Saturday , 16 February 2019
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Razradi misao, da bi shvatio smisao!
Razradi misao, da bi shvatio smisao!

Razradi misao, da bi shvatio smisao!

Hladnih januarskih dana, kada je temperatura u američkoj državi Vermont i mom gradu Burlingtonu padala ispod 30 C podeoka, sa osmijehom dobrodošlice dočekan sam od sina Armina i snahe Azre na sunčanoj Floridi, u West Palm Beachu, gdje sam proveo ugodnih 12 dana. Svakog dana, od ranih jutarnjih sati, topli povjetarac, umotan u 80 C stepeni, milovao je moje lice i bio mi postelja i pokrivač na privatnim sunčanim pješčanim plažama duž obala okeana.

West Palm Beach je grad bogatih u kojem se velelepna arhitektonska zdanja sa cvjetnim vrtovima i prostranim parkovima punih baršunastih palmi pružaju u nedogled. Imate osjećaj kao da ste u carstvu snova. Dok se vozite avenijama i bulevarima ili šetate novim i starim gradskim ulicama, odmarate u parkovima pored pristaništa sa jahtama koje fasciniraju, čovjek ne može da se ne upita ko to sve posjeduje i od kuda potiče to ogromno bogatstvo. A bogata zdanja aktuelnog američkog predsjednika Trumpa, iznad kojih se viori velika američka zastava, su samo karika u zlatnom lancu Palm Beacha i West Palm Beacha. Šta reči za osiromašenog Bosanca u ambijentu u kojem bi se i bogati Evropljanin osječao zatečen i pomalo izgubljen.

Rano ustajem, sa sinom i snahom pijem bosansku kafu i odlazim na plažu da uz šum morskih  valova pratim izlazak sunca.

 

Već prvih dana među knjigama uredo složenim na polici, našao sam čitanjem pohabane knjige Meše Selimovića – Tvrđava i Derviš i smrt. Od njih se danima nisam odvajao.

 

O romanu Derviš i smrt

Derviš i smrt je roman sastavljen iz dva dijela, 16 poglavlja, a svako počinje s odlomcima iz Kur’ana, koja predstavljaju genezu i pokretačku snagu filozofske misli Meše Selimovića, koja prožima sva njegova književna djela,

u kojoj autor traži i pronalazi smisao života. Derviš i smrt je književno djelo jedinstveno po stilu i jeziku, oblikovano posebnim načinom izražavanja, koji zadivljuje i impresionira. To je psihoanaliza koja dijagnostički sažima vrijedne spoznaje, primjenjive u svim sistemima i vremenima, iz kojih svako od nas ima  šta naučiti.

Korijen i stablo filozofije Meše Selimovića su iz životnog iskustva, logike i mudrosti bosanskog čovjeka, stvaranih stoljećima u različitim životnim uslovima i okolnostima. Srž romana je životopis šejha Ahmeda Nurudina, starješine tekije, koji kroz uzročno-posljedičan slijed svodi svoj životni tok, prožet moralnim vrijednostima, koje ne ubijaju nadu, mada otkrivaju  svu prazninu i besmislenost života. Nurudin živi u dva svijeta, od kojih je jedan prostran i dominantan, a drugi skučen, tuđi, uznemirujući i zatvoren, kao tvrđava. Za njega je “vjera važnija od čovjeka, a božanska volja vrhovni zakon”. Mada se u njemu i oko njega događaju sudbonosne stvari, dramatični događaji koji ruše i razaraju, Nurudin ništa ne preduzima, odbija sugestivne izazove  za pobunu, pa se povlači i opredjeljuje za čekanje.

 

Brat  Šefkija u sjeni brata Haruna

 

Sudbina Nurudinovog brata Haruna, kojeg zatvaraju u tvrđavu i ubijaju, neodoljivo podsjeća na sudbinu Mešinog starijeg brata Šefkije, partizanskog oficira, kojeg su 1944. u Tuzli  streljali partizani, iako je zajedno sa još šest članova porodive Selimović bio aktivan učesnik NOR-a. Ovaj događaj je duboko potresao i razočarao porodicu Selimović, a na Mešinoj duši ostavio dubok, bolan neizbrisiv trag.  U nemogućnosti da ovaj potresan nezaboravan događaj predstavi u pravom svjetlu, svoje ogorčenje i otpor izražava kroz likove, misli, obraćanja i djela aktera svojih romana. Lik svog brata Šefkije Meša ovjekovječuje u liku brata Haruna, kojeg stavlja u davno prošlo vrijeme i daje mu drugi format, kako bi sebe, porodicu i njega zaštitio od strahova i izazova novog vremena.

