Friday , 19 April 2019
Blic Vijesti
Home » Dnevni Komentar » Izdaja vlastitog naroda
Izdaja vlastitog naroda

Izdaja vlastitog naroda

Dok je Tito bio živ Jugoslavija bila svjetski div, a JNA bila sedma svjetska vojna sila.

 

Jugoslovenska narodna armija (JNA) bila jedan od četiri nosiva stuba i jedna od najvećih vrijednosti Jugoslavije. Bila je naša vjera, naša snaga i naš ponos. Porodica koja je imala sina za svoju i našu narodnu armiju bila je srećna i ponosna porodica. A ispraćaj sina u JNA bio je veličanstven događaj, u kojem su učestvovali porodica, rodbina, komšije i prijatelji. Ispraćaj je postao toliko popularisan, uzeo toliko maha, da je u nekom smislu poprimilo takmičarski duh. Počelo se gledati ko je napravio bolji ispraćaj. Zbog prisustva sve većeg broja zvanih i nezvanih organizovan je na širem prostoru, u dvorištu natkrivenom šatorima, hotelima, boljim većim restoranima, a svirali su muzički sastavi mladih. Jelo se pilo, igralo i veselilo uz muziku cijelu noć.

 

S puta vjere i ponosa do puta izdaje

 

Narodi i građani SFRJ uvijek su bili uz svoju JNA. Stali su uz nju od prvih dana nastanka Jugoslavije. Bio sam pionir kad je izbila Tršćanska kriza. Marširali smo u stroju uzvikujući parole “Život  damo Trsta ne damo!”, “Ako dođe do bombaša i Koruška biće naša!”. Te parole i sada u meni odzvanjaju. Kad sam odrastao bio sam ponosan što ću služiti vojni rok u našoj narodnoj- JNA. Dani provedeni u JNA i prijatelji u njoj stečeni nikad se ne zaboravljaju. Ja ih i danas nosim u srcu i čuvam u albumima dragih uspomena. I poslije odsluženja vojnog roka, dugi niz godina, sve do agresije na BiH, do 90-tih godina prošlog vijeka, bio sam rezervni oficir JNA i sa velikom ljubavlju izvršavao svoje dužnosti. U svemu tome bio sam jedan od stotina hiljada  ponosnih Jugoslovena, uvijek spremnih da učine još nešto korisno za svoju JNA, svoj narod, svoju zemlju. Ali onih dana, kada je JNA izdala svoje i moje i naše ideale, kada je stala na stranu srpskog agresora i okrenula se od svog naroda i počela pucati po narodu koji je morala štititi i braniti, u meni se sve slomilo. Shvatio sam da je moja i naša JNA izdala mene, nas, izdala svoj narod. Postala Izdajnik! A ima li išta teže od izdaje svoga naroda?!

 

Od zaštitnika svoga naroda do agresora na svoj narod

 

NOVJ (Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije) nastala je iz partizanskih odreda 1. Marta 1945.g. kada je dobila naziv JA (Jugoslovenska armija), a 22.12. 1951.g. je preimenovana u ime JNA. Tokom NOB-e od 1941- 1945.  branila je suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije od fašizma. Od 1945. do 1992.g. JNA je bila glavna oružana sila SFRJ i postala jedna od najjačih armija Evrope i svijeta. Bila je ponos svih naroda i građana Jugoslavije. Vrhovni zapovjednik JNA bio je predsjednik Jugoslavije  Josip Broz Tito. Imala je sve rodove vojske i respektabilan rezervni sastav, organizovan u TO i civilnu zaštitu. Ukinuta je u vrijeme raspada Jugoslavije 20. maja 1992.godine, kada je preimenovana u ime Vojska Jugoslavije i kao takva preuzela ulogu agresivne velikosrpske politike. Imala je ključnu ulogu u agresiji na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Za samo jednu godinu, od 1991. do 1992.g, JNA (do tada finansirana o trošku cijelog jugoslovenskog društva) od zaštitnika svoga naroda postala je agresor na svoj narod. Postala je srbočetnička. Umjesto da brani i zaštiti svoj narod, postala je napadač, umjesto da spašava Jugoslaviju učestvovala je u njenom razaranju, zbog čega je Savjet bezbjednosti UN proglasio za glavnog krivca za rat u BiH. Sa raspadom JNA raspalo se i Bratstvo – Jedinstvo naroda Jugoslavije, koje smo dok je bilo Tita čuvali kao “zjenicu oka svog”.

