Monday , 19 August 2019
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Ovakva presuda je bila jedino moguća
Ovakva presuda je bila jedino moguća

Ovakva presuda je bila jedino moguća

RADOVAN KARADŽIĆ U DRUGOSTEPENOM POSTUPKU  OSUĐEN NA DOŽIVOTNU KAZNU ZATVORA

Ovakva presuda je bila jedino moguća. U prvostepenom postupku, koji je okončan 2016.g. Karadžić je bio optužen po 11 tačaka optužnice. Sud je tada utvrdio da je kriv po 10 tačaka, osim po prvoj, u kojoj se tražila odgovornost  za genocid počinjen u još 7 opština, uključujući opštinu Prijedor. Na osnovu toga određena mu je kazna od 40 godina zatvora. Takva kazna nije bila po mjeri zločina za koje Karadžić odgovara, što je mogao svako uočiti ko prati suđenja u Haškom sudu, osim sam Sud.

 

Karadžić je uhapšen 2008.godine u Srbiji, gdje se skrivao. Suđenje  mu je počelo je 2009. godine a trajalo je 500 dana.

 

Svako je mogao zaključiti da kazna od 40 godina ne odražava težinu njegovih zločina. Jer ako se zna da su optuženi nižeg nivoa od Karadžića, koji su njemu podređeni i izvršavali zadatke koje im je on davao, od strane Haškog Tribunala kažnjeni kaznom doživotnog zatvora. Naravno da je Karadžić u odnosu na njih odgovorniji i morao je dobiti veću kaznu od 40 godina, odnosno morao je dobiti doživotnu, jer su njegova  počinjena nedjela mnogo teža. Zato je presudom Žalbenog vijeća Rezidualnog Mehanizma povećanjem kazne sa 40 godina zatvora na doživotni ispravljen propust načinjen u prvostepenom postupku, što žrtvama genocida daje neku satisfakciju.

 

U drugostepenom postupku Karadžićeva odbrana je tražila oslobađajuću presudu, a Tužiteljstvo je tražilo povećnje kazne i priznanje genocida u opštinama Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Višegrad, Prijedor, Sanski Most i Ključ.

 

Kazna 40 godina ili doživotna nema poseban značaj, jer Karadžić je star 73 godine i više je nego izvjesno da ni jednu kaznu neće odslužiti. Ipak će još jedan period živjeti, susretati svoje, a hiljade majki i očeva, braće i sestara neće nikad vidjeti ni zagrliti svoje najmilije.

 

Presuda Karadžiću

 

Žalbenio viječe Mehanizma u Hagu jučer je u drugostepenom postupku osudilo Radovana Karadžića (73), prvog predsjednika Rs i Vrhovnog komandanta oružanih snaga Rs, na doživotni zatvor za genocid počinjenjen u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i zbog kršenja Zakona i običaja ratovanja. Karadžić je osuđen za 10 od 11 tačaka optužnice. Osuđen je za  genocid, šikaniranje, progone, istrebljenje, ubistva, deportaciju, uzimanje taoca, kršenje zakona i običaja ratovanja. Oslobođen je za tačku 1. genocid u Prijedoru i 6 drugih opština. Presudom Mehanizma potvrđena je prvostepena presuda Tribunala, s tim što je kazna od 40 godina zatvora povećana na doživotnu. Petočlano Apelaciono vijeće Mehanizma potvrdilo je sve navode prvostepene presude, osim kazne 40 godina, koju je povećalo na doživotnu. Očigledno da je Apelaciono vijeće pri određivanju visine kazne bilo uslovljeno činjenicom da su neki od zločinaca koji su bili na nižem hijerarhijskom nivou Rs i podređeni Karadžiću, u ranije provdenim procesima, dobili doživotne kazne zatvora za manje zločine od onih za koje je optužen Karadžić. Iako povećanje kazne sa 40 godina na doživotnu ima simbolično značenje, ipak će doprinijeti uvjerenju da se zločini ne isplate. I u ovom sudskom procesu, kao i u drugim Haškim procesima, optuženi su po prvi put dovedeni u pozitivan položaj, kakav ranije nije bio moguć za optužene.

 

Karadžić je osuđen za četiri UZP počinjena da se trajno uklone Muslimani i Hrvati: UZP za kršenje zakona i običaja ratovanja, UZP za snajpersko pucanje po Sarajevu, UZP za genocid u Srebrenici, UZP za uzimanje talaca.

