Tuesday , 31 March 2020
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Albert i margarita
Albert i margarita

Albert i margarita

Malo švrače

 

Jednoga dana, po povratku iz škole, primjetim na trotoaru pored svoje kuće malo crno švrače kako se koprca u pokušaju da se podigne i uzleti, ali napravi samo nekoliko koraka i padne. Potrčao sam za njim i pokušavao da ga uhvatim, ali mi je svaki put izmicao. Nakon nekoliko pokušaja uspio sam ga uhvatiti. Široko je otvarao kljun i graktao. Držao sam ga čvrsto i tek tad primjetio da mu je slomljeno jedno krilo, radi čega nije mogao uzletjeti. Osjetio sam u sebi sažanjenje i odlučio da mu pomognem. Unio sam ga u kuću, našao neku mast, namazao krilo, izmrvio pred njega malo kruha, našao neki poklopac od konzerve i u njega nasuo vode. Nije htio ni jesti ni piti, samo je unezvjereno mlatio krilima, otvarao kljun i klimao glavom. Uzalud sam mu u kljun sipao vodu, da ga privolim da pije. Shvatio sam da je uplašen. Držao sam ga, nadajući se da će ga hrana primamiti i da će početi da je kljuca, ali nije. Samo je usplahireno klimao glavom i pokušavao da mi se izmigolji iz ruku. U tom trenutku se pojavila moja majka. Bila je začuđena, i govorila “ Od kud ti to švrače?”  Shvatila je moje namjere i razlog neuspjeha mojih nastojanja, pa mi predložila da ga stavim papirnu kutiju, jer nismo imali kaveza. Našao sam je, prorezao rupice da švraće može disati i stavio ga u kutiju, u koju sam prethodno ostavio kruh i vodu. Čim sam ga stavio voda se prolila po kutiji. Ostavio sam ga da se smiri i povremeno provirivao da vidim šta radi. Pokušavao je da izađe iz kutije, ali mu nije u spijevalo. Pomjerio sam kutiju na prikladnije mjesto i ostavio ga. Uskoro se smrklo. Prije odlaska u krevet išao sam vidjeti moje švrače. Kao da se i ono malo smirilo, samo se povremeno čulo klepetanje zdravog krila od stijenke kutije. Od uzbuđenja dugo nisam mogao zaspati. Činilo me sretnim što imam svoju pticu, kojoj će rana uz moju pomoć zarasti. Sutradan, čim sam ustao, požurio sam vidjeti moje švrače. Učinilo mi se da se malo odomaćilo u svojoj novoj kući. Nisam bio siguran da li je nešto jelo. Ponovno sam u priklaniju posudu nasuo vode i stavio u ugao kutije. Razmišljao sam da mu napravim kavez. Imali smo staru kištru, u kojoj smo nosili drva, pa sam došao na ideju od nje napravim kavez. Bilo je to dobro rješenje. Švrače se osjećalo sigurnije i komotnije. Imalo je dovoljno zraka kroz šipile od kištre. Tog dana u školi sam samo mislio šta radi moje švrače i nestrpljivo čekao završetak nastave. Sa oduševljenjem sam drugovima u školi ispričao kakva mi se sreća dogodila. Nadao sam se da će mu krilo zarasti i da ću ga moći prepitomiti. Čim sam došao kući, majka me dočekala na vratima. Zavirio sam u kištru vjerujući da će mi se švrače obradovati. Ali, moje švraće je nepomično ležalo. Pažljivo sam ga dodirnuo. Shvatio sam da je mrtvo. Moje malo švrače je krepalo. Majka me je sažaljivo gledala. Tada sam prvi put u životu shvatio šta je smrt i vidio je svojim očima. Uzeo sam ga u ruku. U bašti, pored šljive iskopao sam rupu i obavio dženazu. Narednih dana obilazio sam to mjesto, kao što ću godinama kasnije, kad odrastem, obilaziti mezare mojih najdražih. Moje malo švrače nisam nikad zaboravio. Njegova smrt me ponukala da neko vrijeme kasnije nabavim sebi par golubova. Majka se malo bunila, ali je pristala. U pravom  drvenom kavezu počeli su da radosno guču moji lijepi šareni gaćani, koje sam nazvao Albert i Margareta, po imenima popularnih likova iz romana koji je tada izlazio u nastavcima svakog petka. 

