Wednesday , 13 November 2019
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Prica o familiji Zecirevica
Prica o familiji  Zecirevica

Prica o familiji Zecirevica

Ja sam Zijad Bećirević, sin jedinac Sulejmana Bećirevića. Rođen sam u Bosanskoj Dubici 18.2.1942.g, u kojoj sam odrastao, živio i radio do 3.3.1993.godine, kada sam u 51. godini starosti sa mojom familijom morao napustiti svoj porodični dom i rodni grad i sve što smo do tada stekli ostaviti vlastima Republike srpske, koje su okupirale ovo područje. U želji da sačuvam uspomenu na moju porodičnu kuću u Bosanskoj Dubici i one koji su u njoj živjeli i iz nje gradili svoju sreću, pišem ovaj tekst. Iako je moja porodična kuća porušena 25.7. 1974. godine, draga uspomena na nju još uvijek živi u meni i mnogima od nas, kojima je bila makar kratko krov nad glavom. Moja je životna obaveza da sačuvam uspomenu i na njih.   

 

Adresa mog rođenja

 

U dubičkoj ulici Puhalo, koja se za Jugoslavije zvala Ul. Mile Mećave, a sada zove Kninska, na broju 23 bila je kuća Sulejmena Bećirervića. Igrađena je 30-tih godina prošlog vijeka, a porušena 1974. godine, jer se našla na putu kojim je trebalo obezbjediti prilaz novoizgrađenoj školi, koju je R Srbija nakon zemljotresa koji je 26.10. 1969. pogodio Bosansku Krajinu, poklonila mom gradu Bosanskoj Dubici. Ova kuća, dok je postojala  udomila je mnoge, pa se s pravom može nazvati Kućom sreće ili Srećnom kućom. Mnogima od nas koji smo u njoj živjeli bila je RASADNIK ŽIVOTA. Naravno, nisu u njoj uvijek cvjetale ruže, nisu u njoj živjeli samo srećni, ali kad se životi gledaju u nizu od njihova izvora do ušća i sa stanovišta najbitnijih događaja i uticaja, dolazi se do zaključka da je kuća Sulejmana Bećirevića donijela sreću svima koji su u njoj makar neko vrijeme boravili i živjeli. A boravili su i stvarali život mnogi.

Moj otac Sulejman Bećirević

 

Moj otac, Sulejman Bećirević rođen je 1884, a umro 1952. u 68. godini života. Bio je frizer, ili kako se ranije govorilo, brico. Imao je radnju na mjestu gdje je sada zgrada Opštinskog suda. Njegova britva obrijala je bezbroj brada i mašina ošišala bezbroj glava, a svoje znanje prenio je na više desetina mladih koji su kod njega izučavali brijački zanat. Jedan od posljednjih bio je Samardžić Sulejman, zvani Luca. Bio je ne samo vrstan brico već i  jedan od najboljih pjevača romansi i starogradskih pjesama. Tako smo ga rado slušali. A prvi sretnik kuće koju je sam gradio za sebe i svoju porodicu bio je moj otac Sulejman, koji je nakon više porodičnih tragedija, u dva rasturena braka u kojima su rađana djeca koja nisu preživjela, u svojoj novoj kući u trećem braku sa Adilom Hasančević dobio mene, sina Zijada. Niko nije bio srećniji od njega tog hladnog zimskog dana 18. Februara 1942.godine. 

 

Naše porodično gnijezdo 

 

