Monday , 10 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Bosanski cirkus
Bosanski cirkus

Bosanski cirkus

Piše : Jusuf Trbić

Novi cirkus je otvoren, predstave se održavaju svaki dan. Od sada to neće biti samo pojedinačne predstave za svako etno-konfesionalno stado posebno, ili između njih, već za sve, s državnog nivoa. Tako čitava država postaje cirkus, voditelj predstave se odaziva na ime Mile Dodik, a tužni klovnovi nisu na platou, već u publici. I liju suze,  i prave i lažne, dok gledaju opštu propast, a civilizacijski vozovi prolaze negdje daleko od nas, i sve dalje.

Najprije je održana velika predstava koja se zove  opšti izbori, u kojoj se nije znalo ko od koga više krade i otima, da bi susjedna država Hrvatska, a s njom i Čovićevi jataci u Bosni, osporili valjda jedini pošteni izbor – onaj Željka Komšića. Jer je to, vele, udar na hrvatski narod, mada je i Komšić Hrvat, al ne HDZ-ov, pa su zbog toga uslijedila kukanja i plakanja pred političarima EU i Evropskim parlamentom. Al oni ni mukajet, navikli na naše igre i igrice. Onda je noviozabrani član Predsjedništva države, narečeni Dodik, postavio entitetsku zastavu gdje joj mjesto nije, da pokaže kako je i na državnom nivou jači od zakona. Pa su je ona druga dvojica uklonila. Pa je onaj prvi zaprijetio da će je opet unijeti, a oni da će se obratiti nekakvim institucijama. Onda je Željka Cvijanović rekla da je to isto kao kad su ubili srpskog svata na na Baščaršiji u osvit rata protiv Bosne. U isto vrijeme Dodik je nastavio rasturanje opozicije u svom begovatu, a zatim je osnovao svoju Obavještajnu službu, koja ima da prati i šta se šapuće protiv srpske vlasti. A onda je uslijedila glavna predstava – obilježavanje 25. novembra, Dana državnosti BiH.

U Dejtonskom Ustavu BiH, u koji se srpski političari kunu svakih petnaest minuta, piše jasno, da jasnije ne može biti : zakoni Republike BiH ostaju na snazi sve dok se ne donesu novi. Pošto novi državni zakon o praznicima nije donijet, uglavnom zbog protivljenja Srba, važi onaj stari, u kojem je 25. novembar Dan državnosti. To je mnogo puta do sad potvrdio i Visoki predstavnik, koji je i konačni tumač Dejtonskog sporazuma. Sve bi moralo biti jasno i najmanjem djetetu. Ali, eto, nije – srpski političari, i oni na vlasti i oni u opoziciji, ponavljaju kao papagaji da ne priznaju taj praznik jer se o tome nisu dogovorila tri naroda. Slušamo to i u medijima, a u Dnevniku BN Televizije 25. novembra voditelj kaže da je u Sarajevu obilježen “takozvani Dan državnosti BiH, iako tog datuma nema u Zakonu o praznicima”. Da čovjek sam sebe ujede za uho! Otovreno laganje u javnom prostoru nije više ništa novo, ni u svijetu, ni kod nas, ali nama u tome niko nije ni do koljena.

Čudo je još veće ako se zna da srpski nacionalisti prisvajaju sebi antifašističku borbu, a u Mrkonjić Gradu, i kasnije u Jajcu, bila je bar trećina Srba, među njima i sveštenici, na primjer Novak Mastilović iz Gackog ( koji je bio i član Radnog Predsjedništva), Krsto Bijeljac iz Drvara  i Savo Savić iz Strmice, a predsjednik ZAVNOBiH-a je bio ljekar iz Bijeljine Vojislav Đedo Kecmanović. Koji, inače, nikad nije bio član Partije.

“Ipak, srpski nacionalisti su načinili i do danas zadržali najpuniji i najkonačniji otklon od ZAVNOBiH-a, kaže profesor Goran Marković. “ Naravno, pošto je njih zanimalo samo to da na teritoriji Bosne i Hercegovine naprave što veću srpsku državu. A, kad su je već napravili, istina ne kao državu već kao federalnu jedinicu u sastavu dejtonske Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH im je smetao, jer je on podsjećao na dvije ideje koje su direktno suprotne programu srpskih nacionalista. Prva ideja je samo postojanje Bosne i Hercegovine, a druga ideja je nacionalna ravnopravnost. Srpski nacionalisti su ratovali protiv obje ideje, a poslije rata su se našli u neprijatnoj situaciji. Ne samo da moraju da tolerišu postojanje Bosne i Hercegovine kao države, nego su morali, protiv svoje volje, da prihvate izmjene vlastitog ustava, kako bi, barem na riječima, prihvatili ideju nacionalne ravnopravnosti. Pošto im je to, naravno, bilo previše, odlučili su da barem protjeraju ZAVNOBiH iz zakona o praznicima, čime su pokazali koliko su snažni. Ili jadni?”

Ali, ni to nije sve.

“Simbolički značaj i političko naslijeđe 24. novembra 1943. godine bili su i ostali kost u grlu pansrpskim kleronacionalistima i njihovim fantazmima o “proširenoj”, “velikoj”, “zapadnoj” ili “najmlađoj srpskoj državi”, ili o “srpskoj Bosni” i ujedinjenim “srpskim zemljama”, piše banjalučki kulturolog Srđan Šušnica. “Ta koščica bolno žulja i iredentističke fantazme hrvatske desnice o “hrvatskoj banovini”, o “podebljalom hrvatskom perecu”, terećem entitetu, itd… ZAVNOBiH, kao simbol revolucionarnog jedinstva naroda ove naše Bosne, morao je nestati kako bi se pod plaštom SPC-a izvršila politička homogenizacija svih Srba za stvaranje Velike Srbije. Naše bratstvo i jedinstvo je moralo biti zatrto i izvrnuto ruglu, kako bi beogradska politika, po ko zna koji put u istoriji, mogla bosanske Srbe…okrenuti protiv svojih komšija i uvući ih u novi bratoubilački rat. Isti onaj rat koji je ZAVNOBiH uspio okončati pet decenija ranije”.

