Monday , 10 December 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »     Sud suzama ne vjeruje
    Sud suzama ne vjeruje

    Sud suzama ne vjeruje

Piše : Jusuf Trbić

                                        

Vijest da je Okružni sud u Bijeljini oslobodio optužene za zločine u koncentracionom logoru Batković kod Bijeljine prošla je potpuno nezapaženo.

Oni koji su pratili suđenje upozoravali su godinama da se proces odvija tako, da će, po svemu sudeći, zločinci biti oslobođeni i pohvaljeni, a preživjele žrtve kažnjene i ukorene zbog nedoličnog ponašanja. Potvrđivala je to i činjenica da su se optuženi branili sa slobode, pa su svaki put u hodnicima Suda sačekivali svjedoke, nekadašnje logoraše, ali sudije na to nisu obraćale pažnju. Uz to, okružni tužilac Nebojša Jovanović ponašao se, u najmanju ruku, kao branilac optuženih, a sudija Mensur Džonlić kao njihov advokat, pa je čitava farsa okončana na očekivani način.

Nije pri tome pomoglo ni to što je logor Batković presudom Suda u Hagu označen kao mjesto zločina, niti je tužiocu palo na pamet da se na tu presudu pozove.  A u presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije    i   Crne Gore za genocid i agresiju napisano je i  ovo : «Sud je utvrdio da je dokazano ( podvukao J.T.)  da su izvršena masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini u Sarajevu,    Zvorniku, Prijedoru i Brčkom, te u logorima Sušica, KPD Foča, Batković, Kozarac i   Hambarine, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Luka u Brčkom.»

………………….

 

Koncentracioni logor u Batkoviću bio je jedan od najpoznatijih logora na teritoriji pod kontrolom Karadžićevih snaga.  Prema podacima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, na području Semberije bilo je 15 logora, a Batković je bio najveći od njih. U Batkoviću je robijalo više od 4 hiljade ljudi, uglavnom civila, a ubijeno je više od 80 njih. Logoraši su masovno odvođeni na prisilni rad na Majevicu ili na semberske njive, a torture su bile svakodnevne, o čemu postoji veliki broj svjedočenja i dokumenata naših i međunarodnih organizacija. Jedno od „radnih mjesta“ bio je i Vanekov mlin, staro njemačko zdanje preko puta Kasarne, u koje su dovođeni logoraši. (Tu je posljednji put viđen Avdo Palić). Bilo je to i mjesto čestih egzekucija. Jedna od njih je posebno upamćena.

Bio je početak februara 1993. godine. Prethodne noći stigla je u kasarnu jedinica sa ratišta kod Žepe. Većina pripadjnika te jedinice bila je iz Ključa. Pijani vojnici  su izašli na ulicu, počeli upadati u kafane i prodavnice, praviti nered, otimati sve što im dođe pod ruku.  Onda su nagrnuli u Vanekov mlin, koji se nalazi preko puta ulaza u Kasarnu, da traže «balije». Odmah su naletjeli na dvojicu logoraša. Jednog su zgrabili, a drugi je uspio da se, u posljednji čas,  sakrije među vreće pšenice. Pošli su da ga traže, ali ga nisu uspjeli naći. Svog «zarobljenika» su odvukli u mješaonu stočne hrane i zaklali ga. Mladić je bio iz Bosanskog Šamca. Na povratku su uhvatili  momka iz Ključa, mehaničara, mladog i lijepog, zvao se Fuad Islamagić Fudo. Prepoznali su ga, i odmah ga počeli krvnički tući nogama i kundacima. Odveli su ga zatim među kamione, i zaklali ga, a onda su mu odsjekli glavu, iznijeli je na cestu i počeli je šutirati, kao fudbalsku loptu.

Jeziva igra šokirala je prolaznike. A kad su završili, glavu su stavili na jedan od stubova na ulasku u kasarnu. Nakon toga su otišli na zasluženi odmor.

Vlast je, po običaju, ćutala. Ćutao je i Sud. Kao da se ništa nije desilo.

 

…………………

Brojna su svjedočanstva o zločinima u Batkoviću.