 

Nije mi namjera prepričavati radnju, koja se u Bosni dogodila u neko teško bremenito vrijeme Otomanske imperije, a koja nas dovodi u kontest sa piščevim vremenom, niti analizirati likove glavnih Mešinih junaka. Umjesto toga, odlučio sam se da zajedno sa vama, koji čitate ovaj tekst, pratiti misli i poruke njegovih junaka, koji baštine i dijele naše osjećaje, govore našim jezikom, osluškuju našim uhom, rješavaju naše probleme i dileme.Taj bosanski mozaik je filozofija života koju Selimović s nama dijeli i s njom vječno traje.

 

Neki likovi Mešinih romana

 

U romanu “Derviš i smrt”  glavni likovi su šejh Ahmed Nurudin, njegov brat Harun, hafiz Muhamed, Mula Jusuf, Hasan, zlatar Jusuf Sinanudin…

 

U “Tvrđavi” – Šehaga Sočo, Mahmut Neretljak, Osman Vuk, Tijana, Mula Ibrahim, student Ramiz, serdar Avdaga, Ahmet Šabo – dječiji učitelj, a iz sjene berber Salih s Alifakovca, Bećir Toska…

 

Mešina gorka pilula

 

I Meša Selimović je morao progutati gorku pilulu. Gorka pilula mu je bila opomena da ne kaže ono što je imao da kaže, da ne kaže na način kako je trebao da kaže. Time je njegova istina ostala prigušena i jednim bitnim dijelom skrivena, jer je teško povrijeđen i razočaran događajem, u kojem je bratova smrt postala krletka u kojoj je i on ostao zarobljen i zatvoren, kao mnogi intelektualci i onog ali i ovog vremena. Najveći broj njih od tada do danas su uhljebi, uljezi i guzicolisci, koji podaničkim odnosom grade karijeru i nastoje sačuvati i odbraniti stečene pozicije. Povlađujući  nenarodnim režimima i onima na vlasti oni potkradaju svoj narod i utapaju svoju intelektualnu svijest u maticu vremena, koja nepovratno otiče. Zbog toga svoje ideale i skrivene težnje jeftino prodaju za pravo na zarobljenu slobodu. Zbog toga ni Meša, kao mnogi drugi iz onog i ovog vremena, nije porastao koliko je mogao i trebao, već ostao uskraćen u svojim htjenjima. Zato je fantomski rasla njegova filozofska misao da ublaži njegova bolna osjećanja i prikrije razočarenja, koja tek u ovom novom vremenu, kao i 90-tih godina prošlog vijeka, postaju još jasnija vidljivija, jer su makar dijelom oslobođena straha da će doživjeti sudbinu brata i izgubiti privilegije.

Možda je time i Meša sačuvao licencu da se i u ovim teškim Dejtonskim vremenima  po njemu zovu ulice u okupiranom dijelu BiH, u kojima više ne žive muslimani.

 

Plodovi Selimovićeve filozofije i danas pružaju izdanke, šire latice i kao ruže cvjetaju. Produbiti i oživotvoriti njegove misli je kao darovati životu nešto bez čega ne može opstati. Vama koji pratite tok mojih misli, ostavljam da u ovoj prostoj ali dubokoj filozofili života oživotvorite, oplemenite i obogatite sebe, svoj život i život ljudi oko vas.

Prihvatiti citate koji slijede, povezati ih sa svojim mislima, sa njima obogatiti svoje shvatanje života, to je kao u svoj vrt u kome cvjetaju ruže, pustiti pčele da ih oplode.