 

Karadžić je bio 1. Predsjednik Rs, Vrhovni komandant oružanih snaka Rs, inspirator iIdeolog velikosrpske politike. On je kriv za sve uništeno, razoreno, opljačkano od naroda i države BiH. Iako mu se sudilo kao individui, treba znati da on nije bio samo individua, već je bio je vlast institucija. Zato ova presuda nije presuda samo Karadžiću, već je presuda srpskom političkom projektu, koji su provodili Karadžić i Mladić.Genocidna namjera je postojala od prvog dana, a sadržana je u broju ubijenih, zatvorenih u logore, silovanih, protjeranih…Upravo iz tog razloga jedan od komentatora pita: “Nije li ovo glogov kolac u međunarodni projekat Rs?!”

 

Karadžić kao Vrhovni komandant i predsjednik Rs ni u jednom slučaju nije zatražio kažnjavanje zločinaca koji su mu bili podređeni, već je neke odlikovao za počinjene zločine.

 

Treba potsjetiti da je prije početka Drugostepenog procesa izvšena izmjena sudija u  sudskom vijeću Mehanizma, a imala za cilj da se u Drugostepenom postupku izbjegne svaki stepen sumnje u objektivnost suđenja.

 

Haški sud prikrio ulogu Srbije

Iako je Srbija itetkako umiješana u ratne događaje na području BiH, i Žalbeno vijeće Mehanizma je, po praksi Tribunala, nastavilo usmjeravanjem i svođenjem krivice odgovornosti na individualnu (ma koliko bile dio kolektivnog), uspjelo  zaštiti Srbiju od odgovornosti. Očigledna veza sa Srbijom, za koju je bilo niz dokaza, ostala je skrivena. Stavljanjem naglaska na pojedinačnu odgovornost željelo se dati do znanja da ne postoji kolektivna krivica za ono što je učinjeno, što je neprihvatljivo.

Na to je ukazao i g. F. Boyle komentarišući presudu Karadžiću:

“Ponovo su Haški Tribunal i sada Rezidualni Mehanizam prikrili ulogu Srbije u organizovanju, orkestriranju, izdavanju naredbi i činjenju genocida nad BiH i Bošnjacima”. On je sa zaprepašćen konstatirao  “da je Mehanizam podržao dio prvostepene presude Tribunala kojim se Radovan Karadžić oslobađa odgovornosti za genocid u Prijedoru i drugih 6 opština. Pravda nalaže da se Rs ukine!”

 

Očigledno da je Haški sud i preko svog Mehanizma i u ovom  procesu kalkulisalo, ali kao uvijek na račun bošnjačke žrtve. Jednostavnije je bilo povećati kaznu nego priznati genocid u Prijedoru i 6 drugih opština, jer to bi otvorilo nove procese, koji bi srušili Rs i doveli u neugodan položaj Srbiju. Tad bi svima postalo jasno i vidljivo da se u BiH nije radilo ni o kakvom građanskom ratu, već je to bila tipična agresija Srbije i Hrvatske, uz učešće petokolonaša. I samo priznanje genocida za Prijedor nije moglo proći, jer tim priznanjem bi bilo potvrđeno da je genocidna namjera postojala od početka i da se genocid događao kontinuirano, ne samo u pominjanih 6 drugih opština, već na širem području BiH. U svakom slučaju argumenata za potvrdu Prijedorskog genocida bilo je više nego dovoljno i to će se dokazati i potvrditi u nekom narednom periodu. Na to ukazuje i odluka o povećanju presude sa 40 godina zatvora na doživotnu kaznu za Karadžića, postignuta glasanjem sudija Žalbenog vijeća 3: 2.

Presudom žrtve ne mogu vratiti svoje ubijene, ali mogu naći makar malo smiraja i utjehe u svom bolu.

 

Nakon izricanja presude Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je da je presuda  pravosnažna, ali nije konačna. Nezadovoljna strana ima pravo na reviziju presude.

 

Važnost presude

 

Izrečena presuda je važna jer upućuje na sučeljavanje sa prošlošću i predstavlja značajan doprinos istini. Po mišljenju mnogih, presuda formalno pravdu zadovoljava, ali obzirom na težinu djela nije pravična, jer nije pružila satisfakciju žrtvama genocida iz Prijedora i drugih opština.

 

Kako se moglo i očekivati za sve one koji su protiv nasilja i koji osuđuju svaku vrstu nasilja i zločina presudu prihvataju s odobravanjem, samo  je nosioci fašističke ideologijde u Srbiji i Rs i njihovi sljedbenici i podanici odbacuju. Mnogi od njih i dalje tvrde da se sankcionišu samo Srbi.