 

JNA je ubila sebe u Sarajevu

 

Izdaja vlastitog naroda postala je vidljiva i u najsvirepijoj formi prepoznatljiva, kada je ta narodna armija, ta naša JNA, 6.4.1992.godine počela snajperski gađati svoje odabrane ciljeve, glave Sarajlija, i sa 250 tenkova i bezbroj artiljerijskih oruđa rušiti, paliti i sijati smrt sa prosječno  dnevno 329 granata, u opsadi grada koja je okončana 29.2.1996.godine, nakon 1.425 dana. A posebne ciljeve za gađanje, kao što je srajevska pijaca Markale, na kojoj 5.2.1994.g. samo jednom granatom ubijeno 68 a ranjeno 144 građana, birao je i određivao lajluđi psihijatar u istoriji svijeta, zločinac Radovan Karadžić, kojeg je Sarajevo odškolovalo, dalo mu kruh, diplomu, posao, ugled i moć, fotelju u kojoj se klatio 30 godina, a on mu vratio sa kišom granata, koje su svakog dana padale na kuće, ulice i glave Sarajlija, onih istih koji su od njega pravili čovjeka, a on se izrodio u najkrvoločniju zvijer. Ubijajući Sarajlije, JNA je ubila sebe u Sarajevu.

 

Bili smo ponosni sinovi svoje JNA

 

A brojne generacije svih naroda, svaka naša porodica koja je imala zdrava i sposobna muškarca, unijela je u JNA svježu snagu i ljubav i učinila je jačom, snažnijom, sposobnijom za izvršenje svakog zadatka, a ona nas svojim ponosnim sinovima. Slanje vojnika u armiju postalo je toliko veliko i sveto, da je svaki ispraćaj bio svečanost za porodicu, a manifestacija za naselje, gradsku četvrt, a u manjim gradovima za cijeli grad.

Kad je moj sin trebao ići u JNA postavili smo stolove u stolice u dvorištu i veći dio dvorišta natkrili šatorskim platnom. Iako nikog nismo zvanično pozvali, brzo se po gradu pročulo da Arko ide u vojsku, pa se u dvorištu već u rani sumrak sakupilo blizu 200 mladića i djevojaka, naših komšija i susjeda, članova uže i šire porodice, rođaka i prijatelja. Puna avlija djece, starih i mladih. Za sviju nije bilo mjesta u dvorištu, pa je pristupni put prema kući bio ispunjen mladima. Muzika je treštala, čulo se u cijeloj mahali. Pilo se, jelo, pjevalo i igralo sve do ranih jutarnjih sati. I to nikom nije smetalo, jer je takav način ispraćaja postao uobičajen. Puno je to koštalo i trebalo je uložti mnogo truda da se fešta organizuje, ali za to niko nije žalio dati novac i podmetnuti leđa. Bilo je to po standardima i običajima tog vremena. Bio je izraz patriotske ljubavi i doprinos voljenoj domovini. Zato je i ispraćaj našeg sina meni, mojoj Hatemini i familiji bio nešto što je trebalo obaviti na najbolji mogući način.

 

Koliko god je bio u modi ispraćaj u vojsku, još važnije je bilo prisustvovati polaganju zakletve. Za taj događaj u svim vojnim kasarnama su se dugo pripremali, jer trebalo je primjerno dočekati i prihvatiti veliki broj roditelja i drugih iz njihove pratnje.

