Monday , 18 November 2019
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Kuda idu Bosnjaci (6)-Ljudi jedne dimenzije   
Kuda idu Bosnjaci (6)-Ljudi jedne dimenzije   

Kuda idu Bosnjaci (6)-Ljudi jedne dimenzije   

Piše : Jusuf Trbić                              

 

                                     KUDA IDU BOŠNJACI (6)

                                          Ljudi jedne dimenzije

 

U Bosni je još od devedesetih godina prošlog vijeka očigledan manjak stvarnog života. Monolitna i masovna industrija svijesti, o kojoj je nekad pisao Džordž Orvel, preparirala je svijest ljudi, promijenila iz temelja kulturne obrasce, izokrenula prošlost i izvrnula na glavu sistem moralnih pravila koji je vladao vijekovima. Život je postao karnevalska igra, predstava, materijalizovana laž, riječi su izgubile značenje, kuga nacionalizma je okovala čitavo društvo, krivotvoreći sve njegove vrijednosti. “ Nacionalistička ideologija se gotovo uopšte ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe”, kaže nobelovac Mario Vargas Ljosa. (  Snježana Kordić: „Anatomija nacionalizma“, Književna republika) Nacionalizam, kao galopirajuća bolest, u stanju je da ekspresno uvuče pojedince u mašinu za mljevenje identiteta i da ih natjera da se raduju dobrovoljnom gubljenju ličnosti na račun kolektiva. “ Pored tog kolektivizma”, kaže Ljosa,” bitan sastavni dio nacionalizma je i  metafizički esencijalizam. Prema toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majčinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj život i svoj identitet … nacionalni identitet”. Nacionalizam stvara kolektivnu ličnost, prototip, koji svoj društveni identitet svodi na zatvorenu, homogenu i jednodimenzionalnu sliku, na fikciju i lažno pamćenje, na suprostavljanje drugima, na iracionalni i teleološki svjetonazor. Pri tome nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost, jer “ istine koje nacionalistička ideologija proglašava nisu racionalne ; one su dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi, kao ni crkve, ne upuštaju u dijalog; oni proglašavaju svetim ili ekskomuniciraju”, kaže Ljosa. Bošnjaci svjedoče danas o posljedicama ove pošasti : provincijska zatvorenost i autizam, plemenska svijest, traganje za prošlošću, opšti primitivizam i pristajanje na nesreću, vladavina pseudo-religijskih obrazaca, samoponižavanje, pasivnost, kič-kultura, odbojnost prema modernom. I, prije svega, nacionalistička proizvodnja jednodimenzionalnih ljudi, ljudi s redukovanim identitetom, svedenim na pripadnost etniji i religiji, zasnovanu na razlikama, podjelama, strahu od drugih i na psihologiji jednoumne gomile.  Hoće li takvi Bošnjaci ikada moći  ponovo osvojiti stvarnost?

Prvi korak bi svakako bio dokidanje famoznog programa “reislamizacije muslimana”, jer to široku identitetsku matricu svodi samo na jednu dimenziju – vjersku, koja se lako preobražava u “ubilački identitet”, kako kaže Amin Maluf (Amin Maalouf  “Ubilački identiteti”) Jer, “ako se ljudi svih zemalja, svih društvenih položaja, svih verovanja, tako lako preobaražavaju u koljače, ako fanatici svakojake fele tako lako uspevaju da se nametnu kao branioci identiteta, to je zato što “plemenska” koncepcija identiteta, koja još uvek preovladava…pogoduje jednom takvom zastranjivanju”.  Svaki identitet je široko, otvoreno polje koje se ukršta sa drugima, i vertikalno i horizontalno, to je neprekidno kretanje, prožimanje, spajanje i razdvajanje, učenje i korigovanje stvarnosti. Teško je bošnjačkom političkom umu objasniti jednostavnu činjenicu da je svako od nas istovremeno on sam i svi drugi, da svako ima više identiteta koji se ne mogu svesti na jedan, da “…različiti kulturni identiteti ne koincidiraju međusobno, ne tvore jasno razgraničene teritorije, u njima se razni sastojci neprekidno slažu jedni preko drugih. Svaki je pojedinac plurikulturalan; kulture nisu monolitna ostrva nego izukrštani odnosi. Individualni identitet potiče iz susreta višestrukih kolektivnih identiteta unutar jedne jedine osobe; svaka od naših mnogobrojnih pripadnosti doprinosi oblikovanju jedinstvenog bića koje smo mi”, kaže Cvetan Todorov (“Strah od varvara”).