 

I ova presuda pokazuje da su Rs i Srbija i dalje školski primjer poricanja i nespremnosti da se suoče sa istinom, a još manje da je prihvate. Državni vrh Srbije do sada nikad nijen prihvatio riječ genocid.  Srpski ideolozi i dalje svom narodu nude laž u zamjenu za istinu. Srbija i danas živi u Karadžićevoj realnosti. Zato se samo 7% građana suočava sa istinom, a 80% je izbjegava ili negira.

 

Uticaj presude na pomirenje

 

Po mišljenju većine anketiranih Haški sud nije pridonio pomirenju, kako se očekivalo, ali je napravljen važan korak u pravcu utvrđivanja istine.

Neki pak misle da je Haški sud ispunio dio misije, kad je riječ o pomirenju u regionu, iako stvar suda nije da posvađene miri. To je dužnost lidera, onih koji vode narode. U intervjuu za Facce TV Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je “da će presuda produbiti probleme na tlu BiH”.

 

Po mišljenju Ćamila Durakovića nakon presude će se produžiti pasivnost Bošnjaka a agresivnost srpske politike. On smatra da nikom od onih koji negiraju genocid ne treba pružiti niti prihvatiti ruku.

 

Komentari presude

 

Glavni tužilac Serge Brammertz Ističe da ovo nije presuda narodu, već čovjeku po imenu i prezimenu za počinjene zločine.

 

Janja Beč Neuman iz Beograda podsjeća da je radi zločina počinjenih u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu…i osnovan Haški sud, jer su se takvi zločini dogodili u Evropi prvi put nakon II svjetskog rata i iz njih je i pokrenuto svjetsko  javno mnijenje. Genocid nije samo Srebrenica. Genocid je proces sa više faza, a vodi uništenju prethodnog društva. U BiH je započet u Prijedoru aprila 92. i trajao do jeseni 1995.g.

 

Skoro svi anketirani građani Rs, u Palama, Banja Luci, Prijedoru, povodom presude nisu smjeli reći ništa što bi bilo suprotno politici aktuelne vlasti Rs.

Komentarišući ovu presudu, ljudi se pitaju kako je kazna u prvostepenom postupku mogla biti samo 40 godina, a ne doživotna, kad se znalo da su neki manje odgovorni i sa nižeg nivoa (Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara…) dobili dozivotni zatvor?

 

Presuda je po mnogima prihvatljiva, ali nedovoljna satisfakcija za porodice žrtava.

Srđan Puhalo kaže da Vlast balansira, politika ignoriše sve iz 90-tih i prikazuje Srbe kao žrtve, za koje su uvijek krivi neki drugi.

 

Bivši predsjednik Rs, sada Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik presudu smatra arogantnom i ciničnom. Veliki broj Srba i dalje smatra da je Karadžić heroj. Na drugoj strani misle “Zaslužio je da trune u zatvoru”.

 

Na izricanje presude s nestrpljenjem se čekalo ne samo širom BiH, već u Srbiji, Hrvatskoj, regionu.  Žrtve zločina i genocida čekale su u Srebrenici, Prijedoru i svim gradovima, a u Haškom sudu bili su novinari,  majke Srebrenice, Udruženja Bošnjačkih žrtava…Pri izricanju presude u sudu se čuo njihov gromoglasan aplauz.

 

Majke Srebrenice nadale su se doživotnoj kazni i očekivale presudu za drugih 7 opština, ali je kod nekih bio prisutan strah. Djelovanje Haškog suda i međunarodne zajednice je često  bilo varljivo i diskutabilno, pa su se žrtve plašile, kao u nekim već viđenim slučajevima, da bi i pored svih dokaza Karadžić mogao biti oslobođen.

 

Svi ambasadori koji su prisustvovali izricanjau presude bili su sretni što je Karadžić dobio  najvišu zasluženu kaznu, koju je sud UN mogao dati – izjavila je Mirsada Ćolaković – ambasadorica BiH u Nizozemskoj.

 

Poricanje genocida

 

Optuženi uvijek kažu nisam kriv. Ja sam branio svoj narod. Tako su se izjašnjavali i nacisti kad im je suđeno. Govorili su nisam učinio ništa protiv Boga i mog naroda.

Onima koji su osmislili, koordinirali i provodili strategiju istrebljenja najteže se suočiti, a svi oni ili njihovi sljedbenici su od 90-ih godina na svim nivoima vlasti u Rs i Srbiji. Oni uporno poriču istininu i relativiziraju broj počinjenih zlodjela.

I politička elita u nacističkoj Njemačkoj kao u Rs i Srbiji  je vjerovala da se za počinjene zločine nikad neće saznati. Tako su nacisti  mislili i za Holokaust.

