Sunday , 24 March 2019
Blic Vijesti
Home » Kultura » Orao
Orao

Orao

I ove godine, 31. Decembra, izašao sam po hladnom zimskom danu u popodnevnu šetnju pored jezera, i na moje veliko iznenađenje, kao dvije godine unazad, u isti dan, u isto vrijeme, na istom stablu, na istoj grani, vidio istog“ sivog orla, koji se tu u toku godine pojavi samo tada, iako na drvetu nema ni gnijezda, ni drugih ptica. Stoji tu jedno vrijeme, i više ga ne vidimo do naredne godine.

Sa svojim oštrim pogledom u daljinu, možda je došao da nam najavi i s nama Novu godinu slavi, ili da nas upozori i da nam kaže, da se s ovim danas nimalo ne slaže.

Misterije našeg života

Živimo u XXI vijeku, a tako malo znamo o ljudima, vrlo malo o flori i fauni, biljnom i životinjskom svijetu koji nas okružuju. Iako je život na zemlji nastao prije 3,8 miliona godina, tako malo znamo o porijeklu života na zemlji, a skoro  ništa o  svemiru. A misterija su i mnoge pojave iz svakodnevnog života. Ustvari, život je misterija!

Još uvijek se pitamo da li postoji Bog, i ako postoji kako izgleda. Svjesni smo da s nama upravlja neka viša sila koja kreira naše živote i s njima upravlja. Otkriće vatre, točka, energije …interneta omugućilo je uspješniji spoznajni tok, ali nas i uvjerilo da nam uz ono što vidimo, čujemo i osjetimo trebaju novi alati i neka dimenzija više. Od kada je svijeta i vijeka gledamo krave kako pasu, a tek nedavno je uz pomoć slika preko Google otkriveno da se krave dok pasu uvijek okreću sjeveru ili jugu. Da li i one imaju neki unutarnji kompas, kao neke životinje, ili se iz nekog razloga usmjeravaju u pravcu magnetnih ili nekih drugih talasa?

Svjesni smo da nismo sami u planetarnom sitemu, da neka vrsta života u nekoj formi, obliku ili bez oblika, mora postojati i na drugim planetama. Znamo da sva živa bića na neki način komuniciraju, govore nekim svojim jezikom, a tako malo smo se potrudili da ga slušamo i razumijemo. Neka od ovih pitanja postavio sam sam sebi, potstaknut jednom pojavom koja me jako iznenadila, a vjerujem da će biti zanimljiva i vama.

Pogled u slobodu

Živim u stanu udaljenom oko 200 m od jezera “Lake Champlain“, dugog preko 200 km a širokog oko 10 km.  Obala jezera na domak meni pripada državi Vermont, a  suprotna državi New York. Pored jezera vodi asvalni put za bicikliste i pješake, dug preko 20 km. Svaki dan sat vremena hodam i trčim tim putem, na kojem  poznam svaku stopu i  susrećem samce ili parove kako šetaju ili se voze biciklom. Najveći broj izlazi šetati svog kućnog ljubimaca. Svako od njih psa vodi na uzici. Ima ih koji šetaju i mali čopor. Nije to nikakvo iznenađenje, jer u Americi se više pažnje posvećuje psima nego ljudima. Jer-  psa ne možete vidjeti kako luta, a ljudi  beskućnici i lutalice nisu nikakva rijetkost.

I ove godine, 31. Decembra, u popodnevnim satima , uoči Novogodišnje noći, krenuo sam  u uobičajenu šetnju poznatom stazom, na kojoj je bilo manje šeteča. Sunce se krilo iza oblaka i spuštalo  prema obroncima, koji su se valovito izdizali iznad jezera. Na završnoj etapi mog puta, gdje se rijeka Winooski ispod mosta izgrađenog od masivne željezne konstrukcije uliva u jezero, stao sam da se odmorim i vratim kući.  Naslonjen na ogradu mosta, gledao sam preko jezera , po kojem su se šetale sante leda, koje će se do jutra povezati u čvrstu ledenu površinu, po kojoj u vrijeme jako niskih zimskih temperatura mogu voziti i teretna vozila. Instiktivo sam bacio pogled  na visoka stabla drveća, koja su činila šumski pojas uz obalu jezera na kojoj se zavašavao most. Sa velikim iznenađenjem, na jednom od  izrazito visokih ogoljelih stabala, primjetio sam usamljenu pticu. Stajala je nepomično. Bio sam iznenađen.