Moja majka Adila je pri stpanju u brak sa mojim ocem Sulejmanom dovela sa sobom kćerku Naimu, koju je rodila 1926.godine u prvom braku sa Dizdar Huseinom. Brak sa Huseinom trajao je samo nekoliko mjeseci, jer je Husein otselio u Argentinu i nikad se nije vratio. Sestra Naja odrasla je s majkom u Delića mahali kod dida ef. hafiza Hasana Hasančevića i nane Hate. Kad su preselili u Puhalo, Naja je imala 14 godina. Moj otac Sulejman Bećirević bio joj je glavna podrška i oslonac sve do udaje. A udala se 1948.godine za sanjanina Rasima Nezirevića i s njim u decembru 1949. stekla kćerku Azizu, a 1953. i sina Sulejmana. I ona je iz prvog braka imala sina Rusmira, čiji je otac Karat Mujo poginuo 1945. u partizanima. Prilikom rađanja Sulejmana, Naja se razbolila, dobila teško obolenje kostiju, pa je suprug nju i djecu napustio i otišao u Zagreb, iz kojeg se nikad nije vratio. Primio ih je u našu kuću moj otac u jesen 1951.godine. Samo godinu kasnije umro je moj otac Sulejman, a nas šestoro je ostalo živjeti zajedno bez ikakvih sredstava za život. Punih 10 godina ja, sestra Naja, njena djeca i majka Adila živjeli smo u ograničenom prostoru na spratu kuće. Da bi preživjeli morali smo u jedinu sobu na spratu primati ledične osobe, a mi svi smo boravili i spavali u kuhinji. U prizemlju kuće, koje su nam već 50-tih oduzele dubičke vlasti, živjeli su stanari koje je smještao opštinski organ za stambene poslove. Kada su 1966.g. ti stanari konačno napustili prizemlje, a ja se oženio, sestra Naja je sa svojih troje djece preselila u neuslovno prizemlje. Tako su u kući Sulejmana Bećirevića svoj porodični dom našla i u njemu odrastala moja polusestra Naja i njena djeca : sinovi Rusmir i Sulejman i kćerka Aziza. Kažem polusestra, ali mi je ona bila više od sestre, a ja i njena djeca bili smo više od  braće i sestara. Velike teškoće koje smo preživjeli učinile su nas snažnim, izdržljivim, čestitim i poštenim. Iz te kuće je 1967. iselio Najin sin Rusmir, kada se oženio sa zeničankom Subhijom. Jedno vrijeme su živjeli u iznajmljenom stanu na Urijama, a kasnije je od svoje firme “Šipad” dobio stan u stambenoj zgradi nedaleko od zgrade Opštinskog suda, u kojem su rođeni njihovi sinovi Elmar i Zijad. Najina kćerka Aziza – Ziza je odrasla u didovoj kući. Zaposlila se u TI “Knežopoljka”, a nakon toga se udala u komšiluk za Sakiba Ćejvana, sina Rabije. Jedno vrijeme su živjeli zajedno sa Rabijom, dok nisu sami izgradili sebi lijepu katnicu u novom naselju Puhalo. U toj kući je rođen njihov sin Denijal. Sakib i Ziza nakon rata žive u Njemačkoj, u Hamelnu. Tamo je i njihov sin Denijal, oženjen s Nermom Jajčanin. Imaju petoro djece, kćerke Lejlu i Azru i sinove Amara, Aziza i Jusufa.

U vrijeme kada je srušena stara kuća, svoje imovinsko pravo na četvrtinu kuće, počeli su isticati nasljednici druge očeve žene Fatme Lelić, koja je prilikom udaje za mog oca imala iz prvog braka sinove Omera i Smaila i kćerku Ifetu, koju je sa sobom dovela i po rastavi povela, pa smo im prilikom rušenja kuće isplatiti četvrtinu procijenjene vrijednosti kuće. 

 

Uz sve mnuke i sav teret koji je hrabro i stojički podnosila moja majka, poseban teret i velika bol bila je bolest moje sestre Naje. Razvod braka, bolest i nestašica uništile su joj najvrednije životne godine. Bila je strastveni pušač. Žalosno je reći, ali je njena bolest bila u nekom periodu i olakšanje. Dok je bila u bolnici u Kraljevici i Biogradu, prvi put preko godinu a drugi put skoro dvije godine, bila su majki Adili jedna usta manje za hraniti. A kako je njoj bilo bolovati, samo je ona znala. Niti se mogla nadati da joj se nešto pošalje, jer i tamo mnogo čega treba, niti da joj se dođe u posjetu. Od rentgenskih filmova pravila je albume, a jedan takav je i meni poklonila. Prvu posjetu je primila od mene i komšije Ilijaza Horozovića u Kraljevici, za vrijeme našeg školskog ferija. Moglo je to biti u ljeto 1960.godine. Ali je i ta posjeta imala dramatičan epilog. Jer samo par sati po našem odlasku od nje, liftom su dovežena dva mladića,  koja su stradala u saobraćajnoj nesreći kod Bakra. Moja sestra Naja ih je vidjela iz kreveta na kom je ležala, i povjerovala da smo to ja i Ilijaz. Vidjela je naše nepomične glave i mislila je da smo mrtvi. Doživjela je nervni slom i od toga se dugo oporavljala.

