Friday , 19 April 2019
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » April, mjesec umiranja
April, mjesec umiranja

April, mjesec umiranja

Piše : Jusuf Trbić

Početkom aprila 1992. godine u Bosni se otvorio džehenem. Sve svjetske agencije su javljale : u malom bosanskom gradu Bijeljini paravojna jedinica iz Srbije, uz pomoć domaćih Srba, ubija civile u njihovim kućama, na ulicama, na obali Drine. Desetine mrtvih ljudi, počinje rat. Američki fotoreporter Ron Haviv snimio je fotografije za istoriju : mrtvu ženu, koja leži među leševima na ulici, čizmom u glavu udara Arkanov vojnik, ležerno, držeći cigaretu u ruci, kao da se igra. Bila je to prava slika rata protiv Bosne : beskrupulozni, surovi i do zuba naoružani vojnici, i, pod njihovim nogama, civili koji nisu ni znali šta ih je snašlo. Nakon Bijeljine, sve se odvijalo po istom scenariju, sve do kraja 1995. godine.

Prošlo je punih 27 godina od tih aprilskih dana smrti, a još pred očima promiču slike strave, još  svi mrtvi nisu legli u svoje mezare, još se nisu osušile suze. I još traje nevjerica preživjelih : kako je moguće da do današnjeg dana niko u Bijeljini  nije odgovarao za zločine koje je vidio cijeli svijet? I više od toga : kako je moguće da ogromna mašinerija laži i dalje maglom prekriva sve što se dogodilo, pa svakoga dana iznova pokušava noć pretvoriti u dan, istinu u laž, zločine u bogougodna djela, ne obazirući se na činjenice, dokaze, svjedoke i ono što smo svi gledali svojim očima? I, kako vrijeme prolazi, majstori laganja su sve aktivniji, pogotovo danas, kad se primiče rješenje za Kosovo, a presuda Karadžiću, koja je pokazala da su etničko čišćenje i genocid bili politički, državni projekat, smanjuje ionako mali prostor za toliko željeno pripajanje RS-a Srbiji, što bi obezbijedilo makar umanjenu Veliku Srbiju. Karadžićeve sljedbenike je obuzela prava histerija, pa bljuju vatru na svako pominjanje zločina počinjenih u ime velikosrpske ideje, a njima se pridružuju i nastavljači Tuđmanove i Bobanove Herceg-Bosne, koji ovu neo-fašističku tvorevinu, osuđenu u Hagu kao udruženi zločinački poduhvat, i ovih dana pokušavaju oživjeti, na bilo koji način. Oni znaju da im vrijeme klizi iz ruku, i da će svaki korak u pravcu Evrope brisati, malo po malo, ideje koje je istorija davno pregazila. I, naravno, spremni su na sve, pa nije isključen ni neki neželjeni scenario, pogotovo u odnosu na Bošnjake koji još žive u RS-u.

Potvrđuje to i sve veća netrpeljivost vlasti i svih njenih sljedbenika prema bilo kakvom obliku samostalnog, a pogotovo kritičkog mišljenja. Novinari, političari, narodni poslanici, pa čak i David Dragičević, koji je tražio istinu o smrti svog sina – svi su oni prokazani kao neprijatelji režima, a Bošnjaci su stalna i omiljena meta. Negiranje genocida i pravosnažnih sudskih presuda, ukidanje bosanskog jezika, diskriminacija u svakoj oblasti društvenog života, sve je to potkrijepljeno izjavama s najvišeg mjesta da pripadnici tog naroda, svojim povratkom, ugrožavaju RS, da povratnici u Podrinje žele “ ponovo da okupiraju” ovaj dio entiteta, da hodže “arlauču” sa džamija i da muslimani kvare “naš način života” u entitetu skoro potpuno očišćenom od svih drugih i drugačijih. Najveći zločinci se veličaju, njihova imena se daju studentskim domovima, ulicama i trgovima, a masovno ispiranje mozgova je dovelo dotle da se ni o najočiglednijim činjenicama ne može raspravljati čak ni sa naizgled normalnim, običnim ljudima.

Pokazuje to i slučaj Bijeljine.

Iz godine u godinu se ponavlja priča o navodnim borbama u Bijeljini u prvim danima aprila 1992. godine, kojom se “pokrivaju”  četiri godine užasa, u kojima su pobijene stotine ljude, hiljade je prošlo kroz logore i prisilni rad, 35 hiljada Bošnjaka je protjerano, opljačkani su i poniženi svi, bez izuzetka, a u martu 1993. godine srušene su sve džamije. O tome do danas niko neće da kaže ni jednu jedinu riječ. Kad sam ja o tome progovorio na sjednici Skupštine Grada, na mene se sručila lavina komentara, uvreda, prijetnji, i to od lokalnih politilčara do običnih ljudi, koji su se, ne znam kako, prepoznali u tome, pa su mnogi od njih jednostavno okrenuli glavu od mene. Pominjanjem rušenja džamija, ja sam, eto, i njih uvrijedio.

