Sunday , 24 March 2019
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Komšiluk nekad i sad
Komšiluk nekad i sad

Komšiluk nekad i sad

KOMŠIJSKA MILOŠTA

U mom gradu, u kojem sam rođen i odrastao, nema više komšiluka, nema se kome otići u pohode i ponijeti komšijska milošća. Sve više je pustih naselja i u drugim dijelovima okupirane naše Bosne i Hercegovine. Ono što nije pometeno metlom rata“, danas odlazi u svijet  trbuhom za kruhom“.

Nekada smo živjeli jedni s drugima, a danas sve manje živimo s drugima, sve više  jedni pored drugih. Nekada smo slobodno ulazili u komšijske avlije, a sada su avlije ograđene visokim zidovima. Nema u njima naše i komšijske djece. U selima i manjim gradovima, pa i gradskim naseljima većih gradova, ljudi su se poznavali i susretali, družili i obilazili. U većim gradovima je toga bilo manje, susjedski odnosi nisu bili tako prisni, ali su održavane stanovite komšijske veze.

U mom gradu, gdje sam rođen i odrastao, kao u većini bosanskih gradova, komšiluk je bio izvor i rasadnik života. Imao svoju svrhu i smisao.  Životu  davao dušu. U moru komšijske ljubavi znale su se nekad rađati zavist i ljubomora,  ali  nikada nisu postali zarazni, ni od većeg uticaja na širu populaciju. Danas više nema komšiluka. Ono što nije pometeno metlom rata, danas odlazi “trbuhom za kruhom“  u bijeli svijet.

Komšije su se susretale, družile i obilazile. Moja majka je najmanje jednom godišnje obilazila sve komšije u komšiluku. Komšije su uzvraćale. To je bila nepisana moralna obaveza obavljana iz poštovanja i ljubavi. Prilikom  tih posjeta komšiji se nosila milošća. Bio je to mali dar, koji nikog nije previše opterećavao, ni onog koji ga daje, ni onog koji ga prima. Obično je to bilo je malo kafe i šećera, kutija keksa,  voće ili nešto slatko napravljeno u domaćinstvu. I dok je zadržana u komšijskim okvirima ta milošča je bila i ostala  iste svrhe, približno istog karaktera i iste vrijednosti, a kada se u formi poklona počela seliti u druge sfere društvenog života počela je mjenjati svrhu, karakter i vrijednost.

Tetina pomorandža

Jednom prilikom nam je u posjeti bila teta Džefince. Njena kuća je bila odmah preko puta naše. Kad je otišla i moja mati otvorila kesu da vidimo što je donijela, kako se to obično i činilo, pred nama se pokazala velika  mirisna narandža. Nama djeci se odmah rodila želja da je pojedemo. Oči se iskolačile  i sve smakćemo jezikom. Ali mama kaže, “ne može,  moram sutra obići Fatimku“. Sutradan je stvarno moja majka obišla Fatimku, čija je kuća bila  peta u istom sokaku. A samo dan dva kasnije poručila nam je i došla  u posjetu komšinica Nura. Kad je mati otvorila Nurinu milošću, na naše iznenađenje pred nama se pojavila povelika narandža. Odmah smo je prepoznali. Bila je to ona ista koja je od tete Džefince, preko nas otišla Fatimki, od Fatimke Nuri, a uz asistenciju Nure završila kod nas. Kako novi kružni tok nije bio logičan, mati je ogulila i nama djeci podjelila. Bezbroj puta sam se  ovih događaja sa smješkom sjećao, a vedar osmijeh umiva moje lice i dok ovo pišem.

Komšiluk nekad i sad

Komšiluk je naseljana sredina u kojoj se ljudi obilaze, paze, druže, a koja ima iste ili slične vrijednosti. Dobra i loša vladanja su ujednačena. Samo se neki ističu po nečem dobrom ili lošem, ali uvijek dominira i prevladava ono najbolje što je pažljivo i strpljivo njegovano u nama.

Komšiluk je nekad mnogo značio svima. Komšija je često bio važniji od člana porodice. Ljudi su se dozivali s vrata i prozora.  Kako su svi živjeli u neposrednoj blizini, uvijek su bili predmet interesovanja, ali skoro nikad iz loših namjera. Svaka familija, svaki njen član, imao je svoju privatnost.

