Thursday , 4 June 2020
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,  IV dio  
Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,  IV dio   

Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,  IV dio  

Senadin Lavić

 

Obrazovanje, društvo znanja i krizno stanje

 

Glupost je virulentna, a znanje se teško prenosi!

 

Dominacija mnijenja nad masama. Bilo bi opasno po jednu zajednicu ljudi kada bi se žurnalistička slika svijeta i sladunjava publicistika prihvatale za “znanstvena objašnjenja” ili adekvatan supstitut sličnim znanstvenim izricanjima i kao takve smatrale nastojanjem  ljudskog uma da se približi “istini” o nekoj pojavi ili procesu. U takvom pothvatu žurnalizam bi postao mjera “znanstvene istine”, a kriterije razlikovanja znanstvenog od neznanstvenog govorenja i pisanja bili bi pogaženi i izgubljeni, te bi često podmetanje i fikcija imali moć nad fakcijom i životnom zbiljom. Dominirajući žurnalizam najbolje služi privatiziranoj političkoj moći u društvima bez vladavine prava i slobode govora o svim temama koje se tiču ljudi u zajednici. On je kanalisao svaki mogući govor i kontrolira ga. Stoga je moguće da mediji služe u opanjkavanju ljudi, podmetanju laži, obmanjivanju javnosti, demoniziranju neistomišljenika, da kao “sijači smrti” kose sve neidentično u društvenom polju i odstranjuju ga “uredničkim” zahvatima. Onda se medijski kerberi pitaju, kao duboko zabrinuti, zašto šute intelektualci?

 

Žurnalistički odstrel ljudi koji ne govore u skladu s političkim ili ideološkim diktumom doprinosi najodvratnijem prljanju javne sfere komunikativnog djelovanja ljudi. Na taj način žurnalizam trajno sebe isključuje iz moralne odanosti prema istinitom govoru i poštovanju javnosti. Tragedija vremena ogleda se u činjenici da najgluplji može ponižavati najpametnijeg, da u stvarima uma pokušava odlučivati masa (stado bez identiteta kojim manipuliraju sveštenici) koja je tek nedavno isplivala na pozornicu povijesti sa svojim voluntarističkim iracionalnostima. Javna upotreba uma mora biti slobodna, jer  „sa svih strana čujem poziv: ne razmišljajte! Oficir veli: ne razmišljajte, već egzercirajte! Poreznik: ne razmišljajte, nego plaćajte! Sveštenik kaže: ne razmišljajte, nego vjerujte!“ (Imanuel Kant). Sapere aude (Horacije, “Usudi se da znaš”) – imaj hrabrosti koristiti vlastiti razum!

 

Rezultat žurnalističkog cinizma i skrivene moći jeste, naprimjer, činjenica da više niko ne pita gdje je to “oružje za masovno ubijanje” kojim je otvoreno uništavanje Iraka i totalitarnog režima  Sadama Huseina. Taj “problem s oružjem”, ustvari, bio je povod da se krene u akciju i otpočinjanje rata koji su mediji i političari predstavljali kao opravdan čin.

Tako život modernog čovjeka teče iz neodgovornosti u neodgovornost. Neodgovorne su sve one zdravorazumske tlapnje mase o porijeklu, identitetu, imenu, vjeri, jeziku, tlu, etnogenezi, zdravlju i sličnim fenomenima što su priređene kroz sisteme obrazovanja u posljednjih dvije stotine godina. Nestvarno je da se podudaraju kulturno-povijesni identiteti i biološki sadržaji. Neprihvatljive su sve one tvrdnje koje pokušavaju etnicitet (etničko određenje grupe) odvojiti od povijesne slučajnosti i svesti ga na biološko određenje, nužnost kontinuiteta, povijesnu nepromjenjivost, čisto trajanje. Nužno je podsjećati da je etnicitet socijalna, društveno-povijesna konstrukcija, a ne biološka kategorija. Etnicitet nije krv, nego konstrukt povijesnog procesa! Isto kao i nacija. Nacizam i etnicizam ciljano obmanjuju po pitanju posjedovanja “čistih” krvnih zrnaca. Ne postoji bošnjačka, srpska i hrvatska krv! Identitet je, dakle, nešto sasvim drugo. Taj corona-virus ne raspoznaje naše “monumentalne” identitete – pa, on sve poništava!

 