 

Naš sin je vojni rok služio u Koprivnici, gdje je organizovano svečano polaganje zakletve. Nošeni istim  zanosom, kao i prilikom ispraćaja, otišli smo da prisustvujemo svečanosti. Naravno, kako je već bilo uobičajeno, pozvali smo da nam se priduže članovi porodice, najbliži rođaci i prijatelji, a želju su izrazile i neke naše komšije. Tako se formirala grupa blizu 20-tak osoba. Moja supruga Hatemina, ponosna majka, ni tada, kako uvijek, nije dala obraz, pa je prihvatila za sve pozvane i pridružene pokriti sve troškove boravka i ishrane u koprivničkom hotelu, u kojem smo odsjeli. Boravili smo dva dana uz jedno noćenje. Svi smo se osjećali opušteno i ugodno. Bilo je to zaista veličanstveno druženje, u kojem je svako našao sebe, a pri tom svi bili kao jedno, što pokazuje i zajednička slika, na kojoj dominira moja majka. Iako već u dobrim godinama ni ona nije propustila da prisustvuje tako značajnom životnom događaju i tako velikom činu njenog unuka.

 

                     Na zakletvi Armina Bećirevića u Koprivnici

A slično se dogodilo i godinu dana ranije, u septembru 1985, kada je u Slavonskoj Požegi zakletvu polagao Almir Karabegović, sin naših prijatelja Karabegovića. I tada nas je bilo više, a išli smo sa kamp kućama i krenuli dan ranije. Ulogorili smo se u Velikoj kod Požege, što je boravak i druženje učinilo izuzetno ugodnim i nezaboravnim. Bio je to spoj značajnog, patriotskog i ugodnog.

 

Na zakletvi Almira Karabegovića u S. Požegi

 

U brojnim svečanim ispraćajima Dubičkih sinova, koji su iste godine kada i moj sin Armin otišli na odsluženje vojnog roka u JNA, izdvojio bih jedan po svemu poseban i nezaboravan. Bio je to ispraćaj Mladena, sina Jože i Anđele Košćak, dubiče bibliotekarke, kojem je prisustvovalo preko 200 Dubičana. A samo nekoliko godina kasnije, u najkrvavijem masakru koji se dogodio u Bosanskoj Dubici tokom srpske agresije na BiH, ubijeni su i masakrirani srpkinja Anđela, hrvat Joža i njihov sin Mladen. Ubili su ih u njihovoj kući pripadnici paravojnih formacija te iste JNA, kojoj su Anđela i Joža tako ponosno dali sina i koji joj je tako vjerno služio.

 

A ovih dana, uz negodovanje, otpor i osudu svih rodoljubivih ljudi bivše Jugoslavije, po ko zna koji put, u Višegradu su se ponovno u podmlađenom sastavu sakupili  Ravnogorski četnici, vođeni istom ideologijom koja je narodnu JNA skrenula sa barikada odbrane i gurnula na stramputicu, potsjetivši nas još jednom na to šta je bila i ko je bila ta JNA, koja nas je čuvala, u kojoj smo ponosno služili svom narodu, u koju smo tako slijepo i naivno vjerovali. A ona nas ne samo napustila, okrenula se na drugu stranu, već nas ubijala.

 

Udarom na svoj narod JNA ubila  i samu sebe

 

Ni jednoj izdaji se ne može oprostiti, a najmanje izdaji svoga naroda, izdaji koju je počinila JNA. A što je još teže i žalosnije, nema se kome oprostiti.  Izdajom svoga naroda JNA je postala izdajnik i uništila samu sebe.Teško je pogodila, teško ranila sve jugoslovenske narode, ali ih nije ubila, nije ih ni mogla ubiti. Svi su preživjeli, sa više ili manje posljedica. Samo nije preživjela Jugoslovenska narodna armija, koja je izdala svoj narod.

 

Dok jeTito bio živ, Jugoslavija bila svjetski div, a  JNA bila sedma svjetska vojna sila.

 

Burlington, 6. Aprila 2019              Zijad Bećirević

 

Share Button