Svake godine se, kao i sad, uz početak aprila, jave  nekakvi samozvani “oslobodioci” Bijeljine, koji su “oslobodili” grad od navodnih muslimanskih boraca, a da pri tome, kako sami kažu, nije stradao ni jedan borac ni na jednoj, ni na drugoj strani. Stradali su samo civili, koje su arkanovci pobili u njihovim kućama i na ulicama, ili su odvedeni u prostorije Kriznog štaba, i tamo likvidirani. I ne samo što nije bilo žrtava među borcima, već ni jedan od tih izmišljenih muslimanskih napadača nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, ni jedan nije fotografisan, pa čak niko od njih nije ni viđen. U dvije knjige “Majstora mraka”  ja sam još 2007. godine naveo imena svih ubijenih civila, a samozvani “oslobodioci” ni do danas nisu našli ni jedno ime od tolikih napadača od kojih su “oslobađali” grad. Uz to, nikad nisu rekli ni riječ na naše stalne pozive da zajedno pozovemo Okružno tužilaštvo u Bijeljini da otvori proces i istraži šta se to dešavalo u aprilu 1992. i ko je porušio džamije godinu dana kasnije. Čega se boje, kad je već godinama glavni tužilac u tom  tužilaštvu Mladićev ratni sudija, pa ne bi on valjda učinio išta protiv Srba?

Jasno je čega se boje : istine. Jer, treba reći zašto su pobijeni toliki civili, i tada, i kasnije, i zašto su dični “oslobodioci”, nakon što su “oslobodili” grad, nastavili to “oslobađanje” sve do kraja 1995. godine, svakoga dana i svake noći, ubijajući i progoneći sve koji su imali pogrešna imena. U Bijeljini su ubijana djeca, recimo Kemal i Kemala Isić od dvije i četiri godine, Ado Sarajlić od šest i njegova sestra Alma od deset godina, i toliki drugi. Jesu li i od njih “oslobađali” Bijeljinu? Zar su ih i džamije napadale, pa su morali da ih sruše? Zašto su ubijani stari ljudi i žene, i kako će objasniti toliku količinu zločina u Bijeljini i Janji, gdje nikakvih borbi nije bilo, a front je bio daleko? Svi mi preživjeli gledali smo i znamo šta se događalo. Ali, ogromna mašinerija laži ne zna za umor i sve je aktivnija. Ne iznenađuju me pri tome profesionalni rodoljubi svih fela, koji su naučeni da samo laž spašava njihovu Republiku Srpsku, čude me ti obični ljudi, koji su u tom masovnom laganju našli utočište i ne nalaze u sebi ni traga morala, samilosti,  ljudskosti. Kakav god im zločin pomenete, oni okrenu glavu i kažu kako su to radili i “na drugoj strani”, kao da bi to, i da je istina,bilo opravdanje. Ali, ako im kažete da su, recimo,  na teritoriji RS-a porušeni svi muslimanski vjerski objekti, svi do jednog, sistematski, kao dio plana etničkog čišćenja i uklanjanja svakog traga nepoželjnog narod, a u cilju stvaranja države za sve Srbe, a da “na drugoj strani” niko nije rušio crkve, eno ih i sad stoje i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću, i u Srebrenici, i u Sarajevu – ne ostaje im ništa drugo već da vas popljuju, onako zajednički, jer, eto, vrijeđate čitav srpski narod, kako je to u svojoj izjavi medijima rekao jedan uvaženi član SDS-a u Bijeljini. Kao da svaki zločin nema svoje ime i prezime, i kao da je čitav srpski narod, njih desetak miliona, došao da ruši džamije. Njih ni briga nije što teret zločina svaljuju na leđa čitavog ( svog) naroda, za njih je patriotska laž mnogo važnija od toga.

Jer, ta laž čuva ono što je ostvareno etničkim čišćenjem, progonima, pljačkom, zločinima, i samo se lažima taj “ratni plijen” i može sačuvati. Rasturanje države Bosne i dalje je najvažniji zadatak velikosrpske ideologije, što potvrđuju i burne reakcije na posljednju odluku Ustavnog suda BiH o 9. januaru. Onima koji se svakoga dana zaklinju u Dejtonski sporazum, taj  sporazum ne znači ništa kad se kosi s njihovim namjerama. Kad već bosanski političari ne znaju, ne mogu ili ne žele da reaguju na očigledno podrivanje ustavnog poretka države, zašto OHR, kao čuvar Dejtona, konačno ne preduzme mjere zbog kojih je formiran? Ako ni to OHR i Visoki predstavnik neće, neka objave da je i međunarodna zajednica digla ruke od Bosne, da oni, kojima je ovo jedina domovina, znaju da moraju sami spašavati sebe i državu, kako znaju i umiju.

 

 

 

Share Button