Monday , 23 September 2019
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Kuda idu Bošnjaci (7) –  Upotreba naroda

Kuda idu Bošnjaci (7) –  Upotreba naroda

Piše : Jusuf Trbić

 

KUDA IDU BOŠNJACI (7)

 

Upotreba naroda

 

Dogovor političkih elita i njihova trodjelna podjela političkog prostora do danas je etbalirana do te mjere, da se svako izražavanje slobodne volje građana smatra nedopustivim incidentom. Kad je na opštim izborima 2018. godine za hrvatskog člana Predsjedništva izabran Željko Komšić, a ne “legitimni” lider HDZ-a Dragan Čović, to je izazvalo neviđenu buru, jer su se građani BiH usudili da biraju po svojoj volji, a ne po pravilima tro-etničkog dogovora. Sve se svelo na optužbu da pripadnici jednog naroda opet biraju člana Predsjedništva iz drugog naroda, s čime su se složili i mnogi Bošnjaci, potvrđujući da i dalje ne odstupaju od etničke podjele države.  Činjenica da se sve odvijalo po ustavnim i zakonskim pravilima i da članove Predsjedništva ne biraju narodi, već građani, nije omela Hrvatsku da žestoko interveniše  (doduše, bez mnogo uspjeha) u EU, niti srpsku stranu da tu reakciju podrži. Bošnjački lideri uglavnom nisu htjeli da se miješaju. A malo ko se sjetio i da pomene obavezu sprovođenja presuda Evropskog suda za  ljudska prava  ( Sejdić-Finci i ostali)  koje treba da otvore put BiH u građansko društvo. Jer, time bi bila narušena ravnoteža takozvanih konstitutivnih naroda, institucionalizovana i na opštoj saglasnosti zasnovana diskriminacija i neprikosnoveni principi podjele, kolektivizma i robovanja etno-konfesionalnim  nalozima.  Bez svega toga bila bi dovedena u pitanje vlast velikih fabrikanata nacionalizma, koji u svojim nakanama ne posustaju.

Tro-etnička podjela države, koja je omogućila neupitnu vladavinu nacionalističkih stranaka, koje su sebe proglasile jedinim autentičnim tumačima “narodne” volje, toliko je prirasla za srce bošnjačkim političkim liderima, da oni taj koncept brane do posljednje kapi (tuđe) krvi. Sven Rustempašić navodi kako je odbijena i prećutana inicijativa prof. Francisa Bojla (Boyle) da se, nakon presude Svjetskog suda iz 1994. godine, zatraži ukidanje entiteta Republika Srpska, kao rezultata zločina. “Međutim, stranke s centralama u Sarajevu su profesorov poziv ne samo ignorirale, nego su njihovi lideri užurbali dogovaranje s tuženom stranom da proces vode tako, da joj presuda ne donese nikakve kazne”, kaže Rustempašić (“Nacija = država”, Godišnjak BZK “Preporod”2014)  Štaviše, bošnjački lideri su, nakon Bojlovog upozorenja, izbrisali iz tužbe zahtjev za povratak na stanje prije agresije, to jest vraćanje Republike BiH, i time RS-u učinili neizmjerno važnu uslugu. Ipak, “ i pored njihove sabotaže da to bude zločin bez kazne, presuda Svjetskog suda od 26. februara 2007. je, neumitnošću pravne logike i solidnosti, ipak dovoljno povoljna…da se njome može ukinuti RS; ali u Sarajevu ne traže, niti im pada na pamet da traže izvršenje presude.”kaže Rustempašić. A u slučaju pokretanja takvog pravnog postupka, vlast RS-a ne bi imala dostatnih načina za samoodbranu, jer ogroman dio svih sudskih presuda za pojedinačne zločine potvrđuje njen zločinački i fašistički karakter, što otvara dovoljno prostora za međunarodnu arbitražu. Ali, pomenutu presudu bošnjački lideri nisu čak ni preveli i objavili, niti su učinili bilo šta da se pokrene pitanje ukidanja RS-a, čime nastavlju legaliziranje “najmlađe srpske države”.

