Monday , 23 September 2019
Blic Vijesti
Home » Ferhat Korajac » Zrtve opominju ne smije se zaboraviti
Zrtve opominju ne smije se zaboraviti

Zrtve opominju ne smije se zaboraviti

U ZASEOKU ALIĆI-EKIĆI POUBIJANI SVI MUŠKARCI

BOSANSKI NOVI – Pokolj, koji se zbio 22. juna 1992. godine, u selu Maslovare, zaseocima Ekići-Alići, općina Bosanski Novi, zasigurno je najveći ratni zločin u historiji Doline Japre. Tog dana, tačnije u akšamske sate, vraćajući se sa sahrane stradaloga im ratnika u borbi s Armijom BiH, grupa krvnika krenula je u krvavi, osvetnički pohod, nad nedužnim civilima tog prekrasnog dijela bosanskonovske općine. Prema priči Bejze Ekić, koja je od tuge za svojima, preselila na Ahiret nedavno nakon što je sa sinom izašla u Njemačku, u njihovo selo upala je grupa do zuba naoružanih vojnika u maskirnim uniformama, istjerujući sve iz kuća. Među njima mnogi su bili njihove komšije, poznanici i prijatelji.
Niže kuće Mehe Alića, pokraj pravoslavnog groblja, odvojili su muškarce od djece i žena. Među odvojenim muškarcima bili su Bejzin sin i muž. Ne razmišljajući šta će biti s njom Bejza je klečeći se došuljala do sina Ajdina, tada imao 16 godina, zgrabila ga za ruku i dovukla među žene i djecu. Da su joj kojim slučajem tada i ruku sjekli, rekla je ta hrabra hanuma, ne bi ispustila sinovljevu ruku. Čim smo stigli do jednog od dva traktora koji su nas trebali odvesti u nepoznatom pravcu, rekla je Bejza, prekrili smo ga dekom i sjeli na njega. Tako je njen Ajdin, jedini od svih muškaraca, preživio pokolj u kojem su nastradali Jusuf Ekić (1911.), osamdesetogodišnji starac, Bejzin suprug Sejfo (1927.), njegov najstariji i najmlađi sin Mustafa (1952.) i Ismet (1969.). Taj dan na najsvirepiji način mučeni su i ubijeni Ramo Ramadan (1920.) i njegova dva sina Senad (1959.) i Emir (1966.), Ekić Šaban (1927.) i sinovi Fadil (1963.) i Izet (1955.), Hasan (Derviša) Ekić (1934.) i sinovi Kasim (1954.), zvani Šefko i Samid (1957.), Muharem (Munirov) Ekić (1954.) i njegov brat Bakir (1965.). U smrt krvnici su poslali i Džemala Alića (1930.), zvanog Stolar, njegovo sina Mensura (1958.) i unuka Enku, koji je došao kod svog dide iz Blagaja, Hajrudina (Omera) Alić (1968.) i njegov brat Elvira (1971.), Saliha Dedića (1920.) i njegov sin Hajru (1964.). U najgorim mukama ubijeni su i Jusuf Alić (1939.), Hajrudin Alić, Jusuf Ekić, Hasan Ekić (1934.), Midho Ekić (1969.), Zumra Ekić (1935.), Asim Klehć (1956.) Jasmin Ramadan (1969.), Emir Selmić (1959.) i Meho Zdionca (1943.)
Bezosjećajne ubice bile su dojučerašnje komšije iz Maslovara, zatim iz bosanskonovskog naselja Jablanica, te komšijskog sela Jošava. Prije nego su poubijali te nevine ljude, natjecali su se u beskrupuloznost i bezočnosti. Tako su Samida Ekića natjerali da pije krv svoga zaklanog oca Hasana, a Džemalu Aliću, zvanom Stolar, odsjekli su spolni organ i prikovali ga za vrata njegove stolarske radionice. Na kraju iživljavanja beznačajne ubice natjerale su svoje žrtve da iskopaju sami sebi jamu u koju su ih potrpali.
Familija i rodbina zvjerskih ubijenih žitelja zaseoka Ekići-Alići sve više gubi nadu da će klanjati džennazu i dostojanstveno sahraniti svoje najmilije, jer još uvijek nisu pronađeni posmrtni ostaci većine od njih.
Eskumirano je tek šestorica od 28-ice ubijenih. Ni mnoge majke nisu dočekale pronalazak svoje ubijene djece. Majki Halimi Dedić prepuklo je srce čekajući da pronađe i klanja džennazu sinu Hajrudinu, invalidu i suprugu Salihu. I majka Đula Alić, okovana u duboku tugu i bol moli Allaha Milostivog da joj skrati muke, jer više nema snage da sačeka džennaze za muža, sina, unuka, brata, dva bratića i snahu.
Ono što se u svemu tome svi pitaju, a to je ima li pravde i kazne za ove zločine i zločince? Do sada su osuđena samo trojica; Stojan i Zoran Kenjalo, te Dragan Balaban na ukupno 19 godina zatvora, šestorica čekaju presude: Milenko Babić (1958), Ostoja Balaban (1950), Nikola Reljić (1965), Dragan Baltić (1963), Ranko Baltiću (1960) i Miroslav Kapetanović (1974), svi rođeni u Bosanskom Novom. . Oni se terete da su tokom rata i oružanog sukoba u BiH u junu 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada VRS, TO, Vojne policije i paravnojnih formacija na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, lično i direktno učestvovali ubistvima, mučenju i progonu cjelokupnog civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Ekići i Alići na području Bosanskog Novog. Prilikom napada na navedena sela i progona stanovništva iz njihovih kuća i domova, osumnjičeni su zajedno sa drugim osobama učestvovali u ubistvu 27 civila bošnjačke nacionalnosti, muškaraca, koji su odvojeni od svojih porodica, mučeni i zlostavljani, nakon čega su odvedeni na jednu lokaciju, gdje su natjerani da kopaju zajedničku grobnicu, te ubijeni pucanjem iz vatrenog oružja i ukopani u masovnu grobnicu, saopćeno je iz Tužiteljstva BiH.
Osumnjičeni se terete da su zajedno sa drugim osobama učestvovali u mučenjima i ubistvima civila te da su 1996. godine, u namjeri prikrivanja zločina, sudjelovali u otkopavanju masovne grobnice i bacanju većine posmrtnih ostataka u rijeku Japru što je rezultiralo time da tijela samo šest osoba budu pronađena na lokaciji masovne grobnice i u blizini rijeke gdje su bačeni, dok se za tijelima ostalih još traga.
Na jučerašnjem obilježavanju 27-godišnjice stradanja žitelja zaseoka Ekići-Alići, održanom pored šehidskom spomen-obilježja proučena je Fatiha, a potom se otišlo na mjestu stradanja, gdje je upriličen program.
Na mjestu ubijanja mještana Alići i Ekići, nakon učenja sure Jasin, prisutnima se, u ime porodica nastradalih obratio Bekir Alić, koji je prisutne pozvao da nikada ne zaboravimo ono što se desilo. Poemu posvećenu ubijenim mještanima Alića i Ekića: “27 crnih ptica” emotivno i veoma dirljivo izrecitirala autorica Šefika Mulazimović. Glavni imam Samir ef. Ahmić, u svome obraćanju okupljenim vjernicima govorio o ustrajnosti na Pravom putu, iskušenjima na tom putu i emanetu (povjerenju). Na kraju je rekao da se nikada ne zaborave Alići i Ekići, Ahmići, Kozarac, Prijedor…. da se ne zaboravi Srebrenica…..
Share Button