Monday , 23 September 2019
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Kuda idu Bošnjaci (1)
Kuda idu Bošnjaci (1)

Kuda idu Bošnjaci (1)

 

Ojavljujemo br 1  serial od sedam   koliko ih ima  ostali serijali ce biti objavljeni svakog  sedam dana

Piše : Jusuf Trbić

 

KUDA IDU BOŠNJACI

      Nedavna polemika akademika Esada Durakovića i bivšeg reisa Mustafe Cerića povrdila je još jednom gorku istinu : Bošnjaci su na putu da unište sami sebe. Nesnalaženje političkih i vjerskih elita u sadašnjim složenim političkim uslovima produbljuje krizu do te mjere, da se može reći : naša sopstvena glupost doći će nam glave. Profesor Nerzuk Ćurak bio je u jednom intervjuu sasvim jasan kad je rekao da je “glavni resurs moći u ovom društvu glupost. Ovdje se vlada glupošću”, rekao je on. Jer, kako je objasnio, bošnjačku dominirajuću politiku vodi “ istinsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine, njene ontologije, historije, kulture… budući da je vladajuća bošnjačka politika generirana iz ambijenta čiji ključni sadržaj nije BiH nego religija”.

A država BiH je, to je valjda svakome jasno, osnovni uslov postojanja Bošnjaka. Čudi zbog toga da ni mnogi ključni akteri političke scene ne znaju razliku između bošnjaštva i bosanstva, između etnije i nacije, pa po uzoru na nacionalističke Srbe i Hrvate uporno propagiraju etnički, umjesto državnog, nacionalnog interesa, dajući ogroman doprinos podjeli ove zemlje. Povod za pomenutu polemiku bilo je jedno interno pismo koje je akademik Duraković uputio Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), a u povodu ‘Inicijative o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini. ‘.Naime, kaže Duraković, “u toj inicijativi piše kako su drugi narodi u BiH (Srbi i Hrvati) već osnovali takve institucije za svoje maternje jezike, što znači da Bošnjaci prihvaćaju logiku i strategiju ‘etniciranja’ ključnih institucija u BiH, a to je strategija koja vodi ka fragmentaciji BiH po nacionalnim kriterijima. Po tome načelu, tom logikom, osnovana je i tzv. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, što smatram pogrešnim činom, jer Bošnjaci bi morali jačati državne i državotvorne institucije. Stvaranje etničkih institucija u vlastitoj državi je pogrešno jer je to – u samoj biti – pristajanje uz strategiju agresijskih politika koje idu upravo ka fragmentaciji zemlje po toj osnovi. Niko ne treba da se odrekne bošnjaštva,” kaže Duraković, “već treba da ga ukopi u bosanstvo,  jer je “njegovanje bosanstva – kao državotvorne, političke a ne etničke svijesti – imperativ koji osigurava, i sadržava, i etnički i državno-politički identitet.”

Insistiranje bošnjačkih  političkih elita na etničkim politikama, na “istinskim predstavnicima naroda”, na “dogovoru naroda”, na imitiranju onih koji dijele Bosnu, na izjednačavaju etnije i religije, na mitologiziranju i prepravljanju prošlosti, na svođenju identiteta sa građanskog na etno-konfesionalni –  vodi samo u jednom pravcu, u propast. O polemici se oglasio i Adil Kulenović, predsjednik Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca :  “Na jednoj strani imamo afirmaciju bh. državnosti i afirmaciju bosanskohercegovačkog političkog naroda ili bosanskog političkog naroda, koji iza sebe podrazumijeva i koncept demokratske i sekularne države. Nasuprot tome imamo, u osnovi, i drugi koncept, koji je vezan uz ovo, blago da kažem, sanjanje ‘drugog entiteta’. Dakle, pored postojećeg entiteta RS i trećeg, koji se odavno ističe, sada se nameće i pitanje ‘drugog entiteta’. Tu je bitna razlika između onog što zastupa prof. Duraković i brojni drugi intelektualci. On BiH vidi, prije svega, na onom konceptu koji predstavlja njeno bosansko historijsko biće sa svim raznolikostima, a to je da je BiH, prije svega, bosanska. Koncept dr. Cerića podrazumijeva dovođenje do krajnjih granica etnički koncept, u formiranju posebnih instituta, institucija itd, dakle, svega što bi se odnosilo samo na Bošnjake. Otud i BANU.”

