobitan strah. Bio sam spreman na sve. Znajući šta su sve doživjeli drugi prilikom ovakvih posjeta, očekivao sam batine do smrti, a možda i samu smrt. Posljednjih dana obilato su batinali, gdje god su koga stigli. Iz podruma gradskog SUP-a danonoćno se čulo zapomaganje i jauk. Za njihove nakane nije im više bio potreban policijski čas. Telefoni u muslimanskim kućama već dugo nisu funkcionirali.

Nasuo sam i sebi nepunu čašicu, i nazdravio. Inspektor Dragan je eksirao je  i treću. Ostala dvojica su smrknuto posmatrala. Ponovno me obuzeo strah. Znao sam šta mogu učiniti sila i alkohol kad se sjedine. Iznenada se otvoriše vrata dnevne sobe i u nju upade visok i stasit vojnik. Prepoznao sam ga. Posljednjih godina susretali smo se na štabskim vojnim vježbama XI Kozarske brigade u Knežici. Zvao se Garača. Bio je u uniformi JNA.  Prepoznavši me, pomalo se zacrvenio i mlako nasmiješio. Izmjenili smo pozdrave. Raportirao je da je sve u redu. Zaključio sam da je pregledao moj putni tovar pripremljen u dvorišnoj garaži. Ništa skriveno nije mogao naći, jer ništa nije ni bilo skriveno. Oružja nisam imao , a ženin nakit je bio uz lične stvari. Garača se potom udaljio.

“Koliko maraka nosite?” nastavio je Dragan sa pitanjima. Njegov ironičan pogled me probadao. Strpljivo sam tražio racionalan odgovor. Plašio sam se svake suvišne riječi.

“Nosimo 870 maraka. Nažalost, moramo ostaviti sve svoje, stvarano punih 30 godina. Više ne radimo. A treba živjeti. Djeca su nam u Zagrebu, na fakultetu.” O nama su sve znali, i nije bilo razumno to ni u ovim trenutcima tajiti. “Ne možemo im dalje pomagati.”  Izgovorio sam ove riječi u jednom dahu, a zatim nastavio “Svi nas ovdje znaju. Nikom se nikad nismo zamjerili. Ako nismo pomogli, nismo ni odmogli.”

“A gdje je novac?” lukavo me presjekao Dragan. Zbunjen tako direktnim pitanjem nespretno sam odgovorio “Kod žene u tašni.” “Pozovi je ovamo”, bio je izričit.

Ušla je nečujno u sobu i pružila mu svoju tašnu. Inspektor je počeo da prebira po njoj.  Odgurnuo je od sebe čašu. Počeo je iz tašne da vadi sitne ženske stvari. Zavirivao je u kremu, maramice, pretražio novčanik. Nađene novčanice trpao je džep.  Prvo je ispraznio novčanik, a zatim, odmotavao maramice, konce. Svaki put kad bi našao skrivenu novčanicu, podigao je u zrak i šeretski se smiješio. Uskoro je bio gotov.

„Gdje su vam ostale pare”, upitao je vidno raspoložen. “Više nemamo, i to nam je za put“, odgovorio sam. “Svu našu zaradu trošili smo za gradnju kuće i školovanje djece!“, dodao sam. I moja Hatemina je počela da pojašnjava. Nije ga interesiralo.

Iznenada se podigao, da krenu. Iz svog džepa Dragan  izvadi nekoliko novčanica i baci na stol. To vam je za putne troškove. Kasnije smo utvrdili: ostavio nam je 300 maraka.

Pozdravili smo se kao stari prijatelji. Bio sam im skoro zahvalan. Čak smo obećali ponovni susret u nekim boljim vremenima.

Kad su otišli, rijetke komšije provirivale su iza prozorskih zavjesa. U kuhinji su još skamenjeno sjedile nane Rasima i Zlata.  Komšije Neno i Fadil nastavili su mi pomagati, slagati i pakovati putni tovar.

Kasnije smo saznali, tog dana i te noći najveći broj učesnika prognaničkog ešalona imao je kućnu posjetu. Mnogi su privođeni u policijsku stanicu, maltretirani i tučeni. Osnovni cilj je bila pljačka, iznuđivanje posljednje ušteđevine i usputno prikupljanje dodatnih informacija. Moj dobar prijatelj visio je obješen puna dva sata, dok nije uz uslovno puštanje položio 5.000 KM. U protivnom, glava bi otišla niz Unu, kao i mnoge koje su već mjesecima plutale.

Udaljeni rafal mitraljeza prenuo me u mojim razmišljanjima. Podigao sam se iz kreveta i stao uz polu otvoren prozor. Osjećala se svježina nadolazećeg jutra. Kiša i snijeg su neumoljivo padali, izmješani kao život i smrt, kao ljubav i mržnja. Čudan je osjećaj tog “gemišta“  nakupljenog u duši. Nismo znali da mrzimo, a sve se manje moglo voljeti. Otvorili smo svoje kapije i svoja srca tim Nikoletićima, tim Ćibićima iz udaljenih sela, sa nepristupačnih ćuka, a oni osokoljeni našim urođenim gostoprimstvom otimaju naša uzglavlja, bodljikavom žicom ograđuju svoju zlobu od naše dobrote. Slaninom, bijelim lukom i prepečenicom godinama su potpaljivali nagon  i potsticali mržnju, s nesrtpljenjem iščekivali vrijeme kada će ta akumulirana sila osvetiti neko davno Kosovo, o kojem su im neprestano u glavu punili i tupili njihovi djedovi i očevi. Sa prvim susretima, na dvorišnim kapijama, srdačno su vam stiskali ruku, na kućnim  pragovima blagonaklono odobravali i prijateljski tapšali uvaljeni u mindere bosanskih sećija, a već se prvim koracima udaljavali i uvlačili u svoje “vučije kože“. Učili su da mrze sve „tursko“ u nama. Cijenili su i ljubomorno potkradali naše duhovne i  kulturne vrijednosti, hvalili našu humanost; naš merhamet poluinstiktivno razaznavali. U historiji što je prošla, zasljepljivalo ih je 600 godina vladavine onih kojima istinski nismo pripadali, a u vremenu što dolazi tražili su uzvišenje i kult, homogenizaciju na marginama zla. Želja da vladaju nadjačavala je dobrotu i humanizam presađivan iz naših srca.

Dok sam gledao obrise krovova kuća na horizontu iznad kaurskih brda, kroz kišne i sniježne oblake, osjetio sam snagu i vjeru u jutru što se tako sumorno rađalo. Nisam žalio za kućom koju smo mukotrpno desetinu i više godina gradili, niti stvari koje smo skupim kreditima kupovali. Sve što smo za trideset i više godina rada stvarali sada se odlama od nas  i gura nas u nepoznato. Ali tamo, s druge strane Unskih obala, uz Savu, u ostarjelim Zagrebačkim gradskim četvrtima, željno nas iščekuju naša draga  djeca. Već treću godinu u mislima tražimo njihove čežnjive poglede, opipavamo izgladnjele stomake. Toliko dugo nismo čuli njihov veseli kihkot, opijajuće obraćanje sa mama i tata. Otrgnuti  od nas borili su se sa iskušenjima sve surovijeg života. Snalazili se kako su mogli i znali. Nismo im već dugo poslati ništa, osim neke sitnice, uz konvoje prognanika zatrpane krpenim torbama, u kojima je svako nosio svoju muku.

Moja Hatemina je nakratko zaspala. Odjednom se prenula.  Kućni sat je otkucao pet sati. Prećutno smo krenuli u kuhinju da prikupimo preostale sitne stvari, koje će nam u putu trebati, da još jednom posljednji put popijemo kahvu, uz prozor zaklonjen od ulice gustim smrečama, koje su se u vjetru povijale.

Mukla tišina vladala je svuda naokolo. Bili smo sretni da smo živi dočekali ovo sudbonosno jutro. Nikada, nikada do sada, nije bilo tako mirno svuda oko nas i u našim dušama. Samo što prije iz ovog pakla tišine, samo što prije dok ponovno ne počnu osipati mitraljeski rafali, zolje i topovske granate sa okolnih brda.

II – MOJA DUBICA UMIRE

Sve nade u smirenje rata pokazale su se nerealnim. Početak 92. na bosanskom tlu doveo je do širenja borbi. Rađanjem bosanske oslobodilačke armije iz lokalnih odbrambenih jedinica, agresorske srpske formacije počele su da se proređuju. Svaki novi sukob rezultirao je sa sve više mrtvih, ali sada već obostrano. Žrtve na strani agresora skupo su platili civili. Sa zebnjom i strahom iščekivani su ishodi lokalnih a naročito širih sukoba. Svaki i najmanji neuspjeh kompenziran je pojačanim terorom i smišljenim ubistvima civila, zatvorenih u okupiranim gradovima, kao u getima.

Prvi dani eskalacije rata na teritoriju Slovenije, zatim Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, učinili su Bosansku Dubicu, prelijepi bosanski gradić na desnoj obali Une, najsigurnijim vezivnim tkivom zamišljenog srpskog entiteta. Sa bosanske i hrvatske strane, uz obronke Kozare i Prosare, skoncentrisale su se različite srpske vojske, od privatnih do krajnje ekstremnih četničkih. Vojni poligoni su postavljeni duž ranijih pograničnih zona. Koncentrisano ogromno naoružanje, do najsavremnijih raketnih sistema.

Etničko čišćenje Dubice provedeno je dosljedno, po pripremljenom školskom uzorku. Nije to bilo ni teško učiniti. U gradskom jezgru koncentrisalo se muslimansko stanovništvo i neznatan broj Hrvata. Sva sela sa izuzetkom Jošika, njih šezdesetak, nanizana unskom dolinom i po brdima, naseljavali su isključivo Srbi. Dovoljno je bilo postaviti kontrolne punktove na izlazima iz grada i važnije saobraćajnice, prijetnjom i presijom povući malobrojno naoružanje od pripadnika muslimanskog naroda i uspostaviti potpunu vojnu i civilnu kontrolu. Taktika progona je bila vrlo jednostavna i na sličan način provođena u svim okupiranim područjima. Proizvode mržnju i strah, hapse, privode, optužuju, tuku, miniraju, pale, ubijaju, sile na bijeg, a dobro čuvane izlaze uslovljavaju podmirivanjem svih obaveza i predajom svoje nepokretne imovine. Na takvom uzorku funkcionirao je život dubičke opštine od prvih ratnih mjeseci, s proljeća 1991. godine. Prethodno je isprovociran napad “mupovaca“ sa lijeve strane Unske obale (u vrijeme dok je Hrvatska Dubica još bila pod kontrolom legalnih hrvatskih vlasti), uveden policijski čas, iskopana i postavljena brojna utvrđenja. Razularene četničke bande napadale su noću i danju. Minirani su važniji poslovni objekti u posjedu muslimana i preuzeli ih važniji dubički Srbi, minirane i spaljene džamije, a zatim pojačana presija i privođenje nedužnih. Zaređala su pojedinačna ubistva, uz otvorene prijetnje izgonom i istrebljenjem. Prvo se na udaru masovnog terora našlo muslimansko prigradsko naselje Jošik. Nakon nekoliko jezivih ubistava i demoliranih kuća, preko hiljadu mještana ovog naselja potražilo je spas u drugim dijelovima grada ili u iseljavanju.  U ulozi spasioca pojavio se „Crveni krst”, koji je počev od avgusta 92.  organizovao masovne iseljeničke konvoje prognanih do područja opštine Novska, na teritoriji R Hrvatske. Na taj način Crveni krst je postao jedini lijevak kroz kjoji se moglo kontrolisano iseljavati. Uskoro, nakon Jošika, došla su na red gradska područja: Leptihor, Krivdića brdo, Binječka… U međuvremenu se lijevak izlaza još više suzio, a rušenjem mostova na Uni i Savi Dubica je ostala odvojena od svijeta. Ubrzano se mijenjala etnička slika dubničke opštine. Za nepunu godinu iselilo je preko 3.000 muslimana, a u kuće i stanove iseljenih naselili se Srbi sa područja Petrinje, Novske i drugih područja Hrvatske, ali i znatan broj sa područja Visokog.  U prvo vrijeme konvoje prognanika osiguravao je UNPROFOR, ali sa jačanjem sprege između Srba  i pripadnika UNPROFORA, zaštita ljudi u konvojima bila je sve slabija.

Neshvatljivo je bilo da niko od domaćih Srba nije pružio ni verbalnu zaštitu komšijama muslimanima. Pravdali su to strahom od odmazde. U kasnijim etapama rata takav strah se mogao donekle uobziriti, ali nikako u samom početku.

Presija i teror kombinovani su nizom drugih mjera. Jedna od najpouzdanijih bila je perfidno osmišljena povremena mobilizacija, popunjavanje prvih borbenih linija muslimanskim mesom. Svako opstruiranje vojne službe po tipičnom četničkim modelu, rezultiralo je gubljenjem radnih mjesta, kako obveznika tako i članova uže porodice. Ekonomsko siromašenje muslimanskih porodica dovelo je do masovne prodaje kućnih stvari, u bescijenje, samo radi preživljavanja. Pijajace su pretvarane u „buvljake“, a danonoćno su bile pod strogom paskom vlasti i klošara. Srećnik koji bi tokom dana ponešto unovčio da dođe do brašna i kruha, već isto veče je mogao očekivati privođenje ili oružani upad sa svim elementima, od otimačine, zlostavljanja, do silovanja i ubistva.

U ljude se uvukao strah i iščekivanje. Slabili su i kopnili. Na opustjelim ulicama nakratko su se pojavljivali avetinjski likovi i potom ubrzo nestajali u dvorištima i kućnim skrovištima. Naravno, ova otužna izdužena lica, sa očima sve više utonula u duplje, pripadala su preostalim muslimanima, zatočenim bez kruha i sutrašnjice u beživotne gradske četvrti. Sve bolje raskošnije kuće naselili su domaći ili pridošli Srbi, a vlasnike muslimane preselili u dvorišne ljetne kuhinje i šupe za drva. Samo na neko vrijeme.

Ali sve više nezadovoljstva zapažalo se na zadulim licima domaćih Srba. Gubili su vlast i pozicije, naročito oni koji se nisu proslavili ekstremizmom. Većina je glumila naivno neshvatanje i vlastitu identifikaciju u procesu “srpske hegemonizacije“ , prikrivala u lakonskom pitanju „Zašto idete?  Kuda vi to idete?“  Kao da nisu bili svjedoci zlostavljanja, premlaćivanja i ubistava, koja su kako je rat odmicao bila sve češća. Vjerovali su, većina njih, da će blic ratom ovladati prostorima bivše Jugoslavije i zaklanjajući se njenim svetim plaštom ostvariti vjekovnu ideju “Veliku Srbiju“.

Na gradskim ulicama bilo je sve više vojske, stranaca i vozila. Sva dobra auta već dugo su bila u vlasništvu vojnih i civilnih oragana ili bahatih pojedinaca. Benzin je postao posebna rijetkost, ali su, ipak, svi vozili.

Pred dubičkom robnom kućom i na gradskim raskrsnicama danima su dežurali nakupci deviza sa hrpama bezvrijednih dinara, friško štampanih u Srbiji, i od osuđenih na izgon otkupljivali preostalu  deviznu ušteđevinu, sa kojom će biti plaćeno ubojito oružje, kalešnjikovi, granate i mine, kojima biti ubijani dubički muslimani i rušene njihove kuće.

A ovog, zimskog jutra, trećeg marta 93. na put neizvjesnosti, u svijet nade i beznađa, polazi novi konvoj prognanih muslimana i šačice preostalih Hrvata. Njih hiljhadu i dvije stotine rasuće se Evropom i svijetom, da bi potražili preostali dio sreće razbacane po evropskim ulicama i smetlištima. Krenuće kroz kišu i snijeg, između puščanih i tenkovskih cijevi, oholih obraza, da se sklone od mržnje i prezira kojim je zgažena i odbačena sva komšijska ljubav i pažnja, u ime i za račun lažnih ideala.

Novih hiljadu i dvije stotine izgladnjelih i poniženih pridružuje se prognaničkom korpusu, koji već broji preko milion  bosanskih beskućnika što lutaju svijetom od nemila do nedraga, a samo zbog toga što su rođeni i živjeli kao muslimani, Židovi ili Cigani. Prokletstvo rođenja i nas je žigosalo, gurnulo u svijet inferiornih osjećaja, kojem tako malo pripadamo.

III – OPROŠTAJ S MIKIJEM

Dok smo užurbano pili kahvu na sećiji, u pročelju prostrane kuhinje, sjetno smo gledali poznate krovove, pokisle krošnje gusto načičkanog drveća i ulicu što se između kuća prokradala. Svanulo je, a kiša snijeg su neumoljivo padali. Zemlja se zabijelila.

