Thursday , 17 October 2019
Blic Vijesti
Home » Kultura » Nije oko doratovo prkno
Nije oko doratovo prkno

Nije oko doratovo prkno

Natsavljamo sa objavljivanjem serijala Sjecanje jednog  novinara .Tematika  je dogadjaji koji su se desavali u vremenu bivse Kraljevine  Jugoslavije pa sve do Amerike

Pise:Mugdim Karabeg

NIJE OKO DORATOVO PRKNO

Uobičajeno je mišljenje da je zadatak novinara prije svega da vijesti,događaje,razna mišljenja i sl.prenose u novinama,radio i TV programima. Medutim,ovaj moj prilog upravo će govoriti o jednom novinaru,tj.meni i novinarstvu. Ocijenio sam da je moja ispovijest možda zanimljivija od mnogih drugih uzoraka informativne djelatnosti,jer moje kazivanje u javnim glasilima traje 65 godina i spada u rijetke primjere tako dugog prisustva u javnosti.Mozda će naslov mog žurnalističkoj izvještaja izazvati smijeh,a kod
nekog i čuđenje ,premda je riječ o najozbiljnijim djelovima moje djelatnosti koju isključivo od dna do vrha ispunjava poslovična poruka naroda “Nije oko DORATOVO PRKNO”.

I meni a i vama izgledace možda čudno pa i nemoguce da upamcivanje nekih događaja u mom mozgu počinju u mojoj četvrtoj godini kada sam sa tla sela Domaljevac u Posavini,gdje mi je otac Mustafa bio učitelj ,gledajući u nebesa uočio  6 srebrnih ptica iznad Osnovne škole.Otac Mustafa i njegov drugar seoski fratar Fra Zvonko odmah uzviknuse:”Ono su ratni avioni Jugoslovenskog ratnog vazduhopovstva koji odaju počast jutros ubijenog Kralja Aleksandra Karadžordjevica.Ubio ga je jedan član Makedonske separatističke organizacije.
Sliku srebrnih ptica za svagda sam upamtio u mom malom mozgu.Nisam tada ni slutio da će te dvije rijeci KRALJ  i  SEPARATIST dugo potresati javnost Jugoslavije.
Naredne godine smo se nas desetak osnovaca igrali “krpenjaka”.Pocela je padati kisa i svi smo potrčali prema nisko spuštenim granama  duda-murve.U tom trenutku pukao je grom u stablo murve.Mislilo se  da smo svi na zemlji bili mrtvi.Zacudo svi smo ostali živi.Moji drugovi su se radosno prekrstili gledajući u nebo,a među njima samo sam ja bio Musliman,jer u to vrijeme nije bilo nikakvih vjerskih odbojnosti jednih prema drugima.Tu sliku nosim u sebi do danas.Kad sam malo sazrio u godinama rekoh opet sam sebi da sam izbjegao svoju smrt i ne sluteći da ću pred njom bježati još jedno sedam ,osam puta.