Šta je razlog za ovu očiglednu izdaju interesa države BiH? Možda to što bi, slijedom pravne logike, ukidanje posljedica agresije donijelo i uklanjanje etničke podjele, kao osnovnog cilja velikodržavnih ideologija koje ne prestaju da komadaju Bosnu, i povratak na građanski ustroj društva. A u takvom društvu ne bi bilo mjesta za vlasnike naših naroda, njihove pomagače iz religijskih zajednica i masu sljedbenika i korisnika njihove moći. Dovoljno da se zaustavi svaka promjena, pogotovo ona koja bi vodila nabolje.

Tako se bošnjačke političke elite uključuju punim kapacitetom u proces razaranja Bosne, tvrdeći da Bosnu brane, kao da im nije dovoljna slika koju o njima grade nosioci velikodržavnih ideologija i s jedne, i s druge strane, svodeći ih na muslimansku opasnost i etničku skupinu koja nije sposobna vladati sobom i prihvatati evropske standarde u politici i javnom životu. Štaviše, bošnjački politički um kao da se trudi podržati i opravdati tu sliku, gurajući Bošnjake u zagrljaj nedemokratskim muslimanskim režimima, u ime navodnog svjetskog jedinstva muslimana, koje do sad nikome dobra nije donijelo. Kako kaže akademik Rusmir Mahmutćehajić “…emocionalizam takozvanog jedinstva muslimana je zamračivao zbilju stradanja i nemogućnosti određivanja pravog mjesta u evropskom političkom i kulturnom  poretku. Tako su bosanski muslimani gurani u emocionalni zagrljaj nedemokratskim, tiranskim i dalekim režimima, te su za male pojedinačne mafijaške dobiti njihove pseudoelite same pravdale onu sliku kojom ih njihovi neprijatelji određuju kao ne-evropski zaostatak u evropskoj cjelini”. (“O bošnjačkom pitanju”, Godišnjak BZK “Preporod” 2011).  Pri tome , kaže Mahmutćehajić, “ najopasniji oblik muslimanskog antimuslimanstva je ideologijsko postuliranje bosanske države kao mehaničkog zbira triju ili više etnonacionalnih identiteta. Unutar takvog postuliranja promiče se pseudoplemenska svijest u kojoj su pojedinci potčinjeni svojim poglavicama kao utjelovljenju neke sakralne vrijednosti. To je način koji je primjenjivan kroz prethodna dva stoljeća u pothvatu poricanja, razaranja i dijeljenja Bosne”.  Na to, dakle, pristaju bošnjačke političke elite, da bi odbranile svoju vlast, svoje privilegije, svoj šićar, ne ustručavajući se da brane troetničku podjelu i dvoentitetsko ustrojstvo koje ubija i Bošnjake i Bosnu, čak i kad je jasno da trajno etabliranje tog sistema znači i oprost zločina, i legalizovanje etničkog čišćenja i genocida, kao sredstva rješavanja nacionalnog pitanja, i svođenje Bošnjaka na dio države, što neumitno vodi njihovom nestajanju. Isto to donosi i napuštanje bosanstva u korist partikularnog etničkog identiteta, u potpunosti religijski uobličenog, u skladu s romantizovanom slikom “zlatnog” turskog doba i njihovog sistema mileta, kao narodno-religijskih zajednica.

Na toj slici su Bošnjaci nosioci državotvorstva, najodgovorniji za cijelu Bosnu, jer ni mileti nisu bili definisani određenom teritorijom, već samo pripadnošću religiji, a zajednica muslimana je, dakako, bila dominantna.  Shvatanje etnije kao biološke, za zemlju vezane zajednice porijekla i vjere, odudara u potpunosti od običaja i pravila današnjeg svijeta. “ Pravi uzrok konflikata na Balkanu leži u tome što još nije uspio prelazak od propalog otomanskog poretka bez teritorijalnog mileta  sa kvazidržavnom autonomijom, na zapadni sistem nacionalnih država sa čvrstim teritorijalnim granicama”, kaže Urs Altermat ( Urs Altermatt -“Etnonacionalizam u Evropi, Svjetionik – Sarajevo”). Uz to, kako kaže isti autor “ “Politički identitet Evrope izbora zasniva se na priznanju zajedničke političke kulture, a ne na sjećanju na zajedničku kuturnu prošlost”  kako je, slično tome,  davno zapisao i čuveni francuski istoričar Ernst Renan, ističući političku volju kao temelj države, u kojoj naciju čine svi njeni stanovnici, bez obzira na razlike.