Krenuo sam na sprat, uz stepenice, da probudim majku, staricu okrunjenu sa devet decenija. Zapamtila je, pretrpjela i preživjela oba svjetska rata, a evo sada i ovaj treći, najstravičniji. Prije nepune dvije godine srpski nacionalisti ubili su joj zvjerski, na dubičkom trgu, dvadesetsedmogodišnjeg unuka; klompama i cokulama prosuli mu maozak na trotor kojim je do nedavno slobodno hodio. Samo zato što je bio Musliman, što se zvao Sulejman, i što je petkom kad je išao na džuma namaz nosio fes. Nedugo  za tim izgubila je kćerku, Suljinu majku. Nije mogla izliječiti svoju tugu, nije mogla zaboraviti poluživotno unukovo tijelo  koje se u smrtnom grču trzalo, dok joj jednog dana nisu presahnule suze. Ali sa suzama je i njen vid presušio. Oslijepila je. Sva svjtlost njenog života zatvorena je koprenom mraka, kroz koji su probijale samo misli, vizuelni likovi najdražih i sjećanja.

Pozvao sam je da ustane. Bila je već budna. Znala je da nekud idemo i radovala se. Dio te radosti krio je tihu nadu da će progledati. Tugu iz srca nije mogla izbrisati. Bila je majka, više nego majka; bila je nane, pa opet i mnogo puta dobra i draga nane. A onda je dobila praunuke i „bijele pčele“. I sve je oko sebe brižno savijala, jatila i tićila, a porodica se širila, stasala  i jačala. U svojoj skromnosti podigla se visoko iznad poniženja i ogradila od oholosti, koju su u sebi mnogi  oko nje u sebi nosili. Čestita i poštena, dostojna poštovanja i ljubavi, kojom je bila oktruživana, bila je nane Adila.

Pomogao sam joj niz stepenice, jer nije mogla sama. Uskoro smo zajedno sjedili i dovršavali jutarnju kahvu.

Obukli smo se i uredili, spremili za veliki put u neizvjesnost. Izišao sam u dvorište, gdje je već stajalo moje auto s prikolicom posuđenom za ovu priliku od komšije, sa puno kućnih potrepština. Kontrolom od strane Draganovih pulena nije ozbiljnije poremećen red stvari. Sve je bilo prekriveno ciradom. A kiša i snijeg su i dalje neumoljivo kvasili.

Mahala je spavala kao zamrla. Drveće je stršalo šćućujeno u “zimskom“  danu kao pokisle kokoši. Uz garažu se naslanjala predivna bogata krošnja smokve, koju su još davno donijeli nepoznati preci sa Hadža. Sada ostaje uz napuštenu kuću, da prkosi našim progoniteljima svojom simbolikom.

Snijegom prekriveni nižu se načičkani krovovi okolnih kuća. Ne tako davno sa prozora i balkona moglo se čuti ugodno komšijsko „Dobro jutro, kako ste, jeste li se naspavali?” A sada iza bogatih bijelih  prozorskih zavjesa viri bezlični oholi nacionalizam, ekstremno srpstvo bez ljubavi i saosjećanja, zasljepljeno bolesnim umovima srpskih i ruskih akademika. U sramoti ovog jutra kriju se  skorojevići dubičkih mahala- Ćibići, Nikoletići, Mišići… Nema ni Pekovića, ni Čauševića, ni Jahića, ni Islamovih… Sa druge strane ulice , možda u prvim snovima jezive noći, spavaju Mefo i Bajramuša sa gomilom djece, Rasimina polu- siročad, Fadil i njegovi. Uskoro će svi oni na ovaj put nestajanja ili  prerastanja u neke nove forme i dalje ograničeno sposobne da oblikuju život.

Gledam jabuku slatkušu, petrovku, usahlo grožđe, kruške, šljive, marelice. Sva djeca i odrasli kušali su ih i zajedno odrastali i stasali. Nije bilo važno ko je sadio, niti zabrane za onog ko je brao. Još nedavno ovo novo naselje, ova ulica 4. Jula, slavila je svoj posljednji zajednički jubilej. Svake godine na njen imendan okupljale su se komšije, stariji i mladi, žene, muškarci, a dolazili i gosti. Pekla se janjetina, iznosili kolači. Pila se rakija, pivo, vino, sviralo i pjevalo sve do jutra. Mnoge slike iz tih spontanih sjedeljki spremljene su u mom putnom tovaru, pa i ona na kojoj naša prva komšinica Alija presjeca vrpcu novog asfaltnog puta. Slike i kasete ne smiju u putni tovar. Mogu se nositi samo predmeti tekstila, lične stvari, odjeća i obuća, a sve drugo mora ostati. Ipak sam pažljivo umotao i ponio sve porodične slike, svu prošlost porodice i ovog kraja. Želim oteti zaboravu sve radosne i tužne trenutke izrastanja ljudi i njihovog grada, koji su tako ponosno živjeli i voljeli se. Sa slikama sam nosio vrijednosti koje su stvorile i očuvale brojne generacije, naših didova, očeva, nas i naše djece. Možda će u njima potomstvo koje dolazi otkrivati istine, razotkrivati laži, naše zablude i kajanja.

Smreče ispred kuće savijale su se na vjetru. Krošnje su se izdizale iznad krova naše kuće. I u ovoj prilici sjetio sam se upozorenja komšinice Mirsade, usuda po kojem se vrhovi drveća moraju kratiti da ne nadvise kuću, jer u protivnom  će vlasnik morati seliti ili umrijeti. Ovo upozorenje upućeno tada u šali nije me se tada dojmilo, a sada me sjetno i zlokobno pritiskalo.

Pažljivo sam osmotrio ulicu. Nije bilo nikoga. Ponio sam šerpu vruće hrane koja se pušila, da posljednji put obradujem umilnog dobroćudnog Mikija.

Hranio sam ga već nekoiliko mjeseci. Ostavili su mi to u amanet komšije Mujkanovići, kada su se kao mnoge porodice odselili prvim konvojima. A samo nekoliko sati po njihovom izlasku, srušen je most simboličnog imena “Most Bratstva- Jedinstva“, koji je povezivao dvije Dubice, bosansku i hrvatsku. Njihova prekrasna katnica zapela je mnogima za oko, ali je neočekivano uzurpirala nastavnica Zdravka, punačka plavuša, raspuštenica, sa podebelim desetogodišnjim sinom. Često je nekud putovala i tražila od nas da malo pripazimo. Tako je bilo i ovog kišnog subotnjeg jutra.

Miki me u početku plašio svojom jurnjavom, ali sam se brzo navikao. Dočekivao me na kapiji mašući repom, pružajući glavu da ga pomilujem po njušci. Kada smo polazili na posao ili se vraćali s posla uvijek nas je čekao i proturao glavu kroz žičanu ogradu. Njegove pametne krupne oči odavale su privrženost i povjerenje. Kao da je već ranije znao da u nama sada ima sve i da bez nas nema više ništa. Gladeći ga po rudavoj kosi i oko ovlaženih usta, tepali smo ja i moja Hatemina „Mikica, Mikica, naš, Mikica!“ A on je uvijao vrat i naslanjao se na stub ograde kao malo dijete. Sve je znao, samo nije znao da govori, ali je i to činio na svoj osoben psećiji način. Sada ga nije bilo. Negdje se, valjda, pritajio da se zaštiti od kiše i snijega.

Sasvim iza kuće, uz ogradu, stajao je naš jadni Miki. Mokar i prozebao gledao je bezlično, bezvoljno. Pozvao sam ga, ali se nije micao.  “Mikica moj, Mikica moj”, tepao sam molećivo i otužno, sipajući jelo koje se visoko pušilo. Pomilovao sam mokru glavu. Nije se izmakao, ali se jedva osjetno okrenuo, kao da skriva svoj izražajan tužni pogled. Obično je halapljivo počinjao da jede, a onda podizao glavu, meškoljio se i mazio. Ovaj put je stajao kao ukopan. Nije jeo. Suze su mi kinule niz obraze. Plakao sam kako malo puta do tada. Kiša i snijeg su neumoljivo padali. Jeziva tuga obuzela je ovog velikog riđodlakog psa, natapala vlažnu zemlju i moje ranjeno srce. Skoro jecajući zakrenuo sam glavu. Htio sam da utješim i ohrabrim ovog jadnog psa. Znao je da odlazimo, znao je da ga moramo ostaviti na milost i nemilost sudbini rata koji hara i pustoši ovu jadnu napaćenu bosansku zemlju.

“Papaj, Miki, papaj Mikice!”, prozborio sam, jedva čujno, kroz plač i jecaje. Cvilio je tužno, neumoljivo, mokar i prozebao, neispavan i umoran, ostavljen od svih i svakoga. Skončaće negdje u jarku od udara granate kao i mnogi napušteni psi i lutalice, ili završiti u nekom zabitom kostanjičkom selu, gdje ga je još ranije namjeravala ostaviti nova komšinica  Zdravka. Ali nikad, nikad neću zaboraviti tu psećiju ojađenost, plač tužniji od tuge siročeta, te pametne krupne oči koje su me tako osjećajno i izražajno gledale.

Pošao sam. Stajao je i nije se micao. Nije jeo, nije pomicao glavu. Znao sam da neće jesti ovog dana i da će ostati tako  nepomičan dugo, vrlo dugo. Izgubio sam jednu neizmjernu odanost i ljubav  kakvu do tada nisam poznavao, a on je izgubio sve, sve osim zime i kiše ovog užasnog martovskog jutra.

Ušao sam u kuću sav mokar, lica umivenog suzama. Mati je sjedila u uglu gledajući svojim praznim pogledom. “ Je li mogao da jede”, pitala je Hatemina, shvatajući siže ove bolne jutarnje drame. “ Ne, samo je plakao i cvilio, kao i ja”, prozborio sam kroz suze koje su još snažnije navirale. “Miki moj, Mikica moj”, ponavljao sam u sebi, a tuga je zvonko udarala i odzvanjala od zidove moga skvašenog srca.

IV – DUBIČKIM MAHALAMA

Kad smo sjeli u našeg pohabanog Stojadina bilo je već dobro svanulo. Bacali smo posljednje poglede na kuću, garažu, dvorište i voćnjak, a onda dalje prema Uni, u krošnje visokih topola koje su se klatile na vjetru. Napustio me strah, koji me do tada prožimao i osjećao sam tihu sjetu. Kao da sam utrnuo od granatiranja, rafala često pražnjenih ispod kućnih prozora, prijetnji i anonimnih telefonskih prijetećih poziva. Vlažan snijeg napadao je svuda naokolo. Nikakvih tragova na sniježnom putu, osim uzane staze tuge, koja je krivudala negdje prema Mikijevom skrovištu.

Na prodoran zvuk auta koje je kretalo, u širokom prozoru Rasimine raskošne kuće, pojavila se njena široka glava umotana u šamiju, a zatim ruke unučadi utisnute u zamagljenim staklima. Uranili su da još jednom vide i isprate svoje dobre komšije. Na dvorišnim vratima, sa suprotne strane ulice, stajali su Zlata i Fadil. Mahali su i žalovito, uz primjetne suze, dovikivali “ Sretno!! Sretno!!” A sreća nam je doista bila potrebna ovog jutra koje je silazilo u gradske mahale, ovog danas, koje je sumorno osvajalo. Još dok je auto skretalo na ul. Nikole Luketića, narodu poznatijoj kao Petrinja, spazili smo na pragu nedovršene kuće Mefu i Bajramušu. Ispraćala su nas njihova plačna lica i prigušeni glasovi.

Ćibići i Nikoletići pritajeno su promatrali iza navučenih zavjesa, uz zlurade slavodobitne osmjehe, koje nagovještavaju polovičan uspjeh. Znali su da odlazimo.  Nisu pomišljali da zažele sreću svojim susjedima sa kojima su proveli duge sretne godine, od kojih su istinski bili pomognuti, shvaćeni, prihvaćeni i voljeni.

Vozili smo sniježnim putem. Brisači su ubrzano brisali mokar snijeg i kišu. Nisu mogli suze sa naših očiju i obraza, tugu iz naših srca. Stotinjak metara niže, niz cestu, zaustavili smo uz ivicu trotoara. Još jedan težak i bolan oproštaj od Hatipovića, naše kume Seke, našeg kuma Ahmeta. Uvijek su dolazili kad je trebalo,  iskradali se kad bi postajali tijesni i suvišni. Njihova i naša djeca bili su kao jedno, pazili se i dopunjavali pažnju. Kako su rasli postajali su još bliži, neposredniji. Sa ratom su otišla u svijet i njihova djeca. I oni su se spremili, “riješili se imovine”, povadili papire da otputuju današnjim konvojem. Zadnjih dana muka se nadvila nad njihove glave. Ahmeta su učestalo privodili u policiju, prijetili, ucjenjivali. Znali su da on, dugogodišnji mesar i poslovođa, ima sačuvanih para, a možda i zlata. Prethodnih dana pokušali smo ga nekako izvući, ali nije išlo. Dugo i rizično čekali smo nedaleko od prozora SUP-a, gdje je saslušavan. Pokušali smo intervenisati preko uticajnih prijatelja, ali nam ni oni nisu mogli ili nisu smjeli pomoći. Napokon su ga pustili, ali  su mu do daljnjeg osporili pravo da se iseli. Zahtjevali su, po ko zna koji put, da donese 5.000 KM otkupnine za svoju glavu .

I dalje su ga pozivali na saslušanja, preventivno tukli, a potom vezali za noge i objesili nekoliko sati. Zaprijetili su da će završiti u Uni ako za tri sata ne dođe s parama. Iako je ispunio postavljeni uvjet, morao je iselenje odgoditi za sljedeći konvoj.

Zatekao sam ga na vratima podbuhlih očiju, neispavana. Ništa bolje nije izgledala ni njegova Seka, oniža crnomaljasta žena. Djelovali su zbunjeno i zabrinuto. Očito, brinulo ih je što ostaju, jer svaki sat duže u dubičkom paklu značio je dodatno ugrožavanje života. „Sinoć su nas ponovno posjetili”, rekao je osvrćući se oko sebe, s primjetnom dozom straha. “Tražili su marke. Imao sam samo dinare, i dao sam im. Otišli su nezadovoljni i zaprijetili novom posjetom.”

Nisam znao šta da mu kažem, kako da ublažim njihove muke. Obično sam nalazio načina da pomognem svima koji su mi se u nevolji obraćali. Ovaj put nisam imao utjehe ni za sebe ni za svoje dobre prijatelje. “Traži načina i bježi što prije”, rekao sam. Ne ostaj naveče u kući”. Znao sam da nije izlaz u tome. Ako ga ponovno budu tražili neće se moći nigdje sakriti.

Grlili smo se i izljubili na rastanku, kao da je to naše posljednje viđenje. Zajedno smo proveli mnoge popodneve i večeri, proslavili rođendane i porodične jubileje, uzajamno se pomagali. Bili smo više nego prijatelji. Nismo krili suze koje su se slivale niz obraze. “Sretno i čuvajte se!”, dovikivali su dok smo sjedali u autao i nastavljali vožnju ulicom Petrinja, koja je u mokrom bljuzgavom snijegu izgledala tužno i sumorno.

Sabirno mjesto polaznika konvoja je Autobuska stanica, smještena na periferiji suprotne strane grada. Prolazili smo pored avetinjski praznih kuća, pustih dvorišta, zatvorenih trgovina i ugašenih zanatskih radnji. Iz Zulića mahale primjetili smo grupu  jadnika natovarenu ogromnim krpenim torbama. Očito, i oni danas putuju sa nadom u beznađe.

Dok smo prolazili gostionicu “Eni”, par stotina metara od raskrnice puteva prema Prijedoru, na vratima se pojavio mladić. Visoko podignutim rukama davao mi je znak da stanem. Nisam ga prepoznao. Pomislio sam da po meni želi nekom od svojih, koji su vani, poslati pošiljku. Usporio sam auto, koji je klizio po snijegu. Još dok su se kotači zaustavljali, na pola sam otvorio vrata. Uniformisani mladić je nezgrapno trčao sredinom ceste, sustigao me i uhvatio se za ručku od vrata. Pogledi su nam se susreli u retrovizoru. Bio sam zapanjen. Iskolačene zakrvavljene četničke oči gledale su surovo. Podbuhlo lice i čupava glava klatili su se prema meni. Moja Hatemina se uzvrpoljila i uznemireno me gledala. Mozak mi je vrtoglavo radio. Obuzeo me neopisiv strah, ali ga je istovremeno zamjenilo neko razumno samopouzdanje. Lagano sam dodavao gas i čvrsto privlačio vrata. Znao sam da na klizavom putu moram to činiti polako.  Istog trenutka osujetio je moju namjeru, i poluotvorena vrata još snažnije vukao prema sebi. Auto je malo ubrzalo.  Slobodnom rukom skupljenom u šaku čvrsto je zamahnuo i lupio me po obrazu. Pri tom je izgubio korak, zateturao i ispustio vrata koja su se zatvorila. Potrčao je još korak dva, zateturao i pao na sred ceste. Ležao je na cesti pun bijesa i prijetnje. U svom pijanom bijesu nemoćno je prijeteći podigao pesnicu. Srce mi je strašno lupalo, kao da će da iskoči. Žurio sam prema raskrsnici pored Škarine kuće, Bifea “Kod Paule”, skrenuo u ul. Puhalo i nastavio vožnju širokim asfaltnim putem koji je vodio prema Prijedoru.