I pored svega treba imati u vidu da nije bilo Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, za duži niz godina ne bi  se došlo do istine o događajima u BiH, iako je i ova istina do koje se došlo nepotpuna i nedorečena. A neki pominju čak 6 istina …

 

Prema procjeni Mazovjeckog, koji je događanja u BiH pratio od prvog dana agresije, Srbi su počinili 90% svih zločina, HVO 7% i Bošnjaci 3%.

 

A u kontestu ove presude ne smije se zaboraviti da procjenjena šteta pričinjena BiH tokom agresije iznosi preko 200 milijardi eura.

 

Prijedorski genocid

 

Smrtna rana i neizbrisiva ljaga na radu Haškog suda i njegove produžene ruke Mehanizma ostaje nepriznati Prijedorski genocid. To su rane koje nikad neće zacijeliti. Genocid u Prijedoru, počinjen u ljeto 1992.godine, poslužio je nosiocima i provodiocima ideologije Miloševića i Karadžića da u kontinuitetu do ljeta 1995. nastave istrebljenje Bošnjaka i uništavanje njihove kulture i tradicije u svim gradovima i opštinama koje su bile obuhvaćene strateškim planom Velike Srbije. Haški sud to nije htio da vidi. I ne samo to. Nije htio da vidi da su na tom području ratna dejstva počela ne 92. već 1991. godine. U toj godini u Bosanskoj Dubici, udaljenoj samo 30 km od Prijedora gorjele su Bošnjačke kuće, porušeni mostovi prema Hrvatskoj, gorjela susjedna Hrvatska Dubica i Jasenovac. Na dubičkim rovovima već tada su prepoznati srpski i ruski dobrovoljci. Ali to je druga priča za dalja buduća istraživanja. Svima koji prate procese Haškog suda neshvatljivo je da u krvavom bilansu Prijedorskog genocida nije prepoznato 3.176 žrtava, 73 masovne grobnice (13 na samo 15 km udaljenosti), od kojih Tomašica i Jakarina kosa svakom dižu kosu na glavi, 102 ubijene djece, 500 Bošnjaka koji se još uvijek vode nestalim, nebrojeno mnogo silovanih, 31.000 zatočenih u 58 logora, od kojih su Omarska, Keraterm i Trnopolje bili u nivou najzloglasnijih nacističkih logora, 51.000 protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Haškom sudu su po imenu i prezimenu bila dostupna i poznata imena prijedorskih žrtava, poznata imena 102 ekshumirane djece. Tragika i simbolika namjere za istrebljenje nije prepoznata ni u bijelim trakama na ramenima prijedorskih Bošnjaka i bijelim čaršafima  na prozorima bošnjačkih kuća, koje su još jednom podsjetile cijeli svijet na Holokaust i dale mu novu dimenziju. Užasava činjenica da ni Haški Tribunal ni sljedbenik Mehanizam nisu uočili genocidnu namjeru i genocid ni u originalnim pisanim izjavama stotina svjedoka na 476 strana knjige Muje Begića “Genocid u Prijedoru” – svjedočenja. Sve ove dokumentovane činjenice su neoprostiva smrtna greška Haškog suda. Čak se otišlo toliko neodgovorno da je hiljada žrtava Tomašice i par stotina ubijenih na Koriščanskim stijenama umjesto da zapanji i uzburka svačiju savjest, prije svega sudija Haškog suda, dobila tretman “zakašnjelih”. Za izvršioce genocida nisu imale takav tretman. Prijedorske žrtve ni ovaj put nisu dobile iz Haga odgovor i dalje se pitaju da li su sudije pročitale izjave svjedoka koji nedvosmisleno potvrđuju da je u samo jednom danu utovaremo 7 kamiona leševa u selu Bišćani i Duratovići (dio sela Bišćani), zaseoku Mrkalji… Po kojim to kriterijima obim i “kvalitet” takvih zločina, sa kojima je širom BiH pokrenuta, potstaknuta i proizvedena većina drugih, do onog Srebreničkog, nije mogla biti prepoznata ni genocidna namjera ni genocid, jer se u Prijedoru dogodilo sve što se ne može okarakterisati drugačije nego kao najveće i najteže genocidno zlo koje se prvi put dogodilo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Prijedor očito ostaje najveća greška i najteži propust u radu Haškog suda. U tom kontestu i ne čudi što genocid i genocidna namjera nije prepoznata i u drugih 6 opština, koje su bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Da li su sudije Žalbenog vijeća imale u vidu i uzele u obzir da je od 550 masovnih i nebrojeno mnogo pojedinačnih grobnica, otkrivenih u BiH u posljednjih 20 i kusur godina, najveći broj otkriven u Prijedoru?! Znaju li da i danas prijedorske majke, kao majka Zumra Zaimović, još čuvaju za svog sina ispletene priglavke i kutiju cigara, čekaju sina da ga upitaju “Sine jesi li se naspavao?” Znaju li da je od njenog sina pronađena samo lobanja i kad je saznala smogla snage da kaže “Umrla nada, došla tuga.”

