Sunday , 20 January 2019
Blic Vijesti
Home » GENOCID » Tri polovine mraka
Tri polovine mraka

Tri polovine mraka

Piše : Jusuf Trbić

Ima li kraja agoniji Bosne i njenih građana? Kad se malo bolje razmisli o tome, vidi čovjek da tu nema šta da se razmišlja : treba ukinuti politiku i političare i svu ovu demokratiju koju su nam obezbijedili, pa da onda malo dahnemo dušom. A onda da se okrenemo sebi, svijetu, radu i pameti, ako je još ima.

U Bosni je čitav život pretvoren u politički cirkus, u kojem je najvažnije šta je ko kome rekao, ko je koga u onome, a ko koga u ovome ratu, ko govori kojim jezikom i kojom zastavom maše, kako je izabran ovaj, a nije onaj, šta se radi u Beogradu i Zagrebu i zašto nam oni iz drugog plemena ugrožavaju naša prava, kojih ionako nemamo. A to što je normalan život daleko od nas, što nemamo ni za hljeba, što nemamo ni građana ni građanskih prava i sloboda, što nam politika svakoga dana krade sadašnjost i budućnost, a prošlost prepravlja kako joj zatreba, što smo sami sebe smjestili na začelje normalnog svijeta, jedino smo prvi po korupciji, siromaštvu i zagađenosti vazduha u gradovima  – to su za nas sitnice. Prvi smo i po još nečemu : po nespremnosti da sopstvenu sudbinu uzmemo u svoje ruke, da se pobunimo,  kao što se radi svuda u svijetu, da kriknemo, da ustanemo i porazbijamo one koji nas već tri decenije vode u pakao. Ili džehenem, kako koga. U Francuskoj građani okrenu državu naopako zbog poskupljenja goriva, u Rumuniji zbog korupcije, u Makedoniji zbog aero-zagađenja, u Tunisu zbog cijene hljeba… a mi puštamo da nas jašu i Kurta i Murta, i ne silaze, mi sliježemo ramenima, nećemo da se miješamo u svoj život, može to i bez nas. Istina, pobune se radnici tu i tamo, jer ne primaju plate, pa kad im daju to malo crkavice, oni se smire, i ne pada nikome na pamet da ustane zbog opšteg dobra, zbog drugih, zbog propadanja društva i države, zbog sramote koju nam naši vladari svakoga dana nanose pred očima svijeta. Jok. Pokornijeg naroda nema na kugli zemaljskoj. Teško nama.

Od sada pa ubuduće najgora riječ bosanskog jezika za mene je : merhametluk. Oni nas pobiju, a mi merhametli pređemo preko toga. Ovi nas opljačkaju, mi potegnemo merhametluk. Oni tamo uvrijede nas do kosti, nema veze, tu je merhametluk. Ovi nam kradu, otimaju, trpaju u svoje džepove, guraju nas u mrak i pri tome se još i smiju – nije važno, mi smo merhametli ljudi. Bošnjački i bosanski merhametluk postao je opravdanje za svu pasivnost, za bezidejnost, za glupost, za kukavičluk, za baksuzluk. Oprostićemo, ali nećemo zaboraviti – to je moto našeg glupog merhametluka. Da nas vide preci, da nas vidi Husein-kapetan, da nas vide Fadil Jahić Španac i Veljko Lukić Kurjak, da nas vidi kapetan Hajro, svi bi umrli  od stida. U šta smo se to pretvorili ? U plašljive, snishodljive ljude praznih srca i praznih glava, u ljude koje naši priprosti, neobrazovani i pohlepni lideri vodaju kao mečku na kanapi. Mi smo pristali na to, pristali smo da budemo sluge gorima od nas, pristali smo da nam pamet kroje nepametni, da nam moral grade nemoralni, da nas uče nedoučeni ponavljači, da nas vode slijepi kod očiju, pristali smo na njihova pravila, po kojima moramo misliti glavom svojih lidera, za koje je svaka kritička misao izjednačena s najvećim grijehom, pogotovo ako se odnosi na njih. Pristali smo da slijedimo ono što nas ubija : neuku i iz modernog svijeta iščašenu političku religiju, etno-konfesionalnu podjelu koja razara Bosnu i sve nas, kič-kulturu koja nas svodi na seosko krdo koje arlauče po ritmu turbo-folk mentaliteta, odvojenost od svijeta i laž koja prožima svaki djelić naših života, pristali smo na vašarsku politiku koja nas strovaljuje u Srednji vijek i za koju je vrhovni imperativ sopstveno dupe.  Kuda god se okrenemo vidimo falsifikovani život, i onaj nekad, i ovaj sad, vidimo laž i propast, od koje mladi ljudi bježe kao od kuge. Ako se ovako nastavi, ostaće samo pripadnici mafijaških kartela poznatih kao liderstva političkih stranaka i njihovi klijenti, otići će svi pametni i sposobni, ili će pomrijeti u međuvremenu, i ova zemlja može samoj sebi izdati posmrtnicu. Hoćemo li jednom reći : ne treba nam merhametluk, zaboraviti možemo, ali oprostiti nikad nećemo, i nećemo trpjeti više ništa  i nikome sluge nećemo biti. Svima ćemo vratiti što treba i dati što im pripada.