Nekoliko godina kasnije, tokom boravka u SAD, preko FB mi se javio drag poznanik i prijatelj Hamdija Cerić, poznatiji kao Hamić. Imali smo mnogo zajedničkih doživljaja i povremeno pričali o njima. Tom prilikom me potsjetio na taj nezaboravni dan 3. marta 1993.g. Ustao je rano i krenuo ispratiti prijatelje, koji su izlazili istim konvojem. Prepoznao je moje auto i vidio sve što se dogodilo, jer se tada našao u neposrednoj blizini. Bio je i neslućeni svjedok nastavka drame, koji meni nije bio poznat. Naime, dok je moje vozilo nestajalo u daljini četnik se pridigao, istrgao automat iz ruku jednog od dvojice vojnika koji su mu prišli dok se dizao sa asfalta i za mnom prosuo rafal, mada je moje auto već bilo na skretištu u ulicu Puhalo. Ogorčeni i bijesni sva trojica su se vratili u lokal, iz kojega su i izašli. Po prirodi razgovorljiv, Hamić me pri tom potsjetio na još jedan, za mene i neke druge sudbonosan događaj, od prije više mjeseci. I on je bio prisutan kada sam u Vulkanizerskoj radnji kod Salkana došao mijenjati gume na svom Stojadinu. Njegova kuća se nalazila preko puta radione, pa je u slobodno vrijeme tih dana više bio u njoj, nego u svojoj kući. Po njegovoj preporuci sam i došao Salkanu. Kad sam ušao, u radioni je bilo nekoliko ljudi, meni dobro poznatih iz viđenja. Dok smo razgovarali, iznenada se među nama pojavio mladić N.N., počeo razgovor o ratnim tenzijama, potrebi da se zaštitimo, te meni i drugima ponudio kalešnjikov po cijeni od 1.000 DM. Oružje nikad nisam volio, pa sam mu bez razmišljanja rekao da za to nemam para. Kasnije se ispostavilo da su tim putem i na takav način kalešnjikove prodavale dubičke srpske vlasti, jer svi koji su kupili kalešnjikov bili su privedeni i tučeni, a neki su poslani u banjalučki logor Manjača. Jedan od njih bio je i vulkanizer Salkan. Mene je spasilo to što nisam imao para i što nisam volio oružje. Inače me ne bi bilo.

Prolazili smo pored kuća koje su još spavale. Poznati krovovi, fasade. Svaki detalj hiljade puta iznova viđen. Prolazili smo Deliće, Krivdiće, Terziće, Toriće, Alijagiće,  Veletalniće, Čauševiće, Horozoviće, Idrizoviće…Odmah tu, s lijeve strane puta, bila je moja stara porodična kuća. U njoj smo rođeni i odrasli, moja sestra, ja, djeca moje sestre. Srušili smo je prije nepunih deset godina i na tom mjestu  izgradili ukusnu manju prizemnicu  za moju sestru Naju, a najmlađi sestrin sin Sulejman odmah do ceste podigao je veliku kućerinu sa lokalom u prizemlju, spratom i potkrovljem. U lokalu je otvorio mesnicu i pokrenuo uspješan biznis. Kada su u avgustu 89. Sulju bez ikakva povoda i razloga ubili četnici, tek obučeni klanju i ubijanju negdje u Srbiji, mesnica je još jedno vrijeme radila. Od mesnice je ostala samo firma. Iza njega je ostalo troje siročadi i sirota žena Sabiha. Ne dugo vrijeme nakon Suljine smrti ucviljena i od jada teško je oboljela i umrla njegova majka, moja sestra Naima.

Dok smo prolazili pored kuće vidjeli smo dječije ruke na prozoru. Ruke najstarije Suljine kćerke Raseme, mlađe Ajle i najmađeg  Sulejmana, koji je u vrijeme ubistva njegova oca imao samo 2,5 godine. Stajali,  su jedno do drugog i čekali u nadi da će nas vidjeti kad prođemo. Mahali smo im i nastavljali dalje pored kuće Mulalića, Tabakovića, Delića, Pekića, Jogića, Kišmića…, do ruševina puhalske džamije.

Svuda raskvašeni prljavi snijeg.  Skrenuli smo ulicom Binječka, pored niskih kuća, do nedavno redovno plavljenih istoimenom rječicom. Tuda sam još kao momak gazio raskvašeno blato, odlazeći na noćna sijela i sastanke. Samo malo dalje desno nekad je ležao uzani Binjački most,  na kome začete i procvale mnoge ljubavi,  a peta u nizu kuća koja se tu nekad naslanjale na ulicu pripadala je porodici Hatipović. U toj kući rođena je i podrasla moja supruga Hatemina, sa bratom Enverom i dvije sestre. Otac Ibrahim je bio trgovac i posjedovao je nekolike trgovinske radnje. U jednoj od njih prodavao se duhan. Živjeli su tada od očeve trgovine dobro, skoro nadprosječno. A onda su, negdje pedesetih, ocu oduzeti dućani i ukinut obrt. Nije to mogao preživjeti. Umro je sušne i gladne 1952. godine, a samo neliko mjesci kasnije na Ahiret preseli i njegov sin Enver.  Surove godine nani Kadiri istrgoše uzdanice i natovariše pretežak samar – da izvede na salamet troje ženske djece. A najmlađa Mirsada je bila tek rođena. Ipak, u toj lavovskoj borbi majčinski ponos je pobijedio. Odhranila je prekrasne tri kćeri, dala im visoko obrazovanje za te prilike, sretno ih udala, a onda kada je mogla da predahne, nestade, iščeznu, kao slamka na vjetru.

I tamo, gdje je nekad stajala još nedovršena kuća Hatipovića, ostalo je samo  zgarište. Spališe je do temelja četnički zlotvori,  već u prvim danima rata, kao i ugostiteljske objekte Islamovića, u njenoj pozadini, koji su licem bili okrenuti na ulicu Urije.

Samoća i pustoš kroz koju smo prolazili, poče se ovdje rastakati. Glupice raznoliko obučenih, gologlavih i sa kapama, počeše se slivati na ulicu iz otužnih zakislih dvorišta. Natovareni sa velikim krpenim torbama žurili su niz široku ulicu,  u smjeru Autobuske stanice. Sve više automobila natovarenih koferima  kao samarice. Desno, uz zgradu solidarnosti, bučno je raspravljala grupa vojnika. Teško je bilo razaznati znak na kapi, ali već dugo i nevažno. Svi su bili isti. Ponovno me obuzeo strah i sjećanje vratilo na iskolačene zakrvavljene četničke oči. Dodirivao sam obraz koji je bolno naticao.

Hatemina je sjedila glave okrenute negdje u nepovrat. Na njenom izbljedelom licu nije se ocrtavala ni sjeta ni tuga. U svemu je uvijek ispoljavala odlučnost nasljeđenu od majke, spremnost da nastavi i istraje. U toj njenoj pouzdanoj istrajnosti nalazio sam snage  da produžim, kada mi je ponestajalo volje i ambicija.

Prošli smo zgradu stare banke, u kojoj je počela zarađivati od sedamnaeste. Bistra i obdarena, sa jednogodišnjom zagrebačkom finansijskom školom, godinama je nenametljivo dominirala nad kolegama. Kasnije su dolazili i drugi i obrazovaniji, ali su visoko uvažavali njen neprikosnoveni autoritet zasnovan na znanju i radnom iskustvu. Sa kasnijim godinama školovanja,  nije se mijenjala. Bila je uvijek pouzdana u znanju i povjerenju koje je uživala. Udajom za mene njen građanski mentalitet  i njena prefinjenost dobili su novi zreliji ipotpuniji izraz.

Sa bankom koju smo prolazili završavala je ul. Maršala Tita, jedno vrijeme Draže Mihajlovića, a sada Svetosavska. Voljom i entuzijazmom građana koji su Dubicu iskonski voljeli, preuređena je ova najljepša gradska ulica. U najsavremenijem evropskom stilu uređeni su dubički trgovi, ulica popločana obrovačkim mermerom, obnovljene fasade kuća, zasađen novi drvored i postavljene klupe za odmor; sve od stare banke, do mosta na Uni “Bratstvo- Jedinstvo“, koji je do tada povezivao dvije Dubice, Hrvatsku i Bosansku, a sada ih razdvaja. Sada tu obnovljenu ljepotu gaze i uništavaju vojničke cokule, kamioni i transporteri, okupatorska srpska vojska, četnici, paravojske svih boja. Zamišljao sam da ću pod starost sa unučadi šetati Titovom, sjediti na ukusno modeliranim klupama naspram gradske džamije ili uz Unu uživati u igri brzaka i valova.

Ulicom Urije ogromna masa svijeta. Grljaju, žure, cestom i trotoarom. Kolona putničkih vozila ispunjenih putničkim tovarima. Niko ne obraća pažnju na snijeg i kišu koji nemilosrdno liju.

V- U SJENI STANIČNIH PERONA

Na krugu autobuske stanice žamor i galama. Peroni i plato ispunjeni masom ljudi i tovara. Posebnno za ovu priliku kao torbe, šivane krpene vreće, široke jedan metar, ispunjene posteljinom, odjećom i krpama, svuda poredane. Rijetki kišobrani  i kape na glavama. Samo gomile mokrih glava, koje kao da ne haju na ono što im nebo ovog podneblja sa posljednjim viđenjem šalje. Zdanje nove Autobuske stanice, sa trgovinama, lokalima, biroima jezivo zjapi i zazire od ove pokisle gomile. Desno, uz ivicu obilaznog puta, koji vodi prema Orahovi i Gradišci, kolona vozila.

Podbuhli i neispavani ljudi se komešaju, žure, pregledaju stvari, odlaze nekud i vraćaju se. Djeca dremljiva i plačljiva, zbunjena i preplašena. Zaustavljam na cesti. Skoro će osam sati, a sumorno nebo kao da se ne misli prepustiti jutru ovog dana, najužasnijeg od svih užasnih dana.

Svuda poznata lica. Mnogo komšija, dragih prijatelja, dobrih znanaca sa kojima smo se rado viđali i susretali. Svi oni odlaze ovim martovskim konvojem u daleku nepoznatu tuđinu, u nepovrat. Odlaze u XXI vijek, a da i sami nisu toga sasvim svjesni.

Sa prvim većim konvojem, koji je otišao prema Hrvatskoj negdje polovinom avgusta 92. iselilo  se blizu hiljadu dubičkih muslimana, naročito onih koji su se aktivnije uključili u promociju i agitaciju stranke SDA. U početku se kratko vjerovalo da su samo oni više ugroženi zbog svog stranačkog opredelenja. Što je vrijeme dalje odmicalo postajalo je sve jasnije da na ovom području više nema mjesta za Muslimane i Hrvate. Zaredali su konvoji, a za imućnije i pojedinačni izlasci. Svaki izlazak bio je strogo kontrolisan i cenzurisan. Prethodno se trebalo najaviti pasoškoj službi SUP-a, platiti sve obaveze po osnovu telefona, struje, vode, poreza i komunalija, potpisati izjavu ili sačiniti ugovor o ustupanju svojih nepokretnosti Opštini Kozarska Dubica, a potom na osnovu prethodno pribavljene garancije od sponzora iz inostranstva prijaviti izlazak opštinskom Crvenom krstu, koji je u tom periodu postao najtraženija službena institucija. Sekretara Branka su svi tražili, molili i kumili, vukli za rukav, samo da ih izbavi. Oni koji nisu imali rodbinu i poznanike vani nisu mogli obezbjediti garantne papire i bili su ostavljeni na milost i nemilost srpskim bandama. Branko je neke pomagao, provukao ih, možda za pare ili iz ljubavi i prijateljstva. Kasnije se otkrilo da je on Hrvat, pa je morao da sačuva stečeni status pušku u ruke  i boriti se za srpsku stvar. Nasljedila ga je gradu potpuno nepoznata sarajka Rada, četnikuša koja je dolaskom u Dubicu izabrala najbolju kuću, preuzela da je “čuva“, a vlasnike sa „blagoslovom” otpremila u bijeli svijet.

Mnogo je konvoja od Bosanske Dubice, preko Gradiške i Novske, otišlo u Hrvatsku, do sabirnih izbjegličkih centara u okolini Zagreba, a odatle dalje u bijeli svijet. Sve je to trebalo platiti markama, koje većina nije posjedovala. Mali broj Dubičana imao je sreću da ih već u pri polasku preuzme njemačka humanitarna organizacija “ Krig uberleben”. Na čelu joj je bio austrijanac  Martin Fisher. Prognanicima, u prvo vrijeme isključivo Dubičancima, obezbjeđivali su sve potrebne papire, smještali ih u svoja privremena prihvatilišta na području Hrvatske, a zatim upućivali zainteresiranim crkvenim organizacijama i pojedincima u Njemačku. Ova organizacija pomogla je pri iselenju blizu 3.000 Dubičana, a u zadnjim godinama rata preselila na ugrožena područja Prijedora i Banja Luke.

Ipak, većina prognanih se morala sama snalaziti, kako je ko mogao i umio. Obično se sa konvojem preko Novske dolazilo do Siska, Zagreba i tu pokušavalo organizovati život.  Ali neobezbjeđen prihvat, nemogućnost zaposlenja, nedovoljna humanitarna pomoć i vrlo brzo ispoljena netrpeljivost domaćina, prisiljavali su prognanike da traže spas u trećim zemljama, sve do Kanade i Australije, Novog Zelanda.

Bosanska Dubica, kao granična opština, u sjeverozapadnom dijelu BiH, smještena na ušću rijeke Une u r. Savu, za planere „Velike Srbije“  do Karlobaga, postala je strateški veoma značajna. Sa njenog područja se moglo skoro neometano ugražavati široko područje Hrvatske u zoni Jasenovca, Novske, Kutine, te Petrinje , Gline do Karlovca, a sa bosanske strane kontrolisati pravci prema Prijedoru, Gradišci, Kostajnici i Bosanskom Novom. Bila je povoljna za etničko čišćenje. U ukupnom broju od 32.500 stanovnika opštine, Bošnjaci su učestvovali sa  20%, Hrvati 1 do 2%,  a Srbi čak 77%, uz nešto ostalih. Još prije početka „Balvan revolucije“ Bosanska Dubica je je uključena u osnovu Beograd-Banja Luka- Knin za gravitacionu zonu Moskva-Beograd- Solun. Suštinski cilj  na području opštine nije bio brza eliminacija manje brojnih nemoćnih muslimana, već mobilisanje i priključivanje srpskom korpusu svih Srba, uključujući kolebljivce i oportuniste, kojih je u početku bilo. Smišljenom taktikom vojnih mobilizacija, koje su podigle karijeriste i nacionaliste, čak one starije od 60 godina, u uniforme srpske vojske uvučeni su školarci, studenti, pa i oni pripadnici srpskog naroda koji su se u početku otvoreno suprostavljali ratnoj opciji. Priključila im se i ostala  vjerna šačica muslimana, koji su bili u mješovitim brakovima ili željeljeli sačuvati i unaprijediti karijeru.