 

ALBERT I MARGARITA 

 

Golubovi

 

Golubovi su svuda oko nas. Svakodnevno ih vidimo na krovovima naših kuća, dok slijeću u bašte i dvorišta ili se gnijezde pod strehama kuća i pojata. Danas ih je sve manje u urbanim gradskim sredinama, jer nemaju kao ranije povoljne uslove da prave gnijezda i da se gnijezde. O njima nismo mnogo znali, a nije nas ni interesovalo. Bili su nam dragi i s njima nam je dan bio radosniji. Za nas djecu je bio izazov da ih hvatamo i da ih imamo pripitomljene u svom kavezu. Dok smo bili djeca, gađali smo ih praćkama, a kasnije su ih neki obijesni dječaci ubijali  vazdušnim puškama tićarkama, što mi je bilo ružno gledati. 

 

Golubovi su prve prepitomljene ptice u Egiptu, prije 10.000 godina, gdje su bile cijenjene kao svete ptice i glasnici Bogova. Prvi su ih počeli uzgajati Grci i Rimljani, pa su tada nastale i različite golubije pasmine, koje su smjeli uzgajati samo plemići, a ostali građani su smjeli držati samo obične poludivlje golubove. 

 

Golubovi oko nas su polu-dilji, a vode porijeklo od divljeg goluba pećinara. Idealno mjesto gdje mogu da se gnijezde i hrane našli su u gradskim i prigradskim naseljima. Mogu da lete 124 km na sat i pređu preko 1000 km dnevno. Veoma su inteligentni, mogu prepoznati ljudska lica, pa čak i naučiti alfabet. Najpozantiji su kao pismonoše i u tu svrhu su korišteni tokom oba svjetska rata. Pretpostavlja se da se orijentišu prema suncu i da osjećaju zemljino magnetno polje. Hrane se sjemenkama biljaka. I ljudi ih često hrane. To predstavlja atrakciju u mnogim gradovima BiH, ali je posebna na sarajevskoj Bašćaršiji, gdje preko cijelog dana slijeću cijela jata, pa znaju prekriti cijeli centralni plato Bašćaršije. Sarajlije i turisti uživaju u njihovoj lepršavoj seansi i bacaju im žitarice koje kupe ili ostatke hrane koju jednu u okolnim ašćincima i ćevapčinicama. Za razliku od Sarajeva, hranjenje golubova je zabranjeno u Veneciji i Beču, kojih i tamo ima.

 

Procjenjuje se da u svijetu ima oko 260 miliona gradskih golubova. U posljedne vrijeme ih masovno ubijaju, jer se vjeruje da su prenosioci zaraza. Gnijezde se u grmlju i na drveću, a gnijezda izrađuju od klipica koje nađu. Gradski golubovi nose jaja cijele godine i na njima mužjak i ženka leže 19 dana. 

Golubovi su bili ukras naših gradova

 

Sve ovo nisam znao dok sam bio bio u dječačkom uzrastu i imao veliku želju da, kao mnogi moji mještani, imam svoje golubove. Bilo ih je u svim gradovima Bosne i Hercegovine. Bili su ukras naših gradova. A u mom gradu Bosanskoj Dubici i u mojoj mahali, tih godina bilo ih je u svakoj kući. Nekima su bili čak i napast. Bili su to polu divlji, pretežno sivog perja. Slijetali su u naše bašte i dvorišta da traže crviće i mrvice hrane. Tretirali smo ih kao divlje, jer su slobodno živjeli, za razliku od onih koje su neki imali u štalama i kućnim kavezima. 

 

Danas se razlikuju dvije osnovne grupe golubova, ukrasni, u koje spadaju letači, pismonoše, prevrtači, krunaši, gušani, gaćani, lepezaneri… i sportski. Pretežno su bijeli ili šareni. Kod nas je najčešći polu divlji golub pećinar, kojeg ima 15 vrsta. Rasprostranjen je širom svijeta. Perje mu je metalnog odsjaja, pretrežno lugave ili crne boje, a kod nekih sa upadljivim šarama na glavi, vratu, krilima. Ne znam da li je ikom ko ih je imao uspijevalo da ih prepitomi. Meni nije. Pitome golubove se moglo slobodno pustiti iz kaveza. Prelijetali su s kuće na kuću, slijetali na cestu, pridružvali se skupinama drugih golubova i vrabaca. Kada se preko dana izletaju po naselju, predveče se sami  vraćaju u svoj kavez.  

