Saturday , 15 June 2019
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Bauštela
Bauštela

Bauštela

 

I kad je svo nebo prekriveno crnim oblacima, uvijek postoji komad vedrine kroz koje dopiru zrake sunca ili ga umiva srebrena mjesečina

Svima nama događaju se u životu ugodne i neugodne stvari, a nekad je to spoj ugodnog i neugodnog. I moj život je po sličnom modelu komponovan. U devetoj godini, kada sam samo s majkom ostao bez oca, pridružila nam se teško bolesna sestra Naja sa troje male djece, koju je muž napustio. Punih 9 godina živjeli smo bez ikakvih prihoda. Ni plate, ni penzije, ni socijalne pomoći…Živjeli od trave i have.

Sa raspadom Jugoslavije sve se počelo rušiti

Kada smo stasali, formirali svoje porodice i porodičnoj sreći dali ime, sve se počelo rušiti. Raspala se Jugoslavija i počeo rat. Rađali se i nizali dani beznađa. Sve što smo do tada stvorili srušilo se kao kula od karata. U 51-oj godini života, sa slijepom majkom i suprugom, morao sam napustiti porodični dom i krenuti u pečalbu. Sa kćerkom i sinom, koji su studirali u Zagrebu, nismo imali nikakav kontakt punu godinu. Nekoliko mjeseci ranije preminula je moja sestra Naja. Nije mogla prežaliti smrt najmlađeg sina Sulejmana. Konvojem prognanih dubičkih muslimana 3. Marta 1993. godine došli smo u Hrvatsku, a samo dva mjeseca kasnije uz pomoć njemačke humanitarne organizacije “ Preživjeti zimu” prešli  u Njemačku i dobili smještaj u katoličkom manastiru.

Collegium Salesianum

U njemačkom gradu Paderbornu, nastavljeni su dani ratnog beznađa, započeti progonstvom u Hrvatsku.  Ja, moja majka Adila i supruga Hatemina već šesti mjesec živjeli smo u katoličkom manastiru „Collegium Salesianum“. Spavali u velikoj prostoriji s krevetima na sparat i jeli manastirsku hranu, koje je bilo dovoljno, ali od posla koji su nam popovi obećali nije bilo ništa. Svakog petka, kada se u manastiru sakupljao veći broj vjernika, očekivali smo da će nam neko ponuditi posao, ali se to nije dogodilo. Osim pozdrava i namjštenih osmijeha nije bilo ništa od očekivanog. Svaki mjesec trošili smo više posuđenog novca za telefonske razgovore sa našom djecom, koja su morala ostati u Zagrebu, jer još nisu dobili garantne papire da nam se mogu pridružiti. Tih dana u BiH su se rasplamsali sukobi između HVO i Armije BiH, što je dodatno opteretilo i povećalo našu zabrinutost.

U očekivanju bilo kakvog posla     

Jednoga dana, kada smo čistili i uređivali dvorišni manastirski krug, našao sam u travi kovanicu 2 marke, i to je nakon nekoliko mjeseci provedenih u Njemačkoj bio prvi naš novac. Za to vrijeme za osnovne  izdatke, prije svega telefonske razgovore s našom djecom u Zagrebu, trošili smo marke ranije  posuđene od prijatelja. Imali smo u Zagrebu i blisku rodbinu, ali nam ona nije ponudila nikakvu pomoć, već molila Boga da nas se što prije riješe.

Naš stan bila je velika prostorija duga deset a široka pet metara, u kojem je bilo desetak vojničkih kreveta na sprat. Zidovi prostorije bili su ukrašeni slikama crkvenih dostojanstvenika. Do našeg dolaska u toj prostoriji su boravili i spavali mladi Njemci koji nisu željeli služiti vojni rok, pa su vojnu obavezu kompenzirali obavljenjem raznih pomoćnih poslova za potrebe manastira. Pomagali su u kuhinji i trpezariji, čistili dvorište,  uređivali manastirski krug i prisustvovali crkvenim misama. Dolaskom u manastir prijatno smo bili iznenađeni kad smo na istom spratu, nasuprot naše prostorije, zatekli još jednu bosansku porodicu. Na našu veliku radost bili su to naši Dubičani, Senad i Enisa Pašagić sa troje djece. Tih dana bila im je u posjeti Enisina sestra Zekija, poznata interpretatorka bosanskog sevdaha, koja nam je svojim melodičnim glasom ponekad pomagala da potisnemo boli i ponovno oživimo. Jeli smo zajedno sa popovima u manastirskom restoranu, a hranu mojoj majci nosili, jer nije bila dovoljno pokretna.