 

U kontekstu zanimljive radnje, pune dramatičnih često sudbonosnih događaja, moju pažnju su privukli pojmovi koji čine osnovu i potku svakog života, pa ih ovom prigodom želim predstaviti i vama u piščevom izrazu: vrijeme, pravda, narod, Bosanci, Prostranstvo, Spas, prošlost, rat, ljudi, promjene, sloboda, dobro i zlo, život, smrt, moć, prepreke, ljubav, mržnja, krivica, vlast, zla krv, zamisao, želja, odluka, pobuna, razlika…

 

Naše je vrijeme u svakom vremenu

 

Vrijeme je najvažnija stvar koju čovjek posjeduje. Vrijeme je život. Ono teče kap po kap, kaplje kao kiša…

Vrijeme uporno glođe čovjekovu misao i od nje ostaje kostur, uspomena bez sadržaja. Vrijeme svršava sve.

Vrijeme nije samo proticanje, već prisustvo…

Godine nikom ne praštaju.Vrijeme koje prolazi, kao oblaci koji odlaze i brzina vjetra, ne mogu se nikad vratiti.

Sve što se po noći desi, po danu se sazna.

Došlo neko vrijeme namjenjeno zlu, kao mjesečeva mijena, a u njemu griješne misli, koje teško zaustaviti.

Naše vrijeme je u svakom vremenu.

 

Pravda

 

Pravda je potreba, a krivda je mogućnost. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, neodređena kao želja da se udavi nepravda.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. Osveta je kao pijanstvo, nikad dosti.

Stvari ne mogu da se kažu, dok ne postoje.

Važno je samo ono što on govori, a svejedno je ko sluša…

 

Narod

 

Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednički cilj…

Nije on opasan za državu već za nekog ko misli da je država…

Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži..

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo..

Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš…

Pjesnika slijede samo zalutali i objesni.

 

Bosanci

 

Mi Bosanci smo kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezereo, suviše velik da ga zemlja upije; nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unapred; preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjam; htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo; nesreća je što smo zavolili ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje…

Bosanac stiče pamet pod starost, kad mu više ne treba.

Od Bosanca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da dokaže da je budala.

 

Prostranstvo

 

Prostranstvo je naša tamnica. Prostranstvo posjeduje nas.

Strah potapa kao voda.

Sve što u nama vrijedi je ranjivo.

Ništa nije naše, osim varke. Zato se čvrsto držimo za nju.

 

Ruka spasa

 

Počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, neprobojan…Bio sam ponižen, a nisam imao snage da osjetim uvredu, da sakrijem pred sobom ledenu pustoš što me zapahnula.

U svojim nasmijanim očima donio je moj zavičaj, da ga vidim još jednom.

Znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pružiti da bi me zadržao…Znao je da mi se čini nepravda – on izvršava nepravdu…

Govorio pijan, smislio trijezan…

Govorio si ono o čemu svak pametan šuti, a to ne opraštaju…

 

Prošlost

 

Trebalo bi ubijati prošlost  svakim danom što se ugasi i izbrisati je da ne boli, jer lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio s onim što više ne postoji

 

Rat

 

Riječ je barut, za čas plane…

Rat je surova, ali poštena borba. Život u miru je surova ali nepoštena borba.

Rat je oduzeo godine šegretovanja..

 

Ljudi

 

Ljudi su zla djeca.Muškarci su djeca čak i kad ostare!

Savršeni ljudi su samo u grobu…

Ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih.

Snaga čovjeka je u tome da suzbija svoju prirodu.

Čovjek ne treba nikad da ode, kad ima razloga da ostane. Kada sve izda čovjek traži utočište.

Čovjek je proklet i žali za svim putevima koje nije prošao….

Četrdeset godina – ružno doba, čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje…

Htio sam da se nadam, ne može se živjeti bez čovjeka; gubi se osjećaj življenja, nestaje granica između jave i sna.

Ljudi žive mirno, a umiru naglo.

Sahranili smo jedan drugoga baš u času kada smo se prepoznali…

Mladost se ničega ne boji, pa ni sebe.

Muž je sud, žena voda!

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija…

 

Promjene

 

Nije lako izmjeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao…

Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za noge i svuci na zemlju.

Navikni se na prezir, ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu, ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika.

Ne upiri prstom u tuđe nepoštenje, ako nisi dovoljno jak da to dokažeš.

Ljeto i zima su ne i da..

Čovjek je promjena!

 

Sloboda

 

Hodamo kao u snu, uvjereni da se sve naše tiče samo nas i naše savjesti, iako je naš duhovni svijet nad nama, po tuđem nalogu, ostavljajući nam od slobode samo prazno uvjerenje da smo slobodni.