Pogledajte samo ovaj teatar s formiranjem vlasti u BiH. Za naše političare važno je samo jedno : kako da se uvale u fotelje. I ništa više. Višegodišnji apeli, pozivi i molbe da svi koji Bosni žele dobro formiraju zajednički probosanski front, koji će postaviti osnovne principe očuvanja i funkcionisanja države – ostaju i dalje bez efekta. Svi imaju neko opravdanje za to – ovi neće s ovima, oni s onima, ali gdje smo mi, da im postavimo uslov : ili branite državu koja se raspada, ili idite kući. Ali, mi samo šutimo i trepćemo,  kao da nas nema, a, priznaćete, šta ćemo mi bez nas? Političke stranke koje sebe nazivaju građanskim stvorile su savez nazvan probosanskim, i to je za svaku pohvalu. Nadajmo se da neće ponoviti ono što su učinile kad su prošli put  bile na vlasti ( pogotovo SDP) – ništa. A šta rade ostali?

Na srpske stranke iz RS-a, pogotovo na Dodika i njegove trabante ne treba trošiti riječi – oni su sve snažnije na putu uništenja Bosne. Veliku pomoć u tome imaju od HDZ-a BiH i političara iz Hrvatske, koji su se očigledno vratili na Tuđmanove pozicije podjele  BiH, pa ne prezaju ni od služenja ruskim interesima. Svega toga mi smo se nagledali. Ali, šta je s Bošnjacima? Stari neprijatelj Bosne Dragan Čović bio je jasan : srpsko-hrvatskom savezu treba bošnjački partner, da bi se nastavila stara igra etničke podjele, u kojoj svaka od takozvanih nacionalnih stranaka glumi gospodara svojih naroda i ima vlast na svojoj teritoriji. Čak i nepismeni znaju da je ta etno-konfesionalna podjela temelj uništenja i nas i države. Iz građanskog bloka su bili jasni : mi nismo bošnjački partner, već  bosanski. Pa ko želi saradnju, bujrum. Na ponudu SNSD-a i HDZ-a su, po običaju, pristali lideri SDA, koji su tako ponovo aminovali čuveni bosanski tronožac, kao da i sami priželjkuju podjelu države.

Ali, to nije ništa novo. Treba se sjetiti da je SDA bila prva mono-etnička stranka, čije je postojanje otvorilo put stvaranju SDS-a i HDZ-a. Na osnivačkom kongresu stranke 1990. godine lider stranke Alija Izetbegović je rekao : “ Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu hoćemo. Takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi, na slobodnim izborima”. Time je pokrenuto naše propadanje. Jer, ponudu da se narodi dogovaraju prihvatio je prvi Slobodan Milošević, pa smo dobili zahtjev da se narodi, a ne republike dogovore o tome kakva će biti Jugoslavija, što je bio uvod u rat. Ta ideja je bila poziv na rušenje ustava Republike BiH, u kojem nije bilo naroda, već samo građani, pa smo, zahvaljujući tome, i mogli sprovesti referendum o nezavisnosti. Najzad, to je bio temelj za podjelu Bosne na tri dijela i ukidanje Republike BiH, za stvaranje vjerski uobličenih stranaka koje su tvrdile da predstavljaju cijele svoje narode, za političko predstavljanje etničkih zajednica u jednoj istoj državi, čega nema nigdje u svijetu, i za teritorijalizaciju etnija. Dogovor naroda doveo je do krvavog rata i neviđenog etničkog čišćenja, I, nakon, toga, do Dejtonskog sporazuma, koji je samo ozakonio ranije utvrđenu podjelu. Ričard Holbruk, tvorac Dejtonskog sporazuma, pisao je o tome kako je upozoravao lidere sve tri strane da etnička podjela nije dobro rješenje, ali je dobio odgovor : tako su htjeli narodi.

I dobili smo to što smo htjeli.

Ima li rješenja? Jedino dugoročno rješenje je uklanjanje etno-konfesionalne podjele i njenih posljedica. Za Bošnjake to znači da se sve bošnjačko povlači u privatnu sferu, a da na svjetlo dana izbija bosansko, jer naš jedini spas je u jakoj, slobodnoj, građanskoj i sekularnoj državi, koja liči na civilizovan svijet. U jakim državnim institucijama, vladavini zakona i moralnih pravila, u redu i radu.  Dakle, da i SDA i svi drugi proglase završetak ere formulisanja bošnjačke politike i okrenu se bosanstvu. Da napuste mono-etnički koncept i vjerski narativ, kao novi oblik političke podobnosti, da uključe što veći broj Bosanaca svih etničkih grupa, kao građana, pojedinaca, individua. I da onda kažu rušiteljima Bosne : mi smo bosanska politika, mi nastavljamo  naš vjekovni put jedinstva u različitostima.  Pa ko hoće s nama, bujrum, ko neće, neka ide na smetljište istorije.

Share Button