Ubrzano smo učili njemački jezik i pratili novinske oglase, u nadi da će se bilo kome, meni ili mojoj Hatemini, sreća ukazati da dobijemo neki posao. Šetajući gradskim ulicama pokušavali smo naći neko mjesto u kojem bi se osjetili svoji, ali je veliki dio naše duše i dalje bio pokriven tamom. Gledajući nakinđurene Njemice kako u jutra i predvečerje šetaju pse ljubimce posebno uređenim stazama, zamišljao sam sebe u njihovoj ulozi, ali se i takva nada brzo gubila u iluziji.

Sve slobodno vrijeme, kojeg je bilo na pretek, koristio sam za učenje njemačkog jezika. Nisam imamo nikakvu knjigu, već samo mali žuti riječnik, koji smo našli u jednoj knjižari. Iz njega sam na komadić papira, koji sam stalno nosio sa sobom, ispisivao nove riječi njemačkog jezika i koristio svaku priliku da ih čitam.

Od posla, koji smo očekivali dobiti preko crkve, još uvijek nije bilo ništa. Svaki petak, kada je održavana misa, čekali smo s nadom, a ispraćali s razočarenjem. Redovno smo pratiti oglase u novinama, u čemu su nam svesrdno pomagale dvije Njemice, koje su radile u kuhinji. Jedna se zvala Martina. Kad god smo našli neki oglas, ona bi ostavljala svoj posao, uzimala telefon, ispitivala uslove oglasa i ugovarala intervju. Jedna od ponuda bila je rad u konjušnici. Vjerovao sam da je to hranjenje i pojenje grla i čišćenje štala, pa sam se javio na oglas. Ali su zahtjevi bili puno složeniji, uključivali timarenje i vodanje trkaćih konja, pa sam shvatio da takvom poslu nisam dorastao. Trebalo je strpljivo čekati novu priliku.

Prva zarada

Nakon šest mjeseci boravka u Njemačkoj, naša prva zarada bilo je 40 njemačkih maraka, koje sam dobio za dva dana rada u vrtu kod njemačke porodice Enzian. Bio je to dan izuzetne sreće, koji mi je i danas u nezaboravnom sjećanju, jer se susret sa g. Hans Georgom i njegovom suprugom Angelikom pokazao izuzetno značajan. G. Enzian radio je u izdavačkoj kući školskih udžbenika, a njegova supruga je bila psiholog i vodila Beratung centar, koji je brinuo o socijalno ugroženim kategorijama stanovništva. Imali su dvoje djece, desetogodišnjeg sina Georga i kćerku Šarlote, staru svega 3 godine.

Dva mjeseca kasnije, nakon upoznavanja porodice Enzian, tačnije 15. decembra 1993.godine, posjetio nas je u manastiru g. Hans Georg i pitao me da li bih htio raditi na građevini. Tih dana bilo je veoma hladno, a temperature konstantno ispod nule. Iako nikad u životu nisam radio fizičke poslove, ponudu sam prihvatio s nadom i uz veliku zahvalnost. Počeo sam raditi 17. Decembra, na dan kada je od jutra do sutra lila hladna kiša izmiješana sa snijegom. Na posao sam išao biciklom i nisam ni počeo raditi, a već sam bio umoran. Početak nije bio nimalo lak, jer još nisam poznavao dovoljno jezik. Brinulo me samo da li ću zadovoljiti na poslu, kojem nisam bio nimalo vičan.