 

A jedna usta manje bila su mojoj majci i za vrijeme dok sam ja pohađao Ekonomsku školu u Prijedoru, što mi je omogućio Prijedorski srez, od kojeg sam, nakon 20 odbijenica, dobio stipendiju. Bilo je to od septembra 1957. do maja 1961.godine.  Kući sam dolazio samo za vrijeme zimskog i ljetnog ferija. Ne bi ni to mogao da mi rah. Halis Delić i njegova žena Ćima nisu pri polasku uvijek davali pare za autobus. U to vrijeme u Prijedoru su privatno đake držali za 4.000, a moja stipendija je bila 3.000 dinara, ali su dobri ljudi kod kojih sam stanovao znali moju situaciju i držali me kod sebe za manji iznos. Bili su to Kulenović Fajik i njegova žena Šuhra. Tokom rata su Fajik i Šuhra umrli, a za njihovu djecu sina Mensura i kćerke Mensuru i Mirsadu nisam ništa saznao. Ostajem im dužan i zahvalan dok sam živ. Držali su me kao svog sina pune 4 školske godine. Osim stipendije im nisam mogao ništa više dati. Čak šta više i taj iznos je bio umanjivan za poštarinu, jer je ja nisam imao čime platiti. 

 

Rastanak s porodičnim domom 

 

             Novosagraćena kuća 

Ja, Zijad Bećirević, rodio sam se, odrastao i oženio se u očevoj kući sa Hateminom Hatipović i s njom stekao sina Armina. Iz očeve kuće smo ja , moja supruga i mati Adila iselili u svoju novoizgrađenu kuću na obali r. Une, u ulici koja se tad zvala Ul. 4. Jula, kućni broj 13. Sada je to Jasenovačka. Kuću smo gradili više godina. Nije tada bilo novaca da se sve odmah napravi. U njoj je 1972. rođeno naše drugo dijete, naša kćerka Enida. Naš novi komšiluk sačinjavale su porodice Envera i Mirsade Mujkanović, nane Rasime, Fadila Mašića, elektičara, Mehe Pekovića-Crnogorca, Miće i Dese Ćibić, Mile Nikoletića…Uz kuću smo zasadili mladi voćnjak, koji je brzo počeo rađati zdrave sočne plodove. Posebno je bila svima poželjna marelica. Tokom gradnje kuće s prednje strane, do puta, zasadili smo gust red smreča, koje su brzo rasle. Nakon desetak i više godina smreče su toliko izrasle da su počele nadvisivati krov naše kuće, što je komšinica Mirsada Mujkanović po nekoj narodnoj tradiciji ocijenila kao upozorenje vlasniku kuće da sasječe vrhove koji prerastaju, ili gazdu i njegove iz familije čeka selidba na neku drugu lokaciju ili na onaj drugi svijet. Vrhove nismo otsjekli, pa smo tokom agresije na BiH 3. Marta 1993. morali napustiti kuću. Tako se obistinila komšincina slutnja. Ali je i ona sa svojom familijom, kad joj je kuća raketirana, morala napustiti svoju kuću, još prije nas, i otseliti u Njemačku. Sa majkom Adilom, slijepom staricom, koja je tada bila u 91. godini starosti, prešli smo u Hrvatsku, grad Zagreb, gdje su nas čekala naša djeca. Na dan pred odlazak morali smo svu svoju imovinu darovati dubičkoj srpskoj opštini, a u noći pred odlazak posjetila su nas petorica vojnika vojske Rs i oduzeli nam svu ušteđevinu, koju je moja supruga punih 27 godina sačuvala za crne dane. A crnji nam nije mogao

