Thursday , 17 October 2019
Blic Vijesti
Home » Ferid Sefer » Mugdina skola novinarsta
Mugdina skola novinarsta

Mugdina skola novinarsta

Mugdim Karabeg  doajen nmovinarstva i danas je aktivan  u svom novinarskom zivotu .Zhvaljujuci  predanosti i iskustvu ogojio je plejadu  novinara koji su  i dan danas  velika novinarska imena .
Izvodi iz clanka A.Behrema Sto godina sramote
Kasne sedamdesete u mostarskom dopisništvu „Oslobođenja“, u Ulici Huse Maslića, na broju tri; redakcija liči na košnicu u kojoj dvadesetak, nekada i više, mladih ljudi okuraženih da se bave novinarstvom učestvuje u vrlo izazovnoj, dinamičnoj, cjelodnevnoj novinarskoj školi zasnovan isključivo na praktičnim zadacima na terenu. Sjajni i za nas neusporedivi novinarski bard, Mugdim Karabeg, predvodi uredničku obuku u maniru iskusnog znalca spremnog da pomogne, pouči i nauči svakoga ko pokaže dovoljno interesovanja i marljivosti. Vrlo glasno zagovara jednaku šansu za sve kandidate koji se žele okušati kao budući novinari i dopisnici, ali će redakcijska centrala u Sarajevu, kad sve prođe, i kad svako stane pred vlastito i redakcijsko ogledalo kvaliteta, moći da računa i među redakcijske profesionalce prihvati samo trojicu najtalentovanijih i najupornijih.

Škola novinarstva i života

Bio je to živ cjelodnevni novinarski maraton, najčešće bez pauza i previše slobodnog vremena, o neradnim subotama i nedjeljama, nije bilo ni govora. Utrkivali smo se ko će češće biti na mjestu događaja, iznjedriti više zanimljivih vijesti i informacija, tema i reportaža, a sutradan sa zadovoljstvom prelistavati novine tražeći vlastiti potpis. Ako te nema u redakciji, bio si pravi gubitnik. „Novinar radi i kada ruča i kada se sunča“, govorio nam Zuko Đumhur, između dvije partije šaha sa Karabegom i povremenog spontanog razgovora o novinarstvu, kojeg smo upijali kao sok od nara. Upoređivao je tu profesiju, u kojoj je ogrezao, sa zlatnožutom, slatkorumenom privlačnom jabukom. Ali, dodao bi: „jednog dana ćeš vjerovatno zagristi onaj slatki i medeni dio, ali već sutra i onaj kiselogorki dio ploda… takav je i sam život“! – podsjećao je i poučavao, šaljući poruku kako nije ni bogomdano da svaki dan bude praznik…
Bilo je važno da se na tebe može računati jednako i u podne i u ponoća, kad god iskrsne redakcijski zadatak ili život nametne događaje poput saobraćajki, utapanja, incidenata, sve do težih i delikatnijih tema i zadataka, pa i do priređivanja najjednostavnijih priloga za rubrike poput „pijačnog barometra“ ili rezultata zonske fudbalske, košarkaške ili rukometne lige. Pratiti „Veleža“ bio je već poseban dobitak i privilegija koju je valjalo izboriti: tu se, kasnije, s obe noge, ukotvio daroviti Nenad Žujo. U prvoj postavi onih na koje se računa su – osim već izraslih, rasnih novinarskih pera Alije Kebe, Mile Duvnjaka, Salke Dizdarića i Đemala Raljevića, nešto ranije i neprevaziđenog Gojka Berića koji će otići u redakcijsku centralu u Sarajevu, bili su još i Milorad-Minja Bojanić, Majda Boškailo, Milan Anđelić, Božo Kijac, Safet Sarić, Boško Šantić… pa i moja malenkost. Iz te mlađe garniture, svako se borio na svoj način, žurnalistički profilirao i izgrađivao, izdvajao i nametao kako je znao i umio. Karabeg je meni već otvoreno, i prted svima, najčešće, povjeravao zadatke iz oblasti politike i privrede, htio je da se izgrađujem kao ozbiljan izvještač iz dvije najdelikatnije oblasti. Pratio sam već na dnevnoj bazi aktivnosti i razvoj metalskog i vazduhoplovnog kombinata „Soko“, pa počev od vijesti o položenom kamenu-temeljcu za mostarsku Tvornicu glinice, (1975), potom Tvornice Aluminija (1977.), i brojnih drugih preduzeća.

Prlićeva strelovita karijera

Tu negdje, uz još nekolicinu naknadno pridošlih novinarskih poletaraca u dopisništvu „Oslobođenja“ obreo se i mlad, visok i žgoljav, plavokos momak, Jadranko Prlić, rodom iz Đakova u susjednoj Hrvatskoj. I on je, kao i mnošto nas drugih, svoje prve zarade ostvario u novinarstvu. Bilo je to vrijeme neobičnog poleta i mladalačkog entuzijazma, spremnosti za učenje, ovladavanje i postizanje, uz prijateljska malonogometna sportska i druga svakovrsna druženja, u dvorani pod Bijelim brijegom, ili drugdje. Radovali smo se dobroj priči i uspjehu svakoga ponaosob. Najveća mostarska posada novinarskih saradnika – između kojih je redakcija ubrzo profesionalizirala status Milorada-Minje Bojanića, Nenada Žuje i Alije Behrama, zahvaljujući Mugdimu Karabegu, nije poslana na ulicu. Mugdim Karabeg se, baš poput oca, živo brinuo i potrudio da se iskazana privrženost drugih saradnika, pa i talenat, svakog ponaosob, pravično nagradi. Ako već ne mogu svi dobiti priliku da postanu novinari-profesionalci u dnevniku „Oslobođenje“ i njegovim brojnim novinskim izdanjima, njegov telefonski poziv i profesionalna preporuka osigurali su da, recimo, Boško Šantić dobije status dopisnika „Borbe“, Fazlija Hebibović „Expres Politike“, Milan Anđelić u fabričkom listu „Soko“, Božo Kijac u prosvjeti, a Jadranko Prlić u mostarskom Informativnom centru (Radio Mostar i sedmičnjak „Sloboda“). Prlićeva karijera nakon toga je krenula utabano i strelovito; mladi i daroviti diplomirani ekonomist vrlo brzo je magistrirao a potom i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Definiran kao perspektivan partijski kadar potom vodi omladinsku organizaciju Grada, zatim Socijalistički savez (SSRN), nakon čega preuzima i funkciju predsjednika gradske Vlade Mostara (Izvršni odbor). Godine 1990, već je na funkciji predsjednika Izvršnog vijeća SRBiH, najmlađeg na takvom položaju na području cijele Jugoslavije… Viđali smo se i tada, i kasnije, često smo kontaktirali, nikada nije zaboravljao „odakle je krenula njegova uspješna karijera…“

Ferid Sefer

Share Button