Nametanje  bespogovornog religijskog svjetonazora osiromašuje beskrajno bogatu sliku svijeta na samo jednu prostu dimenziju, kradući, na taj način, stvarnost od svojih podanika i svodeći ih na poslušno stado koje slijepo slijedi svoje pastire. “Opasno je kada sveštenici “ uvedu Boga u politiku” i onda kažu na čijoj strani je Bog ili koji narod On podržava. To više nema veze s vjerovanjem, nego s najmračnijom nacionalističkom manipulacijom ljudi i zloupotrebom vjerovanja”.( Senadin Lavić, “Nacija u rukama religije”, Godišnjak 2016).  Bosanska industrija svijesti na taj način prikriva činjenicu da religije i etničke politike nisu nikakvi spasioci, već, naprotiv, grobari bosanstva i njegove budućnosti i glavni uzrok podjela, mržnje i cijepanja države i društva. Te podjele počinju već u osnovnoj školi, ili čak u obdaništima, u kojima vjeronauka, uz pomoć tri nastavna programa sa tri različite istine, nema za cilj da uči djecu o vjeri (to bi se lako moglo organizovati u vjerskim institucijama),  već ih uči  od malih nogu da mrze druge i drugačije i da se razlikuju od njih, praveći istovremeno buduću poslušničku masu, ukalupljenu u vlastitu etno-konfesionalnu zajednicu.

Tako smo dobili vjerske političke stranke i politizovanu religiju, kao dvije strane jednog istog tipa vladanja. Najveća bošnjačka stranka – SDA – ispunila je svoj politički sadržaj religijskim svjetonazorom, on je postao mjera i kriterij političkog djelovanja, i ( pogotovo) političke podobnosti, i najvažniji dio praktičnog djelovanja, sve do karikaturalnih oblika : od obaveznog vjerskog pozdrava i prećutne zabrane alkohola, do protesta što sutkinje ne mogu nositi hidžab na radnom mjestu i prijedloga da se studenti i profesori sarajevskih fakulteta oslobode nastave i polaganja ispita u vrijeme džume. Termin : istinski predstavnik naroda” ili “ podobni Bošnjak” dobio je konkretnu sadržinu. To je onaj ko ide u džamiju i posti, ne pije alkohol i radi kako mu hodže i politički lideri kažu. Za bošnjački politički um “istinski predstavnici naroda” to jest dobri Bošnjaci jesu oni koji slijede složni vjersko-politički nalog. Jasenko Karović piše o tome može li se i kako postati dobar ili loš Bošnjak : “ Da li o tome presudno arbitrira vjerska, odnosno islamska popunjenost i orijentacija? Postavimo dilemu drugačije : može li subjekt, koji je vlasnik bosanskog pasoša, iskreni i duboki vjernik i strastveni poštovalac islama, steći kvalifikaciju lošeg Bošnjaka? Svakodnevni uvid u konkretno stanje stvari u praktičnom bošnjačkom životu govori da je za percepciju najvećeg broja Bošnjaka takav ishod nezamisliv”.( “Neki aspekti formiranja bosanske mitologije”, Godišnjak BZK “Preporod” 2015). Dakle, pravi vjernik i sljedbenik dominante politike  ne može biti “loš Bošnjak” čak ni ako krade, laže, ubija. Božija milost je na njemu.