Ne treba zaboraviti da je prije Drugog svjetskog rata odnos Srba i nesrpskog stanovništva u ovoj opštini bio znatno povoljniji za nespski živalj. Posljeratne komunističke eksproprijacije, agrarne reforme i nacionalizacije slabile su ekonomski položaj nesrba i uslovljavale njihovu migraciju na Zapad (naročito Njemačku i Austriju), tako da se u posljeratnom “Titovom dobu“ demografska slika potpuno izmjenila. Gruntovne i katastarske knjige nije bilo moguće falsifikovati, pa i danas ubjedljivo pokazuju da je preko 70% zemljišnog posjeda bilo u vlasništvu neSrba. Negdje od šezdesetih godina evidentirana je migracija mlađih Srba u urbane sredine, dok su njihovi stariji ostajali u selima na svojim imanjima. Bez ulaganja vlastitih sredstava i kapitala Srbi su postajali vlasnici stanova i novoizgrađenih kuća, u gradskim jezgrima, na najatraktivnijim lokacijama.  Beskamatna dugoročna kreditna sredstva borcima i boračkim porodicama olakšavala su i ubrzavala ovaj ekonomsko-vlasnički proces. Srpski mladići koristili su brojne privilegije očeva i djedova, počev od školovanja i zapošljavanja, do niza drugih različitih benificija. Vrlo brzo zaposjeli su sve važnije organe i institucije: postali dominantni i neprikosnoveni u vojsci, policiji, službama sigurnosti, upravi, sudstvu…obrazovanju, zdravstvu i pretežnom broju privrednih preduzeća. Svugdje i u svemu su imali prioritet. Gdje nije bilo prioriteta bili su “kumići”. ‘

Susjedna Hrvatska Dubica , sa kojom je nekad spajao most “Bratstvo – Jedinstvo”, nije puno uticala na životna kretanja na desnoj Unskoj obali. Marljivi “Kauri”, kako smo obično zvali priječane, radili su na području Siska, Novske, Kutine, a uz to se bavili povrtlarstvom i time dominirali dubičkom zelenom pijacom. Na pijaci su prodavali mlijeko, sir, kajmak, jaja, zeleniš i povrće…Kaurske žene su ustajale rano, četiri pet ujutro, muzle krave i svako jutro svježe mljeko nosile preko mosta na poznate adrese. I to je trajalo godinama. Vjerovali smo da gro stanovništa Hrvatske Dubice čine Hrvati, a tek se ratom ispostavilo da su Srbi posjedovali sva okolna brda i dio gradskog područja, a učešće hrvatskog stanovništva sveli ispod 35%. Zbog toga je Hrvatska Dubica vrlo rano postala najisturenija granica SAO Krajine do Une i Save, što je Hrvatsku koštalo mnogo nedužnih života.

Život dvaju Dubica, omeđenih planinama Prosara i Kozara, hrastovim šumskim pojasom Predora, naslonjenim na obale ljepotice Une, u posljednim desetljećima nosio je u sebi zanos napretka, koji je sve više počeo privlačiti obrazovane mlade dubičane. Kao da je bio prevladan nepisani zakon, po kome su tek stasali stručnjaci muslimani svoje prve uspješne korake na privrednom i društvenom planu, ili istupe na političkom, morali skupo plaćati. Oklevetani, osumnjačeni, prezreni, čak i od svojih najbližih, morali su napustiti voljeni rodni grad, o kome su još kao školarci sanjali. Mogli su ostajati samo pomirljivi i savitljivi i oni koji su znali uviti i sakriti identitet i svoje progresivne ambicije.

U obe Dubice već dugo nije sijalo sunce. Sve što se događalo nastajalo je u okrilju noći, pod zaštitom policijskog časa, koji je trajao od 9 naveče do 5 ujutro. Neizdrživi teror pritiskao je ljude. Blijedili su, venuli i nestajali. Sve više unezvjerenih izgubljenih pogleda, sve više sablasnih avetinjskih lica, kao i ovog martovskog jutra na ulicama grada i peronima dubičke Autobuske stanice, koja je postajala prvom etapom jednog velikog nestajanja.

“Zar i vi idete!?” sramežljivo me upitao Irfan, dugogodišnji funkcioner i moj radni kolega, dok sam izlazio iz tek parkiranog automobila. U zadnje vrijeme ga nisam viđao. Postao je penzioner i vrijeme provodi uglavnom kod kuće. “Ne može se više ovako, moj Irfane. Ne zna se da li je opasnije ostali, ili ići !“  “Vidiš” – nastavio sam- “svaki dan neko strada”.  “Kako ćeš s materom?”, zapitao je.  “Ne znam, kako nama, tako će biti i njoj”. “Pa, gdje ćete?” nastavio je s pitanjima. “Imate li išta određeno?” “ Ne, nemamo”, odgovorio sam.  “Za prvo vrijeme ćemo kod djece u Zagreb, a poslije ćemo se nekako snaći”. “Pa, nek vam je sretno!”,rekao je pružajući ruku i prilazeći mom autu da se pozdravi s mojom majkom, koju je dobro poznavao. “Možda je i tebi bolje da se pokupiš. Kad završe s nama, onda se vi na redu!”, upozorio sam ga. Znao sam da mu nije lahko.  Kasno se oženio s naoko dobroćudnom srpkinjom Maricom i stekao dvoje djece. Ima majku preko osamdeset, slabo uračunljivu i teško pokretnu. Sada se uzda u zaštitu po osnovu izmješane krvi. Dok je odlazio vidjelo se da je jako ožalošćen i u očima mu se vidjela neizmjerno duboka tuga. Moje crvene oči od nespavanja i plača ponovno, po ko zan koji put, pokušavale zaustaviti suze koje su suzile.

Autobuska stanica i stanični peroni bili su već prepuni. Autobusi dubičkog i prijedorskog “Autoprevoza” redali su se uz cestu i na peronima. Svaki je imao broj i oznaku “Vanredna vožnja”. Skoro će devet. Svuda naokolo zamor, suze i zagrljaji, posljednji topli, dodiri tijela i ruku, spontano otgnuti jecaji tužnih neutješnih srca. Rijetki kišobrani i mokre glave. Malo je naših još ostalo. Iza nas ostaju još jadniji i napušteniji, jadniji od nas koji danas iz jada u jad odlazimo.

Odnekud se kraj nas pojavi stari Muharem Sarač. Pečeni komunista. Dugo je bio politički poslušnik srpske politike. Drmao je Sekretarijatom narodne odbrane i uživao velikli ugled i uticaj u boračkim organizacijama i SUBNOR-a. Uvijek je dobro vagao svaku svoju riječ i dobro znao kada gdje šta treba reći.  Sada je u penziji. U penziji je, kao i sestrić Irfan, koji mu je u neku ruku bio nasljednik. Kao i drugi muslimani koji su postali nepoželjni u organima koji odlučuju o politici i provode je. Vojnički se pozdravio i vojnički žurno nas napustio. I njegov vojnički čvrsti pogled je na kratko uzdrhtao.

A zatim su mnogi dobro znani i manje poznati dolazili, opraštali se s nama i odlazili. Preko dvije hiljade Dubičana se tu komešalo, miješalo, sudaralo, nestrpljivo iščekivalo naš polazak. A onda su, u pratnji naših dobrih znanaca Dragice i Đorđa Kučinar, naišli Pero i Jelena, dugogodišnji prijatelji moje porodice. Sa Jelenom sam dugo radio, a osmogodišnju školu završavao  u ko zna za kojeg Đorđevog direktorskog mandata. Došao je davno iz Hercegovine, kao i Jelenin Pero iz Crne Gore. Vladali su Dubicom godinama. Za to i nisu trebale naročite sposobnosti. Najvažnije je bilo da budeš stranac, naravno ne Musliman. Kao u doba Domanovića, na neki način. Jelenu su sentimentalno oblile suze, a onda i moju Hateminu, i Dragicu. Pero je zbunjeno zamuckivao, pokušavajući diplomatski ublažiti težinu situacije, a visoki Đorđe malaksalo se naslanjao na rubove auta, uz koje smo stajali. Bolovao je od raka i brojio zadnje dane. Začudilo nas je da je i danas došao. Možda je želio da u sebi i nama još jednom istakne i potvrdi svoja čvrsta  patriotska uvjerenja na kojima je gradio međuljudske odnose i gajio svoju radnu karijeru. Ali malo je to danas bilo od koristi. Nizalli su se mjeseci a sada i godine etničkih progona i čistki a da se niko ni pojedinačno ni grupno od tih malih, srednjih ili velikih Srba nije stavio u zaštitu mase ili jedinke. Svi su oni su pali i pred ovom gomilom, tako bijedni i razgolićeni.

Jelena više nije pitala zašto i kuda idemo, kao niz puta do tada. Niti bilo ko od njih. To su već dugo jasno znali, samo još nisu znali šta će u njima i sa njima ostati. Već im se ozbiljno tresu noge i položaji. I oni koji su skoro pred grobom, moraju se ponovno dokazivati. Ni djeca im više ne mogu glumiti mirotvorce i izigravati humaniste.

Evocirali smo uspomene na zajedničke dane. Brisali suze, a one su ponovno navirale. Nismo primjećivali kišu i snijeg, koji se na odjeći topio i vlažio do kosti.

Nezainteresovano sam gledao vozila koja su povremeno pored nas promicala. Izneda sam pretnuo. Pogled mi je ostao ukočen na kabini vojničkog džipa. Brzo sam ga istrgnuo iz misli i pogled skrenuo u stranu. Sa novim strahom i zaprepašćenjem u autu sam prepoznao lik i unezvjereni krvožedni pogled četnika, sa kojim sam se prije nepuna sata satanski oprostio. Nije bio sam. U džipu je sjediloi još nekoliko uniformisanih. Shvatio sam, došao je da me traži, nađe i dokrajči. Zaklonio sam se iza naših sagovornika. Džip je ispitivački usporeno napravio dva kruga, pa nastavio dalje pored kolone  parkiranih autobusa i putničkih vozila. Uskoro se opet vratio, kružio i nestao. Pritisnut strahom zbujnjeno sam i nasumice odgovarao. Srce mi je snažno lupalo, a obraz trnuo od bola i studeni. Pogledao sam Hateminu. Sve je vidjela i prestrašeno iščekivala šta će se dogoditi, a po tom s olakšanjem, odahnula.

Ispričao sam našim prijateljima Srbima šta nam se maločas dogodilo. Bili su iznenađeni. Zaprepaštenje i strah ispunilo ih je kao i nas, kada se podivljali četnik ponovno pojavio, sada u drugom vozilu, sa više uniformisane pratnje. Instiktivno sam jurnuo u gomilu i sakriven u masi produžio prema staničnim peronima. Kradom sam iz daljine pratio vozilo koje je okolo obilazilo. Shvatio sam da u svom pijanom bijesu, silini koja ga je zasljepila, nije uočio ni tip ni registarski broj moga automobila. To nam je za sada spasilo glave. Nedugo za tim nestali su u pravcu Prijedora, a ja se nakratko oslobođen straha vratio među svoje sagovornike.

Primjetio sam predsjednicu Crvenog krsta sarajku Radu u društvu vojnih policajaca. Namješten izraz zauzetosti i zabrinutosti natkrivao je njene ljepuškaste crne oči i činio je ružnom  i odurnom. Dok je pozivala narod da ulazi u autobuse i unosi stvari bila je izuzetno važna. A kako i ne, kad je dobila priliku da lično i argumentovano dokazuje svoju privrženost i bude nosilac  sulude ideje Ilije Garašanina.

Gomila se počela užurbano komešati. Djeca su se dovikivala. Svuda dugi, čvrsti oproštajni zagrljaji, koji prošlost i budućnost spajaju u vječnost.  Plač starih i mladih, jecaji istrgnuti iz dubine duše. Na sve strane pokisle ružne krpene torbe, u rukama, na ramenima, iznad glava.  Devet poredanih autobusa i dvadesetak tridesetak putničkih automobila ponijeće glavninu ove mase  što krklja u grču oproštaja.  Jedan broj onih još opreznijih, koji su se prethodnih dana tajno prebacili do Bosanske Gradiške, tamo čeka da se priključi ovom konvoju nesretnika.  Od svuda dopiru pitanja, koja dovikuju jedni drugima, “Kuda idete!?” i spremni spontani odgovori “Bilo kuda!” ili “u Njemačku, Austriju, Tursku, Švedsku, Australiju, Kanadu…” Pepeo bosanskih Muslimana prosipaju čitavim svijetom, da se rastače ledenom kaldrmom, u blatu i kaljugi ravnodušnosti bezdušnih Evropljana, koji godinama iz novina i preko TV ekrana prate agoniju našeg nestajanja.

Varaju se, svi se varaju. Nije to pepeo, već sjeme nadolazećeg Islama namjenjeno vama; buktinja koja jače nego ikad plamti u nama. Iz ovog sjemena će niknuti sve što ste u nama gazili i ubijali, što ste minirali i rušili. Nikad nećemo zaboraviti poruke neba primljene sa snijegom i kišom ovog hladnog martovskog jutra.

Autobusi su se užurbano punili. Srpski pratioci sa brojnim vozilima naokolo vozila. Plakali smo, plakalo je i nebo. Trpjeli smo teror, uvrede, poniženja, batine, strpljivo sahranjivali mrtve, sa strahom dočekivali sumrake, a sa olakšanjem jutra. Plakali smo i suzama jačali, nadvladavali stihiju srpskog nacionalizma, koji je prijetio da nas satare i uništi.  Iz gaženog inata izrastao je naš inatni ponos.

Strah i bijes sukobljavali su se u mojim mislima. Razgovor sa već dalekim prijateljima se nastavljao. Nedaleko od nas opraštali su se Delići, Sevlići, Krivdići, Spahići, Hatipovići, Horozovići, Čauševići…, poštovani građani i starosjedioci ovog prelijepog bosanskog grada. Opšti meteš i opšti plač, u hladnom kišnom danu koji je već odmicao bez svjetlosti na istoku, bez sunca iznad Prosare.

A onda naiđe i naš susjed, dobričina Neno, polutan. Još jednom nas je pozdravio, zagrlio. Potom su dolazili i odlazili mnogi. Naš najdraži prijatelj električar Edo plakao ja kao malo dijete, skrivajući svoje krupne grahoraste oči. Rado nas je posjećivao, naročito kad je trebalo nešto pomoći. Moja majka ga je voljela kao sina. Kad je dolazio danju i trijezan, moja mati je znala reći “Evo nam ide naš dragi Edo”, a katkad noću, kad je navraćao polu-pijan u kasne sate da popije još jednu sa dragim prijateljem, rekla bi krišom, zaokrenute glave prema nama,” Evo, ide nam Edusnica!” Mokar i tužan ostao je pored nas, vjeran i dosljedan u svojoj neizmjernoj pažnji. Njegov brat Uzeir, dugogodišnji visoki opštinskli funkcioner, blizak kao komšija i prijatelj, danas nije bio tu. Bojao se rizika koji nosi u sebi današnji oproštaj od odbačenih i prezrenih, kako za one koji odlaze, tako i za one koji ostaju. A on je uvijek riziko vagao, onako iskusno, majstorski.

Prošao je auto Crvenog krsta sa rotirajućim žutim svjetlom. Upućivao je posljednje upozorenje da se zauzmu mjesta. Uskoro polazimo! Metež se nakratko povećao uz glasan plač, poruke, savjete, zabrinuta dovikivanja. Zvukovi sirena zaglušivali su buku, uranjali u sniježnim oblacima što su se tako sumorno nadvili nad ove ljude i njihove sudbine.

VI- KROZ KIŠU I SNIJEG  

Oprostili smo se i krenuli. Duga kolona autobusa, kola i svjetine koja je trčala asfaltnim platoom za vozilima izdignutih ruku u kišno nebo, kao da je vapila i molila za sreću. Mokre oči teško su razaznavale  put i zabrinuta lica koja su ostajala. Ljevo od nas čamili su usamljeni stanični peroni, a desno nova prigradska naselja sada prazna i beživotna.

Za volanom moga auta sjedio je moj zet Sakib. Za njegovu ženu  Azizu, kćerku moje sestre Naje, nije bilo mjesta, pa se smjestila u sedmom autobusu. Vozili smo obilaznim putem pored drvne industrije “Šipad”, “Mehanike” i Stare mljekare. Desno i lijevo od nas ostajalo je zgarište, spaljeno  gradsko muslimansko naselje u prvim danima ratnih dejstava. U njemu je do tada živjelo blizu dvije hiljade muslimana, koji su se tu naselili prije više od 30 godina. Iako se ni po čemu nisu razlikovali od ostalih Dubičana, zvali su ih “Krajišnici”. Zašto? – otkrilo se tek ovim ratom.  Trebalo ih je što dalje držati i izolirati od domaćih muslimana i među njima potsticati razdor i netrpeljivost. Duži niz godina perfidno su podržavani domaći, a “došle” potcijenjivane i negirane, čak i kada su se pokazale  sposobnijim i superiornim.  Prije nepunu godinu dana u „Krajišnicima“ je ubijena nekolicina mještana, sve kuće opljačkane, spaljene i do temelja uništene. Ostala su samo zgaršta, a nesretni ljudi pobjegli u svijet glavom bez obzira. Krajiška džamija je prva spaljena, a imam se spasio bijegom kroz kukuruzište.