«Prvih mjeseci rata, dok su trajali intenzivni progoni Bošnjaka Bijeljine, Brezovog Polja i Brčkog, logor Batković je bio mjesto masovnih likvidacija ljudi. Kasnije, kad su ga počeli posjećivati predstavnici Međunarodnog Crvenog križa, postao je prevashodno (logor) kazneno-radnog karaktera, ali se i dalje u njemu nastavljaju izgladnjivanja, ponižavanja, iscrpljivanja teškim prisilnim radom i batinanja logoraša, čijom posljedicom bivaju česta umiranja.  Zatočenici su radili najteže fizičke poslove, od obrade njiva do rada u rudnicima i šumama. Nerijetko su posuđivani kao «robovi» bogatim srpskim seljacima u Semberiji i na Majevici. Jedan od zatočenika izjavljuje : « U logoru Batković tukli su me svakodnevno prvih mjesec dana. Neke su tukli pred svima, a neke izvodili. Z.H. je podlegao od posljedica nakon 23 dana. Nas 50, starih preko 60 godina… sakrivali su kada bi dolazili predstavnici Crvenog križa. Bili smo udaljeni tada oko 3 km od logora…» (Izjava broj 01-0133/93) u Centru za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Živinicama).»

Logoraše su često slali na Majevicu, da posluže kao živi štit. Tako su 16. marta 1993. godine poginula 22 logoraša, a ubrzo zatim poginula su još šestorica na kopanju rovova. Svjedok Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta kaže : « Mi, logoraši, bili smo ljudi bez identiteta, bez lika i imena. Svako je mogao da vam učini šta hoće, i da sve to, i vas i njegovu krivicu, proguta mrak. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji je umro nakon mučenja, negdje na početku našeg robijanja u Batkoviću. Samo su ga pokupili i odnijeli, i za njega se više nije znalo. Ko je on, koga je ostavio iza sebe, ko je zaplakao za njim, ko ga, možda, i sad traži mrtvog, ko će to znati? I što je još gore, ni danas o nama logorašima niko ne vodi računa. Mi nemamo nikakva prava, a Đoko Pajić, nekadašnji komandant logora, bio je poslanik u Parlamentu BiH, upravljao je ovom državom. To je, zaista, ruganje nama, žrtvama.»

Za Batković su optužena samo četiri čovjeka : Petar Dmitrović, nakon rata  univerzitetski profesor u Bijeljini, Đoko Pajić, nekadašnji poslanik, Ljubiša Mišić, današnji komunalni policajac, i Đorđe Krstić, stražar u logoru. Gdje su drugi, gdje su Momo Despot ili Savo Čakić, komandanti logora, gdje su mučitelji, a gdje naredbodavci, ko je i kako osnovao logor i utvrdio način njegovog funkcionisanja ( logor je „otvoren“ već 1. aprila 1992), ko je kome odgovarao, kakva je uloga JNA, a kakva vlasti RS-a i opštine? Bojim se da na ta pitanja nikada nećemo saznati odgovor. Među brojnim dokazima našla se i naredba da se 12 logoraša pošalje u Jugoslovensko rečno brodarstvo u Beograd na ropski rad. Naredbu je potpisao jedan od optuženih, Petar Dmitrović. Ali ni to, ni brojni svjedoci ( u logor je odvedeno skoro hiljadu ljudi iz Janje, većina ih živi u Janji i danas), ni dokumenta, ni zvanični podaci međunarodnih organizacija, ni haška presuda, ništa od toga nije zanimalo bijeljinski Okružni sud ni Tužilaštvo.  Ni mrtvi, ni živi. Ni činjenica da su neki ljudi već osuđeni za zločine u Batkoviću, među njima i Gligor Begović, čuveni mučitelj, koji je bio zatvorski stražar. Ali njegov direktni naredbodavac, komandir straže Ljubomir Mišić, eto, nije kriv. Da li te, već osuđene, treba osloboditi, jer ako nisu krivi njihovi nadređeni, nisu ni oni! A ako niko od njih nije kriv, ko je onda zatvarao, mučio, prebijao i izgladnjivao ljude, ko ih je pretvorio u robove i odredio im prisilni rad, ko ih je tukao i ubijao, ko ih je iz njihovih kuća dovodio u hangare opasane bodljikavom žicom, ko je kriv, ako komandanti logora nisu? Zar činjenica postojanja koncentracionog logora fašističkog tipa nije, sama po sebi, dovoljan razlog za osudu? Jer, ko je  imao pravo da dovodi ljude, pogotovo civile, da ih zatvara, muči i ubija, zar Sud ne zna da se to u cijelom svijetu kvalifikuje kao zločin? Uz to, ako logor Batković nije bio mjesto zločina, nisu ni ostali logori pod komandom velikosrpske vojne mašinerije. A ako logori nisu bili zločin u to vrijeme, ne bi bili ni danas. I to je, čini mi se, osnovna poruka ove presude.