Islamska zajednica je prihvatila taj zov politike, pa je ušla bez zazora u političku arenu, podržavajući etnički projekat kao svoj sopstveni, čak i kad on nameće podaničku turkofiliju. Recimo –  učenje dove u sarajevskim džamijama za uspjeh ofanzive turske vojske protiv Kurda u Siriji, kao pomoć jednim muslimanima da ubijaju druge – slično onome što su nekad radili pravoslavni sveštenici, blagosiljajući zločinačke pohode srpske vojske. Čini se kao da iskustva iz prošlosti ni malo ne utiču na djelovanje bošnjačkog političkog ( i religijskog) uma. O savezu politike i vjere Alen Kristić kaže : “Politička religija je posljedica pogubnog saveza između religije i politike, u kojem religija političkim sredstvima želi zadobiti izgubljenu svjetovnu moć, a politika pod krinkom religije, koristeći njenu snagu, ostvariti prizemne političke ciljeve…Redoviti rezultat ovakvih saveza su užasavajući ratovi u kojima su politički sukobi postali još krvaviji zahvaljujući prisustvu religije” ( “Religija i moć”)

Razarajući stvarnost, svako od balkanskih plemena rekonstruira sliku religije, kao nekadašnjeg stuba identiteta, koja opravdava današnji raskol. Religije su pretvorene u novu ideologiju koja obavija čitavo društvo plaštom iracionalnosti, u udarnu snagu nacionalizma, u sistem apsolutne poslušnosti i bespogovorni način identifikacije. Bošnjaci se, ne samo voljom drugih, već i sopstvenim opredjeljenjem, pretvaraju u vjersku skupinu, što je stari san neprijatelja Bosne ( sintagma “Bošnjaci-muslimani” svjedoči o tome). Bošnjački kolektivni identitet svodi se na vjersku pripadnost, na etničko-religijsku zajednicu odvojenu od drugih, na srednjovjekovnu sliku jedinstva sakralnog i svjetovnog, na pleme koje je zalutalo na putevima mračne istorije.     Rušenje čitavog starog sistema vrijednosti pravdano je upravo borbom protiv ateizma, mada je jasno da vjera i vjernici nikada u bivšoj Jugoslaviji nisu bili proskribovani u tolikoj mjeri kao ateisti danas. Teško je bošnjačkom političkom umu objasniti i činjenicu da su ateisti izgradili državu, a veliki vjernici je srušili i opljačkali, a još je teže shvatiti činjenicu da su komunisti, to jest nevjernici, spasili muslimane od pogroma u Drugom svjetskom ratu i odlukama ZAVBiH-a i AVNOJ-a udarili temelj bosanskoj državi, temelj bez kojeg danas ne bi bilo ni Bosne ni Bošnjaka. Najteže je, ipak, shvatiti da ne čine bit bosanstva i temelj opstanka isključivo razlike, već njihovo jedinstvo u harmoniji, i da je krajnje vrijeme da se počnu afirmisati sličnosti. Religija je okupirala javni prostor i kulturu, namećući im imperative nemijenjanja, dogme i poslušničkog mentaliteta i svodeći pojedinca na nemisleće, nepostojeće biće, u potpunosti uklopljeno u kolektivitet. “Teologizacija društvenog prostora u Bosni očigledno predstavlja put u jednom pravcu, u slijepu ulicu iz koje nisu moguće nikakve integracije sa internim niti eksternim društvenim okolišem”, kaže Alen Kristić. Konkretnije : svemoćne konfesionalne zajednice su okupirale bosanski duhovni i društveni prostor do te mjere, da njihovi okovi postaju suviše teški za bilo kakvo kretanje naprijed.

Mogu li se bošnjački politički lideri dosjetiti da je jedini put kojim BiH može ići- evropski, dakle građansko i sekularno društvo, u kojem je religija odvojena od države i politike? Na žalost, u Dejtonskom sporazumu nema ni riječi o sekularizaciji i sekularnom društvu, pa bi Bošnjaci, ako zaista misle da su naojodgovornji za državu, morali pokazati na vlastitom primjeru kako to izgleda. Ali, prije toga bi se morali odreći ličnih i grupnih interesa, gluposti, primitivizma i pohlepe, kao motora svog političkog djelovanja, ali i svakovrsnog izbornog plijena. Kako sad stvari stoje, to nećemo skoro dočekati.

 

(Slijedi : Upotreba naroda)

 

 

 

Share Button