Zar može išta rječitije govoriti od broja žrtava srpskg terora: u Prijedoru 4.000, Kotor Varoši 1.048, Sanskom Mostu 1.300, Višegradu 1.760, Vlasenici 2.000, Zvorniku 3.900, Foči 2.800 ili Ključu u kojem je samo u jednom danu 10. jula 1992. ubijeno i poklano 258 muškaraca, žena, djece i staraca?!

I kada je u pitanju nepotvrđeni Prijedorski genocid, posebno začuđuju blage reakcije hrvatskih vlasti. Nije bilo naglašene reakcije ni od premijera. Kao da ih nije briga za stradanja ogromnog broja Hrvata na području Prijedora. Nije ih briga za selo Briševo u kojem je ubijeno 68 Hrvata. A od 370 koliko ih je živjelo sada su u selu ostala samo 4.

I ne samo da Međunaroda zajednica i sud UN u Hagu ne prepoznaju u zločinima počinjenim na prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima genocid, već se oglušuju na česte napade na Bošnjačke povratnike i solidarišu sa odlučnošću vlasti Rs da se porodicama žrtava ne dozvoljava ni da podignu spomenik žrtvama.  A vlasti Rs nesmetano nastavljaju ne samo da proganjaju već dehumaniziraju Bošnjake u svim dijelovima Rs.

 

I što je i dalje vrlo tragično, pola Prijedora i danas zna ko je sve činio zlo, gdje su grobnice onih za kojima se još traga, ali svi šute. Neki zato što su krivi, a neki se boje. Žrtve Prijedora i danas osjećaju miris tijela koji je dopirao iz Tomašice. Tvorci i sljedbenici Prijedorskog genocida i danas su bez srama, stida i pokajanja, i danas zločincima daju kolajne i podižu spomenike. Oj Prijedore, kraj Dubice, sa tobom još vladaju tvoje ubice!

 

Ko može naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju?

 

Pravda je pobijedila, ali su žrtve oštećene. I nakon 24 godine Bošnjaci i danas osjećaju posljedice Karadžićeve ideologije, jer se politika Rs nije ni danas pomakla ni za 1 cm od 90-tih godina prošlog vijeka. Karadžićeva ideologija i danas prisuta u Rs. Prisutnija nego je ranije bila. Može li iko za to naći i riječ opravdanja?

 

Može li iko na ovom svijetu, ko ima svijesti i savjesti, naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju koja je iza sebe od 92 do 95. širom BiH, a posebno na područlju Rs, u svim gradovima i selima posijala polja bijelih nišana? Može li iko naći opravdanja za takvu ideologijiu koja je ubijene i zaklane ubijala po nekoliko puta, premještajući ih iz jame u jame, tako da im se ni danas ni za kosti ne zna? Može li iko naći razlog i opravdanje za 550 masovnih grobnica, u kojima je identifikovano 23.000 žrtava  i pronađeno 250.000 posmrtnih ostataka? Mogu li te ubice, ti zločinci otvoriti kartu masovnih grobnica BiH i pogledati svojih ruku djela?

 

Presudom Radovanu Karadžiću, kao i ranije izrečenim presudama Haškog suda, osuđena je zločinačka genocidna ideologija instalirana u BiH od strane Srbije i Rs. Svi nosioci takve ideologije moraju biti kažnjeni, sve tvorevine takve ideologije, prije svega Rs, moraju nestati.  

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, kao jedan od glavnih pokretača i protagonista te ideologije, ostat će u pritvorskoj jedinici Mehanizma dok se ne odredi država u kojoj će izdržavati  doživotnu zatvorsku kaznu.

 

Poslije ovog Haškog procesa ostaje da se okonča proces Ratku Mladiću, koji će u mnogo čemu biti sličan Karadžićevom i obnova procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ključnim osobama iz državne bezbjednosti Srbije, koji su optuženi za udruženi zločinački poduhvat.

 

Svako ko zlo čini drugom treba da zna da se dobro dobrim a zlo zlim vraća. Mjera kazne ni u ovom slučaju nije bila po mjeri zla, ali je žrtvama dala nadu da će istina i pravda dobiti mjesto koje im u savremenim  civilizovanim društvenim uslovima pripada.

 

Burlington, 21. Marta 2019.                               Zijad Bećirević

Share Button