Bauštela

Prvih dana radio sam sa trojicom zidara, od kojih su dvojica bili majstori, a jedan pomoćni radnik. Moj prvi posao bio je tovariti i u veliki kontejner odvoziti šut i drugi otpadni materijal od porušenih zidova građevine u kojoj smo radili. Kad su mi prvi put dali u ruke hilty, mašinu na električni pogon za obijanje i rušenje, a ja s njom zaorao po zidu, na njihovim licima primjetio sam grohotan smijeh, koji su od mene vješto prikrivali. Bilo ih je sramota, jer od njih sam bio znatno stariji. Njihov smijeh me nije iznenadio, jer je hilty u mojim rukama više djelovao kao mitraljez nego kao alatka.

Nekoliko dana kasnije poslali su me da radim sam. Zadatak mi je bio da skinem stare pločice u jednom manjem objektu, porušim nekoliko zidova i otpadni materijal deponujem u kontejner. Sretan što mogu raditi bez nadzora, pljunuo sam u šake i uhvatio se posla. Po prirodi naviknut da marljivo radim, a sretan što imam posao u kome se mogu potvrditi, radio sam kao lud. Sati su prolazili, a na pauzu nisam ni pomišljao. Nisam pušač, pa mi nije trebala ni čik pauza. Nekako pred podne, dođe me obići neki čovjek. Pitao je kako  mi ide i rekao da ne žurim toliko, da uzmem sebi povremeno pauzu i odmorim. Imao je razloga da to kaže, jer sam bio sav mokar od znoja i crven u licu, što se kaže “u goloj vodi“. Rekao sam da nisam navikao odmarati. On je ponovio da ne žurim toliko i otišao.

Nekoliko dana kasnije opet sam radio sličan posao sam,  na drugom radilištu. Ponovila se situacija slična prethodnoj. Sam mokar od znaja i crven u oblaku prašine rušio sam tvrdi zid pred sobom, a onaj isti čovjek pojavio se upravo u vrijeme kada sam bio u najvećem naponu rada. Ustvari, kod mene je uvijek bio radni intenzitet na vrhuncu. Opet me upitao kao ide posao i posavjetovao me da smanjim radni tempo i uzmem sebi pauzu. Otišao je, a ja nastvio po starom.

Narednih dana, radio sam u grupi sa nekoliko radnika. Jedan od njih zvao se Uve. Bio je veoma ljubazan. Pokazivao mi je ono što nisam znao i pomagao mi ako je nešto bilo složenije. I on mi je savjetovao da povremeno odmorim, naročito onda kada i drugi odmaraju. Pri tom  sam se sjetio obilazaka od prethodnih dana, rekao mu da me posjetio neki čovjek, koji  me savjetovao da radim malo lakše i opisao ga kako izgleda. Na moje ogromno iznenađenje, Uve mi je rekao da je to vlasnik firme – g. Tenga! Tek tada sam saznao da radim u firmi Bauunternehmung GMBH “Tenge“, koja zapošljava oko 25 radnika, a pretežan posao je rušenje starih objekata, njihova rekonstrukcija i dogradnja.

Nekako tih dana i moja Hatemina je dobila posao u Mutterhausu kod časnih sestara. Četiri sata dnevno je peglala veš bolničkih ustanova. Njeno kraće radno vrijeme nam je pogodovalo, jer je mogla biti od pomoći  mojoj slijepoj majci, koja je dok smo mi radili ostajala sama.

Muter

Naravno, u danima i mjesecima koji su slijedili nisam se morao dokazivati u poslu. Svi su znali kako radim, a naročito vlasnik firme g. Tenga. Kratko vrijeme nakon opisanih događaja g. Tenga me upitao da li bi htio raditi subotom i nedeljom na rekonstrukciji kuće kod nekog njegovog prijatelja. Njegovu ponudu sam bez razmišljanja objeručke prihvatio. U međuvremenu naša djeca su dobila garantne papire i doputovala u Paderborn, pa je i  moj sin Armin povremeno odlazio raditi sa mnom. Radili smo za nekog doktora koji liječi oboljele od raka.  Susreli smo ga samo jednom. U njegovo ime poslove na građevini vodila je neka starija žena, koju su zvali Muter. Radili smo sa građevinskim radnicima, koji su povremeno dolazili i smjenjivali se, ovisno o vrsti posla koji je trebalo obaviti.