Propagiranje etniciteta i etničke podjele patent je nacionalističkih imperijalnih politika i s lijeve i s desne strane, koje u tome vide najbolju šansu za uništenje Bosne. To može da shvati svako dijete, samo neće oni Bošnjaci koji bi morali predvoditi borbu za očuvanje države, za građansko i sekularno društvo, za jednakost ljudi, za evropske civilizacijske vrijednosti, jer to je jedina sigurna luka za nesigurni bh. brod. Mnogima od njih i danas treba objašnjavati da u svakoj državi postoji samo jedna nacija i da u BiH nema međunacionalnih odnosa – kao što ih nema ni u Americi, Švajcarskoj, Australiji… Da ne postoji bošnjačka nacija u BiH, kao što ne postoje ni srpska, ni hrvatska, već samo jedna – bh.nacija, koja označava pripadništvo državi, članici Organizacije ujedinjenih nacija. Da nam ne treba ništa što dijeli ovu državu – od vjeronauke u školama do vladavine religije. Šta, recimo, znači sintagma Bošnjak-musliman? Znači to da iz bošnjaštva isključuje sve koji nisu muslimani, ne samo Srbe, Hrvate i ostale, već i Bošnjake koji nisu vjernici, svodeći složeni, višestruki bosanski identitet na samo jednu – vjersku dimenziju, na “ubilački identitet”, kako je to definisao Amin Maluf. Oko bošnjaštva se ne mogu okupiti građani Bosne, oko bosanstva mogu. Šta znači pojam šehida, koji se odnosi na pripadnike Armije BiH koji su poginuli u odbrani države, ali samo one s bošnjačkim imenom. Posmrtna titula šehida odnosi se na one koji su, u principu, stradali u odbrani vjere, a borci Armije BiH nisu išli u vjerski rat, već u odbranu domovine. Zgrozimo se kad čujemo da su srpski rodoljubi u Srebrenici postavili na partizansko spomen-obilježje krst, pokrštavajući posmrtno one koji su bili nešto sasvim drugo, a u čemu je razlika? U čemu je razlika kad antifašizam uklanjaju sljedbenici četnika i ustaša i kad to čine nedoučeni Bošnjaci? Čemu vodi simbioza politike i religije i nametanje vjerskih obrazaca tamo gdje nikako ne bi smjeli biti? I dokle može dovesti pretvaranje političkih stranaka u vjerske organizacije, u kojima je sve uređeno po lažnim religijskim obrascima, od glasanja “ za one koji klanjaju i poste”, anatemisanja alkohola i obaveznog selama umjesto lijepog bosanskog pozdrava, do guranja u prvim džamijskim safovima kao sigurnog dokaza političke podobnosti.  U Evropu – sigurno ne.

Glupost kao paradigma bošnjačke politike svakako zaslužuje mnogo detaljniji osvrt. O tome govori esej na ovu temu, objavljen u mojoj posljednjoj knjizi “Tri boje tame”, koji je, zbog dužine, podijeljen u nekoliko nastavaka.

 

NAŠA AVLIJA

 

                                                                    Tamo gdje nema izbora nema ni tjeskobe,

                                                                        tu se nalazi sretno olakšanje od odgovornosti.

                                                                                                  Isaiah Berlin

 

 

Gdje je danas bošnjački politički um, razumije li stvarnost i je li dovoljno naučio iz duge i teške prošlosti? Radi li on sam protiv sebe, sopstvenog identiteta i države, prepušta li on antibosanskoj bujici, jednu po jednu, sve utvrde bosanske opstojnosti zarad kratkotrajnih interesa oblikovanih neznanjem, primitivizmom, sebičnošću, neshvatanjem svijeta oko sebe i ravnodušnošću, kao nesumnjivom karakteristikom bošnjačkog bića? I kakve mogu biti posljedice takvog ponašanja?

