Thursday , 17 October 2019
Blic Vijesti
Bitka  za Mostar

Bitka za Mostar

 

VRIJEME MRŽNJI, MASOVNIH LIKVIDACIJA, PLJAČKI I LAŽI

Od kraja prošlog 20 vijeka do dana današnjeg, dakle 24 godine vodi se svekolika bitka za slobodu i živote Mostara i Mostaraca. Svi njegovi branioci prošli su kroz paklena ždrijela nasilnog prekida veza sa vanjskim svijetom. Zbog toga su Mostar i Mostarci dijelili užase bespomoćnosti Lenjingrada i Sarajeva. Usijani i zahuktali agresori oličeni u spodobama Hrvatskih vojaka u Hercegovini, poduprti teškim oružjima i uvježbanim ekspertnim vojacima Republike Hrvatske. Borci Armije BiH suprotstavili su im se u Mostaru svojim tijelima i srcima i ostali nepobijeđeni svih tih godina, suočeni sa neprijateljem bez ikakvog morala.

(MISLIM I PREDLAŽEM DA UVODNI DIO TREBA MALO DOPUNITI I PREKOMPONOVATI ULOGOM NAJPRIJE SRPSKE A ONDA I HRVATSKE STRANE U AGRESIJI NA MOSTAR I SUKOBIMA KOJI SU DOVELI DO OTVORENOG RATA – ALI, NAKON ŠTO SE PROČITAJU REDOVI KOJI SLIJEDE)

PITANJE 1) NA MOSTAR SE POČETKOM 90.TIH GODINA GLEDALO POPUT PLIJENA, PRI ČEMU GA JE I SRPSKA, KAO I HRVATSKA STRANA, VIDJELA U VLASTITIM PROJEKTIMA PREKRAJANJA ODNOSNO PREKOMPOZICIJE TERITORIJA BOSNE I HERCEGOVINE U OKVIRU PROJEKATA KOJI SU KREIRANI U BEOGRADU I ZAGREBU. KAKO STE TU SITUACIJU VIDJELI I PRATILI U SAMOM MOSTARU KAO NOVINAR I RATNI REPORTER LISTA ”OSLOBOĐENJE” ?

Alija Behram: Potpuno ste u pravu, svjedok sam da je Mostar između 1992. i 1995.godine doživio dvije teške agresije; prvu od strane srpskocrnogorskih snaga, a od maja 1993.godine i od strane HVO i HV. Obje vojne agresije pokrenute su, zapravo, protiv nezavisne države Bosne i Hercegovine, s tim da su kreatori tih paklenih političkih i vojnih projekata Mostar sa dolinom Neretve – svaka na svoj način, vidjele u okviru zamišljenih budućih teritorijalnih prekrajanja pod svodom ili Velike Srbije ili Velike Hrvatske. Srpska strana na Mostar je gledala kao na prijestonicu srpske regije SAO Hercegovina, dok je na hrvatskoj strani Mostar kreiran kao središnjica paradržavne strukture “Herceg-Bosna” koja bi se u nekom povoljnom trenutku priključila Republici Hrvatskoj. Obadva projekta, kreirana početkom 90.tih godina u Zagrebu i Beogradu, propala su što pod pritiskom međunarodne zajednice, što realnim stanjem na terenu ali i političkim trgovinama dogovaranim najprije između Beograda i Zagreba, ali i saglasnošću i makar nevoljkim pristajanjem službenog Sarajeva. Što se Mostara tiče, odbranjen je najvećim dijelom zahvaljujući snazi, umijeću i patriotizmu samih Mostaraca, odlučnih da brane i odbrane svoj grad i doprinesu odbrani svoje jedine domovine – BiH, kao zajedničke, multikulturalne zajednice građana i naroda koji joj pripadaju.

PITANJE 2) – KAKO JE, ZAPRAVO, POČEO RAT U MOSTARU. KOJI SU DOGAĐAJI DIKTIRALI TAKAV RAZVOJ SITUACIJE ?