Distopijsko obrazovanje u neoliberalnom društvu. Nakon pokušaja da se obrazovanje uredi prema kriterijima tržišta i “objektivnih kvantifikacija učinka profesora”, dobili smo nepreglednu tiraniju birokratije koja se uselila u obrazovni prostor i počela ga razgrađivati prema diktatima neoliberalnog kapitalističkog  koncepta obrazovanja. Odgovornost društvenih znanstvenika je primarno primjetljiva u tome što su umnogome poslužili kao papagaji  neoliberalnog kapitalizma kada su se proglasili vjesnicima postmodernog doba i počeli ismijavati starije filozofe. Oni su doista pomislili da se bez etike može razvijati epistemika! Tako su napravili nered iz kojeg se ne mogu izvući. Većina je šutjela dok je ekonomski darvinizam kao dominantni društveni trend bučno promovirao privatizaciju, komodifikaciju, free trade i deregulaciju. Ovaj proces, koji gura neoliberalni vjetar, pojačava jaz između bogatih i siromašnih redistribuirajući bogatstvo najmoćnijim i najbogatijim pojedincima i grupama. U njemu se potiče način (mode) javne pedagogije koji privilegira poduzetnički subjekt uz poticanje sastava/sistema vrijednosti kojima se promiče osobni interes, koristoljublje ako ne i besramnu psihopatsku sebičnost. “Neoliberalizam ili fundamentalizam slobodnog tržišta” – kaže Henry A. Giroux – “postao je ne samo hvaljena ideologija koja sada oblikuje sve aspekte života u Sjedinjenim Državama, već i grabežljivi globalni fenomen koji pokreće prakse i principe Internacionalnog monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, nadnacionalnih institucija koje u velikoj mjeri određuju ekonomske politike zemalja u razvoju i pravila internacionalne trgovine”. Taj duh se kao virus proširio cijelim svijetom i odvojio ljude od realnih ljudskih ciljeva neovisno od konzumerskog sistema i diktata tržišta.

 

Neoliberalizam na svim stranama pokušava potkopati sve oblike solidarnosti i milosrđa, sposobne izazvati tržišno usmjerene vrijednosti i društvene odnose, te napadno promovira vrline neobuzdanog individualizma, gotovo patološke u svom preziru prema zajednici, društvenoj odgovornosti, javnim vrijednostima i javnom dobru. Razvaljenje i nekompetentne institucije sistema izazivaju zebnju u našim životima! Za ovu ludnicu biće potreban dobar “psihijatar”.

 

Neoliberalizam pretvara “javno dobro” i “općeljudski interes” u posjed privatnih poduzetika – o vakcinama protiv virusa corona brinuće se nekoliko milijardera. Oni će taj posao u svoje ruke preuzeti od javnog državnog sektora. Milijarder i filantrop Bill Gates finansira istraživanje corona-virusa, ali zbog zakonske regulative nije to  mogao raditi u SAD, nego je sve premjestio u Kanadu i istraživački centar u Wuhanu. On je 2015. godine rekao da se za borbu protiv corona-virusa treba pripremati kao za rat! Tako  sudbina čovječanstva dolazi u ruke nekoliko ljudi ili porodica ili poslovnih grupacija. Američki milijarder Mark Cuban, vlasnik Dallas Mavericks-a, kaže da će zbog korona-virusa kapitalizam postati bolji, “saosjećajniji” kao da se radi o nekom emotivnom sistemu, a ne o društveno-ekonomskoj formaciji koju pokreće i održava pohlepa za profitom. Još nam trebaju savjeti amatera iz Bijele kuće koji slijepo zastupaju interese neoliberalnog kapitalizma bogataša i divljanje populista i tehnokrata na sve strane – u vanrednom stanju čovječanstva! Ali tržište i tehnokrate neće nikada misliti za nas.

 

Neoliberalizam je porušio ideale humanističkog obrazovanja. Humanističko obrazovanje polazi od stava da je čovjek misleće biće, da može misliti i razvijati povjerenje u mišljenje. Humanističko obrazovanje podrazumijevalo je da se obrazovana ličnost ujedno i odgoji (vaspita) tako da djeluje prema kantovskom kategoričkom imperativu – da ima  odgovornost prema čovjeku i da sve radi u interesu čovjeka, bez obzira ko je taj čovjek! Poštovanje  čovjeka i odgovornost prema ljudskoj svetosti bilo je položeno negdje u dubini ideje obrazovanja ljudi. Tokom kapitalističke destrukcije svijeta i uspostavljanja neoliberalnih vrijednosti nametnuta je prosta borba za biološko preživljavanje vrsta, neoliberalni socijaldarvinizam. Profesor i umjetnik Mehmed  Slezović, strpljivo i sufijski, upozorava da je znanje najvažnije – uvijek je i bilo!

 

Mi se obrazujemo, ne samo u biomedicinskim znanostima gdje se slijedi Hipokratova zakletva, da naše živote stavimo u službu humanosti – da obrazujemo ljude i pomažemo ih u dostizanju znanja o društvu i prirodi. Tržištem vođene politike obrazovanja stvorile su ogromne društvene posljedice neobrazovanosti. Zavladalo je neznanje i prostački egoizam, popunjavanje “tabela”, rangiranje znanja prema tržišnim kriterijima, studijsko-turistički boravci kao usavršavanja, objavljivanje u uglednim časopisima, rad na nametnutim temama koje interesuju neoliberalni sistem… Odjednom diplome više ništa ne znače. S diplomama kod kuća sjedi prekarijat i čeka posao. Još samo tajkuni misle da trebaju steći neke titule da bi povratili sporni društveni ugled! Oni još ne razumiju akademsku inflaciju koju podstiču! Naspram tog javašluka, tradicionalno postavljen, humanistički odgoj i obrazovanje uče nas da preuzmemo odgovornost za čovjeka – njegovo znanje, slobodu, zdravlje, pravo, ideje. Dakle, da se oslobodio sebičnosti, mizerije, balkanske mizoginije, egocentrizma i pohlepe. Sasvim suprotno tom idealu, neoliberalizam je nametnuo dominaciju sebičnih prosječnih diletanata koji odano služe gospodarima koji im daju mrvice profitra. Zato je mnogo toga postalo besmisleno u New Yorku, Pekingu, Moskvi, Parizu, Londonu, oko Miljacke… Zar cjelina ljudskog života može biti svedena na “pravilnosti” tržišta? A profesori više nisu naučnici dok izgubljeni trče za projektima i listama citiranosti od kojih niko na ovome svijetu nema nikakve korisit.