Bošnjački politički um definitivno je pristao na RS kao činjenicu, pa ne čini ništa za one  koji još žive i preživljavaju u toj mračnoj imperiji velikosrpstva, ali zato poteže pitanje većine i manjine u drugom entitetu, imajući u vidu samo etničku, a ne i građansku većinu. Ravnoteža trojne etno-konfesionalne podjele, u kojoj se tri jednoumne zajednice i tri totalitarne vlasti hrane jedna drugom i jedna drugoj obezbjeđuju trajanje, sigurna je brana protiv modernosti, napretka i evropske budućnosti, u kojoj zatucani, nesposobni i lažnom religijom ojačani vlasnici etničkih stada nemaju šta da traže. Njih se ne dotiču siromaštvo, bijeda, haos, korupcija, lopovluk moćnih, njih ne interesuje kupovina diploma niti opšte neznanje i glupost kao mjera svih stvari, njima nije važno što mladi i obrazovani bježe iz zemlje, što se državne institucije urušavaju, što pravosuđe slijedi naloge propale politike, a škole produkuju djecu koja mrze sve druge i drugačije, za njih je laž postala istina, nemoral je zauzeo mjesto morala i časti, kriminalci su zauzeli fotelje i postali uzorni građani, fašisti su postali borci za slobodu, a bosansko društvo, njegova istorija, etika i kultura, ustupili su mjesto jeftinim religijskim i pseudo-istorijskim predstavama. Ni jedna od tri etničke zajednice ne nudi nikakav izbor . Teolog Alen Kristić kaže : “Tvrdoglavo ustrajavanje u koncepciji monolitnog, uniformnog i totalitarnog jedinstva u našem podneblju, kako u sferi društveno-političkog, tako i u sferi religijskog, nemoguće je razumjeti bez uvažavanja da je to jedna od posljedica višestoljetnog života na granici, povezanog s neprestanom neprijateljskom prijetnjom. U tom se ozračju svaki oblik pluralizma, različitosti i samokritike oduvijek razumijevao ne samo kao slabost, nego i kao izdaja političkog, nacionalnog i crkvenog jedinstva” (“Tiranija religijskog”). Bošnjački klero-nacionalizam se ( za Bošnjake i Bosance)  pokazao pogubnijim i gorim od ostala dva, njegov juriš na hiljadugodišnji bosanski (nad)identitet učinili su ono što za hiljadu godina nije mogao ni jedan okupator, ni jedan neprijatelj Bosne – srušili su ideju bosanstva, iz koje izviru životi nebrojenih generacija. Oružanu agresiju je Bosna preživjela mnogo puta, ovu unutrašnju, čini se, neće. I nije krivica samo na političkim, religijskim, intelektualnim, medijskim i ekonomskim elitama. Obični ljudi, kojima je dodijeljen božanski epitet naroda, snose dobar dio te krivice, čak i ako su prevareni, čak i ako nisu znali šta rade. Jer, prošlo je dovoljno vremena da se razbije magla političkog ludila koje nas je sve poklopilo, i zbog kojeg i daleka afrička plemena iz džungle javno odbijaju balkanizaciju njihovih društava, dovoljno da svi shvatimo kuda idemo. Ali, podanički mentalitet, beznadežna zaostalost, psihologija krda, mirenje sa sudbinom, kukavičluk i neznanje postali su oružje u obračunu sa onim što je glavna opasnost za neprijatelje Bosne – zajednički život u jedinstvu različitosti, kakav je ovaj komad zemaljskog raja oduvijek krasio. Za ovo što danas imamo  glasaju Bosanci i Bošnjaci, glasamo mi, građani ove države, po uputstvima elita koje smo sami izabrali i za koje su građani važni samo kao biračko tijelo,  glasamo za bezakonje i nepravdu, za put u feudalni mrak, za sopstveno uništenje. Zbog toga se naši lideri tako često, možda i s pravom, pozivaju na svoj vjerni narod.

Jer, šta bi oni bili bez nas?

 

( Kraj)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Share Button