doći, od tog 3.3.1993.g. Po dolasku u Zagreb svakih nekoliko minuta iz mojih očiju su lile suze. Nisam ih mogao zaustaviti. Tih dana su lile hladne kiše. I nebo je plakalo za nama. Nakon nepuna dva mjeseca boravka u Zagrebu, u kojem nije bilo mjesta za nas, uz pomoć njemačke humanitarne organizacije “Preživjeti zimu“, predvođene humanistom Martinom Fisherom, prešli smo u Njemačku, grad Paderborn, gdje smo ostali 5 godina. U Njemačkoj nam je uskraćeno pravo na dalji boravak, kad je u Bosni prestao rat, pa smo 8. jula 1988.g. otselili u SAD, grad Burlington, gdje i sada živimo. Majka Adila je umrla samo 2 mjeseca po dolasku u Ameriku u 96. godini života, a 2011.g. je preselila i moja supruga Hatemina, s kojom sam proveo 45 sretnih godina. Tako je naš  život nakon poniranja ponovo dobio svoj novi životni tok, u kojem se i rađa i umire, ali produžava. Otišli smo iz naše kuće kao da nikad u njoj nismo ni živjeli. Tužni i sjetni, ali se moralo dalje. Ključ od kuće je preuzeo Toljević Borislav, a 19.3.1993. u kuću se uselio Vanović Uroš iz Visokog i koristio je 10 godina kao svoju vlastitu bez naknade. Iselio je 16.1.2003.g. po odluci suda. Jedno vrijeme u kući je stanovala učiteljica Burazor Danica. Tako smo ja i moja familija morali napustiti i svoju drugu kuću, krenuti u svijet od nemila do nedraga. 

 

Moja sestra Naja

Obzirom da je moj otac Sulejman umro 1952.godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je pod svoj krov primio moju sestru Naju sa troje djece, sav teret života pao je na moju majku Adilu. Nije radila, nije dobila penziju nakon muževe smrti, nije imala nikakve druge imovine, osim bašte uz kuću. Sestra Naja se razbolila, dobila obolenje kostiju, koje su se krivile, što je izazivalo strašne bolove. Morala je nositi metalni mider na tijelu. Pune 2,5 godine ležala je u drvenom koritu, a više godina je provela na liječenju u bolnicama Biograd i Kraljevica. Jedina uzdanica mojoj majci bila je bašta, u kojoj je držala nekolike kokoši i uzgajala povrće. Kratko po tom baštu su nam oduzeli za izgradnju škole. Od tada nam je jedini mjesečni prihod bila kirija od stanara, kome smo morali izdati jedinu našu sobu koju smo imali. Mi svi, nas šestoro –  ja, moja majka, sestra Naja i njenih troje djece spavali smo u kuhinji na podu.

     Sestra Naja, njen sin Suljo i majka Adila na ruševinama stare kuće

 

Nakon rušenja stare kuće (1974), pa sve do svoje smrti, januara 1993.g, moja  sestra Naja živjela je u manjoj kući, koju smo joj izgradili u dvorištu iza stare očeve kuće. U toj manjoj kući oženio se mlađi Najin sin Sulejman sa sanjankom Sebihom. Iz nje su Suljo i Sebiha na mjestu stare kuće, malo pomjereno u dubinu, počeli graditi i izgradili finu kuću na sprat, sa lokalom u prizemlju, u kojem su kasnije otvorili mesnicu. Tako je kuća Sulejmana Bećirevića za sviju nas, ali i još neke druge, postala rasadnik. Bile su to godine, mjeseci i dani sreće za sviju nas. Ali sreća ne bi bila sreća, kad bi bila vječna. Kada su prvoobučeni dubički četnici 23.8.1989.g. ni kriva ni dužna ubili njenog sina Sulejmana, u 36. godini starosti, moja sestra Naja je dobila psorijazu, oboljela na srce, dobila anginu pektoris, godinama bolovala i umrla 23. januara 1993.godine, u 67. godini života.