MEDENA KORUPCIJA

Otac Mustafa je poslao u Beograd pismo adresirano na Kraljevsko ministarstvo prosvjete.U njemu je zatražio da mu odobre preseljenje iz sela Domaljevac u nas Mostar.Uz pismo je dostavio i tri kante po 30 kg. meda ministru prosvjete da bi ga potkupio.Poslije mjesec dana stigao je odgovor da u narednoj godini 1939 .treba da preuzme posao učitelja u jednom seocetu kod naselja Lastva na Trebišnjice.Otac je skripao zubima i psovao, ali smo se naredne jeseni otac Mustafa,majka Zibka,sestre Sefika i Mira i ja osvanuli u Lastvi.Na svu sreću otac je ovog puta uspio da podmiti činovnika u Trebinjskoj opstini. (Otac će mnogo kasnije primiti počasno zvanje najboljeg pčelara u Jugoslaviji.)Nas život u Trebinju počinje kad i okupacija grada,najprije italijanskim,a zatim njemačkim vojnicima.Tu smo ostali tri godine.Pred kraj treće godine najbolji prijatelj mog oca Mile Ratkovic, učitelj ,upozorio ga je da se hitno sa porodicom pakuje i bježi za Mostar,jer su krvoločni  odredi četnika najavili osvetu za pobijene Srbe na terenu od Stoca do Trebinja.Vec iste noći otac i majka su u stare kofere,kutije i sanduke potrpali sve najnužnije stvari i nakon dva dana put  u vagonu uskotračne željeznice otisli smo  za Mostar.Ja sam u mojoj 13 godini ispustio gorke suze,zaleći  sto zauvijek napuštam ljepoticu 3razreda Anku Tomljenovic sa kojom sam se tek trebao upoznati.U tom trenutku na domaku stanice Ravno,sve kočnice  su strahovito zaškripale.Po naredbi svi smo se morali zavući ispod vagona.Dva Britanska lovca u kojoj liniji pikirali su i pucali iz mitraljeza na nas voz.Nakon svega posada voza  je objavila da niko nije pogođen i da je lokomotiva cijela.Tako sam još jednom u svom burnom djetinjstvu izbjegao smrt od svojih,kako je otac govorio saveznika Engleza.

II
U Mostar smo stigli u ponoć 20.jula 1943.godine.Krenuli smo prema kući mog dede  Avdage Koludera i njegove žene,poznate lijepe Emine.Sve ulice su bile puste,izuzev sto nas je blizu Tepe zaustavila vojna patrola Njemačkih fel zandara.Otac  Mustafa im je na njemačkom jeziku objasnio na koji način smo stigli do Mostara. Niko nas nije maltretirao od tada se naša porodica od pet članova smjestila u prostranoj kući Koludera.
Otac je postavljen za upravitelja Dječjeg doma u kojemu je bilo oko 300 djevojčica i dječaka  koji su ostali bez jednog ili oba roditelja od terora ustaskih i cetnickih jedinica.Pored mog oca u tom domu su službovala još dva činovnika.Njih trojica su u dubokoj tajnosti štampala ilegalni bilten mostarskih komunista i patriota.Jedan od činovnika trpajući smotkove biltena u moju platnenu  tasnu je kazao:”Dobro se pazi novinaru,jer ako te otkriju Gestapovim ili ustaše,na licu mjesta ti ode glava.”Ja sam u tom trenutku porastao čini mi se tri metra,jer mi se taj naziv odmah urezao u glavu.
30.decembra 1944.godine u Dječji dom je upala patrola ustaške policije,po naredbi Šefa policije zloglasnog Roke.Istog trenutka su i mom ocu i meni stavili lisice na ruke.

Krenuli smo glavnom ulicom  iznad Kujundžiluka kad se pred nama iznenada pojavio Beg Čiber u polu vojničkoj uniformi i odmah uzviknuo kuda nas to tjera ustaski policajac.”Vodim ih u policiju kod redarstvenika Roke”uzvrati ustaša.Beg Čiber izbeći oci prema njemu i zagalami”Da ti sve po spisku i Roki i tebi,trebao bi znati da  su gospar Karabeg i njegovi svi najaktivniji članovi ustaškog kruga pod nadzorom njemačkih vlasti.Odmah ih odvezi i pusti da idu kući  to ti kažem ja Njemački izvršitelj.

Receno,učinjeno.Cim nam je skinuo lisice sa ruku otac i ja pretrčali smo glavnu ulicu i niz kamene stepenice uletili u kuću dede Avdage i zene Emine gdje smo se krili do oslobođenja Mostara.Poslije 3-4 dana početkom Januara 1945 ,saznali smo da su svi mostarski ilegalci otpremljeni na dan hapšenja u Sarajevo,gdje su zajedno sa Sarajevskim ilegalcima obješeni na granama dugačkih Sarajevskih drvoreda.

Napomena:odmah nakon oslobođenja Mostara saznalo se da je Beg Čiber bio pouzdani i spretni izvještač ,glumeći uspješno Nijemcima da je njihov agent.

Share Button