Kolona se kretala polako. Malo smo govorili. Hatemina se brinula o mojoj majci, koja se nestrpljivo i  napadno raspitivala kada ćemo stići. Nije znala da ovom našem putu možda nema kraja.

Desetak kilometara od Dubice , na domak Fabrike šećera, pokvarilo se auto porodice Sevlić. Stajali su nemoćno. Na trenutak smo zastali i zetu je trebalo samo malo vremena da otkloni kvar.  Bio je iskusni mehaničar, s dugogodišnjim iskustvom. Prestravljeni Sevlići su neizmjerno zahvalni, odahnuli. Već ih je bio ovladao strah da će ostati izvan konvoja, prepušteni kao plijen na milost i nemilost okolnim srpskim grupama. Sada su bezbjedni mogli nastaviti put.

Ubrzo smo stigli kolonu vozila, koja se sporo kretala. Sada smo se našli na samom kraju kilometarske kolone.

Uz kapije Šećerane stajalo je nekoliko radnika. Kao ukočeni posmatrali su dugu kolonu.  Malo dalje, pred školom nas je dočekala grupa učenika šestog ili sedmog razreda. Među njima je bila nastavnica, koju sam poznavao. Grudama snijega, koje su ranije pripremili i  dalje užurbano pravili, osuli su naša auta. Kamenje, koje je bilo u grudvama, dobovalo je po autu. „Ustaše!“,  „Ustaše!“ vikali su koliko ih je grlo nosilo. „Ustaše!“  „Ustaše!“, odzvanjalo je dugo u mojim ušima i probadalo bolno do svijesti.

Za kratko smo im izmakli. Stakla na autu ostala su čitava. Bili smo utučeni, zaprepašćeni. Sva ponižavanja i uvrede doživljavana posljednjih mjeseci kao da su ovim gestom mržnje kulminirala. Sjetio sam se da sam i sam toliko puta aplaudirao malim partizanskim herojima populističkih ratnih filmova u scenama poput ove.  Samo, sada sam se, ni kriv ni dužan, našao na drugoj strani, a da to nisam ni znao. Svrstali me na stranu na kojoj nikad nisam bio niti ću biti. Time je osramoćen i žigosan sav moj život i ideologija u njemu , kroz jednu podmetnutu i  vjesto režiranu srbo-četničku farsu.

„Ustaše!“ „ Ustaše!“, odjekivalo mi je u ušima.  Nikad u životu, čini mi se, nisam dozivio težu uvredu i veće poniženje. Ne radi se tu o shvatanju ustaštva kao pokreta niti tretiranja ustaša kao koljača. Radi se o farbanju ideologije prepoznatljivim bojama, upravo u glavama koje usađenu mržnju kao sunđer upijaju, hrane se njome. Snježne kamene grudve i poklici samo su dio platforme koja daleko u sunovrat gura srpski narod. Idealna osnova i mresilište za takvu ideologiju su baš školske klupe.

Kad bi ta djeca, ta njihova meni do tada draga učiteljica, znali samo koliko sam puta s ponosom u sebi i samo za sebe recitovao s grčom u grlu “Herojevu majku“, koliko suza prolio zbog djevojčica nekog istog ili starijeg razreda s Ceste Petrovačke!?….

Auto je klizilo po sniježnom putu. Pretposljednji smo u kilometarskoj koloni. Iza nas su samo Sevlići. Prolazimo kroz srpska sela nanizana duž puta Bosanska Dubica- Bosanska Gradiška. Na ulazu u selo Međeđa zaustavlja nas srpska vojna kontrola. Nekoliko naoružanih vojnika u maskirnim uniformama, pored puta, van kontrolnog punkta, koji smo bez problema prošli nekoliko kilometara niže. Prilaze nam dvojica i traže isprave.  Pojedinačno su zaustavljali sva vozila ispred nas, nešto kontrolisali i uzimali pare. Vraćajući letimično pregledane isprave jedan od njih zatražio je 100 maraka po osobi za prolaz. Iako smo Crvenom krstu prije polaska uplatili  ovu sumu bili smo  spremni odreći se posljednje putne rezerve. Iznenada, s kraja ceste, prilaze još dvojica uniformisanih, s riječima „Ne treba od njih!“ Prepoznao sam ih. Jedan je bio bivši sekretar OKSKJ, Ćibić Dragan, porijeklom iz dubičkog sela Knežice, isforsirani funkcioner SNO, sa kojim sam sarađivao kroz službu i partijski rad. Rat ga je zatekao na funkciji sekretara OK SK-a. U blic akciji obezvrijedio je i likvidirao  partijski Komitet, pasivizirao osnovne organizacije i ušunjao se u SDS-u. Nije se morao demaskirati, jer je kompletnim bićem od prvih dana poznanstva odisao šovinizmom. U drugom maskircu sa zaprepašćenjem sam prepoznao inspektora Dragana. Šeretski se smijao, ponavljajući glasno „ne treba od njih“. Djelovao je superiorno, moćno i odvažno. Časno – pravednički! Očigledno je bio zadovoljan sa sumom koja mu je ostala u džepu, kada je jučer napustio našu kuću. Prisjetio sam se našeg neprotokolarnog dogovora “da ćemo se  sresti jednoga dana, u nekim boljim vremenima“. Svako od nas nametnuti sporazum koncipirao je na svoj način.

Kretali smo polu- zatvorenih vrata, a Dragan je prilazeći još bliže autu dodao “Zašto žurite, zar se ne želite drugarski pozdraviti?” “Naravno, naravno!”, u glas smo dovikivali. “Doviđenja, i nek vam je sa srećom!”, dodao sam instiktvno svoju uobičajenu frazu. Žurili smo da što prije izmaknemo i pridružimo se koloni, koja je pred nama odmicala, a oni ostali da se pozabave putnicima u autu koje je bilo iza nas.

Ponovno smo osjetili veliko olakšanje. Strah i prijetnja sa njihovom pojavom je došla i iščezla, nejasno i nakratko.  Sakib je vjerovao da je povlastica pri ispraćaju  kompenzacija i nagrada njemu od Ćibića za besplatno održavanje njegova auta, u nekoliko posljednjih mjeseci. Ja sam za ustupke, ako ih tako možemo nazvati, imao svoje objašnjenje.

Uskoro smo prolazili Orahovu, mjesto na pola puta između Dubice i Gradiške, naseljeno isključivo muslimanskim življem. Iako su prepodnevni sati, malo je ljudi na ulicama. Narod Orahove, na divno čudo, nije se masovnije počeo iseljavati. Sigurno im nisu dali, jer je i staro i mlado, muško i žensko, već duže vrijeme prisilno radilo u šumama Prosare.  Sjekli su i tovarili šumska stabla za srpske utvrde i ogrev. Da su i bili u ovo vrijeme kod svojih kuća, bilo bi previše opasno prisustvovati današnjoj “ceremoniji” ispraćaja. Pred Lojinom gostionom stajalo je nekoliko civila, a stotinjak metara dalje , na suprotnoj strani, radnice Trikotaže su utovarale vojnički kombi.

Vožnja pošumljenim područjem nedaleko od r. Save bila je nešto ubrzanija. Na trenutak je konvoj zastao, i onda nastavio. Kiša i snijeg su izmiješano neumorno padali. Cestom i svuda naokolo slivali su se potoci. Ništa nije odavalo da se proljeće polako primiče. Šuma se bijelila, a mokri snijeg skrhivao niz visokoka stabla.  Prošlo je podne. Vožnja se oduljila i svaki minut pretvarao u vječnost. Još uvijek smo samo na početku. Konvoji prije ovog su prolazili sa različitom srećom. Neke su satima mrcvarili, maltretirali, izvodili iz kolone, svlačili do gola i pljačkali, a neki se olakšano provlačili između kontrolnih punktova, uz uobičajena ucjenjivanja, zastrašivanja i otkup.

Mogućnosti izlaza prema Hrvatskoj, a odatle dalje u svijet, bile su u početku nešto povoljnije. Kako je vrijeme promicalo izlazni lijevak se sužavao. Mostovi na Uni i Savi su porušeni, osim ovog u Gradiški i manje povoljnog u Srpcu. Zahtjevi zvaničnih srpskih kontrolora i paravojnih grupa, kojih je bilo sve više, bili su su sve nezasitiji. Zaštita koja se još u početku očekivala od UNPROFORA pokazala se nepouzdanom i slabom. Uticajem jake srpske propagande, usavršenih medija, pripadnici UNPROFORA umjesto početnog antagonizma čak su počeli ispoljavati određene simpatije prema pojedinim isturenim srpskim jedinicama. Povremeno su organizovane  zajedničke fudbalske utakmice. A druženje uz prasetinu i jagnjetinu sa ražnja je uticalo da se loš imidž o Srbima kao agresoru neutrališe i topi.

VII – U ČETNIČKIM KANDŽAMA

Negdje oko dva popodne, tog trećeg marta 1993, po užasnoj kiši, snijegu i bljuzgavici, stigli smo u Bosansku Gradišku. Perifernim gradskim ulicama nije bilo prolaznika. Grad je izgledao mrtav i uklet. Lijevo od saobraćajnice pod sniježnim pokrivačem slijegali su se krovovi “Radnikovih” pogona. Desno, uz cestu, stršalo je nekoliko  miniranih kuća. Avetinjske ruševine usječene u gradski krajolik. Sumorno nebo još dublje se uvlačilo i hladilo naše bolesne duše.  Sjetio sam se Mačkovca i drugih vojnih kota gradiških sela toliko puta ucrtavanim i podvlačenim u ratnim planovima XI Kozarske brigade. Tada nisam još mogao ni sanjati da će sa tih strateških tačaka  Narodna jugoslovenska armija tući svoj narod. Naivno sam vjerovao da se tu zaista priprema neka linija odbrane od potencijalnog vanjskog neprijatelja. A umjesto toga sa Mačkovca i sličnih lokaliteta pale su na Gradišku kiše granata i mitraljeskih rafala, danonoćno sijale strah, očaj i smrt. Tim “narodnim” granatama pogođena je nedavno još neobuzdana mladost Gradiške, dok je pod haubama frizerskog salona podcrtavala na sebi urođenu bosansku ljepotu. Umrle su, kao i mnoge druge, a da smrt nisu ni vidjele ni osjetile. Dugo nakon toga grad je ostao u očajanju i zaprepašćenju, kao Sarajevo nakon “Markala” i Tuzla nakon “Tuzlanskog korza” podno tuzlanske kapije.

Dok sam o svemu tome sjetno razmišljao stigli smo do mosta koji je povezivao Bosansku i Staru Gradišku. Konvoj je stao. Nekoliko stotina metara dalje stršio je most. I dalje smo bili pretposljednji, na začelju duge kolone vozila. Srce je snažnije kucalo. Tamo, tamo malo dalje, je izlaz : put u slobodu. Danima smo  se budili sa željom i s mišlju da smo tamo negdje na toj drugoj strani, sa svojom dragom djecom, dalje od terora i smrti. Želja i strah sukobljavali su se i smjenjivali. Danas to može da postane stvarnost. Ipak, nejasan strah sa hladnoćom je probijao do kosti. Stajali smo pored auta, na Gradiškoj cesti, istezali utrnule noge. Mati je strpljivo sjedila, naslonjena glavom na prozor, iščekujući polazak dalje. Nad mostom i svuda naokolo nadvili se mutni snježno bijeli oblaci. Timorina je pritiskala više od napetosti i zamora, koji se počeo osjećati.

Svima je trebalo osvježenje i toalet, ali se bilo opasno udaljavati od konvoja. Bilo je potpuno neizvjesno kada će se ponovno nastaviti put. Znali smo da pred mostom i u improvizovanoj baraci pored mosta predstoji još jedna detaljna kontrola dokumenata, ljudi i stvari. Negdje pola puta do Gradiške plaćao se danak policijskim, vojnim i paravojnim formacijama dubičke opštine, a ovdje u Gradišci glavarinu, putarinu i druga razna daća iznuđivaća zvaničnih i samozvanih organa, organima, grupama i pojedincima koji kontroliraju ovo područje. Mnoge su svlačili do gola, tražili skriveno zlato i novac. Dinari su slabo kotirali. Glava se mogla čuvati i sačuvati samo nakitom i devizama. Pričalo se šapatom, ranije kroz ćaršiju, da su znatne sume novca i dragocjenosti imućnijim muslimanima prenosili pratioci konvoja, obično civili ili uniformisani Srbi, naravno uz solidnu nadoknadu. I pored toga najpoznatijem dubičkom poslastičaru Šampiju pod nerazjašnjenim okolnostima zaplijenit je pun kamion stvari, vjerovatno sa sumnjom da se među stvarima skriva novac i dragocjenosti.

Tu, u Gradišci, u njenoj neposrednoj blizini, imali smo rođake i brojne poznanike. Nisu znali da idemo, a nama ni na kraj pameti nije bilo da ih tražimo. Narod je izlazio iz autobusa, kola, komešao se po cesti.  Dužina puta je bila neizvjesna, pa smo tražili načina da negdje obavimo nuždu. Posebno me brinulo kako to učiniti sa slijepom i teško pokretnom majkom, koja je nestrpljivo sjedila na zadnjem sjedištu, pritisnuta stvarima.

Iznenada se na ulici, tu pored nas, pojaviše vojnici, bradati, neuredni, sa noževima i automatima. Povjerovao sam da se radi o sporadičnoj rutinskoj kontroli. Išli su redom od vozila do vozila, po trojica ili petorica sa svake strane. Kratko su se zadržavali kod svakog vozila i dalje nastavljali. Nedaleko od nas zapazio sam Avdagiće kako s namještenim zadovoljstvom pružaju marke.  Odmah nakon toga prišli su Delićima, prijeteći i kezeći se.  Jedan se držao za obarač kalešnjikova, a dvojica drugih za dršku noža, koji se klatio.  Penzionisani trgovac Enes im je pružio zelenu novčanicu, zbunjeno klimajući glavom.  Sjeo sam za volan moje “Zastave”. Prišla su nam ista trojica, upirući na nas pijane zakrvavljene oči. Oštrim prijetećim glasom najviši od njih je glasno naredio „Otvori vrata!” Učinio sam to brzim pokretom, zaplašen, zbunjen i prestravljen. “Pare za srpsku vojsku!” rekao je drsko, naređivački. Dok je to govorio vrtio je u ruci gol sjajan bajonet, opipavao njegovo sječivo. Shvatio sam šta je želio reći. I više od toga. Njegovi pratioci nakrenuli su cijevi automata, držeći ih za remnik. Nismo ništa ni vidjeli ni čuli osim riječi koje su duboko odzvanjale  i noža koji je zlokobno svjetlucao u timorini.

Zavukao sam ruku u džep i izvadio iz jakne smotak novčanica. Žurno ih je zgrabio i trpajući u džep od hlača zapitao, “A, marke?!” Žurno sam mu gurnuo u ruku već pripremljenu novčanicu od 20 maraka. Odmah po tom krenuli su prema Sevlićima, posljednjem vozilu u koloni.

Tek tada smo primjetili grupice četnika, pijanih i bradatih. Motali su se svuda okolo, kao da se šunjaju, bacajući zlobne unezvijerene poglede na kolonu koja je nemoćno stajala. Grupisani po trojica ili petorica pojavljivali su se i iznenada nestajali. Bilo ih je oko sedamdesetak. Ispijali su čašu za čašom u obliužnjem lokalu i sve krvoločnije oblijetali oko nas.  Vrijeme je sporo odmicalo. Ovdje smo već jedan sat, a kontrolni pregled na mostu nikako da počne.  Minuti su se činili dugi kao godine. Strahovali smo da će sila i alkohol eskalirati. Krv samo što nije pala.

Kratko nakon toga pojavila se pred vratima mog auta druga trojka.  “Pare za srpsku vojsku!”, tražio je prijeteći glas, obarajući pijani pogled na sječivo bajoneta. U meni se sve mješalo i lomilo. Nemoć, strah i očaj strujili su kroz tijelo, do petnih žila koje su se od hladnoće počlele lediti. Grlo se sušilo.  Drhteći čitavim tijelom izvadio sam novih 20 maraka i pružio ih zlotvoru. “Dabogda ti ne trebale!”, ponavljao sam u sebi, skrivajući osvetničku misao “Dabogda ti za zdravlje trebalo”!!!”, ponavljao sam poluglasno, dok su se zadovoljno udaljavali od našeg auta. Ljut i nemoćan zahvalno sam se sjećao komšije Nene koji me pri polasku savjetovao da ponesem više sitnih novčanica u markama, jer će mi, kako je rekao, sigurno trebati. Znao je on to dobro, jer je i sam nekoliko puta bio pratilac konvoja, kao pomažući član Crvenog krsta.

