Tuesday , 25 February 2020
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Svila iz Janje
Svila iz Janje

Svila iz Janje

Piše : Jusuf Trbić

                                                (2. dio)           

 

 

Kako se pravila svila

Sad se mi vraćamo na našu temu o proizvodnji svile u Janji i čuvenom Putu svile. Taj se put završavao u BiH, u njenim primorskim dijelovima, gdje su venecijanski trgovci preuzimali robu s Istoka, ili dovozili svoju, za transport u suprotnom pravcu. Janja nije bilo jedino mjesto gdje je ručno pravljena svila, ali je očito da je bila važan proizvođački centar, čim je, u ono doba, bila predstavljena i na Svjetskoj izložbi.

O ovoj temi su pisali neki istoričari, poput Hamdije Kreševljakovića i Mahmuda Balića, ali o svili u Janji našao sam samo jedan podrobniji tekst, autor je poznati Alija A. Sadiković, sin Mula Alije. On navodi da su taj obrt, po svemu sudeći, donijeli muslimani koji su se doseljavali iz Mađarske i drugih dijelova Austro-Ugarske, i iz Osijeka, gdje je svilarstvo bilo jako razvijeno. To bi bio kraj XVII i početak XVIII vijeka. U Hercegovinu je ta proizvodnja prenijeta iz Italije, u vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića.

Alija Sadiković detaljno opisuje način na koji se pravila svila. Interesantno je da su se time  bavili samo muslimani, i to je bila ženska kućna radinost. Bio je to vrlo unosan posao, trajao je samo 40 do 45 dana u godini, a nije zahtijevao nikakva posebna ulaganja – sve što je trebalo, domaćin je lako mogao napraviti sam. Bila je potrebna zasebna prostorija, koja se mogla provjetravati i, po potrebi, zagrijati, a u njoj su stajale jednostavne drvene nogare i na njima pletene ljese, od šiblja, poput onih za sušenje šljiva, ili drvene police. Trebalo je dosta dudovog lišća, pa je u Janji bilo mnogo dudova, od čijih je plodova kasnije pravljen vrlo dobar pekmez. Svilene bube su morale biti u hladu, a proces njihovog uzgoja, “branje” čahura, končanje i prerada sirove svile poznati su i svuda teku na isti način. Od svilenog konca su se tkala razna platna, najčešće u kombinaciji s pamukom, tako što su se svilene trake dodavale pamučnom platnu. “ Ovakvo platno, u kombinaciji sa svilom, zvalo se ipek, piše Sadiković. “ Košulja od ipeka zvala se košulja ipeklija, odnosno gaće ipeklije, ipekli peškir, ipekli čaršaf itd. Od beza ipeka tkale su se muške, ženske i dječije košulje (duge i kratke). Duge košulje žene su nosile ispod anterije, a kratke ljeti umjesto koporana.”

Druga vrsta je bilo čisto svileno platno, bez dodatka pamuka. U Janji se takvo platno zvalo herir, i bilo je izuzetno skupo, jer se proizvodilo od najčistijeg svilenog konca, koji se zvao šehrija. Za šivenje je bio potreban poseban konac, bez gutica.  Herir platno, otkano od šehrije, mogli su kupiti samo oni najimućniji, najčešće kao djevojačko ruho za udaju, koje je bilo izuzetno cijenjeno. I za tkanje ove vrste platna, kao i za šivenje odjeće, bila je potrebna visoka stručnost.

“ Od herira su pravljeni i skupocijeni peškiri, čaršafi po dušeku, marame, ženski koporani ( bluze) i dimije”, piše Sadiković. “Djevojka ili mlada nevjesta, obučena potpuno u herir, bila je naljepše i najluksuznije obučena, i to u veoma rijetkim prilikama, jer je uz to dolazio skupocijeni srmali jelek, libada i čohana anterija – sve obrađeno srmom i zlatom, a onda i najskupocjeniji nakit na vratu, ušima i rukama.”

Sadiković navodi i ovo : “ Moja je majka, kao djevojčica, vidjela u Janji samo jedanput, i to na svadbi Osmanage Hadžiimamovića ( 12.12. 1890 – 25.09.1950.) dvije djevojke, kćeri janjanskih bogataša, u haljinama od herira. Bile su to : Hanumka Hurembegović (1888-1925.), kćerka janjanskog spahije Hadži Mustajbega Hurembegovića, zvanog Hadžibeg Huro, koja se kasnije udala za Alibega Ajanovića u Bijeljinu, i Zarfa Musemić, kći veleposjednika Salihage iz Janje, rođena 1892. a umrla oko 1927. godine u Zvorniku, gdje je bila udata za Mustafu Kurića, sina Mujagina. Obadvije su imale dimije i koporane  (bluze) od harira, a kolane od kadife, obrađene srmom i zlatom, i bile su najatraktivnije i najluksuznije obučene na toj bogataškoj svadbi.”

Domaćinstva koja su se bavila proizvodnjom svile bila su uglavnom siromašnija, a svilu su prodavali trgovcima, i to je bio dobar izvor dopunske zarade. Alija Sadiković navodi imena žena koje su se time bavile, po sjećanju njegove majke. To su, pored ostalih, bile i : Hata Hrustanović (Hukić), žena Seferova ( 1865-1930.), Paša Hanušić (Pirić), udovica Mehe ( 1867-1915.), Hatidža Junuzović, žena Seferova (1855-1913.) i njene kćeri Ajša (rođena 1878.) i Nura ( rođena 1885.), Hajra Bukvić ( Hadži Osmanovica) rođena Goletić ( 1890.), Fatima Mehmedović, rođena Paravlić (1880.), kao i porodica Muje Burića (rođen 1883, a umro oko 1970.), koja je spadala u veće proizvođače. Svi su oni i proizvodili i tkali i običnu svilu i šehriju. Sadiković navodi da je proizvodnja svile u Janji bila tako intenzivna, da se time nekoliko godina bavila čak i Narodna osnovna škola u Janji, u vremenu od 1928. do 1933. godine.

Naravno, ručna proizvodnja svile polako je nestajala pod pritiskom industrije. U Janji je čak i poslije Drugog svjetskog rata Zemljoradnička zadruga pokušala ponovo organizovati proizvodnju, ali je to kratko trajalo. Poplava jeftinije industrijske robe i vještačke svile gurnula je pravu, čistu, otmenu svilu u zaborav, i još samo slova ispisana na papiru svjedoče o nekadašnjem sjaju kojeg više nema.

 

 

 

 

 

 

Share Button