Čak ni duže od 27 godina od početka ratnih sukoba u dolini Neretve i u središtu Hercegovine – Mostaru, sve strane još nisu spremne da prihvate činjenice o tome kako je započeo rat i ko su bili vinovnici početka sukoba na obalama Neretve. Sporenja o tome traju i dan-danas, čak i usprkos meritornim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je djelovao u Haagu (Holandija), iz kojih se vrlo lako može iščitati ko je u Mostaru i kada započinjao ratove, ko je bio agresor, a ko su bili branioci i žrtve agresije. Politički akteri i na srpskoj i na hrvatskoj strani, uglavnom, ne prihvataju kvalifikacije međunarodnih sudova i vlastitu javnost hrane kvalifikacijama koje sami kreiraju. Međutim, činjenice su neumoljive. Ono što ni za jednu od strana ne bi trebalo biti sporno jeste da su tenzije počele rasti još od 1.oktobra 1991.godine kada je, tek mjesec dana po dolasku jugorezervista u Hercegovinu, došlo do većeg oružanog sukoba u selu Ravno kod Trebinja. Tadašnja JNA je tvrdila da je u selu iz zasjede napadnuta njena vojna kolona i da je bilo žrtava, da bi onda uzvratila artiljerijskim napadom i gotovo sravnila maleno hrvatsko selo između Trebinja i Dubrovnika. Hrvatski izvori su, međutim, svjedočili o bombardovanju Ravnog bez ikakvog povoda. Bez obzira ko je na tom prostoru otpočeo ratne čarke i sukobe, bilo je bjelodano da je incident bio signal za vojnu okupaciju dubrovačkog zaleđa u sklopu široke operacije JNA i srpskocrnogorskih snaga da okupiraju i vojno zauzmu interesni pojas jadranske obale. Dolaskom snaga JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991.godine, uz već postojeće moćne potencijalne Mostarskog garnizona JNA i Vazduhoplovne baze, jugovojska je rasporedila dobro naoružane vojne snage na uređenim položajima na brdima i uzvišenjima oko cijelog Mostara, tako da su na nišanu njihovih oruđa bili gotovo svi dijelovi grada. Mostar se, praktički, našao u skoro potpunom okruženju jugovojske, sa sjevera i juga. Između septembra 1991. i aprila 1992. grad se sve teže nosio sa provokacijama i čarkama između vojske i civila, uz stalne međusobne optužbe “ko je prvi započeo”, što je neminovno prijetilo otvorenim sukobima.

PITANJE 3) ŠTA JE BILA ONA INICIJALNA KAPISLA KOJA JE POKRENULA RAT U SAMOM GRADU MOSTARU ?

Prvi najozbiljniji incident koji će biti uvod u sukobe sa snagama JNA na području Mostara dogodio se 3.aprila 1992.godine kada je ekslodirala cisterna ispunjena eksplozivom prije toga namjerno dovezena i parkirana ispred vojne kasarne “Mostarski bataljon” (Sjeverni logor). Među pripadnicima JNA bilo je žrtava, dok su stradali i neki civili slučajni prolaznici. Vojska je direktno krivicu adresila mostarskoj vlasti, dok su se u to vrijeme u gradu mogle čuti i verzije da upravo jugovojska stoji iza pomenutog incidenta. Iako službena istraga nikada nije adresirala vinovnike tog paklenog čina, jugovojska, koja se već tada cijelom svojom strukturom, potencijalima i političkim nalogom iz Beograda i sa Pala stavila u službu samo jednog – srpskog naroda, praktički je time objavila rat gradu Mostaru. Svoje vojne namjere pravdali su iznuđenim odgovorom na detonaciju podmetnute cisterne. Međutim, nema nikakve sumnje da je srpska paradržavna vlasti samo čekala izgovor za grubi nasrtaj na Mostar i okupaciju dijelova Hercegovine, sve do mora, u okviru svojih osvajačkih teritorijalnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini. Kao ratni izvještač, mogao sam tih dana aprila i maja 92.ge čuti i vidjeti da i u gradu, posebno na hrvatskoj strani i u zapadnoj Hercegovini, postoji otvorena spremnost da se ide u oružani sukob sa jugovojskom. Razvoj situacije u Mostaru i dolini Neretve, naravno, diktirali su i događaji u Sarajevu, kao i odluke službenog Zagreba, čime je postajalo bjelodano da se rat neće moći izbjeći.

PITANJE 4) PRIJE OTVORENIH VOJNIH SUKOBA, U MOSTARU SU SA DOLASKOM REZERVISTA JNA IZ SRBIJE I CRNE GORE TENZIJE BILE JAKO IZRAŽENE. MOŽETE LI OPISATI TU SITUACIJU I O ČEMU STE JAVLJALI SVOJOJ REDAKCIJI ?