 

Najin sin Sulejman

 

     Nezirević Sulejman i Aziza sa našim podmladkom

 

Najmađi Najin sin Sulejman rođen je 1953.godine, odrastao je u didovoj kući. Prvo zaposlenje dobio je u školi, izgrađenoj na zemljištu Ćejvana, Jahića, Bećirevića…Pošto je imao smisao za trgovinu, počeo se baviti kupo-prodajom jaja i kokošiju, a potom stoke, pa voća i povrća. Prvo je od male zarade kupovao jaja, preprodavao ih pa kupovao kokoške, a potom ih prodavao, i pokretao u novi ciklus. To mu je omogućilo da krene u krupnije poslove. Kupi kravu, dohrani je i proda. Onda je trgovao s konjima, prodavao ih italijanima. Imao je on i sance za zimu, fijaker za ljeto. I sve sam  iz svojih prsta, sa svojih leđa. Radio je maljivo. Ustajao u 3 ujutro a lijegao kasno u noć. Jedno kraće vrijeme radio je u Austriji. Od te zarade je kupio je lijep komad zemlje na Krivdića brdu, koju je sam obrađivao. Brzo je napredovao, pa je na mjestu stare kuće Sulejmana Bećirevića, svog dida, nakon rušenja stare kuće, izgradio visoku katnicu sa potkrovljem, u kojoj je otvorio mesnicu. Oženio se sa sanjankom Sebihom i s njom stekao troje djece, kćerke Rasemu i Ajlu i sina Naima. Kada je Sulejmanov biznis bio u procvatu, postao je trn u oku četnicima koji su tad počeli oživljavati. Smetalo im je što je bio musliman i petkom išao u džamiju. Dočekali su ga na trgu Puhalo kod Pauline gostione i ubili 23.8.1989.godine. Iza njega je ostalo troje male djece. Nakon rata Suljina žena je ponovno otvorila mesnicu, ali je morala odustati, jer su joj ponovo polupani izlozi.

 

Stanari u prizemlju Bećirevića kuće

 

U prizemlju kuće Sulejmana Bećirevića, koje su 50-tih uzurpirale opštinske vlasti kao višak stambenog prostora, više godina živjelo je nekoliko familija, koje su vremenom obezbjedile svoj vlastiti prostor i iselile. Prvi od njih bili su Ljubijanci. Muharem Ljubijanac, opštinski činovnik, jedno vrijeme je stanovao sa suprugom i sinovima Ferijadom i Ismetom – Inom. Iselili su kada su izgradili vlastitu kuću u ulici JNA, koju i sada zovemo Bećirevića mahala. Tamo su stekli kćerku. Mislim da se zvala Nevzeta. Ferijad Ljubijac, kojeg su zvali Fehko, jedan od prvih dubičkih pravnika, sada živi u Njemačkoj. Oženjen je sa Fifom i imaju sinove Amira i Advana. U svoju kuću u Bećirevića mahali dolaze samo preko ljeta. Mlađi Muharemov sin Ismet – Ina bio je direktor TI “Knežopoljka”. U braku sa Đurđom stekao je sina. Mislim da se zove Svendi. Živjeli su u stambenoj zgradi. Nakon rata Ina se nastanio u Hrvatskoj Dubici.

 

Poslije Ljubijanaca, u prizemlje kuće Sulejmana Bećirevića uselile su sanjanke, krojačica Zuhra i njena sestra Hašija Ćejvan, sa sinom Zaimom i kćerkama Lejlom i Berkom. Iselili su kada su zaradili nešto novca i time kupili kuću u ul. Petrinja, u kojoj su ostali do svoje smrti. Na bašti te kuće u Petrinji njihov sin Zaim, nastavnik, kada se oženio, napravio je sebi kuću u kojoj je ostao do kraja života. Lejla se udala u Bos. Gradišku, a Berka, koja je bila službenik Zajednice PIO, udala  se za nastavnika Ismeta Kočana. 