Razlog mog iznenađenja bio  je u tome što u posljednje tri godine svaki put na isti dan i približno isto vrijeme, na istom stablu i na istoj grani tog stabla vidim tu istu pticu. Američkog sivog orla. Kralja našeg neba. Pticu sa  pogledom u beskrajne daljine svijeta, zvonom  slobode, sa kojim su sužnji ropstva čežnjivo i očajnički vapili za slobodom, koju mnogi ni danas nemaju.

Gdje živi, odakle i zašto dolazi? Krajem godine u ovom području obično pada snijeg i temperature ponekad dosežu i 30 podeljaka ispod nule.  U to vrijeme ovdje nema ptica, pa ni pataka kojih je tokom ljeta u obilju, ali s jeseni lete u toplije krajeve i vraćaju se s  proljeća.

Na ovu pojavu mi je ukazao i pokazao mi  orla jedan od stanovnika ovog područja prije tri godine. Ja to sam ne bih ni primjetio. Odkud ovdje u ovo vrijeme orao? Koji instikti njime vladaju i sa kojim ciljem ga dovode ovdje na istu obalu, isto drvo, na istu granu?! A moje zapažanje je staro sve ga tri godine. Ko zna koliko godina unazad taj isti sivi orao dolazi na ovu obalu i na ovo stablo?

Mislim da ova pojava sama po sebi puno govori. Nije dovoljno zaključiti da orao ima u sebi neki unutarnji kompas po kojem se upravlja. Moglo bi se reći da je programiran. Kao što se čovjekov ritam života odvija po određenom programu, na matricama dana i noći, očito je da i ptice u svom mozgu imaju vijuge sa kojima se diriguje i upravlja njihovim  kretanjem i ponašanjem.

Zar ptice selice nisu dokaz programskog usmjerenja, koje im je neko genetski odredio? Ili i ptice imaju svoj kalendar, pa znaju kada će krenuti u godišnju selidbu i kada će se vratiti u stalo prebivalište?

(Ne)objašnjiva iznenađenja

Svi mi u životu imamo iznenađenja, koja ne možemo jednostavno objasniti. I sam sam ih imao i za mene ne predstavljaju uvijek prirodnu pojavu, jer ih ne mogu objasniti prirodnim zakonima. Jedno od njih vezano je za smrt moga oca. Moj otac Sulejman bio je teško bolestan i umro je 17. Juna 1953. godine u 2:30 h. Dogodilo se to 27. noći mjeseca Ramazana, dok smo bili uz njega moja majka, ja i moj sestrić Rusmir. Imao sam tada 10, a Rusmir 7 godina. Jasno se sjećam svega, kao da se jučer dogodilo.  U momentu dok je moj otac izdisao na prozoru naše sobe ptice su jako zakleptale svojim krilima. Svojim otvorenim krilima udarale u prozorsko staklo. Pretpostavljam da ih je bilo više. Koje su to bile ptice i otkud u to doba? I tada i kasnije mislio sam da mi se to pričinilo i vjerovatno bi ostalo na tome, da isto to nisu čuli i sestrić Rusmir i moja majka. Sa Rusmirom sam kasnije o ovom više puta razgovarao. Razgovarao sam i s nekim drugima, koji su mi rekli da je moj otac bio “dobri”.

Sličan slučaj dogodio mi  se 26. 3.2011. godine. Tog dana moja supruga Hatemina bila je na samrti. Ja i kćerka smo pored nje noćili u bolničkoj sobi. Ujutro rano kćerka je ostala uz nju, a ja pošao kući da donesem neke stvari. Na grani hrasta, koja se nadvijala nad moje dvorište, stajale su i čekale me dvije vrane. Nisu se micale.  Zloslutno su graktale. Ušao sam u kuću i izašao, one su ostale na grani. Nisam sujevjeran, ali sam shvatio poruku. Bio je to znak, koji se prirodnim zakonima ne mlože objasniti. Kratko vrijeme po dolasku u bolničku sobu, moja supruga je preminula.