Jednog dana radio sam sa dvojicom zidara. Jedan je bio stariji a drugi mlađi. Trebali smo u jedan od pregradnih zidova ugraditi željeznu traverzu, dugu desetak metara. Bila je je veoma teška i trebalo je uložiti veliki napor da je podignemo i postavimo na podest visok oko jedan metar. Stariji je komandovao. U prvi mah nisam ga dobro shvatio, pa sam suprotno njegovoj komandi traverzu dizao kada je trebalo da je spuštam, što je posebno razljutilo mlađeg. Na moju nesreću, ponovilo se to nekoliko puta. Sve to sa strane je promatrala Muter. Nakon više pokušaja uspjeli smo traverzu postaviti na određeno mjesto. Kad smo sjeli da se odmorimo pridružila nam se Muter i sasula paljbu na onog mlađeg. “Kako bi se ti osjećao da si došao u tuđu zemlju, u kojoj se govori  drugi jezik?” Siktala je od bijesa. Zaštitnički stala uz mene, kao prava mati. U kasnijim danima, kada su grubi građevinski radovi privođeni kraju, i za mene i sina bilo manje posla, izmišljala je razne poslove da nas što duže zadrži, kako bi nam pružila priliku za veću zaradu.

Jednom prilikom mi je rekla da na određeno mjesto iz dvorišta prenesem veću gomilu pjeska, kako bi bio da dohvat zidaru kada dođe. Ostavila me da radim i nekud otišla. Kada se vratila sa širokim osmijehom na usnama rekla mi je da sam pijesak locirao na pogrešno mjesto. Prenio sam ga na sprat, umjesto u prizemlje. Bio sam osramoćen i postiđen, ali ne kritikovan. Ponovo sam istu gomilu pijeska prenio na drugo odgovarajuće mjesto i to mi je plaćeno. Više puta kasnije smijali smo se tim povodom, ali nikad na moj račun, već u kontestu (ne)razumjevanja jezika.

Za rad smo bili dobro plaćani. Muter nas je isplaćivala krajem svake sedmice. Njeno razumijevanje, njenu finoću nikad neću zaboraviti. Bila je sretna da može koju marku više otkinuti od doktora i dati je nama, jer je znala bolje od nas kako doktor dolazi do tih para. I sve je tako išlo dok se doktor nije “spandžo“ s nekom Vijetnamkom, koja je eliminisala Muter i preuzela i njenu ulogu. Samo nekoliko dana nakon toga rekla je i nama da više ne trebamo. Umjesto nas dovela je neke Vijetnamce, a mi smo morali intervenisati više puta da nam se plati ostatak ostvarene zarade, na osnovu satnice koju je pripremila Muter.

Upravo tih dana g. Tenga je meni i mom Arminu povjerio novi posao. U dijelu naselja u kojem su vojne zgrade, trebalo je da u više zgrada skinemo zidnu nabaču, podne i zidne pločice, porušimo neke zidove, izbacimo otpadni materijal i pripremimo za rekonstrukciju. Radili smo udarnički. Ne znam ko je radio sa više ljubavi i žara, ja ili moj sin. Radili smo sami, bez nadzora i to nas je činilo više odgovornim. Nisam pušač, pa sam osporavao i skraćivao i cigaret pauze koje je moj sin povremeno koristio. Ono što bi drugi radili pun mjesec dana, uradili smo samo za dvije sedmice. Desetak zgrada bilo je spremno za finalne radove. G. Tenga je bio veoma zadovoljan.