 

Nakon Ćejvana – Zuhre i Hašije u prizemlje su uselili  Delići – Suljo kojeg su zvali Gugan i Ajka sa kćerkom Safijom. Suljo je bio mesar, a mjesečna kirija koju je plaćao, imala je vrijednost 1kg govedine. Ajka je bila starija žena, ali načitana. Od nje smo svi nosili romane koji ji su izlazili u nastavcima, kada ih ona pročita, a koji su bili jako popularni. Neki od njih bili su “Nevino osuđena”, “Mata Groso – zeleni pakao”. Iz te kuće Sefija se udala za Mesuda Porića u dubičko naselje Binječka. U kući su sve do pred smrti ostali Suljo i Ajka. Mislim da su svoje zadnje dane proveli kod kćerke Sefije i zeta Mesuda. Kada je prostor oslobođen, negdje 1966. godine, bio je toliko ruševan, da nije bio za stanovanje. Pa ipak, sestra Naja je morala u njega useliti, da bi oslobodila prostor bratu Zijadu, koji se tad oženio.

 

Kiva Mustafa

 

Ali naša muka sa opštinskim organima nije okončana oduzimanjem prizemlja naše kuće. Nije im bilo to dovoljno pa su nam u jedinu sobu koju smo imali na spratu ( sprat se sastojao od kuhinje, sobe, predsoblja i stepeništa sa visećim WC) prisilno uselili Mustafu Kivu, njegovu ženu, sina Tumbasa i kćerku Mejru. Kiva mu je bio nadimak, jer je imao kriv vrat. Mislim da se prezivao Spahić. Ne pamtim koliko su dugo bili, ali smo mi djeca znatiželjno zavirivali u sobu kad nam se pružila prilika, jer je pod sobe bio pun bižuterije, koju je Kiva prodao na placu. Nas se to doimalo kao zlato i bilo za nas stalni izazov. Sa Kivom se moglo, ali je njegova žena stalno provocirala i izazivala svađu.

 

Soba na spratu za stanare i podstanare 

 

Da bi došla do bilo kakvih sredstava, s kojima bi makar kupili brašno, majka je morala izdavati stanarima jedinu sobu osim kuhinje, u kojoj smo bili svi mi. Nas šestoro. U to vrijeme u Dubici je bilo malo stambenih zgrada, pa su svi koji su dolazili sa sela da rade u gradu morali  tražiti stan u privatnim kućama, dok se ne snađu. Takve stanare smo zvali ledični. Nisu imali nikakve stvari, dolazili su samo s koferom ili torbom, pa su sobe za izdavanje morale biti namještene. I naša je imala krevet, natkaslić, zidno ogledalo i ormar. Skoro svi oni imali su kuću u nekom od dubičkih sela, u koju su odlazili obično nedeljom. Iz sela su donosili za sebe hranu. Odlazak u selo i povratak nije bio jednostavan, jer u to vrijeme nije bilo autobuskog saobraćaja, osim povremeno za određene pravce.

 

Naše komšije Idrizovići

 

Ne znam koliko su nas pogađale takve stambene prilike. Imali smo svoje , a morali trpjeti. Ipak, jedan događaj, različit od svih drugih, bio je proizvod  i naše volje. Naime, jednog dana, kada je neki od naših stanara našao bolji smještaj i napustio sobu, obratiše nam se naše prve komšije Idrizovići, da ih primimo na kraće vrijeme. Samo na dva tri mjeseca, dok ne poruše staru i izgrade novu kuću.. Nismo ih mogli odbiti. Živjeli su u trošnoj bosanskoj kući, koja samo što se nije srušila. U njoj su živjeli stari Husein, njegova žena Almasa i sin Sulejman, koji je radio u Tekstilnoj, a tada otišao na usavršavanje u Njemačku. Sulejman je zaradio nešto para u Njemačkoj, a nešto su i uštedili. Naravno, moja majka kao dobra komšinica, ih je primila. Teško je bilo slušati muke i plač starog Huseina, koji je patio od bolova dok je mokrio u lavor, ali smo vremenom navikli. Srušili su kuću, ali gradnja nije išla kao su mislili. Nakon par mjeseci Husein je umro, nek mu je rahmet duši. Ali, uz sve to, Sulejman se vratio iz Njemačke i oženio, doveo Minu iz Orahove, i kome i gdje nego u tu istu sobu, a Husejnovce se uz naš pristanak preselila u predsoblje, u kojem je smješten jedan krevet. I umjesto dva tri mjeseca Idrizovići su tu ostali skoro dvije godine. Ali se nikad nismo ni posvađali, a mislim ni naljutili jedni na druge. 