Uskoro se pojavila Sakibova Ziza, moja rođakinja. Željela je kratko vidjeti kako smo prošli do sada. Ispričala nam je da su nedaleko od Draksenića ustavljali autobuse i od svakog ponovno tražili  po 100 maraka. Neki jadnici nisu imali, pa su im ostali solidarno sakupljali, samo da ih ne odstrane iz konvoja. “Narod u autobusu je zaplašen ovim ovdje”, rekla je pokazujući na nekoliko udaljenih četničkih grupa, koje su nastavljale svoju prijeteću misiju. Žurila je da se vrati do svog autobusa, jer bi mogao uskoro krenuti prema kontrolnom punktu. Sakib je pošao da je isprati, a meni savjetovao da se udaljim od kola ako ponovno zlotvori naiđu.

Konvoj je stajao kao ukopan, ne mičući ni metra. Prolazili su dugi zamorni sati. Već se pomalo počeo hvatati suton. Zahlađivalo je, a kiša i snijeg dalje neumorno padali. Mrak se uvlačio u prljavo-sniježne obale, navlačio na krovove kuća i počeo spuštati na nas i prljavi ulični snijeg.

Četničke trojke nisu nas puštale na miru. Neprestano su kružili između utučenih zabrinutih ljudi i vozila. Katkad se činilo da u vojnim landroverima, koji su sve učestalije promicali, dolaze i novi. Za trenutak sam u jednom od njih, kao foto-morganu, prepoznao krvave oči četnika koje su me od jutarnjeg susreta neprestano proganjale. Nisam se nikako mogao oteti dojmu da me neće zaboraviti. Pretrnuo sam. Nemoćan i izgubljen maknuo sam se nekoliko metara u stranu, prema najbližim saputnicima. Landrover je zastao, krenuo, pa opet stao. Nisam smogao hrabrosti da pogledam. Prestravljeno sam čekao da me kišom ovlažena ruka četnika ščepa za gušu i tupi udarac noža sruši na pločnik. Čekao sam i nestajao u starhu svoje slutnje. Čuo sam kako nešto govore, a onda su nenadano krenuli, vozeći ulicom lijevo u pravcu Hotela “Sava”. Odahnuo sam, ali mi je u prsima ostalo nešto teško kao kamen. Nisam znao je li to “On”. Učinilo mi se da nikad nisam bio bliže smrti, kao ovog trenutka.

Pred mojim „Stojadinom“ se ponovno pojavila grupa bradatih, sada već dobro nakresanih četnika. U svakom od njih tražio sam „njega”. Hatemina i majka su sjedile u autu. Njihove figure slabo su se nazirale kroz zamagljena stakla. Nismio ih brisali, vjerujući da ćemo tako biti manje upadljivi. Nisam znao šta da uradim. Kako da  se postavim? Spontano sam krenuo naprijed i ponovno proživljavao već nekoliko puta viđenu scenu… Na vlastito zaprepašćenje smogao sam hrabrosti i rekao  im da nemam više, da sam već sve dao. Prijeteći pogledi, unakažena lica neobjašnjivih grimasa i mokre raščupane kose nisu mi dale vremena da istrajem. Zavukao sam ruku u unutrašnji džep i ponovno dao jednu od pripremljenih novčanica. Otišli su šutke, bez komentara. U mokrom hladnom vazduhu lebdila je i ostala samo prijetnja.

Kratko potom prđoše nam još trojica . “Nemam više , zavapio sam! Sve su nam već uzeli!“, govorio sam gurajući ruke u prazne džepove. „Skidaj zlato!“ , zavikao je najviši od njih, upirući prijeteći pogled na moju ženu i majku, koje su sjedile na zadnjem sjedištu auta. Moja Hatemina je brzim pokretom svukla minđuše s ušiju i narukvicu s ruke i pružila ih četniku u ispuženu ruku. Zadovoljni s plijenom, brzo su se udaljili.

U tom trenutku prišao nam je Sakib. Promatrao nas je iz neposredne udaljenosti. Rekao je da nastavlja vožnju dalje autobusom, kako smo se već ranije dogovorili. Savjetovao je da upalim auto i bježim prema glavnoj saobraćajnici, i ubacim se u kolonu bliže mostu. Vjerovao je da ćemo tu biti sigurniji. Poslušao sam ga i krenuo duž ulice pored kolone parkiranih automobila i zaustavio nedaleko od posljednjeg autobusa. Niko nas nije ometao. Odmah pored nas prepoznali smo familiju poznatog dubičkog sportiste i rukometnog trenera Mirze Ćauševića. Njegova žena Vesna ljubazno nam se nasmješila i mahnula u znak pozdrava. Bilo je to ohrabrujuće. Poznavali smo se već dugo i međusobno uvažavali. Danas nam se možda sudbine opet ukrštaju.

Nekako poslije pet sati autobusi su jedan po jedan počeli prelaziti most. Kontrola putnika i njihovih tovara obavljana je detaljno. Putnici su jedan po jedan ulazili u kontrolnu kućicu i nedugo zatim vraćali se nazad prema autobusu. Nekoliko metara dalje pregledani su putnički tovari. Činilo je to nekoliko policajaca ili carinika. Bilo im je poznato da putnički tovari sadrže isključivo personalne stvari, odjeću i obuću. Neko je nosio i nešto posteljine, jer se nije znalo gdje će se omrknuti a gdje osvanuti. Malo se ko usuđivao rizikovati i nositi tehničku robu i dragocjenosti. Otkrivanje prekršitelja obično je tragično rezultiralo, kako za njega osobno,tako i za ostale učesnike konvoja.  Pričalo se da su iz sličnih razloga  neke konvoje zadržavali na izdvojenim mjestima i držali po nekoliko dana. Prvi konvoj s početka ljeta 1991. godine, u kome su bilo moj sestrić Rusmir sa ženom Subhom i prijatelji Karabegovići  zadržan je punih 20 dana.

Mrak je bio sve gušći. Vozila na kontrolnoj traci od sredine konvoja mogla su se nazirati, kao i slabo svjetlo koje je već svjetlucalo pred mostom. U okolnim kućama počele su se paliti petrolejke.  Svjetla već dugo nije bilo. Gradovi su noću izgledali avetinjski pusti. Struja je puštana  jedan do dva puta nedeljno, obično po dva sata, kada su preko internih odašiljača davate specijalne TV emisije o uspjesima srpskih boraca. Preko njih je do maksimuma pojačan „srpski” naboj.  Dubička opština je među prvima u BiH dobila kablovsku TV mrežu, preko releja na Mrakovici, koju su sufinansirali dubički građani. Tada nismo ni slutili da je mreža strateška medijska komponenta, koja će se tokom agresije koristiti za opijanje srpskog naroda nacionalizmom i širenje mržnje prema muslimanima. Struju smo željno iščekivali: žene da operu i popeglaju nešto veša, a mi da čujemo vijesti nezavisnih radio stanica. Oni sretniji punili su akumulator za sedmičnu rasvjetu. Dolazak struje najavljivan je nekoliko sati ranije i izazivao je opštu trku i metež.

A ovdje, u Gradišci, kraj mosta naše slobode, bilo je sve hladnije. Kiša i snijeg su i dalje neumoljivo padali. Nije se moglo izdražati u autu, niti se moglo biti vani. Kao da je mart sav bijes prolazeće zime želio iskaliti  na ovu ljudsku bijedu. Napokon se i konvoj počeo pomjerati… I mi nekih desetak metara. Negdje oko šest sati svih devet autobusa prešlo je na drugu stranu.

Kontrola personalnih vozila bila je nešto brža. Kad smo došli na red bio je već potpuni mrak. Pod slabim svjetlom stajalo je nekoiliko policajaca, carinika i jedna žena. Strah i nada komešali su se u tijelu i duši. Drhtao sam, onako preplašen, mokar i prozebao, dok sam pokazivao lične dokumente i garantne papire, koji omogućuju izlazak. „U redu je!” rekao je carinik, i poslao me nekoliko metara dalje kod drugog, da pregleda tovar. “Šta voziš toliko?“ pitao je. „Samo lične stvari i posteljinu za djecu“, brzo sam odgovorio istovremeno pružajući zelenu novčanicu, kako mi je komšija Neno savjetovao.  „Meni i vama za sreću“, dodao sam. Malo se snebivao, a onda novac strpao u džep. „A imaš li tehničke robe?“, pitao je dalje. “Ne, ne, samo krpe” odgovorio sam. Nenadano, bez ikakve dalje kontrole, reče mi da mogu voziti. Kratak pogled pri polasku bacio je na ženu i majku, koje su nijemo i nepomično sjedile u autu.

Vozio sam mostom preko Save kao preporođen. Činilo mi se da ovo sanjam.  Sav teret kao da mi je odjednom pao sa srca. U nekim drugim prilikama sigurno bi zapjevao. Voda ispod nas je pjenušala i isparavala. Riječni brzaci nosili su brige i miješali se, uz jasan šum. Ona druga obala činila mi se nikad daljom, kao da me ova duboka voda dijelila od zaboravljene sreće. Povjerovao sam da je rat već daleko iza nas. I dok je auto lagano klizilo po zaobljenoj traci mosta sav moj život okrenuo se napakao. Četnici su ostali u svojim brlozima. Postali smo za njih daleki i nedostižni. Nisu me više plašile ni oči krvoloka. Sve do maločas duboko urezane u mene. Brige i patnje otploviće u nedogled ovom širokom nabujalom rijekom.

Uskoro smo bili na drugoj strani. Ranije je to bilo sigurno područje Hrvatske. Rado smo posjećivali Restoran KP “Dom”, koji je pripadao regionalnom zatvoru. Imali su dobru jagnjetinu s ražnja i ribu. Malo je ko mogao odoljeti da tu ne svrati.  Nešto dalje od mosta nastavljala je trasa autoputa. Vozila iz konvoja bila su poredana jedno iza drugog. Sortirao sam se u kolonu i stao. Odmah su nam prišla dvojica vojnika UNPROFORA i zaželjeli dobrodošlicu na engleskom. Jedan je bio izrazito crne puti. Kasnije smo saznali da je Nepalac. Slabo poznavanje engleskog jezika iz davno završene srednje škole pomoglo mi je da shvatim da nas pitaju kako smo. Naravno, niko nije bio sretniji od nas. Najradije bih priskočio i toplo izljubio ove nepoznate ljude, strane, a nama odjednom tako bliske i drage. Svojom pojavom oličavali su ispružene ruke dobrodošlice, ponovno nađenu toplinu i osjećaj za ljepotom. Posljednjih mjeseci i godina naučili smo samo da osluškujemo, tražimo uzrok straha u nejasnim koracima, u dodiru grana na vjetru i šuštanju lišća, u sjenama koje su mrakom sablasno bešćuto promicale. Ovdje, odjednom, iz neba što se kišom otvorilo, rađalo se saznanje za ljepotom, vraćao smisao življenja, koji nas je simptonski napustio. Uvijek, iznova, vraćala nas je samo misao na našu djecu, njihove ispružene suvonjave ruke i čežnjive poglede, davali nam snage da koračamo  dalje, do nade iz beznađa. Dok sam srdačno stisakao ruke naših dobrotvora vjerovao sam da je sav svijet sada uz nas, da je sav svijet sada naš. Tiha i nečujna, kao uvijek, uz mene je bila moja Hatemina.

Obnovljen i radostan izvadio sam iz auta sok i čokoladni keks, dugo čuvan za našu djecu, i ushićeno ga ponudio ovim ljudima. Jedan je uzeo. Bili su mladi i veseli, kao da ih nije smetalo ovo neprekidno nevrijeme. Uskoro se među nama pojavi i nekoliko drugih sugrađana, iz vozila parkiranih ispred nas. Zadovoljno smo prepričavali tek doživljene neugodnosti, nalazeći snage i za šalu. Nije nas smetala voda što se slivala niz glavu i odjeću i mješala sa jarugama na izlokanoj cesti autoputa.

Stajali smo tako dok su preostala vozila sa kontrolnog punkta pristizala. Saznali smo da su neki imali neugodnosti, zadržani i biće vraćeni  nazad u grad – logor. To nas je malo zabrinulo, ali se dobro raspoloženje održalo. Unproforci su nas u međuvremenu napustili i otišli u prihvat drugih vozila. Savakog časa smo očekivali da se konvoj kompletira i krene. Požurili smo, zaklonjeni autom, obaviti nuždu, što nam duge sate u Gradišci nije bilo moguće.  Na hranu pripremljenu za put smo potpuno zaboravili. Sve do ovog momenta nismo osjećali ni glad ni žeđ. Dok smo ubrzano žvakali maslanicu, sa čela kolone se pojavila grupa naoružanih ljudi. Reflektorske baterijske lampe obasjavale su skupinu, koja se pomjerala prema nama. Cijevi automata su blještale umivene snopovima svijetla. Dok smo nagađali ko to može da bude, kroz kolonu se pronio glas „Idu Martićevci!“ Stao mi je dah. Sve nade odjednom su nestale i potonule, pretopile se u iluziju koja je ubijala.

Svi smo pobjegli u svoja vozila. Po baterijskim lampama mogli smo pratiti grupu kako se kreće od vozila do vozila. Ponovno treba pretpjeti sve što je nekoliko puta pretrpljeno. Neizvjesnost, strah, zlokobno iščekivanje. Surovost “Martićevaca“ parirala je metodama koje su koristili Šešeljovi i Arkanovi četnici. Hranjena i filovana ambicijama sulude velikosrpske ideologije nadvisivala je sve što su u individualnom zločinu i holokaustu mogli usavršiti Hitler i Satljin. Njihove krvave ruke već mjesecima u obe Dubice ostavljaju neskrivene krvave tragove. Pazarnim danima, srijedm i subotom, Dubičani su postajali svjedocima novih stravičnih prizora, koji su tjerali strah u kosti. Svaki takav “martićevski” argument gonio je stotine i hiljade nevinih sugrađana u vječito progonstvo, u surovo životno beznađe. Večeras ponovno, kao repriza njihove moći a naše nemoći, slijedilo je sučeljavanje usahlih beznadnih očiju sa iskolačenim krvoločnim očima zvijeri, očima koje kolutaju, prijete i gutaju. U vremenu koje je stravično sporo prolazilo jezivi strah primicao se i pratio kao sjena, dodirujući i prekrivajući neizlječivo bolesne duše napuštene gomile.

Svakom su ponovno pregledali papire i tovar. Trajalo je to i nekoliko sati, na kiši i snijegu, odmah na domak Gradiškog mosta. Sve bliže i bliže čuo se surovi naređujući ton, prijetnje, objašnjenja, iživljavanje Golijata nad Davidom. Kad su bili na domak mog auta, pristiže ih vozilo UNPROFORA, iz kojeg iskočiše dvojica oficira. Jedan od njih je jasnim hrvatskim jezikom zahtjevao da se prekine ponovna neprotokolarna kontrola, jer konvoj puno kasni. „Požurite!”, “Požurite!”, ponavljao je oficir. Bacajući letimičan pogled na putne isprave koje sam mu pružio, krupan namrgođen “Martićevac”, očito ozlojeđen upozorenjem, odmah mi ih je vratio i ubrzanim hodom nastavili su niz kolonu. Dalje nisu kontrolisali stvari, već samo vozačke isprave, što je prema kasnijim saznanjima, isključivo i bilo u njihovom domenu. Zahvalno sam gledao vozilo UNPROFORA kako odmiče prema kraju kolone. Strah i brige odnesene su sa mene kao Božijom rukom. Nisam vjerovao da je to stvarnost.

Moja majka na zadnjem sjedištu auta, postala je nestrpljiva. Plašio sam se njenih nekontrolisanih riječi. Vjerovala je svakom ko joj je prilazio, prihvatala ga kao dobronamjernog sagovornika. A ovo nisu bili uslovi za to. Bože moj, u svijetu mraka, njene beživotne oči tražile su pomoć, nadu, lijek ohrabrenja. Krenula je na ovaj put da dodirne svoju unučad, da ih nakon toliko vremena vidi, da osjeti svojim slijepim pogledom. Sve su nam uzeli, prokleti bili, sve oteli. Zar su morali i njene oči? U svijetu svoga mraka ova devedesetogodišnja starica tražiće slamku spasa u svijetu tuđine, daleko od onih s kojima je počinjala i snovala život. Nije joj dozvoljeno ni da se dostojno oprosti od mrtvih, jer živih koji su joj rodbinski bliski tamo više nema. Svojoj jedinoj živoj sestri Seniji, samo nešto mlađoj, koja je ostala da čuva sinovljevu radionu i kuću, a završila u šupi obližnjih komšija, nije mogla pružiti nimalo nade i utjehe. Prošlonedeljni oproštaj bio im je kratak i suzdržan, kako da ih novi ljepši život čeka već od sutra. A dobro znam, sakrivale su suze, svjesne da je to njihovo, možda, posljednje viđenje. Kažem, viđenje, a ni viđenja nije bilo. I sada, ova stara žena, moja majka, tamo više nikoga nije imala, a tamo je utemeljila život nama i brojnoj unučadi, praunučadi, sve do bijelih pčela. Rasuli se po bijelom svijetu da se bore za život i traže mjesto pod suncem, daleko od rodne grude, daleko od otadžbine.