Sa dolaskom rezervista bivše jugovojske, septembra 1991.godine, kojima su se stalno pridruživale i druge paravojne srpske formacije (“šešeljevci”, “crvene beretke”, “beli orlovi” i brojne druge strukture i paramilicije), u Mostaru su u jesen 1991.godin i kasnije, tenzije rasle iz dana u dan. To je postalo gotovo nesnošljivo naročito tokom aprila i s prvim danima maja 1992.godine kada je kvartove na istočnoj obali grada napustio najveći broj građana, sklanjajući se kod rodbine i prijatelja što u zapadnom dijelu Mostara, što izvan njega. Gotovo svake večeri Mostarom su odjekivale detonacije, pucnjava, u ugostiteljskim objektima dolazilo je do čarki i oružanih incidenata, dok bi sutradan za provokacije vojska optuživala civile, a gradska tijela vlasti upućivale zamjerke vojsci. Već je postajalo sasvim jasno da je slijed događaja jasno označavao i raspored suprotstavljenih strana: JNA i srpskih paravojnih formacija okupljenih oko SDS-a sa jedne, dok su sa druge strane bili pripadnici redovnog sastava MUP-a RBiH, te formacije Armije RBiH i HVO. U takvim prilikama, u kojima se danonoćno prijetilo miru, odgovor Mostara morao je biti jasan i nedvosmislen.

PITANJE 5) KAKAV JE BIO SLUŽBENI ODGOVOR GRADA MOSTARA NA PRIJETNJE I PROVOKACIOJE JUGOVOJSKE ?

Službeni odgovor Mostara je bio iznuđena Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, usvojena od strane legalnih tijela vlasti Grada Mostara 9.aprila 1992.godine. Formiran je zajednički Krizni štab, kao glavni komandni centar odbrane Mostara na čijem čelu je bio na izborima legitimno izabrani gradonačelnik Milivoj Gagro, zatim Ismet Bajrić kao tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine i ugledni mostarski privrednik Josip-Jole Musa. Organizacija odbrane Mostara, međutim, u samom startu najavila je nepomirljivu polarizaciju između potencijalnih saveznika – Hrvata i Bošnjaka, odnosno njihovih vojnih struktura HVO i Armije BiH. Hrvatsko vijeće obrane (HVO), formirano 8.aprila 1992.godine od strane Predsjedništva HZHB, već tada je uveliko bilo potčinjeno Glavnom stožeru Hrvatske vojske kojim je komandovao general Janko Bobetko. Snabdijeven silnim naoružanjem i obilatom logističkom podrškom iz susjedne države, HVO se ponašao zapovjednički i ultimativno, zahtijevajući od Bošnjaka i njihovih političkih struktura bezuvjetno potčinjavanje vlastitoj komandi svih drugih vojnih struktura u gradu. Pravdali su takvu odluku ratnim uslovima i potpunom odsječenosti od državnog vrha u opkoljenom Sarajevu. Pod takvim pritiskom, i uz otvorene, čak i fizičke prijetnje, poklekao je i praktično raspušten Krizni štab grada, dok je organizaciju odbrane u svoje ruke preuzeo HVO. Čelnici takozvane HZHB i njihov predsjednik Mate Boban reagovali su 10.aprila 1992.godine čak i odlukom o ukidanju Teritorijalne odbrane (TO) na teritoriji samoproglašene HZHB, dok su kao jedinu vojnu silu nametnuli Hrvatsko vijeće obrane. Takav potez čelništva HZHB i Mate Bobana kojim je ne samo nezakonito uzurpirana vlast, nego i ukinuta legalna struktura odbrane utemeljena odlukom Predsjedništva BiH, imala je sve karakteristike državnog udara u Hercegovini i među Bošnjacima i drugim nehrvatima u gradu je okarakterizirana kao “agresija usred agresije” i bila je potpuno neprihvatljiva.

PITANJE 6) ZNAČI LI TO DA JE RASPUŠTANJE ZAJEDNIČKOG KRIZNOG ŠTABA ODBRANE MOSTARA BIO – NEKA VRSTA OTVORENOG I SAMOVOLJNOG PUČA IZVEDENOG OD STRANE HVO ?