ZAVNOBiH je prije 70 godina vratio državnost, prvi put nakon turske okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države 1463. godine, i utvrdio principe njenog postojanja koji bi danas odgovarali svim demokratskim standardima EU. Posebno je naglašena ravnopravnost sva tri naroda, ali i ravnopravnost građana, bez obzira na sve moguće razlike među njima. Svakom građaninu je, pored ostalog, garantovano i aktivno i pasivno biračko pravo. Deklaracija ZAVNOBiH je, kako kaže Žarko Papić, temelj izgradnje moderne i stabilne države.

Dakle, jasno je zašto Dodikovi Srbi bježe od svega što čini državu Bosnu, kao đavo od krsta. Niko od njih to i ne krije. Slično je i sa bosanskim Hrvatima, kojima cjelovita Bosna, kakvu je napravio ZAVNOBiH, nikako ne odgovara. Ali, nije jasno zašto se i (neki) Bošnjaci odriču ideje ZAVNOBiH-a, koja je jedini sigurni temelj postojanja države. Istina, bošnjački politički lideri taj datum obilježavaju, ponekad i pompezno, slikaju se na televiziji i polažu cvijeće na spomenike. A onda odu kući i nastavljaju rastakati državu na tri zasebna etnička atara, baš kao i druge dvije strane. A nije dovoljno samo pričati o ZAVNOBiH-u i njegovim principima, treba to sprovoditi u praksi, treba graditi demokratsko, slobodno, građansko i sekularno društvo, sa svim njegovim razlikama. A to im nikako ne ide od ruke. Potvrđuje to i pisac Feđa Isović u tekstu u Avazu :” Od 247 vijećnika, koji tog hladnog novembarskog dana izglasaše da se Bosni i Hercegovini vrati državnost, pazi sad ovo, niti jedan nema ulicu u glavnom gradu te iste države! Kako je to moguće? Eto, moguće je. Ni po jednom od njih se ne nazva neka institucija…Ni po jednom od njih se ne zove neka škola u Sarajevu. Kako je to moguće? Eto, moguće je. Ali se ulice zovu po begovima, a škole, recimo, po fašističkom misliocu i budali Mustafi Busuladžiću”.

Zbilja, kad će bošnjački tokmaci shvatiti jednostavnu istinu : da nije bilo ZAVNOBiH-a ( i AVNOJ-a), ne bi bilo ni Bosne ni nas. A antifašizam nije isto što i komunizam, ma šta o tome govorili mislioci seoskog tipa u vrhu bošnjačke politike. Treba reći : za nas bi danas bio spas kad bi se, umjesto Dejtonskog sporazuma, mogla vratiti Deklaracija ZAVNOBiH-a, čiji je autor, u najvećoj mjeri, bio Hamdija Ćemerlić. Koji je bio istinski vjernik i nikad nije bio član Partije.

Ali, naša nedovršena država beznadno je podijeljena između domaćih feudalaca, pa svako čuva strahom i kvazi-religijskim narativima svoje stado, svako govori o ugroženosti od strane onih drugih, i svako profitira od “svojih”, pa sasvim lijepo žive. Oni. A nama kako bude.

I još malo o temi s početka teksta. Kako je moguće da Karadžićevi sljedbenici tako otvoreno krše zakone, a da im niko ništa ne može? Ili neće. Odgovor je jednostavan : njihov cilj je da svijetu prikažu Bosnu kao nemoguću državu, u kojoj nema nikakvog reda i u kojoj tri naroda ne mogu živjeti zajedno. I niko ne može da ih zaustavi, jer je sve u Bosni podijeljeno na tri dijela, čiji se vrhovi, izgleda, prećutno slažu u tome. A nije im mrsko da Dodik radi šta hoće, jer onda i oni mogu da se ponašaju na isti način. Naše uvjerenje da će međunarodna zajednica učiniti sve umjesto nas, očigledno više ne pije vode. Jer, ta međunarodna zajednica je već pokazala da ne drži ni do kakvih principa, pogotovo kad su u pitanju male, divlje zemlje poput ovih balkanskih. Zar nije dozvolila ubijanje BiH, članice UN-a i nije joj dopustila da se brani? Zar nije nagradila velikosrpski fašistički projekat dajući mu pola Bosne, pa čak i Srebrenicu, mjesto najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Time je prihvaćeno da su fašizam, etničko čišćenje i genocid legitimno sredstvo rješavanja međunacionalnih sporova. Zar nije utvrdila i podržala etničku podjelu koja nas uništava svakoga dana? Zar nije dozvolila rasističko divljanje i neodgovornost sljedbenika Miloševića i Tuđmana? A nakon svega, čuli smo izjave da se može i odustati od principa nepomjenljivosti državnih granica u slučaju Kosova. Hoće li se to ponoviti i u bosanskom slučaju?

A naš cirkus radi sve brže, pa nemamo vremena misliti o praznim stomacima i džepovima, o beznađu i mržnji, o opštem siromaštvu, političkom kriminalu i korupciji, o propadanju svega i svačega. Mi samo gledamo čitav taj cirkus od života, kao TV spektakl, i šapućemo sami sebi : “ Dobro je, još se ne puca”.

A kad će i to početi, ne zna se.

Share Button