 

Želja svakog djeteta bila je imati golubove

 

Želja svakog djeteta bila je imati golubove. Ali ih nije bilo gdje kupiti, a uhvatiti divljeg goluba i pripitomiti ga, bilo je pravo umijeće. Mi djeca hvatali smo ih zamkom. Zamku smo pravili od kanapa ili najlon konca (laksa). Vežemo je na duži štap, bacimo  šaku dvije kuruza da golubove primamimo i skriveni uz kućni zid ili iza ograde čekamo da golubovi slete i da neki od njih stane u okvir omče i počne kljucati žito. Kada se golub nađe u omči, naglo povučemo šap i budemo sretni ako ga uhvatimo ili razočarani kada nam golub izmakne. Obično je uz spretnost bilo potrebno više pokušaja da se golub uhvati. Uglavnom su svi bili sivi ili crni, a samo je poneki imamo na sebi šare. 

 

Prava privilegija za nas djecu, ali i starije od nas, bilo je imati kod sebe pitome bijele ili šarene golubove. Najčešće su to bili lijepi šarani gaćani. Posebno su bili cijenjeni krunaši i lepezaneri, a najcijenjeniji prevrtači. Kad ga vlasnik pusti, on se vine u nebo, uzleti, pa se naglo stopošta prema zemlji u smrtnom skoku, koje smo zvali “salto mortale”. Svako je želio sebi spariti i imati jedan ili više golubijih parova. Oni koju su uzgajali golubove, neke su prodavali ili ih trampili sa drugima

 

Albert i Margarita

 

Kao i druga djeca, imao sam žarku želju da imam par bijelih ili šarenih golubova. Svaki mjesec, svaki dan želja je bila veća, naročito od onih dana kada mi je krepalo švrače, koje sam našao polomljenog krila. Kad god mi se pružila prilika da  vidim nečije golubove, išao sam. Za mene je zaista bio doživljaj vidjeti ih kako u šupi prelijeću iz kaveza u kavez, lepršaju šarenim krilima iznad naših glava, sljeću na glavu i s dlana nam kljucaju ponuđena zrna kukuruza. Jednoga dana i moja se želja ostvarila. Jedan od komšija mi je poklonio šarenog goluba. To mi je bio jedan od nadražih poklona koje sam u djetinjstvu dobio. Naparavio sam mu kavez, smjestio ga. Satima sam sjedio pored kaveza gledajući ga kako se kreće kroz kavez i kljuca zrna kukuruza koje sam mu stavio. Želio sam da ga čujem kako guče, ali se to nije dogodilo. Rekli su mi da je tužan jer je sam. Pretpostavio sam da je mužjak, pa sam krenuo u potragu da mu nađem ženku, da ga sparim. Kada mi je to uspjelo, počela je naša idila. Niko nije bio sretniji od mene. Mojim golubovima nije trebalo dugo vremena da se upoznaju i približe jedno drugom. U prvo vrijeme mislio sam da se tuku, ali sam se brzo uvjerio da su se zbližili i da počinju da se vole. Trebalo je da im dam ime. Tih dana bio sam opsjednut čitanjem romana koji su izlazili u nastavcima, a kupovala ih je u novinskom kiosku svakog petka jedna moja starija susjeda. Čim ona pročita nastavak od te nedelje, davala ga je drugim komšijama. Nakon par dana roman je dolazio i do mene. Glavni likovi romana bili su princ Albert i kneginja Margarita. Nisam se dvoumio ni minute. Ovi likovi iz romana bili su mi toliko dragi, da sam svom golubu koji je bio krupniji, pa sam pretpostavljao da je mužjak, dao ime Albert, a sitnijem, za kojeg sam mislio da je ženka, dao ime Margarita. Živjeli su sretno Albert i Margarita. Počeli su da radosno lepršaju kroz kavez, guču, ljube se. Nakon nekog vremena odlučio sam da ih malo pustim iz kaveza, vjerujući da su se pripitomili. Stajali su dugo na krovu naše kuće, prelijetali na krovove  susjednih kuća i opet se vraćali. Cijelo to popodne strepio sam od straha da se neće htjeti vratiti. Bacao sam im zrna kukuruza u dvorište, nedaleko od kaveza, a oni su slijetali i u društvu divljih golubova iz komšiluka kljucali zrna i vraćali se na kućni krov. Kako se primicala noć moj strah je bio sve veći. Na moju sreću, u rani sumrak, vratili su se i ušli u kavez. Moja sreća je bila potpuna. Od tada sam ih puštao svakoga dana, a oni se predveče vraćali. Moji golubovi su bili sretni. Uživao sam gledati ih kako se udvaraju jedno drugom, kako glasno guču, kljucaju jedno drugo po vratu i ljube se. Sa njma sam dijelio njihovu sreću. Očekivao sam da će uskoro snijeti jaja i početi da ležu mlade. Nažalost, to se nije dogodilo. Jednoga dana, izlazeći iz kuće, vidio sam kako moj Albert i Margareta, kao više puta do tada, slijeću na cestu ispred moje kuće i zajedno sa više drugih golubova i vrabaca kljucaju žito koje se na cestu prosulo iz nekog vozila. Upravo u tom momentu cestom je velikom brzinom našao tereni kamion sa prikolicom. Golubovi su zalepršali krilima i razbježali se. Kada je kamion otišao u oblaku prašine koja se podigla vidio sam kako leprša golubije perje, a jedan se golub trza u samrtničkom ropcu i samo sve slabijim pokretima krila daje posljednje znake života. Dotrčao sam do njega podigao ga i u njemu prepoznao mog Alberta. Ne znam da li sam do tada ikad osjetio takvu bol. Srce mi je zalupalo, hoće da pukne. Oh, kakav me očajnički bijes obuzeo prema vozaču kamiona, koji je tako bezosjećajno i nemilosrdno uletio u malo ptičije jato, koje je samo željelo da popravi još jedan ljudski nemar, s ceste pokupi prosuto žito i utoli glad. Čak i onda kada mi je, prije nepunu godinu uginulo malo švraće, nisam bio tako ojađen. A prvo pitanje je bilo šta će sada Margarita? Kako će živjeti bez svog dragog? Tog dana i nekoliko narednih u mojoj kući je bila opšta žalost. Svi smo bili teško povrijeđeni i tužil. Toliko smo zavoljeli našeg Alberta i Margaritu, da su postali nedijeljivi, čak povlašteni, dio našeg domaćinstva. Ljubili smo ih u kljun i tepali im kako maloj djeci. 