Uznemireno i suzdržano sjedi moja majka. Ne plače i ne žali se. Ali plače njena Bosna, plaču gradovi ove napaćene srebrene zemlje, koju nemilosrdno kvase mokar snijeg i hladna kiša. Njihove suze neko će okajati.

Napokon je konvoj nastavio put u poravcu Okučana. Polako smo prolazili između dobro ukopanih bunkera, pored vojničkih punktova zaštićenih minskim poljima. Cijevi lakog i teškog topništva avetinjski su stršile nakratko obasipane automobilskim farovima.  Izlokani autoput bio je pun vode od kiše i snijega koji nikako nisu prestajali padati. Kolona se kretala obavijena zlokobnim crnim mrakom. Često se zastajalo i ponovno kretalo iz nerazumljivih razloga. Sati su prolazili. Duboko smo zagazili u jezivu neizvjesnu noć.  Napokon sam prepoznao raskrsnicu autoputa neposredno na domak Okučana.  Vojske je bilo sve više. Stajali su u grupama. Ponegdje je dimio prijatan dim i čuli se glasovi. Strahovali smo od naselja, možda više nego od prijeteće tišine.

Ubrzo smo prošli Okučane i nastavili prema Rajićima. Znali smo da su tu negdje posljednje srpske utvrde, nezvaničan mrtvi granični pojas prema hrvatskoj opštini Novska. Povjerovali smo da se naše strahovanje bliži kraju.

Negdje poslije deset sati konvoj je iznenada stao. Svuda okolo bio je mrkli mrak. Uskoro se nedaleko od nas pojaviše grupice vojnika sa baterijskim lampama. Kretali su se tamo-ovamo, bez nekog reda. Uzbuđeno, sa strepnjom, pratili smo prijeteći ples slabih svjetlosnih snopova, povremeno usmjeravanih prema nama. Nejasno su se čuli glasovi, a potom udaljavali. I sve se opet stišavalo, uranjajući u kišu i mrak. Vozač ispred mene ugasio je motor automobila. Prećutno sam ga slijedio. Znao sam da moramo štediti preostalo gorivo, koje smo teško obezbjedili za ovaj put. Otvorio sam staklo na vratima , kroz koje je nanosila kiša. Kolonom se brzo pronio glas “Stigli smo u Rajiće! “ U blizini nije bilo nikoga. Izišao sam iz auta da pod okriljem mraka protegnem noge.  Prišao mi je vozač automobila ispred mene, kojeg sam slabo poznavao. Nekoliko stotina metara dalje vidjelo se svjetlo. Stajali smo tako šutke i iščekivali. Skupilo se još nekoliko saputnika. Zabrinuto smo nagađali što će se dalje događati.

Nešto brojnije grupe “Martićevaca” nastavile su kružiti oko nas. Nosili su kišne ogrtače, sa cijevima oružja okrenutim prema dolje. Baterijskim lampama osvjetljavali su put. Nalazili smo se na jednom širokom platou, koji je dijelom bio asfaltiran. Prošao je skoro pun sat, a ništa se neobično nije događalo. Potom je ponovno, ko zna koji put, usljedila kontrola od čela konvoja prema začelju. Znao sam, iznuđivali su novac i izazivali strah.  Bilo je to zaista lako učiniti ovim  bespomoćnim ljudima, u ovoj hladnoj noći. U plimi rastućeg straha skoro da sam počeo osjećati neku vrstu ravnodušnosti. Dogodiće se što će se dogoditi. Mi smo, istinski, u surovom zagrljaju prijeteće teške sudbine.

Iz trenutne opuštenosti trgoše me oštri koraci. Negdje, iz dubine noći, iz vlažnog mraka, banuše trojica-četvorica krupnih uniformisanih ljudi i uperivši bateriju u stakla mog automobila, narediše da iziđem. Stajao sam pred njima okamenjen, malen i izgubljen, beznačajan kao svaki kamen na ovom beskrajnom putu. Čovjek danas ovdje zaista nije vrijedio ni pišljiva boba.

“Zašto idem?! Šta toliko nosim?! Gdje su mi pare?!“, pitali su, prijeteće obilazili oko našeg auta. Ponavljao sam već uhodane odgovore, ali su i meni u ušima odzvanjali neuvjerljivo kao otrcane fraze. Pružio sam jednu od preostalih novčanica, pojašnjavajući da sam uz put već sve dao, da nemam više.  Udaljili su se nekoliko metara dalje, stajali u mraku i samo povremeno palili bateriju. Vrhovi cigareta žarili su u noći. Nešto su raspravljali, a iz nekoliko riječi koje su do nas dopirale zaključio sam da upravo sada, još jednom, odlučuju o našoj sudbini. Trajalo je to čitavu vječnost. Kad su se vratili narediše mi da pomjerim auto lijevo, van kolone, nekoliko desetina metara dalje, u duboki mrak. Vozeći lagano kroz svjetlost reflektora ugledao sam postavljen tenk, nekoliko haubica i vrećama osigurano mitraljesko gnijezdo.  Sve cijevi bile su uperene u kolonu, koja je nepomično stajala u mraku.

“Ovoga ćemo ostaviti van kolone” , dovikivao je jedan, dok sam poslušno izlazio iz zaustavljenog automobila.  “Nemojte, molim vas – vozim staru i slijepu majku!“ , zakukao sam.  “Evo, uzmite sve što vozim! Uzmite!“, preklinjao sam ih.  Nisu ništa odgovorili. Udaljili su se u pravcu artiljerijskih cijevi, koje su se u mraku slabo nazirale.

Stajali smo tako dosta dugo. Niko nije prilazio. Svaki čas, ubojito oružje, načičkano svuda oko nas, moglo nas je zasuti svojim ubojitim sadržajem. Ili će nas tiho, besćutno preklati i pobacati na blatnjavu zemlju, a neumoljiva kiša i snijeg do jutra će uništiti krvave tragove.  Kakve tragove? – skoro sam se sam u sebi šalio ovom smiješnom dosjetkom. Njihovi tragovi služe im za ponos, kao oličenje snage i moći,  diče se s njima. Svaki bosanski grad jasno pokazuje to njihovo zlokobno htijenje. Ruševine i smrt postaju izazov i uzor, postaju sredstvo za ostvarivanje vjekovnog srpskog sna. Ubiti nije ništa, treba ubijati! Iz korijena sasjecati sve što je “tursko“. Glas ezana se ne smije više nikad čuti na prostorima Bosne. Tu može hoditi samo Srbin. Ta zemlja njemu pripada, kao zemlja njegovih djedova.

Stajali smo tako kao jagnjad za klanje, meso za odstel. Progutaće nas ova noć kao mnoge naše sunarodnike širom Bosne. Mutne vode Save odnijeće nas i nataložiti na puste sprudove gdje će vremenom izniknuti vrbe i nastati riječna ostrva. Plutaćemo zamućenom nabujalom vodom kao leševi niz Unu već davnog avgusta 91, kada je Kostajnica grcala u smrtnom ropcu. Tada smo izbezumljeno i nemoćno promatrali plutajuća tijela, osluškujući detonacije avionskih bombi i vapaje do neba. Da li će neko ove noći čuti naš vapaj?

Znamo, samo desetinu kilometara dalje, brojni sugrađani, a među njima i naša djeca, nestrpljivo čekaju naš konvoj. Znaju da dolazi, ali ne znaju da li donosi njihove, i zato uzbuđeno kucaju naša i njihova srca s obe granične strane. Ovo je možda deseti koji su čekali s nadom da će opet kao nekad osjetiti toplinu roditeljskog zagrljaja. Oči javnosti već dugo su uprte u ovo područje. HTV  i velike svjetske TV stanice pažljivo prikupljaju škrte vijesti, a ono što procuri u javnost naglašeno se publikuje. Možda će ove činjenice zaustaviti pušku na gotovs i podignutu ruku koljača?

Dok sam se borio sa ovim sumornim mislima tražeći a ne nalazeći izlaza, konvoj  je iznenada krenuo. Moja razumna i sabrana žena savjetovala mi je da se uvrstim u kolonu vozila i nastavimo put. Bojao sam se da nesmotrenim potezom još više otežam naš položaj i dovedem nas u bezizlaznu situaciju. Ali nije  bilo vremena za premišljanje. Okrenuo sam ključ i pritiskao papučicu gasa. Auto nije htjelo da upali. Nakon nekoliko pokušaja prodoran zvuk motora proparao mi je uši. Zvuk mi se učinio kao poziv na uzbunu, kao prijeteći alarm.  Unezvijereno sam gledao oko sebe vjerujući da svi idu prema nama da nas smožde i satru. Ali na divno čudo, nije bilo nikoga. Priključili smo se koloni i nastavili put asfaltnim platoom prema centralnoj zoni kontrolnog punkta.

Svuda okolo stajalo je načičkano teško naoružanje. Slabo svjetlo postavljeno na obe strane obasjavalo je put kojim smo prolazili. Na lijevoj strani, u trošnoj baraci, gorjela su svjetla. Duga cijev tenka stršila je. Skoro sam morao malo skrenuti u stranu da je izbjegnem. Nekoliko vojnika u zaštitnim kabanicama propuštalo je vozila, dajući pokretom ruke presudan znak. Strahovao sam da će uz cijevi usmjerene u nas uprijeti i ruku. Znam da su ovakvim selekcijama jedni nestajali zauvijek, a drugi nastavljali živjeti. Dok smo prolazili požurivao nas je nervozni pokret ispružene ruke. Opet je otvoren naš put prema sreći. Život nam se nasmiješio. Prijetnja smrti ostala je makar nekoliko koraka iza nas.

Po ko zna koji put pogledao sam na svoj ručni sat. Upravo je prošla ponoć, a pakao začet prošlog jutra i dalje se nastavljao.

VIII – SRBI NEĆE DA VOZE DALJE

Nakon nepunih pola sata ponovno smo stali.  Vjerovao sam da smo već stigli. Pogledom naokolo tražio sam svjetla, ali ih nije bilo. Opet se sumnja uvlačila u mene kao mora. Čekali smo u zaustavljenoj koloni, a onda počeli izlaziti na asfaltni put kojim je plavila voda. Nitko od obližnih saputnika u koloni nije znao na šta se sada čeka. Prošao je još pun sat iščekivanja, neizvjesnosti, strahovanja. A onda je odnekud doprla užasavajuća vijest : „Vozači autobusa, Srbi, neće da voze dalje! Plaše se ustaša! Ne žele rizikovati živote!“ Savladao sam strah i pošao prema čelu kolone. Gledao sam iz mraka kako oficir UNPROFORA na našem jeziku ubjeđuje vozače da nastave vožnju, uz njegove osobne garancije. Nisu prihvatali, pa je ubjeđivanje potrajalo. Vratio sam se u svoje auto i čekao.

Kiša i snijeg su bili neumoljivi. Topili su i ubijali duše ove jadne gomile ostavljene na cesti. Prokisli do kostiju ljudi su se izvlačili iz vozila kao sjene, osluškujući glasove noći i opet se razočarano vraćali. Naponon smo doznali – autobuse su preuzeli UNPROFORCI, angažirali su nekoliko vozača iz konvoja i uskoro će nastaviti put.

Nedugo, zatim, kolona je ponovno krenula. Vozili smo od Raića prema Novskoj. U pratnji konvoja nije više bilo srpskih vojnika, ni “Martićevaca”. Zapazili smo duž kolone dežurno vozilo Crvenog krsta, koje se do sada pojavljivalo samo u dvije prilike. Bilo je sve više UNPROFORACA, koji su nam od nekud prilazili. Ali sam i dalje bio skeptičan. Nisam smio vjerovati nagovještajima da se bliži kraj našem putu. Sve nade koje su se do sada rađale u mojoj svjesti, kao i nade mnogih od nas, gasile su se pred  strahom i prijetnjom i pretvarale  u još veće razočarenje.  Opasnost koja se iznad nas nadvijala pratila nas je kao uhoda, uvijek pripravna da uništava i razara. Teško je bilo odagnati ponoćnu moru koja je nesnosno pritiskala. Uskoro, neposredno uz cestu, ohrabrio nas je i obradovao zadivljujući prizor. Zapazili smo,  baraku UNPROFORA, koja se dojmila kao u bajci,  u kojoj su sva svjetla bila upaljena, a uz prozore su se jasno vidjele figure ljudi u pokretu. Bili su goli do pojasa i pripravljali su ležaje za spavanje. Jasno su se mogli razaznati njihovi likovi. Gromoglasna orijentalna muzika zanosno se širila kišovitim nebom  i opijala nas kao najljepši Božiji napitak. Osjećao sam se kao u cvjetnoj oazi, nakon višemjesečnog lutanja pustinjom. Tako bih rado iskočio iz auta i zagrlio tog golobradog crnog čovjeka, tog neznanca, koji mi je odjednom postao tako blizak. Kroz njega sam jasno vidio ostvarenje svog novog životnog sna. Osjetiti tanani drhtaj naše krhke djece u dugom sebičnom zagrljaju. Uvijek do sada grlili smo se samo pri oproštaju.

Dok smo prolazili oazom sna nisam osjećao kišu i snijeg, nisu me pritiskali kasni ponoćni sati. Kao da se martovski snježni pakao pretvarao u prekrasnu zimsku idilu. Briga, strah i zamor zamjenjeni su neobjašnjivim olakšanjem. Negdje oko pola dva konvoj je ponovno stao. Izašli smo na mokru cestu autoputa i čekali. Nekoliko kilometara dalje vidjela su se svjetla raširena u široku kilometarsku lepezu. Već dugo nisam vidio toliko bogatstvo boja u kasnoj noći. Skoro sam zaboravio kako izgleda normalan grad rasut u dolini, kad ga obasjavaju raskošna svjetla. Znao sam da smo na domaku Novske. Ni desetina minuta vožnje nije potrebna do posljednjeg sabirnog punkta na Željezničkoj stanici.

IX – DUGO OČEKIVANO VIĐENJE

Čekali smo, postajali ponovno nestrpljivi. Šta sad čekamo? Krenuo sam sa nekolicinom saputnika i pridružio se skupini na čelu kolone, koja je žučno raspravljala. „Stigli smo uz veliko zakašnjenje, pa nema odgovornih koji nas mogu pustiti u Hrvatsku. Otišli su spavati. “- glasilo je kratko saopštenje oficira UNPROFORA.  “Možda ćemo morati čekati ovdje do ujutro.“ Razočarenje je snoviđenja zamjenilo očajanjem. Bili smo skoro bijesni zbog duboke ljutnje, koju smo osjećali prema tim bezdušnim ljudima, sada zavaljenim u tople krevete, dok je masa ovih jadnih beskućnika mokra i promrzla čekala na beskrajnoj cesti.

Vrijeme je odmicalo, a neizvjesnost se produžavala. Putnici konvoja bili su sve nestrpljiviji. Stigle su televizijske ekipe više TV kuća. Blještale su kamere i blicali foto- aparati. Reporter njemačke TV išao je od skupine do skupine i prikupljao izjave nesrećnika. Ljudi su zbunjeno i uzdržano odgovarali na brojna reporterska pitanja, a mnogi mudro izmicali plašeći se i sami sebe. Ni sam nisam mogao shvatiti da sada mogu sve reći, sve ispričati bez ikakvog straha od posljedica. Pouzdano sam znao da svaka nesmotrena izjava, svako vjerno iznošenje istine o proživljenom, može stajati glave naše brojne sugrađane koji još nisu imali sreće da iziđu iz pakla. Grad – logor drži taoce i mi ih ne smijemo gurnuti u smrt.

Među nama je vladao metež ispunjen nestrpljenjem. Komešanje i glasovi mješali su se sa mrakom i bljeskom treptećih svjetala. Osjećao se dah novog života, koji je pomalo nagrizala još prisutna strepnja. Čežnja za djecom, za dugo iščekivanim viđenjem, sve je više je rasla u meni, a dugi sati čekanja neprestano su se produžavali.