Seoba ptica selica   

Svima nam je poznato da se svake jeseni jata ptica spremaju i krenu na jug , odlaze iz mjesta gdje se gnjezde u toplija boravišta. Ne provode zimu u svom staništu. Zbog hladnoće i nedostatka hrane?! Slično postupaju i ljudi. Dobro situirani stanovnici Vermonta i drugih sjevernijih američkih država ( koje imaju duge i hladne zime), preko ljeta borave u  stalnom boravištu , a tokom zimskog perioda  žive na Floridi, gdje imaju drugu kuću ili stan.

Oko 20% odnosno 2000 ptičijih vrsta svake godine seli. Procjenjuje se da godišnje seli oko 50 miljardi ptica. Selidba se obično vrši dobro poznatim selidbenim putevima, koji izbjegavaju velike vodene površine, jer manje odgovaraju kopnenim pticama. Svaka vrsta ptica ima mjesto svoga zimovanja, Afrika, Bliski istok…Lastavice i rode sele u Afriku, južno od Sahare. Većina ptica ne leti neprestano već staju, gdje odmore jedan dan, a neke i duže, ovisno o uslovima. Obično lete noću, kada su manje zapažene. Neke, kao ždralovi i klabudlete lete na visini od 8.000 km. Poznato je da je 2007. godine jedna šljuka (ženka) od Aljaske do zimovališta preletjela 11.500 km bez zaustavljanja i odmora.

Neke ptice putuju pojedinačno, a neke u jatima. Zima i nedostak hrane nisu jedini razlog selenja. Poznavaoci tvrde da sele i zbog zbog parenja. Kod nekih vrsta  ptica na selidbu prvo kreću starije, a kasnije mlađe jedinke. I danas je upitno kako mlađe pronalaze odredište, kad prvi put lete na zimovanje?…

Orao je kralj neba

Orao je ptica grabljivica sa izrazito oštrim vidom. Žive u Euroaziji i Sjevernoj Americi, gdje su opstale samo dvije vrste – bjeloglavi i suri orao. Od njih je jača samo južnoamerička harpija. Gnjezde se na visokom drveću. Ženke nose samo dvoje jaja, a kad se iz njih izlegnu mladi stariji i snažniji ubije mlađeg brata ili sestru.

Orao je poznat kao kralj ptica, kralj neba. Iako je ptica grabljivica, poštovan je od svih naroda. Oduvijek je smatran simbolom slobode, nadahnuća i neslućenih visina.  Kao simbol slobode, snage i moći orao se nalaze na grbovima preko 30 država i pečatima mnogih vladara, od kojih Albanije, SAD, Rusija, Srbije…

Ptice imaju u sebi nešto kao sat ili komapas

Naučnici još nisu utvrdili kako ptice određuju vrijeme polaska i povratka. Pretpostavlja se da u sebi imaju nešto poput sata i kompasa; određuju po kretanju sunca, mjeseca, zemljinom magnetnom polju ili po dužini dana, jer kraći zimski dani mogu biti signal.

Zov slobode

Svakog dana, kada idem šetati pored jezera, stanem na mostu, naslonim se na ogradu mosta i gledam visoko stablo  na obali jezera na kojem sam u posljednje tri godine svakog 31. Decembra, u približno isto vrijeme, na istoj grani stabla vidio istog sivog orla. Kada se ne bi radilo o tolikom broju podudarnih činjenica, mogao bih misliti, kao mnogi od vas, da se radi o slučajnosti, ali sam, ipak, više sklon vjerovati da se radi o pojavi koja ako nije misteriozna, onda je veoma zanimljiva naročito za one koji se bave izučavanjem natprirodnih pojava i ptičijeg svijeta.

Nakon svega, nisam siguran, nije li sivi orao došao da nam Novu godinu najavi i s nama slavi, ili da nam kaže da se s ovim danas i on nimalo ne slaže! Želim vjerovati da je  njegov pogled zov slobode, koji preko jezera “Lake Champlain“ nose  neki još neotkriveni talasi do moje voljene domovine, naše jedine Bosne i Hercegovine, u kojoj nema više orlova, jer su i oni pobijeni, a sloboda koju simboliziraju je samo mislena imenica.

Burlington, 3. Januara 2019                                                 Zijad Bećirević

Share Button