 

Veterinar Petrović Milan

 

Prvi stanar u sobi pored naše kuhinje, u kojoj je boravilo nas šestoto, bio je vet. tehničar Petrović Milan. Bio je izuzetno fin. Lijepo se nosio i ophodio. Imamo je puno razumijevanje za naše životne probleme. Ne sjećam se iz kojeg je bio sela. U selu je imao roditelje. Na selu je živjela i  njegova žena, koja je rijetko dolazila. Obzirom da je često radio na terenu, ponekad ga i nije bilo na stanu. Na selo je odlazio uglavnom vikendom. U Americi je imao ujaka od kojeg je ponekad dobivao paket, uglavnom sa odjećom. Od nas je iselio kad je riješio stambeno pitanje. Nekoliko puta sam ga posjetio u Veternarskoj ambulanti, u kojoj je ostao raditi.

 

Pero Gligić, sekretar dubičke Zem. zadruge

 

Drugi stanar u toj sobi, kojeg pamtim, bio je Pero Gligić. Radio je kao sekretar Zemljoradničke zadruge u Dubici, a njegova porodica, žena i djeca boravili su u selu Pucari. Pero je ponekad obično vikendom išao na selo. Imao je problem sa grlom, u koje mu je nakon operacije ugrađena cjevčica, pa se kroz staklena vrata koja su nas odvajala prilikom spavanja čuo piskutav ton, na koji smo brzo navikli. Bio je veoma pažljiv i često je kiriju plaćao unapred, kada je majci trebalo za kruh, a uvijek je trebalo. Kako je mogla hraniti i prehraniti nas šestoro usta bez igdje ičega, nikad neću shvatiti. Vjerovatno nećete ni vi, koji ovo čitate. Najteže je bilo zimi. U nedostatku drva, često smo od majčine rodbine donosili komuše od okomušanih kukuruza. Nismo ložili samo da se zagrijemo, jer od njih se i nije moglo zagrijati, već smo žar stavljali u mangalu kraj prozora, da se stakla otkrave, kako komšije ne bi znale da nermamo drva. A ko da nisu znale. Naša agonija je trajala punih 9 godina, sve dok ja nisam počeo raditi u ljeto 1961. i dobio prvu platu. A to prvu i sve naredne, dok se nisam oženio, davao sam majci i ona je s njima upravljala. Nakon pune decenije u našu kuću je ušla prva fasunga. Kad je Pero kupio zemlju i izgradio kuću negdje na Urijama, iselio je, ali smo sa njim i njegovom ženom ostali prijatelji. Nekoliko puta smo im bili u posjeti. Pero je bio politički veoma aktivan, pravi revolucionar, pa je svoje patriotske revolucionarne ideje svjesno ili ne prenosio i na mene. Bio je učesnik NOR-a.  Rado sam slušao njegove ratne ispovijesti. 

 

Učiteljica Olgica

 

Kada je Pero iselio, uselila je draga, mirna, pitoma učiteljica Olgica Pušibrk. Radila je kao učiteljica u Osnovnoj školi. Imala je brata Andriju, mog uzrasta, koji je obolio od leukemije i dolazio je biciklom iz sela, kada je išao u Zagreb na terapiju. To je za nas djecu iz mahale bio veliki događaj, jer smo svi uzimali njegov crveni bicikl “Rog” i na njemu se naučili voziti. Jadni Andrija, pokoj mu duši, nije dugo izdražao, a i Olgica je nakon toga nekud odselila.