Odnosu prema komšijama  daje se velika važnost u svim vjerama. Glavno geslo je „Budimo dobri prema svojim komšijama!“ ,  pa se često se moglo čuti ono  “Nemoj da mi diraš komšiju!“ Pomozi svog komšiju u nevolji, i kad ne traži tvoju pomoć. U islamu se kaže “Nije vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan!“

Sretan je svako od nas ko ima dobrog komšiju i dobar komšiluk. Lijep odnos prema komšijama oživljava naselja, život čini sadržajnijim, ublažava tegobe i produžuje životni vijek.

Danas mnogi vjeruju da je vrijeme komšiluka/ susjedstva prošlo. Prošlo je vrijeme kad su komšije znale ime, prezime, osobine i navike svih ili većine komšija  iz svoje zgrade, ulice, pa i užeg naselja.  Komšije su zajedno slavile praznike, zajedno kafendisali, igrali karte, išli na kulturne i sportske priredbe… Ako te život povrijedi – komšiluk te odbrani!

Kako se svijet počeo više otvarati, komšiluk se počeo  zatvrati. Danas se ne poznaju komšije, a žive vratra do vrata…pa čak se i ne pozdravljaju kad se susretnu. Otrov za komšijsku ljubav postala je ljubomora,  borba za prestiž, potsticana pohlepom i težnjom za bogaćenjem…Otuđenost ljudi i manjak empatije su sve prisutniji. Sve se više gubi duh dobrih odnosa i  zajedništva. Nekad se komšiji išlo na kafu u pidžami. Znalo se dogoditi “da zadnji saznaš šta ima novo kod tebe“ ili  za kletvu  „nek’ komšiji crkne krava“, ali rijetko i sporadično. Kriza komšiluka je i dijelom rezultat urbane gradnje i  tehničkog napretka. Danas ljudi provode više vremene uz TV, internet, koriste  smart telefon i uređaje, pa im ne  treba ni društvo ukućana, a pogotovo komšija.

Kult komšiluka treba njegovati

Kult komšiluka treba njegovati. Jer i on je ranjiv. Ranije nam je bilo važno šta komšiluk o nama misli. Komšijska ljubav, poštovanje i prijateljstvo, i kad se komšije razdvoje, nisu se gasili. Susret s komšijom u  bilo koje kasnije vrijeme bio je  drag i prijatan, pun topline i dragih sjećanja. Prepričavane su šale, dosjetke i vicevi. Sad je sve drugačije. Barem u usloviima u kojima mnogi od nas danas žive. Danas se od komšija mogu očekivati samo pritužbe, prigovori, prijetnje policijom ako na svoje dijete zagalamite, glasnije govorite ili  glasno zapjevate. Danas se na komšiju ne gleda s ljubavlju i povjerenjem, već s nevjericom i podozrenjem. U komšiji se nekad gledao dobar čovjek, vrijedan, pametan,  pouzdan, a danas se na komšiju gleda kao na mrzovoljnog, misterioznog, grebatora,  pijanca, – na osobu  koja se više bavi tuđim životima, nego svojim… S komšijama se više ne družimo, izbjegavamo s njima susrete, komšije kraj nas prolaze bez dobar dan…

Mnogi od nas i danas pamte kako su im komšije pomagale u nevolji. Bilo je takvih i u toku  agresije na BiH 90-tih godina prošlog vijeka, ali nažalost mnogo više onih koji su uslove rata iskoristili da se na račun komšija obogate i prošire svoja imanja. Trebaće narodima BiH dugo vremena da ovu boljku ozdrave i obnove vrijednosti komšijskog života. Ali – ako bude komšiluka?