Pakindžeri

Nakon izvjesnog vremena g. Tenga me pozvao na razgovor. Predložio mi je posao kod njegovog prijatelja, koji vrši obradu i distribuciju školskih knjiga, a upravo tih dana je kupio novu građevinu u koju će preseliti svoj biznis. Njeglova firma se zvala “Ferag Šening“. Tada nisam shvatio koliko mi je taj dan bio sretan i njegova ponuda vrijedna. Kratko vrijeme nakon što je objekat preuređen, novi vlasnik g. Ilo primio me u stalni radni odnos i rasporedio na radno mjesto pakindžera. Zadatak mi je bio da na osnovu narudžbi od kupaca pronalazim knjige u podrumskim prostorijama, koje su se nalazile u tunelima ispod centra grada,  pakujem ih u specijalno pakovanje i šaljem u poštu. Paketi su bili od svega par kg i ni jedan nije sadržavao više od desetak knjiga. Za prevoz sam koristio mala transportna kolica. Na istom poslu već desetinu godina radile su dvije Njemice, a par dana kasnije primljena je i moja kćerka Enida. Nakon ratnih nedaća, životne havarije rođene iz boli i beznađa, ovo je bio idiličan period našeg života, nova životna renesansa.

Moja supruga Hatemina bila je veoma zadovoljna sa poslom koji je dobila u Mutterhausu d. Bamherzigen Schwestern kod časnih sestara. Sister Geriona postala joj je kao sestra i  majka. Radila je 4 sata dnevno,  peglala veš za gradske bolničke ustanove.

Kad smo odlazili na posao, moja majka Adila, slijepa starica stara 90 godina, ostajala je sama. Više puta, kada se pokušala podići, udarala bi glavom od gornji krevet, pa nam je upravnik manastira pater Eser dozvolio da krevete na sprat svedemo samo na donje, što je našu prostoriju učinilo skladnijom za cjelodnevni boravak. A kada smo na špermilu našli par upotrebivih tepiha i postavili ih na daščani pod, naše boravište dobilo je toplinu i izgled porodičnog doma.

Odmah  po mom zaposlenju i zaposlenju moje supruge Hatemine, smatrali smo svojom svetom dužnošću osloboditi manastirski prostor koji smo koristili za druge porodice koje su u težoj situaciji od nas, pa smo uz saglasnost glavnog crkvenog dostojanstvenika patera Esera počeli tražiti stan. Ubrzo nam se za to ukazala prilika. Našli smo pogodan i skup stan u samom centru grad, iselili iz manastira i počeli živjeti novi život. Nismo žalili plaćati visoku stanarinu, jer smo bili svjesni da je to novi tok našeg života i da se život živi samo jednom.

Uvijek postoji komad vedrine

Mnogo vremena ranije, već s prvim danima progonstva, shvatio sam da se u trenutcima beznađa ne smije ostati tapkati na mjestu, jer pasivno čekanje ne oslobađa biga i nedaća. Mora se ići dalje. Često puta stvari moraju krenuti nagore, da bi nam bilo bolje. Sjetimo se 90-tih godina prošlog vijeka, kada smo pometeni metlom rata i etničkih progona u konvojima beznađa krenuli u Njemačku i druge evropske zemlje, u njima tražili i nalazili sigurno utočište, koje nam je omogućilo da s metlom u ruci i lopatom na baušteli vraćamo i snažimo  vjeru u život,  podignemo se iz dima i pepela, opstanemo i uzdignemo se.

Nažalost, njemačka metla i bauštela i druge slične destinacije bilo gdje u svijetu i danas su nada i spas za hiljade mladih Bosanaca – Bošnjaka , Srba i Hrvata, koji i danas danima čekaju pred stranim ambasadama, pune autobuse koji voze u jednom smjeru i sa suzama zagrljaja napuštaju rodna sela i gradove, u težnji da se izvuku iz bh čamotinje i nađu više topline pod tuđim nebom, koju su izgubili u domovini.

Ima li razlike između njihovih suza i suza prognanih u konvojima beznađa iz 90-tih godina prošlog vijeka?! I ako ima, ipak su to suze, koje samo vrijeme može izbrisati.

Pa ipak, ne treba zaboraviti, i kad je nebo prekriveno crnim oblacima, uvijek postoji komad vedrine kroz koji dopiru zrake sunca, ili ga umiva srebrena mjesečina. A pogled u nebo sa bauštele je uvijek jasniji i sa širim vidnim poljem.

Burlington, 27. Januara 2019.                                    Zijad Bećirević

 

 

 

 

 

 

 

Share Button