Ako se zna šta je do sada radilo Okružno tužilaštvo u Bijeljini, nije ni čudo što se sve ovako završilo. Jer, to Tužilaštvo, na čijem čelu je već dugi niz godina Mladićev ratni sudija Novak Kovačević, nije do sad našlo ni jedan jedini slučaj ratnog zločina nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice. Svojevremeno su to pravdali time da su pokrenuli procese protiv 400 ljudi, i da su svi oslobođeni. Ali, nisu objašnjavali da su svih 400 optuženih bili Bošnjaci, za koje se unaprijed znalo da nisu krivi. Farsa je trajala godinama, Sud je i dalje na svom mjestu, kao i Kovačević, Jovanović i Džonlić, samo nema istine i pravde, i, kako se čini, neće ih ni biti.

Ni jedan medij u srpskom entitetu nije se osvrnuo na ovu presudu, a ćute i oni u drugom dijelu Bosne. Ali se zato ne smiruju  buka i bijes izazvani konačnom oslobađajućom presudom Naseru Oriću. U opštu kuknjavu i prenemaganje uključili su se brojni profesionalni srpski rodoljubi, od Ivice Dačića do Milorada Dodika i svih političara manjeg bosanskog entiteta po spisku, a nisu željeli da izostanu ni najmanji šarafi u jednoumnoj velikosrpskoj guberniji poznatoj kao Republika Srpska. Opšta poruka  (kao i do sad,  u svim slučajevima presuda za ratne zločine  za koje su optuženi zločinci iz srpskog naroda) glasi : za ratne zločine osuđuju se samo Srbi, samo zato što su Srbi. Kratko i jasno.

Ali, nismo čuli slične komentare kad je na Sudu BiH, u postupcima za ratne zločine i genocid, oslobođeno skoro 60 Srba. Posljednji takav slučaj je Goran Sarić, komandant Specijalne brigade policije RS, koji je dobio oslobađajuću presudu zbog genocida u Srebrenici. Ili kad je u Brčkom, zbog jednog šamara u ratu, kaznu od dvije i po godine zatvora dobio Galib Hadžić, policijski inspektor, nalo manje od onoga što je je za nezamislive zločine u logoru Luka dobila i Monika Simeunović Karan, desna ruka Gorana Jelisića Adolfa, dok je Jelisićev saučesnik u zločinima Branko Pudić oslobođen krivice. Svi oni su u presudama Suda u Hagu označeni kao počinioci teških ratnih zločina, ali, eto, to nije smetalo brčanskom pravosuđu. Možda i zato što je predsjednik Apelacionog suda u Brčkom bio Damjan Kaurinović. Pomenuti Kaurinović je inače bivši kapetan Vojske Republike Srpske, bio i sudija koji je osuđivao logoraše iz zloglasnog logora Batković kod Bijeljine. “Kao predsjednik Velikog vijeća Vojnog suda u Bijeljini, Kaurinović je sudio ljudima koji su zarobljeni kao civili, osuđeni na višegodišnje robije i što je najgore, koji su kasnije, u toku robije, korišteni u „živim ljudskim štitovima“ vojske Republike Srpske. Tako je potvrdio presudu braći Salki i Muji Halilović, koji su sve vrijeme bili u stravičnom logoru Batković. Osuđeni su na 11 godina zatvora da su krivi za nekakvu vojnu pobunu. Što je najgore, ovim ni krivim ni dužnim civilima Kaurinović je odredio produženje pritvora u logoru, a onda im dao tri dana roka za žalbu.Od Radovana Karadžića je dobio “Orden Miloša Obilića”, koji se daje za djela direktnog ratnog angažmana”, kaže se u analitičkom tekstu na portalu www.nap.ba.

Po svemu sudeći, priznanja čekaju i čelnike bijeljinskog Okružnog suda i Tužilaštva. Zaslužili su, nema šta.

 

 

 

 

 

Share Button