Nema više moga komšiluka

Sretan je zaista onaj ko ima dobrog komšiju i dobar komšiluk. Posljednji ratni sukobi u BiH rasturili su moj komšiluk i moje komšije su se rasule širem svijeta. U komšiluku ostale samo  kuće sa jednom osobom ili prazna pusta zdanja.  U mom rodnom gradu Bosanskoj Dubici, u naselju Puhalo gdje sam rođen i odrastao, nema više Bećirevića, Horozovića, Čauševića, Veletalnića, Alijagića, Šerića, Torića, Mujčića,  Jahića, Metića, Delića, Pekića, Tabakovića, Ćejvana…, a svi oni su živjeli na udaljenosti od svega par stotina metara. A tako je i u drugim dijelovima grada –Petrinji, Urijama, Binječki, Bećrevića mahali, Delića mahali…., tako je i u okuparanom dijelu cijele Bosne i Hercegovine.  A ono što nije pometeno “metlom rata“, sada rastače i odnosi pečalba.

Sada živim u američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu. U naselju u kojem živi  300 domaćinstava, preko 70 ih je iz BiH. Samo se ponekad sretnem s jednim ili dvojicom komšija. Susrećemo se, ali se ne obilazimo.  Sve druge nisam ni vidio ni čuo već godinama. A sada imamo  svega za komšijsku milošću – i narandži, i keksa, i  voća … ali ih nemamo kome dati. Zato se s milošćom vraćamo Bosni da na zgarištima komšiluka obnavljamo život, u kojem je rođen naš komšija i svaran naš   komšiluk. A oni su nenadomjestiv imidž Bosne i Hercegovine, kakav većina svijeta  još ne poznaje.

Sarajevska Bašćaršija – najpoznatiji komšiluk svijeta

 

Bosanski komšiluk je izraz međusobnog poštivanja i uvažavanja,  građanske i narodne uzajamnosti i solidatrnosti, koju u svijetu prepoznaju tek zadnjih desetljeća, a u BiH egzistiraju i dominiraju društvenim životom već stoljećima.

U bosanskom komšiluku i o komšiluku napisane su i pišu se brojne pjesme pune sevdaha i romatničnog zanosa.  Nema ni jednog bosanskog grada, u kojem se nije živjelo u komšinskim odnosima, koji su na razliite načine opisani i opjevani.

„Komšinice preko puta, što si tako zabrinuta, zabrinuta zamišljena, kao da si isprošena“…

Sarajevska Baščaršija je, van svake sumnje, najpoznatija, najmarkanija, najznačajnija, najljepša i najposjećenija ćaršija svijeta. Ona je dušaBosne i Hercegov ine.  U njoj se stoljećima živi istim životom. Održala se i odolila svim ratovima,  požarima, a na razmeđu zadnjih dvaju stoljeća i troipogodišnjoj opsadi i granatiranju, jer je čuva i brani duh naroda.

Na Bašćaršiji se i danas nalaze dva natkrivena bazara –  Gazi Husrev-begov i Brusa bezistan, te Gazi Husrev- begova džamija, medresa i bilblioteka, te bezbroj ćevapčinica, aščinica, dućana..

Baščaršija je ulazuna i izlazna  kapija Sarajeva, ali isto tako vrata Bosne i Hercegovine. U njoj se bez zastoja odvija privredni i drutveni život po istoim milijeu. Zadnjih godina postala je jedna od najposjećenijih destinacija svijeta.

„Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikad više iz Sarajeva taj otići ne umije“

Svjetski dan komšiluka

Malo je kome poznato, da se od 2000-te godine  zadnji petak u mjesecu maju obilježava kao Svjetski dan komšiluka.  Ova inicijativa je pokrenuta iz Pariza i prihvaćena u više zemalja svijeta, zbog sve većeg otuđenja između ljudi. Tako  je Dan komšiluka  2004.g. obilježen u 1.300 gradova svijeta.  Uz“fildžan kafe“  eglendisalo se i u nekim područjima BiH, a bh nostalgičari su pokrenuli nagradni konkurs za “Priče iz komšiluka”. Bio je je to pokušaj da se ono najljepše iz života otme od zaborava i oživi.  U nekim od tih priča, koje se i danas pišu, kroz zanimljive događaje iz komšiluka opisani su stari običaji, solidarne akcije, želje, zebnje,  ljubavi, nadanja, strahovi…

Možda je u njima iskra života, koja u nama još tinja i neće se nikad ugasiti.

 

Burlington, 9. Decembra 2018                                                 Zijad Bećirević

Share Button