Thursday , 4 June 2020
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »    April u Bijeljini
   April u Bijeljini

   April u Bijeljini

Piše : Jusuf Trbić

U doba korone cijeli svijet se zadeverao borbom protiv zaraze, do te mjere, da je sve drugo stavljeno na stranu. Ali, virus ne ubija sjećanja, pogotovo  kod onih koji su najteže pogođeni. April 1992. godine donio je neuporedivo više zla nego korona virus danas, a u toku četiri duge godine nakon toga, zaraza virusom nacionalizma na ovom dijelu Balkana prouzrokovala je neuporedivo više patnji. Pogledajmo samo brojke : dok je trajala ta strašna pandemija poznata kao rat protiv Bosne, iz Bijeljine je protjerano, opljačkano i unesrećeno 35 hiljada ljudi, stotine su pobijene, hiljade prošle kroz logore i prisilni rad. Pa, kako to zaboraviti?

Prisjetimo se.

Bijeljina je bila generalna proba agresije na Bosnu, krvavi teatar čiji su režiseri komandovali iz Beograda, a domaći rodoljubi su bili oduševljeni izvođači radova. Do 1. aprila 1992. godine izvršena je detaljna priprema. U Bijeljini je još u septembru prethodne, 1991. godine, formirana Srpska autonomna oblast, kao “sastavni dio SR Jugoslavije” to jest Srbije, uslijedio je zatim “referendum srpskog naroda, jedinstven u novijoj istoriji Evrope, pa proglašenje Republike Srpske na teritorijama na kojima Srbi, uglavnom, nisu bili u većini, uskoro nakon toga proglašen je i Ustav te paradržavne tvorevine i sve je bilo završeno do 1. marta i državnog, legalnog i od svijeta prihvaćenog referenduma o nezavisnosti BiH. Očekivao se prijem BiH u Organizaciju ujedinjenih nacija, i zato je odabran 1. april, kao početak agresije na BiH, da bi se zločinima udario pečat na secesiju. U Bijeljinu je stigla specijalna jedinica Državne bejzbjednosti Srbije, na čelu sa kriminalcem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji se već “proslavio” u Hrvatskoj. Krvavi teatar u Bijeljini pripreman je mjesecima prije toga, što je, u mom prisustvu, potvrdio i komandant tadašnjeg Kriznog štaba SDS-a Ljubiša Savić Mauzer u telefonskom razgovoru s Biljanom Plavšić. Mauzer je mislio da ja neću preživjeti tu noć, pa neću moći da pričam o tome. Ali, svaki Bijeljinac je znao da su Bošnjaci masovno istjerani s posla, da su mobilisani i rezervni sastav JNA i policije, i Teritorijalna odbrana i krizni štabovi po selima, da su brojne jedinice JNA stigle iz Hrvatske i Slovenije na ovaj teren, i da je sve odavno bilo spremno za veliki zločin. Sve je bilo u službi stvaranja Velike Srbije, ili, kako je to govorio Slobodan Milošević, u cilju “objedinjavanja srpskih etničkih prostora”, to jest svih teritorija na kojima žive Srbi ili su potrebne za funkcionisanje buduće srpske države, što je bilo jasno napisano i u čuvenom planu četnika Draže Mihajlovića “Homogena Srbija”. Mnoge je, sve do tada, zbunjivala činjenica da su Srbi manjina na nekim od ključnih područja te planirane  velike države, na primjer u Posavini, a da bi u Velikoj Srbiji, kako je zamišljena, živjelo jedva preko 50 posto Srba, pa su mislili da je stvaranje Republike Srpske ipak samo politički potez. Masovni zločin u Bijeljini pokazao je koliko su se prevarili. Jer, etničko čišćenje, podstaknuto ubijanjem, zlostavljanjem, logorima, progonima, planskim silovanjima, prisilnim radom, rušenjem bogomolja, brisanjem istorije  i mučenjima svih vrsta, bilo je jedina racionalna opcija, jedini način da se takva država stvori. Pečat na taj plan bila je odluka Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci od 12. maja te 1992. godine, Odluka o šest strateških ciljeva. Prvi i najvažniji od tih ciljeva bio je : razdvajanje naroda. Kako razdvojiti narode u BiH, kad je u svakoj od preko stotinu opština živjelo miješano stanovništvo? A na toj istoj sjednici donijeta je i tajna odluka da na prostoru RS-a može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva. Niko od poslanika nije pitao kako je to moguće učiniti. Svi su već znali kako. Bijeljina je pokazala kako.

Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformmama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani “oslobodioci” grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista  (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.

Mnogo puta postavio sam pitanje onima koji se hvale zločinima : ako ste tada odbranili grad od nekih nevidljivih neprijatelja, zašto se nastavili da ga branite, na isti način, još četiri godine, ubijajući, progoneći, pljačkajući, tjerajući u logor i na Majevicu? Pitao sam : da li ste grad branili zločinima nad djecom Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ili  mrtvim tijelima brata i sestre Kemala i Kemale Isić od dvije i četiri godine? Da li ste to činili tjerajući preplašene ljude na prisilni rad, silujući i otimajući tuđe? Da li ste to činili rušeći sve džamije, sve do jedne, i uklanjajući svaki njihov trag, čak i u katastarskim knjigama? Sljedbenici zločina nikad se nisu ni osvrnuli na takva pitanja. Nastavili su da gaze po našim životima, po našim sjećanjima, po našem bolu, po našim suzama. Ali, ako oni uporno iznose laži ili neće ni da govore o tome, mi ne smijemo prestati, nikad, jer to je jedini način da laž ne pobijedi, jedini način da sačuvamo dostojanstveno sjećanje na naše žrtve. Drugog nema.

 

Share Button