Godinama smo zarobljenik bogzna čijih i bogzna kolikih očiju.

Što je više straha, više je reda…

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže i pokazuje spoljni izgled, vrši nasilje…

 

Dobro i zlo

 

Zlo i dobro su rod rođeni i često idu pod ruku.

Što je više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo.

Lakše je ljude nagovoriti na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav.

Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, pa može postati pogubno.

Dobro i zlo su dvije strane svijeta.

Kazna i krivica su moć i nemoć.

Zla djela se dograđuju svaki dan. Ako krivac nije uhvaćen, svi ljudi su mogući krivci.

Kazni ima više nego krivica i nisu niukakvoj uzročnoj vezi.

Zbog jedne sitne greške, čovjek ih počinje da niže kao  gerdan.

 

Život

 

Život je zanimljivo hrvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, jer su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, jer bi bili isti.

Ako nećeš biti odozgo, pričuvaj se da da ne budeš odozdo.

Život je širi od svakog propisa.

Vlaga i toplota su izvor života.

Svijet je pun nesreće, a zar i tuđe nisu naše?…

Igru veći igraju, manji plaćaju…

Kad prodaješ, sve je jeftino, kad kupuješ, sve je skupo.

Kalo bi trebalo zaračunavati na sve u životu.

Nema prijateljstva među moćnima…

Ludost je jača od čovjeka…

Što bolest ne umori, to pokvari.

Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo?

Red je konačnost, umanjivanje broja životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve više nam se izmiče što ga više stežemo.

Čovjek najviše upropasti život kad hoće da ga popravi.

Hoće li i naša djeca živjeti glupo kao mi njihovi očevi?!

Svaka stvar ima lice i naličje, privid i suštinu, koru i srčiku….

Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja.

Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost.

Najteže se govori o onom što te se najviše tiče.

Boj se ovna, boj se govna – a kad ću živjeti?!

Ko ima s jedne strane, dobiće i sa druge.

 

Smrt

 

Najveća tajna je smrt, koja čini besmislenim život i ono što se u životu stvori.

Smrt je promjena stanja, sa kojom duša počinje da živi sama.

Dok se nije rastavila od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom…

Stajali jedan pored drugog kao metak i cilj…

Mrtav neprijatelj miliji od živog prijatelja.

 

Moć

 

Ljudi žele moć, ali svaka želja za moći nije iste svrhe. Želja za moć u pomaganju ili odmaganju ljudima?..

Više voli nesigurnost sa snovima, nego mogućnost sa samoćom.

Zatvorena tvrđava – uvijek na straži, uvijek u odbrani..

Da li mravi žele moć? Ni mrav ne vidi čovjeka cijelog, a čovjek je prema vasioni sitniji nego mrav.

 

Prepreke

 

Sve je moguće, sve što je na domaku ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, jer tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kada se otkineš od sebe neodlučnog, pobjediš malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi i svijet nije više skučen  ni pun prijetnji.

 

Ljubav

 

Ljubav jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti razlog njenog postojanja.

Ljubav nam daje pravo da budemo nepravedni. Ni haljinu ne valja krpiti, kamoli ljubav.

 

Čovjek bi trebao da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni; moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi; moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg žaljenja. Ali, ne možemo uništiti ono što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.

Dobri prijatelji srasli kao dvije biljke, oštetile bi se kad bi se razjedinile, žile su im isprepletene i grane

 

Mržnja

 

Možda bi trebalo da mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, a drugo za ljubav. Ovo što imam zna samo za tugu. Moja žalost pripada meni. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Daj mi snage da oprostim, jer ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. Moje riječi su otkrile moju slabost. Ali ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema. A sad idite, ostavite me sa mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je sa vama.

 

Ko ubije nevina čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.

 

Suze nisu tekle, a sad naviru neprestano iz oživljenog izvora očiju, ostavljajući trag na blatnoj obali lica. Neka teku, digao sam ih iz mrtvila.

 

Krivica

 

Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok živi.

Nije tačno da nisi kriv, jer makar jedan put si u životu pogriješio. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili nedužna čovjeka. Ako me puste priznaće svoju grešku, a to nije lako ni korisno.  Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Onda ja moram biti kriv, a kako da me puste ako sam kriv.