Bošnjaci Mostara i Hercegovine su se u tom periodu našli pred sudbonosnim istorijskim izazovom. Njihovi tadašnji politički predstavnici, oličeni u rukovodstvu SDA na čelu sa Ismetom Hadžiosmanovićem i njegovim istomišljenicima, igrali na kartu jačega na terenu. Pružali su bespogovorno saglasnost na ustoličenje Hrvatske zajednice Herceg Bosna i HVO kao jedinu legitimnu strukturu odbrane kojoj se valjaju prikloniti i potčiniti sve druge strukture odbrane. Vršili su stalni pritisak na sve druge strukture Bošnjaka da se povinuju nalozima hrvatske strane. Bilo je to vrijeme kada je u Mostaru bilježen sverastući sistem odbrane, oličen u jačanju jedinica Samostalnog bataljona odbrane Mostara, zatim Prve mostarske brigade, pa sve do 4.korpusa Armije Republike BiH. HZHB i HVO uspjeli su pod žestokim političkim pritiskom, ultimatumima i prijeteći objektivnom vojnom silom, krajem aprila i tokom maja 1992.godine, ovladati kako političkom tako i vojnom scenom u gradu, raspuštajući zajednički Krizni štab grada 15.maja 1992.godine. Pored vojne strukture, HVO formira i vlastiti Općinski odbor a za predsjednika imenuje Jadrana Topića. Sve se događalo uz aktivnu podršku kako paradržavnih struktura Herceg Bosne, tako i službenog Zagreba. U Mostaru i Hercegovini, uprkos protivljenju službenog Sarajeva, objektivno, događao se klasični vojni puč ! Tokom aprila, maja i juna 1992.godine, ustoličen je potpuno nelegalni paradržavni sistem vlasti, usvajani su propisi mimo Ustava i važećih zakona i propisa Republike Bosne i Hercegovine i mimo Statuta općine Mostar. Izvršena je uporedo kadrovska čistka u svim strukturama vlasti i gradskim ustanovama i institucijama, dok je cijeli grad silom prilika trpio intenzivnu kroatizaciju cijelog lokalnog sistema i u svim sferama života. Bio je to period punog uzleta paradržavne tvorevine Herceg Bosna, okrenute i potčinjene interesima službenog Zagreba i Republike Hrvatske koji se potpuno okrenuo i odrodio od službenog Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Bio je to i period sistematske pljačke svih resursa koje su godinama zajedno stvarali i razvijali svi građani Mostara. Naočigled cijelog grada, gradska imovina izuzeta sumnjivim odlukama, često i klasičnim nasiljem i otimačinom, prisvajana je i odvožena širom zapadne Hercegovine i Hrvatske.

PITANJE 7) DOK SU POLITIČKE I VOJNE STRUKTURE HRVATA PREUZIMALE SVE PREROGATIVE VLASTI U MOSTARU, KAKVA JE BILA SITUACIJA NA GLAVNOM FRONTU – PREMA SRPSKIM SNAGAMA ?

Na istočnoj strani grada, gdje su srpske snage već do polovine maja 1992.godine, praktički, ovladale naseljima na kompletnoj lijevoj obali Neretve, Mostarci su mogli svjedočiti kako se danima, cestom prema Nevesinju i dalje, kamionima i šleperima odvlačila imovina mostarskih firmi i preduzeća, ali i brojnih građana koji su morali bježati iz svojih kuća i stanova i potražiti utočište na zapadnoj strani grada, ili izvan njega, dok su njihove kuće i stanovi sistematski pljačkani, a kasnije mnogi i zapaljeni od strane srpskih okupatora. Nekada mirni grad na Neretvi, postajao je grad napetosti i stalnog nasilja koje se osjećalo na svakom koraku. Generacije Mostaraca koje su odrastale u miru i zajedništvu, gradeći suživot, skladan i zdrav multietnički komšiluk i susjedstvo, nisu imale potrebno iskustvo da prepoznaju ovakve događaje i sve što se ubrzo kasnije dešavalo ih je najblaže rečeno – zateklo. Cijeli april 92.ge pa do prvih dana maja, Mostar je trpio najrazličitije oblike provokacija, tenzija i sve otvorenijeg nasilja. Krajem aprila uslijedila je otvorena agresija na Mostar, dok su gradska naselja nasumično i okrutno bombardovana iz svih vrsta teškog naoružanja i snajpera. Uživo smo slušali kako general jugovojske, Momčilo Perišić, otvoreno, čak i putem talasa Radio Mostara, na užas zabrinutih građana prijeti bombardovanjem grada. Najavljivao je čak i tačno vrijeme granatiranja, recimo, Omladinske ulice, u kojoj će u tom trenutku biti i poginulih i povrijeđenih. Učestalo je i snajpersko terorisanje građana i svaki izlazak na ulicu bio je opasan i pogibeljan. Bilo je to vrijeme kada su se na udaru artiljerije jugovojske našle i neusporedive kulturnoistorijske vrijednosti grada i njegovih građana. Ozbiljno je načet i Stari most, dok je njegova “Čardak-kula” pod artiljerijskom vatrom sa srpskih položaja čak izgorjela. Uništeni su brojni sakralni objekti, među kojima brojne džamije i katoličke crkve. Nastavljeno je bjesomučno granatiranje cijelog grada, pri čemu su posebno na meti bila civilna naselja. Uništeni su ili teško oštećeni brojni objekti, uključujući i istinske arhitektonske bisere ovog grada. Pod nerazjašnjenim okolnostima, minirani su i srušeni svi mostarski mostovi na rijeci Neretvi, osim Starog mosta…

(nastavak slijedi)

Pise Alija Behram

 

 

 

Share Button