 

Milorad

 

U sobu je nakon Olgice doselio neki Milorad. Ne znam kako se prezivao i šta je radio. Bio je visok i vitak. Zaboravio sam pomenuti da je majka svim stanarima prala posteljinu i lično rublje. Sa Miloradom je nastao problem, koji nismo imali ranije. Često puta se znao upišati u postelju, pa je dušek na kome je ležao bio sav zapišan. Vuna u njemu se ućafrija, jer je bilo teško osušiti, naročito u zimskim danima. Znalo se to dogoditi više puta uzastopno, pa je nemoguće bilo održati posteljinu urednom. Radi toga smo Miloradu morali otkazati. Otišao je i nismo nikad više čuli za njega. Mislim da je napustio Dubicu. Nikad ne znam da li mu se to događalo zato što je bio bolestan na mokračne organe ili zato što prepije. Đao mi ga je bilo, jer je bio dobričina.

 

Nastavnica Dragica Vukelja

 

Nakon Olgice, kod nas je doselila učliteljica Dragica Vukelja. Bila je prava partizanka. Njen boravak je za mene bio dragocjen, jer mi je dozvoljavala da čitam njene političke knjige, od kojih sam najradije čitao neku debelu, u kojoj su bili kongresni materijali SKJ. Mislim da me to i opredjelilo za omladinski pokret i kasnije uključilo u partijski rad. Dragicu je često posjećivao njen otac, koji je dolazio iz sela, ali skoro uvijek u pijanom stanju, zbog čega se ona stidjela. Nakon nekog vremena Dragica je dobila stan u Stambenoj zgradi u Delića mahali, iz kojeg se kasnije udala. Sa njom sam ostao u stalnoj prijateljskoj vezi. 

 

Moje pravo na sobu

 

Kada je Dragica iselila, ja sam konačno dobio pravo na svoju sobu, jer sam tada bio jedini hranilac familije. Dobio sam posao u opštini. Bilo je to avgusta 1961.godine. Počeo sam raditi na referatu za zdravstvo. Zamijenio sam pok. Milu Skrobića, koji je otišao u penziju. Kratko je to trajalo. Glavni posao mi je bio provđenje vakcinacije građana. I sad pamtim vakcine “Di te per”, “Ana di te”, “Ana te”. Milu sam poštivao i ostali smo u prijateljskom odnosu. S njim sam išao na zborove birača, više puta u njegovo selo Vlaškovci. On me zvao mali. Rado sam ga gledao kad puši lulu. Sa referata zdravstva sam prešao na opštinske fondove, a po odlasku divnog čovjeka Mlađe Bogunovića u “Žitopromet”, preuzeo sam Opštinski budžet, a po tom postao Šef odsjeka za budžet i finansije. Na tom poslu i kasnije kao funkcioner IO SO-e ostao 18 godina, nakon čega sam prešao u privredu. Kad je Dragica iselila digao sam na kredit spavaću sobu, a 1966.godine sem se oženio sa Hateminom Hatipović, u svojoj 24 godini života.

 

I danas se rado sjećam svakog našeg stanara, koji je ušao u našu kuću i u njoj se borio za bolji život. Većina njih ga je i ostvarila. Ledični su iz nje nastavljali započete ljubavi ili začinjali nove, stvarali svoju porodicu i izlazili kao porodični ljudi, a porodice su za vrijeme boravka u njoj obezbjeđivale svoj vlastiti dom i stvarali uslove za svoje bolje sretnije sutra. Iz jednog oporavljenog stanja ulazili u vlastito blagostanje.

 

Sretna kuća Bećirevića

 

Ako ste barem s malo pažnje čitali ovaj tekst mogli ste uočiti da su svi koji su kraće ili duže živjeli u kući mog oca Sulejmana Bećirevića, kasnije i mojoj, prije ili kasnije našli svoju sreću. Izgradili su sebi kuću ili stekli pravo na stan i unaprijedili svoj život i život svoje porodice. Zato s pravom kuću Sulejmana Bećirevića izgrađenu tridesetih godina prošlog vijeka, a porušenu 1974-te radi izgradnje škole, možemo nazvati sretnom  kućom. Svi koji su u njoj živjeli naučili su kako treba nadvladati teškoće i boriti se za bolji i sretniji život. I svi su u tome uspjeli. Zato je kuća Sulejmana Bećirevića bila sretna kuća! Bila je rasadnik!

 

Burlington, 20. Oktobra 2019                          Zijad Bećirević

 

Share Button