Bio je sam, kao pod krivicom…

Ko nema ništa na duši odgovara mirno, a ko je kriv on se ljuti, jer je uznemiren.

 

Vlast

 

Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jeste od Boga, kako može da pogriješi? Ako nije, srušićemo je, šta nas obavezuje da je trpimo? Ako je vlast od Boga, jesu li to nepravde ili kazna zbog viših ciljeva? Ako nije, onda je nad nama izvršeno nasilje i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo.

 

Oni za sve imaju izvršioce, vječne sluge, bez savjesti i razuma, kakvi su i sami, drukčiji samo po tome što imaju moć presuđivanja i vlast nad ljudima; svi ih preziru, a svi ih se boje.

 

Upravljanje poslovima je vladanje. Vlast je sila, a sila je nepravda zbog pravde. Ali je bezvlašće još gore – nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah.

Vlast nije prijateljstvo, već savezništvo…

Kad se tako svete vrapcima, šta će učiniti kobcima?

Ja ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode.

 

Ljudima na vlasti je potreban krivac, pa izaberu bilo koga da opravdaju svoje postojanje i svoju surovost.

Nije važno šta ko učini, već šta oni kažu da je učinio.

Neke nije potrebno ni lomiti, jer se savijaju prije dodira. Slični su vodi, nemaju oblika, prilagođavaju se sudu u koji ga naspu.

 

Odricanje je ubjedljivo, jer ne postavlja sebi granice ni ciljeve, ničemu ne teži, ništa ne brani. Teže je nešto braniti, nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, odvaja od zamisli.

 

Narodu pustiti zlu krv

 

… A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama. Kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta oni izgubili? Šta tražimo u tuđoj zemlji, osim svoje nesreće?

Kad ne bi bilo ratova, poklali bi se među sobom, zato svaka pametna carevina pusti zlu krv narodu…

 

Ono što ne možeš objasniti sebi, treba govoriti drugome. A slušalac je babica u teškom porođaju riječi.

 

Zamisao

 

Život uvijek teži naniže, pa je potreban napor da se to ne dopusti. Zamisao ga vuče naniže, jer počinje da se suprostavlja sama sebi, a onda se stvara druga zamisao, suprotna i dobra sve dok ne počne da se ostvaruje.

Nije dobro ono što jest, već ono što se želi.

Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle, a teško dva koja misle različito.

 

Želja

 

Želja je najljepše u životu, nijednu mi ni jednu nije oduzeo, sve su na okupu, nezadovoljne, čak i neprobuđene.

San je ono što se želi, a život je buđenje…

 

Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe da se oslobodi odgovornosti, a to je potsticaj za zajedničku ne odgovornost.

 

Odluka

 

Da se vratimo između očajanja i želje za smirenjem, moramo se zaustaviti u jednoj tački i okrenuti se prema jednoj strani;ma kakva odluka bila bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje nerješenost. Ali odluku ne treba požurivati. Treba joj samo pomoći da se rodi, dođe na vrijeme.

Muke u odlučivanju mogu pomoći prijatelji, ali nikako odstraniti, oni su kao babica pri porođaju.

Ne izdvajaj se sa svojim mišljenjem pred ljudima s kojim živiš, ne govori uvijek ono što misliš.

Čovjek dobija kad daje!

Jedno je znati šta je pametno, a drugo je učiniti što je pametno.

 

Pobuna

 

Pobuna je opasna, može da potstakne nezadovoljstva. A ne priznavanje slabosti, to je već pobjeda, osvajanje…Nijedno zlo ne može postati dobro zato što ga prihvata većina..

Ime mi je Ahmed Nurudin, ni šejh ni Nurudin, sve spada s njega kao oklop, kao haljina, a ostaje gola koža. Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Bio je temelj i krov tekije, njena slava i svjetlost, bedem vjere…

I svijet se ljulja sa mnom, jer i on je bez reda, ako je nered u meni.

Razgovoram sa sobom, da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, suđenja koje počinjem ja kao sudija, svjedok i optuženi; počinjem sa sumnjom da su iskrenost i poštenje isto. Iskrenost je uvjerenje da govorimo istinu, a poštenja ima mnogo i ne slažu se među sobom.

 

Razlika?