Današnja slika bosanskohercegovačke stvarnosti ne daje mnogo osnova za optimizam. Dok antibosanske politike uporno, sistematski i sveobuhvatno rade svoj rušilački posao, bošnjačke političke i intelektualne elite nastavljaju svoje teturanje kroz vrijeme, svoje nerazumijevanje države i njenog egzistencijalnog značaja za bošnjački narod, svoje neshvatanje savremenosti i tragični nedostatak vizije, pameti, znanja i sposobnosti za sigurniji put u budućnost. Ako se velikosrpska ideja “prešaltala” sa ratnog na mirnodopski put gradnje “srpskog duhovnog prostora”, kakav je odgovor na to? Ako je put u propast popločan etničkom homogenizacijom i vladavinom religijske svijesti, ako je utemeljen na falsifikovanoj istoriji koja, pored ostalog, rehabilituje fašizam i sve antibosanske narative iz prošlosti, zašto bošnjački politički um pristaje na to, dajući čak i vlastiti doprinos  bošnjačkoj i bosanskoj tragediji? Šta su bosanske i bošnjačke elite učinile na afirmaciji građanskog, prosvećenog, demokratskog i sekularnog društva, na jačanju državnih institucija i podizanju svijesti o Bosni kao nacionalnoj državi svih njenih građana? I da li shvataju kako smo, svi zajedno, dospjeli u tunel bez izlaza?

Davne 1907. godine bošnjački politički prvaci su prodali svoj bosanski jezik, da bi dobili neke od traženih olakšica vezanih za otkup zemlje. Danas mirno gledaju kako se objedinjuju školski sistemi RS-a i Srbije, a njihovi parlamenti se spremaju da usvoje Deklaraciju o opstanku srpskog naroda na tim prostorima, što je očigledni nastavak nekadašnjeg Memoranduma SANU. Uoči rata protiv Bosne devedesetih godina prošlog vijeka, Bošnjaci su bili inicijatori rušenja demokratskog, građanskog  Ustava BiH, da bi se uspostavio “dogovor naroda”, a taj dogovor, kako je rečeno, mogu postići samo “istinski predstavnici naroda”. Pošto u Ustavu nije bilo nikakvih, a pogotovo ne zavađenih naroda koje je trebalo pomiriti, srušen je Ustav, ukinuta Republika BiH  i vezane zastave tri etničke zajednice, kakvih nikad nije bilo u hiljadugodišnjoj istoriji Bosne. Put u podjelu države bio je otvoren.

Bošnjaci bi vjerovatno doživjeli kataklizmu i bez toga, ali, možda bi sve izgledalo drugačije da oni sami nisu tražili i dobili etničku podjelu svoje države i vladavinu etno-konfesionalnih elita. Agresija je tako pretvorena u sukob tri zaraćene strane, a zlokobni poklič : “Nek je naša, makar bila ko avlija”, izronio je iz dubina mitologizovane, srednjovjekovne, retrogradne  svijesti koja i danas vodi i određuje mjeru bošnjačkog političkog uma. Samoorijentalizacija ( Desmond Maurer) i turkofilija, obogotvorenje vjere i samoodređenje Bošnjaka kao vjerske skupine, insistiranje na obrascu “mi i oni” i na onome što nas odvaja,  negiranje građanskog individualizma i sekularnog društva, rehabilitacija fašizma, opšte neznanje, neorganizovanost i ravnodušnost prema svemu što je izvan bošnjačkog etničkog i religijskog tora, njegovanje pasivnog kulta žrtve koja čeka na “božiju” ili nečiju tuđu pravdu– to su koordinate sumorne geografije bošnjačkog i bosanskog bitisanja pod ovim komadom evropskog neba. Pečat daljoj razgradnji države daju dugogodišnja nebriga za Bošnjake u manjem entitetu, koji su izloženi neprekinutoj diskriminaciju, kakve nema ni na jednom drugom mjestu u Evropi, etablirana neodgovornost i nebriga za opšte vrijednosti i interese, nemogućnost postizanja makar minimalnog konsenzusa o osnovim vrijednostima od kojih zavisi sudbina naroda i države, nedostatak pameti, znanja i vizije.  Sve to govori

da su Bošnjaci i njihove političke elite danas spremni da sami sebi “dođu glave”.

“ Bošnjaci ne mogu sami spasiti Bosnu, ali je sami mogu uništiti”, rekao je akademik Esad Duraković. Da bi spasili i sebe i državu, oni moraju, po svaku cijenu, naći mjeru zajedništva, jednakosti, prosvijećenosti, sekularizma, demokratskih i građanskih načela, a to je, kako se čini, danas nemoguća misija. Bošnjačkom političkom umu ostaje, dakle, druga mogućnost –dalja degradacija Bosne i Bošnjaka,  i na tome mnogi rade punom snagom. Uzme li se u obzir međunarodna zajednica,  koja za sad ne dozvoljava rasturanje države, mogli bismo reći :  propasti nećemo, ali spasa nam nema.

 

(Slijedi : Mračni fantom slobode)

 

 

Share Button