 

Napad na kulturu razuma, uma, pameti, reda. Evropski projekt Moderne iskazivao je primarno povjerenje u razum, u ljudski um, u znanje i dostignuća znanosti. Antimoderna, koja se u našem vremenu pretvara u iracionalnost, odbacuje bilo kakvo povjerenje u ljudski razum i počinje društveno-povijesno događanje objašnjavati religijskim naracijama i mitovima iz daleke prošlosti. Ova nadošla kultura, krda i rulje što galami, mrzi i izruguje se pameti, mudrosti i ljudskom dostojanstvu. Ona, štaviše, pokušava poništiti i sve pozitivne strane procesa Moderne. Tako opskurantizam oko nas raste kao kulturni trend, poželjna matrica, bujajuća anksioznost i ljudski mentalitet. O tome S. Žižek kaže: “Jedan od najžalosnijih aspekata postmodernog doba i njegovo tobožnjeg “mišljenja” jeste povratak religiozne dimenzije u svim njenim prerušavanjima, od kršćanskog fundamentalizma i drugih fundamentalizama preko obilja New-Age spiritualizama do rastuće vjerske senzibilnosti unutar samog dekonstruktivizma (takozvano “postsekularno mišljenje”).” Ovo jeste epohalna kriza kulture uma/razuma (Vernunft/Verstand), ljudske pameti, moralnosti i humanosti. Ta kultura zbilja je napadnuta od tehnokrata i kapitalističkog fundamentalizam, industrije zabave, konzumerskog sistema, neodgovornosti neoliberalnog duha za sudbinu ljudi, potpunog odbacivanja moralnog držanja u sudbinskim pitanjima… Evropska kultura uma je u krizi i pod opsadom kretenskih politika i opasnih neznalica.

U knjizi The Condition of Postmodernity. An Equiry into the Origins of Cultural Change (1989) David Harvey provodi neumoljivo kritičko razračunavanje s postmodernizmom i povezuje ga s kasnim kapitalizmom. U njemu prepoznaje mentalnu matricu tog sistema i prati pomak od političke ekonomije industrijskog fordizma kao onoj zasnovanoj na fleksibilnoj, spekulantskoj akumulaciji. Naravno, više se ne radi o odbrani nekog ancien régime!

Koncepcija neoliberalizma je iz sjene izvučena na svjetlo dana 1970-ih. U njoj se odražavala ekonomsko-politička doktrina kapitalizma i tržišne hegemonije. Prevladale su teme tržišta, deregulacije, prekarijata, guranja države iz polja socijalne brige, privatizacija svih prirodnih i društvenih resursa, pravljenje tržišta od svega i još mogo toga. Za sve ovo, prema Harveyu, glavni uzročnik je neoliberalizam, koji definira kao teoriju “političko–ekonomskih praksi koja tvrdi da će ljudska dobrobit najviše napredovati ako se individualnim poduzetničkim slobodama i sposobnostima dopusti da se razbuktaju unutar institucionalnog okvira čvrstih imovinskih prava, slobodnog tržišta i slobodne trgovine“. Tako neoliberalizam izražava staru sumnju liberalnih mislioca u sposobnost države da upravlja “ekonomskom politikom”. Ali, i sumnju u misleće ljude! “Margaret Thatcher” – piše Jan-Werner Müller – “bila je poznata po izjavi da akademski radnici, sa izuzetkom istraživača u prirodnim naukama, zapravo ništa ne rade; to je, reklo bi se, banda ljevičara koji samo rasipaju novac poreskih obveznika. Torijevci su uveli obavezu stalnih revizija i ocjenjivanja (i disciplinovanja i kažnjavanja onih koji ne ispune norme); računalo se samo ono što se može prebrojati. Vlade koje su slavile „slobodna tržišta“ – kao put spontanog uspostavljanja ekonomskog poretka – završile su u izgradnji vještačkih „tržišta“ u visokom obrazovanju i zdravstvu. Takva pseudo-tržišta dobila su zadatak da obezbjede ispravne „podsticaje“ – jer je prihvaćen stav da pripadnici klase eksperata ne mogu biti ispravno motivirani samim ciljevima pružanja pomoći oboljelima ili istraživanja ili obrazovanja mladih.” (Jan-Werner Müller, Peščanik, 09/04/2020)

Sarajevo, 12. aprila 2020.

Share Button