 

Ima li za ljude i danas  razlike između monarhije i republike, između desnice i ljevice, između one i ove vlasti?  Zar ne postoje i danas u istom ili drugom formatu vilajet- pokrajina, tekija i šejh- starješina tekije,  vakuf – zadužbina padišah – car, sultan, valija- guverner pokrajine, muselim – sreski načelnik, spahija – posjednik obavezan ići u rat ?..Zar i danas sabur nije – strpljenje?

 

Moja i njegova Bosna

 

Moja Bosna je i danas tuđa nahija. Sa njom baštine i po njoj i haraju hrsuzi znani i neznani. Dok palmici Palm Beacha plijene svojim prostranstvima, šljivici Bosne kopnu isuše se. Na obalama bosanskih rijeka, kao na obalama okeana kojima u  mislima još uvijek hodim, niču nova velelepna zdanja, novih bosanskih muselima i valija, dok obespravljeni i gladni ruju po kantama i čekaju u redovina narodnih kuhinja svoj jedini dnevni obrok.

 

U Mešinoj, mojoj i našoj Bosni i danas vladaju isti strahovi. Ljudi hodaju kao utvare, krijući u sebi sebe. Šejh Nurudin još uvijek traži svoga brata Haruna, prekopava grobnice i traži makar kost da njegovoj duši vrati mir i spokoj; danas neodlučniji nego prije da se  pokrene, nadraste i oslobodi. Mula Jusuf umjesto na posao, kojeg ni danas nema, već danima čeka u sve dužim redovima pred stranim ambasadama vizu izlaznu, za neku drugu zemlju obećanu.

A naredbe za pogubljenje kao “Katul Ferman” sa istim pogubnim porukama stižu iz neke druge carevine na poznate adrese poznatih egzekutora.

Dejtonska BiH je i danas vilajet. Ćaršija okrenuta na iste tri strane. Na

Banjalučkoj tvrđavi genocidne Republike srpske, kroz koju se smuca sve više aveti i utvara, viori se zastava sa grbom genocida. U njoj i danas ljudi nestaju na bedemima i u zidovima  tvrđave, a iz nje se i sada bježi sa uzdahom i suzama. U tvrđavi je zarobljena naša svijest, a nad tvrđavom naših katila savjest, koju ni kiše ni mrazovi ni snjegovi bosanski oprati ne mogu. I Srđan Sušnjica je morao napustiti Banja Luku, jer prijete njemu i familiji, spremni da ih ubiju i tuku.

 

Demokratija je u Bosni zatvorila sve svoje urede, sva svoja vrata, a narodu naturila hrpu novih briga i deverata. Bosanci već četvrt stoljeća hodaju goli i bosi, a Dejtonsku luđačku košulju svaki Bosanac nosi. I svi Bosanci će biti u Eurozoni, prije nego se Dejton promjeni. A bez promjene Dejtona ni djeci nema čokolade i bombona.

 

Sve što kao crkotina “osvane i omrkne” u vjekovnom bosanskom mraku, širi se kao trulež i osjeća u zraku. A gospođi Evropi još uvijek godi, dok četnik sa ustašom Bosnom vlada i hodi. Etničke manjine bukagije nose, a penzioneri po smeću ruju i prose. Radnička klasa stenje i trpi, svaki novi dan sastavlja i krpi. I dok svijet genezu stvara iz epruvete, u Bosni još uvijek ratne 90-te!

 

Jedan je Meša Selimović

 

Mehmet Meša Selimović je rođen 1910.godine u Tuzli. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu i radio kao profesor u sarajevskoj gimnaziji, a kasnije kao direktor drame u sarajevskom pozorištu. Bio je hapšen radi saradnje sa NOP-om. Nakon penzionisanja preselio je u Beograd, gdje je umro 1982.g.

 

**************

 

Otišao sam iz West Palm Beacha i na polici s knjigama ostavio  pohabane knjige Meše Selimovića – Derviš i smrt i Tvrđava za neke nove generacije, koji će i na obalama okeana tražiti miris zemlje Bosne, a u njegovoj  filozofiji smisao života. Duboko vjerujem da će i svi oni, kao ja danas u sebi potvrditi uvjerenje da je samo jedan i jedinstven Meša Selimović.

Spoznati  do kraja njegovu misao, značilo bi otkriti bit i spoznati smisao života.

 

Burlington, 30. Januara 2019.                           Zijad Bećirević

Share Button