 

Tog dana bio je tužan i naš komšiluk. Znali su da imamo golubove i sami, kao mi, uživali gledati ih u letu  iznad naših glava, naših dvorišta, na krovovima naših kuća. Ali najtužnija je bila Margarita. Njena bol je bila neutješna. Samovala je i tugovala u kavezu, na kojem su vratanca uvijek bila otvorena, ali nije izlazila. Iz kaveza se nije više čuo radosno gugutanje, nije se čuo golubiji pjev, nisu više lepršala krila iznad naših glava. Pokušao sam da joj nađem zamjenu za njenog Alberta, ali nije išlo. Već drugi dan novi mužjak je nepovratno odletio, a Margarita opet ostala sama. Ali moj pokušaj da joj pomognem da nadomjesti izgubljenu ljubav, uz pomoć uzgajivača golubova iz susjedstva, doveo me do neshvatljivog saznanja. Naime, tek tada sam saznao da sam sve do tada bio u potpunoj zabludi. Sve do tada sam mislio da je moj krupniji golub bio mužjak, a sitniji ženka. Da nije bilo nesreće nikad na bi saznao da su s nama  živjeli Albert i Margarita sa zamjenjenim identitetom. 

 

Tek neko vrijeme kasnije Margarita je izašla na krov. Bio sam neizmjerno srećan, vjerujući da je savladala svoju duboku bol. Dugo je stajala na krovu naše kuće, kratko odletjela preko ceste na krov naše prve komšinice tete Džefince i vratila se. Gledao sam je sa strepnjom i zebnjom. Kada se vratila u kavez, u meni je nekako laknulo. Povjerovao sam da se moja Margarita konačno vratila u život. Izlazila je i vraćala se nekoliko narednih dana. Jednoga dana, nije se više vratila. Njen kavez je ostao prazan. Tugovao sam danima. Nikad neću saznati da li je otišla  tražiti svoju vjernu ljubav, svog princa Alberta, ili utjehu u novoj ljubavi. 

 

Rastanak sa Albertom i Margaritom nikad nisam prebolio. Možda ćete čitajući ovo povjerovati da sam sišao s uma. Ali je bolna istina, da su moj obraz i sada oblile suze. Moja tuga živjela je u meni svih ovih godina. Čekala je preko pola stoljeća da je makar ublažim s ovom pričom o princu Albertu i princezi Margariti, koju sada dijelim s vama.  Više nikad nisam ni pomislio nabaviti i držati golubove. Alberta i Margaritu nikad nisam prebolio. Uvjerljiv dokaz su ove suze, koje nezaustavljivo liju, a ja ih i ne pokušavam brisati. 

 

Burlington, 22.2.2020                                            Zijad Bećirević

 

Share Button