Hodao sam tamo- ovamo, izbjegavao reportere. Bili su pomalo i napadni. Šta nam se ovih mjeseci i godina događalo pričaćemo malo kasnijen dok uzmemo predah. U autu, koje je stajalo pored mene, nekom čovjeku je pozlilo. Dok su ga iznosili u bolnička kola prepoznao sam u njemu Ahmeta Bešćeta, poznatog dubičkog poslastičara. Bolničarima je pomagao njegov sin Ismet, sa kojim sam dugo prijeteljevao.

Dok je ulazio u bolnički auto samo je lagano mahnuo. Zabrinuto sam pogledao u majku koja je strpljivo sjedila već skoro 20 sati, svjesna ili ne drame koja se oko nje odvijala. Za sve to vrijeme nije bilo prilike ni za najnužnije potrebe, a o jelu više niko nije ni mislio.

S jednim od reportera, koji mi je prišao, bio je poznati nogometni sudija Prve savezne lige, prijatelj i sugrađanin – Asim Kulenović. Napustio je Dubicu i nastanio se u Zagrebu prije skoro godinu dana, odmah pošto su mu minirali poslastičarnicu u samom centru grada, uz Gradsku džamiju. Sada već nema ni tragova od tih objekata. Sve je zaraslo u korov i rastinje. Srdačno smo se rukovali, izgrlili. Bio je neposredan i raspoložen kao uvijek. “Čekamo vas cijelo popodne i veče“, rekao je. “Ali dobro da ste sretno stigli”,  dodao je.

“Dobro smo prošli”, odgovorio sam. “Moglo je svašta biti! Važno je da se izdržalo!”

Ljutio se na hrvatske entitetsko-granične službe, koje nisu imale ni toliko sluha i osjećaja da sačekaju i prihvate ovaj ispaćeni narod, a znali su da dolazi. Pitao sam ga za njegove i da li mi je vidio djecu.

“Da, tamo su. Čekaju vas cijeli dan na stanici. Ovamo se ne može prići. Mogu samo službena lica.” Zahvalno sam ga gledao. Bio je to prvi susret sa dragom osobom, prijateljem koji me opuštao.

Prišao je da se pozdravi sa mojom Hateminom, koja je upravo dolazila u susret. Kada je čula za djecu, samo je probljedela i upitala “Jesu li dobro, jesu li puno smršavili?”

Naravno, nismo imali želje ni interesa da odgovaramo na pitanja reportera, koji nam je prišao sa Asimom. Mislili smo samo kako što prije preći tu glupu zamišljenu liniju koju stvaraju bolesni umovi i stisnuti ta sićušna dječija srca, osjetiti njihovu zebnju i drhtaj, nerazdvojivo vezati tijela i duše susretom koji smo zamišljali danima i noćima. Htio sam da srušim sve barijere i prepreke i krenem tim zabranjenim putem, koji se kretao ispred puščanih i topovskih cijevi podno staničnih svjetala ovog hrvatskog grada, i ko zna kuda dalje.

“Strpite se još malo “, dodao je Asim, kao da je pročitao moju mučnu misao. “Otišli su po glavnog šefa granične postaje. Svaki čas će biti tu!“

Kao po dogovoru, istovremeno i instiktivno javila se ista ideja u mojoj glavi i glavi moje Hatemine. Nismo naprazno zajedno proveli skoro tri decenije. Vođeni intuicijom, krenuli smo prema autu, izvukli zavežljaj hrane ispred prednjeg sjedišta i zamolili Asima da ga preda djeci. Znali smo da su gladni i otužni, da nas nestrpljivo i čežnjivo čekaju. A ovo čekanje na domak iščekivanog viđenja bilo je teže i bolnije od svih ranijih, kao da će izmaknuti, kao da ga ni biti neće. Srca su nam ubrzano kucala. Tako blizo na dohvat ruke, a tako daleko. Zamišljao sam ih mršave i izbljedele, poput kostura, a odmah po tom ne baš rumene, ali nježne i dopadljive, kao latice naše ruže – penjačice, kad se podmlađena krene penjate uz stube kućnog balkona pokrenuta dahom ranog proljeća.

Kiša, snijeg i neizmjerno dugo čekanje ispunjavali su ove kasne ponoćne sate na raskvašenom mokrom autoputu, na domak Novske. Čekali smo kao napete puške; mi sa ove i nama tako dragi, sa one druge strane. A onda su srušene sve zabrane, koje je za date trenutke iščekivanja mogao smisliti svijet. Autobusi su krenuli, a za njima ubrzano i kolona automobila. Vozio sam poznatim putem skoro ne vjerujući da je, ipak, svim tim mukama , svim iskušenjima zla, došao kraj. Nikad kraj nije bio draži i srećniji. Da li samo i zbog toga što se u njemu rađao novi neizvjestan? –  bolji početak.

Uskoro smo sišli sa autoputa i krenuli poznatim ulicama prema platou  Željezničke stanice. Prilazi su bili zakrčeni, puni ljudi i vozila. Tražio sam pogledom skupinu Dubičana, u kojoj su nam djeca. Još iz daljine smo ih ugledali kako stoje i mašu, visoko izdignutih ruku. Nije bilo mjesta za parking. Nakratko smo stali negdje na rubu ceste. Nismo mogli odoljeti. Ja i moja Hatemina izišli smo iz auta i pojurili. I oni su nam žurili u susret. Nestajali smo u toplim čvrstim zagrljajima i obnavljali izgubljenu sreću sočnim poljupcima, duboko potreseni i ganuti, duboko prožeti trenutkom svih trenutaka. Suze radosnice kvasile su obraze, mješale se sa hladnom kišom, što je hladila visoko rastuću nadolazeću plimu srca.  U grudima je snažno lupalo. Nestajali smo i gubili se u zanosu zagrljaja, uranjajući sve dublje u sreću koja nas je podarila. Naša djeca su tu; opet smo skupa. Nida je malo smršala, Arko se izdužio. Ali, to su pouzdano oni. Otišli su kao mala djeca, a sada postali tako ozbiljni i odrasli. Grleći se sa Almirom, sinom mog prijatelja Omera, kradom sam ih gledao. U grču, u radosti, u bolu suza, on se zagrcnuo, zaridao, a teški jecaji otgli su se i iz mojih grudi. I ona, moja Nitka, je uz mene jecala. Nije mogla prozboriti ni jednu riječ. Svi mi, u toj skupini što je stajala, jecali smo bolno i sjetno, ali istovremeno radosno i sretno. Umiveni srećom postali smo dio jednog neizmjerno širokog zagrljaja, koji se može mjeriti samo nepostojećim dimenzijama istinske sreće. Vidio sam tada Almu, i Jacu, Trna i Nedu, mnoga druga poznata lica, i opet se vraćao njima dvoma koje je život otrgao i sada ih opet daruje.

U ovim susretima bilo je radosti i tuge, sjećanja i snova, ali u dubini sviju nas prekora i prijetnje onima koji su sve to prouzrokovali.

Prišli smo nani, mojoj majci, da je pomiluju, izgrle, izljube. Da se ovom željno čekanom susretu zajedno vesele i raduju.  Kao da je najednom izronula iz snova i vraćala se u sadašnjost. Stravična silina rata uzela joj je vid, pomutila svijest, gurnula je na margine života. Sada dodiruje i grli svoju dragu unučad i istančenim osjetilima vrhova prstiju ispituje da li su to oni. Prepoznaje samo njoj znane detalje. „Ona me ne zna, ona me ne zna!” gorko je vrisnula njena unuka Nida, zagledajući još dublje beživotne plave oči starice. Ljubav i razočarenje sablasno su se dodirivali, mješali i gasnuli kao varnice, nadimali grudi i srca do besvijesti.

Ušli smo u staničnu restauraciju, nošeni plimom ovog jedinstvenog nostalgičnog viđenja, da nazdravimo za sreću i poželimo svim majkama i očevima da se nikad , nikad više ne razdvoje od svoje djece na ovaj način. Starica je strpljivo čekala u uglu stanične čekaonice ova svoja dugo čekana i zamišljena viđenja.

Oslobođeni briga i tereta prošlosti radosno smo pričali o svemu i svačemu. Našli smo snage za šalu, za sitne životne radosti, od kojih nam je sažiman i ispreplitan raniji život. Cijela ta skupina ljudi nosila je u sebi toliko toga zajedničkog. Zajedno su završavali razrede i škole, dobivali nagrade, sticali diplome; zajedno posjećivali disko, utakmice i priredbe, zajedno provodili  godišnje odmore.  Mnogi od njih su zajedno pošli na zagrebačke i druge fakultete, ovjeravali semestre i na zajedničkim partijima proslavljali svoja nova poznanstva i uspijehe. Ovaj surovi rat istrgnuo ih je iz kolijevke mladosti, gurnuo u surovu kolotečinu života, da snagom oružja a ne razuma izgrađuju sopstvenu budućnost. Nikad, nikad do sada, nisu se pitali ko je Srbin, Hrvat, Musliman? Vezalo ih je prijateljstvo; spajale i nosile ambicije…U njima nije bilo zavisti ni mržnje koji truju, dijele i razdvajaju. Kroz njih se sada istražuju korijeni istorije i jačaju vjerski naboji. Zaista, tužno do suza! Nisu to zaslužile njihove generacije, niti one koje tek dolaze.

Na stanici je bilo sve življe. Ljudi kao da nisu željeli tako brzo okončati radost ovih susreta. Osmjesi, zagrljaji, pa i suze radosnice, na sve strane. U sjeni svega toga prikrila se  i primirila tuga.

Hrana koju smo poslali našoj djeci u slast je pojedena. Još iz daljine su prepoznali omot na zavežljaju, našoj pošiljki kojom ih je Asim maločas obradovao. Toliko dugo nisu jeli ukusne majčine faširane šnicle. Na stolu, za kojim smo sjedili, sada je bilo svega.

Krenulki smo u pola pet. Morali smo prekinuti nezaboravni idilični susret, usred snježnog vrtloga, na Željezničkoj stanici Novske.  Sve to od jučer do danas bilo je previše za devedesetgodišnju staricu, koja je  strpljivo trpjela. Bilo je to puno i za nas.

Od Novske do Zagreba vozili smo sa dva auta. Bilo je neobično duž putne trase vidjeti toliko svjetla. Bio sam očaran.  Uskoro se pred nama pojaviše gradska svjetla, kao usijane lopte, neboderi do neba; tramvaji i ljudi u svojim užurbanim nakanama. Trg se budio iz teške martovske noći, pun šarenih natpisa i svjetlećih reklama. Uzbuđeno sam gledao kao da sve to prvi put vidim.

Kada smo zaustavili u Tkalčićevoj, na broju 40, skoro se već razdanilo. Tiho smo se ušunjali u sobicu gdje su sve ove godine čežnjivo boravila naša djeca. Nas cijela gomila na tih desetak kvadrata, u času užitka koji može donijeti samo dugo čekan i željen susret. Majku smo smjestili na jedinom dvosjedu u uglu sobe, a mi posjedali po debelim spužvama poredanim na podu. Na njima su svih ovih mjeseci vršnjaci naše djece nalazili topli ležaj i miran san u prvim noćima po dolasku iz bosanskog pakla.

Uz kafu i topal ćaj nastavili smo priče započete na Željezničkoj stanici Novske. Sjećali se svega  i svačega. Posebno je bio sjetan  naš prijatelj Almir, koji ni tada nije mogao umiriti svoje suze. Radost i bol mjenjali su se kao smijeh i plač, u melanholičnom zanosu tog neobičnog jutra.

Niko nije pomišljao na san. Dan je odmicao, a mi se komešali na tih desetak kvadrata. I nikom nije bilo tijesno.  Jedni su odlazili a drugi dolazili. Svi su željeli da vide isušene i procijeđene poznanike upravo pristigle iz bosanskog pakla, iz rodnog grada koji je već nekoliko godina bio  – logor.

Nismo spavali tog dana, ni sljedeću noć.  Bili smo opet porodica. Mali stan u Tkalčićevoj 40  neprestano je bio pun prijatelja naše djece i naših znanaca.  Jedni su dolazili, drugi odlazili. Svi su željeli da nas vide i da nas čuju.  Moja stara majka je sjedila u uglu sobe i kroz zidove svoje tame pokušavala razaznati kome pripadaju glasovi koji do nje dopiru. Niz moje lice neprestano su lile suze. Nisam ih mogao zaustaviti, a nisam ni pokušavao. Kad sam se prvi put pogledao u ogledalo, jedva sam prepoznao svoje avetinjski izmršavilo lice. Humanitarna vaga, na kojoj se vagala humanitarna hrana pokazala je da sam izgubio 17, 5 kila tijela.  Nije mogla izmjeriti moju dušu. Za nekoliko godina kasnije namirio sam samo dio izgubljenog.

Naša djeca, naš Armin i naša Enida činili su sve da nam što prije ublaže boli i dane novog života učine lakšim i bezbrižnijim. Iz srca moje Hatemine ljubav se pretakala u srca njene djece svakim njenim pogledom, svakim njenim dodirom. Ali svojom velikom ljubavlju nije ni mogla ni znala otipiti led oko srca svojih sestara, koje su sebično branile svoj kući prag, u brizi da ga ne prekoračimo i poremetimo njihov mir.

A polumilionski Zagreb već mjesecima se punio konvojima prognanika iz Bosne. Dolazili su iz svih krajeva. Tramvaji ju bili puni bijelih marama. Dolazili su sa nadama , a nastavljali put sa novim razočarenjima. Tako je Mirsad otišao za Španiju, Zlatko u Francusku, Mina u Švedsku, Hamdija- Bog u Holandiju, Imčo u Italijiu, Ilijaz u Kanadu, a oni još  (ne) sretniji u daleku Australiju. Mi nećemo sada o tome. Ostaćemo uz našu djecu i vidjeti. Možda nas prihvate i pomognu Hateminine dvije  sestre, koje već dugo žive u Zagrebu? Možda nećemo morati u neku treću zemlju?

Nakon nekoliko dana tovar naših stvari bacili smo mišima u podrum, jer nismo imali prostora da ga smjestimo.  Ženine sestre nisu imale vremena za nas. Nerazdvojni od djece, kroz svega nekoliko dana postali smo im teški. Svako jutro već u pet sati ujutro išao sam kupovati jeftinije crne štruce ( jer bijeli kruh je bio skup) i raspitivati se koja još zemlja prima bosanske izbjeglice. A za to vrijeme na debelim spužvama, na svega nekoliko kvadrata, ležalo je nas petoro- šestero, a nerijetko se dešavalo da neko od nesretnika tek pristiglih iz bosanskog pakla na njima s nama zanoći.

Naš boravak u Hrvatskoj bio je samo polazna stanica našeg progonstva. Naša nada da ćemo u Hrvatskoj naći neki posao i stvoriti uslove za život brzo je pretvorena u iluziju.  Danima smo obilazili humanitarne organizacije i jeli humanitarne makarone i rižu. Samo dva mjeseca kasnije morali smo se ponovno rastati od naše djece. Ruku spasa i put u novi život pružio nam je austrijski humanista Martin Fisher. U maju 1993. godine ja, moja supruga Hatemina, moja majka Adila, preko njegove  humanitarne organizacija “Krig uberleben“ otputovali smo u Njemačku i smješteni u katolički manastir u gradu Paderbornu. Novi početak od same nule čekao nas je u Njemačkoj, a pet godina kasnije u Sjedinjenim državama. Naša djeca nisu mogla dobiti papire i morali su još nekoliko mjeseci ostati u vrtlogu rata, koji se upravo tada razbuktvao između muslimana i Hrvata.  Suze rastanka dugo su ostale kao stalaktiti u mojim očima, a srce je dugo, dugo krvarilo.

Našu kuću u Bosanskoj Dubici, putem suda, vratili smo nakon deset godina bespravnog besplatnog korištenja. Na mjestu gdje je bila kuća moje supruge Hatemine ostalo je zgarište. Za zločin niko nije odgovarao, obeštećenje niko nije platio. Njena noga više nikad nije stala na zemlju gdje je nekad bila dvorišna kapija kroz koju se u kuću unosila sreća i širila komšijska ljubav.

Samo dva mjeseca po dolasku u Ameriku preminula je moja majka Adila u 96-toj godini života.  Bila je najstarija Bosanka koja je preletjela okean. Sunce novog života sa njenih očiju nije skinulo gustu koprenu mraka.

Hrvatski grad Zagreb bio je samo prolazna stanica za nas i 1.200 patenika dubičkog konvoja, koji je 3. marta 1993. godine krenuo u XXI vijek.

Mi i naša djeca danas smo sretni američki državljani, ali u našim srcima još ponekad krvari, a na oči naviru suze. Naročito onda kada padaju ledene martovske kiše.

Paderborn, Njemačka, marta 2003.                                   Zijad Bećirević

 

Share Button