Tuesday , 29 September 2020
Blic Vijesti
Home » Dnevni Komentar » Analiz Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,    VII dio
Analiz Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,    VII dio

Analiz Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”,    VII dio

Senadin Lavić

 

Obrazovanje, društvo znanja i krizno stanje

 

Glupost je virulentna, a znanje se teško prenosi!

 

Bosanski način života. Zajednički život ljudi u Bosni stoljećima je predstavljao vrijednost po sebi. O tome se nije posebno pisalo ni govorilo, jer se živjelo! Danas nacionalisti tvrde da ljudi različitih vjerovanja, konfesija, običaja, boja kože, jezika i rasa – ne mogu živjeti zajedno. Zar nacionalistički stav nije bolestan? Zar izjava Jovana Raškovića početkom 1990-ih, da Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno, nije izraz neke duboke traume koja se uvriježila između ta dva naroda i decenijama sije smrt, mržnju i ratove? I preljeva se kao rušilačko zlo na Bošnjake, Albance, Crnogorce, Jevreje, Rome… Zamka etnonacionalnog identiteta ogleda se u autizmu koji prati svako agresivno i isključivo prenaglašavanje sopstvene kolektivne veličine u povijesti i kulturi. U vladajućoj psihopatiji (kao osnovi patokratije) od društvenih znanosti zahtijeva se djelimično da govore prirodnim jezikom kako bi postale razumljive i prihvaćene. A to znači:  saosjećati s onim koji pate i koji su žrtve fašističkih predatora. Iz tog prirodnog jezika se razvija vlastiti objašnjavalački instrumentarij koji pomaže velikom broju ljudi da se nose sa zbiljom. Ono što nije u riječi kao da ne postoji! Stoga povijesno naslijeđeni bosanski način života mora biti stavljen u riječ da bi ga sačuvali.

 

Potpuna je obmana da su ljudi u Bosni različite kulture, jezici, povijesti, mentaliteti ili tradicije. Takvu konstrukciju podmeću religijske institucije i glasnici etnonacijskih političkih ideologija, neznalice i manipulatori! Obmanjivanje ljudi o njihovom identitetu je dio politika koje provode naučne, religijske ili kulturne institucije i političke grupacije. Etnopolitika ne želi jedinstvo Bosne! Etnički identitet jedne socijalne grupe uvijek je dio konteksta i ne može se izolirati od drugih etničkih grupa, tako da je, ustvari, prožimanje socijalih grupa koje se identificiraju na etničkoj osnovi, prirodan proces. Etnička grupa primarno je socijalna grupa ili društveno-povijesna kulturna forma i nikada ne može stajati izvan povijesno-društvenog konteksta, u nekoj totalnoj izolaciji od drugih, nepovezana sa svijetom u kojem jeste na neki način. Istovremeno, tokom 20. stoljeća u Bosni je podmetana izjava da “Bosna nema svoj narod” i da je ona puka “geografska forma” u kojoj dominiraju srpski i hrvatski narod. Iz toga je nastala apsurdna naracija da u Bosni žive različiti narodi kao da je to neka specifičnost Bosne.

 

Bosna je svođena na “geografiju” i bezidentitetne deskripcije, a susjedi su pojačavali svoje obmanjujuće konstrukcije o “Bosni kao srpskoj zemlji” i “Bošnjacima kao  cvijeću hrvatstva”! Naročito je stalo religijskim organizacijama da se ustanovi da “postoje tri različite grupe” jer je sa tog stanovišta (sveštenička) religija osnova života, a onda etničkog i nacionalnog određenja grupa. U tom svođenju naroda i nacija na “religiju kao vododjelnicu” (M. Ekmečić), ustvari, krivotvori se univerzalnost religijske poruke – to raskrinkava svešteničke laži! Religija se svodi na plemensku religiju! Stoga je svako korištenje religije u političke svrhe nemoralno. Pored nemoralnog korištenja religije u profane svrhe, otkuda, zapravo, toliko zlo protiv Bosne? Andrew M. Lobaczewski je prirodu zla istraživao pod naslovom “politička ponerologija”!

 

Znanost, religija, zajednica. Odgovorna sociološko-historijska analiza ukazuje na povijest bosanskog života koja svjedoči prožimanje i povijesnu naslonjenost jedinih na druge. Stanovnici Bosne spadaju u stari evropski narod koji u svojoj povijesti posjeduje mnoštvo identitetnih oznaka koje ga čine prepoznatljivim među drugima. Uzimati jednu oznaku iz narodnog  identiteta, naprimjer religijsku, i na njoj zasnivati cjelokupno narodno određenje predstavlja apsolutni redukcionizam koji se vremenom poklapa s orijentalizirajućim narativima i hegemonijskim projektima susjednih velikodržavlja protiv Bosne. Reducirati narod na religijsku skupinu znači pokušati njegovu cjelinu istrgnuti iz sadašnjeg vremena i vratiti je u neko predmoderno, feudalno stanje u kojem se pojavljuje nesvjesna masa podanika potčinjenih nekom vladaru! To je  autoritarna tendencija u našem vremenu ili pokušaj da se povijesni trenutak potpuno potčini nekom opasnom nazadovanju koje samoubilački protivurječi vremenu u kojem živimo. Ova kontradikcija je toliko napadna da onemogućava aktualni život miliona ljudi i svodi ga na stereotipe plemena i religijskih grupa, homogenih etničkih “nacija”.

 

Ostaju otvorena pitanja: koji je krajnji cilj tog reduciranja na religijsku formu? Zašto se zanemaruje bosansko srednjovjekovlje i oblici društvenosti i države? Mogu li, naprimjer, današnji Bošnjaci biti posmatrani bez orijentalističkih mitova i samoobmana koji su u političkim, znanstveno-historijskim ili književnim formama vrlo podlo pretvarani u stereotip o “Turcima i našima”? Zar je jedino bitno u njihovom postojanju da su muslimani ili pripadnici neke druge religije (katolici, pravoslavci)? Kuda će to odvesti cijeli bosanski narod u budućnosti? Zašto se osmanski period vlasti nad Bosnom predstavlja pod dominacijom “epskih narativa” i zanemarivanja strašnih gubitaka bošnjačkog naroda u brojnim ratovima? Zašto se, s druge strane, u brojnim narativima na evropskoj razini, isključuje islam kao konstituent povijesti Evrope? Može li evropki um napokon da se suoči s činjenicama, da ih uzme u obzir i prestane sa “subjektivnim uvidima” koje pokušava predstaviti kao univerzalne? Može li se napokon nadići kartezijanska metafizika subjektivnosti u evropskom kontekstu i orijentalizacija bosanskog na Balkanu?

 

Restringiranje Bosne i njezine povijesti. Već odavno, nažalost, zanemaruje se činjenica da su Bošnjani/Bosanci bili “jedinstven” narod od 10. do 20.  stoljeća, koji je posjedovao tri religijske sljedbe. Tek od kraja 19. stoljeća iz jedinstvenog stabla, a na osnovu religijske diferencije koja je trajala, nastaju tri “etničke grupe”, ali ni tada ne nastaju različite kulture, jezici, povijesne istine, svjetovi, već se radi o varijacijama jedne te iste kulturne forme i prenaglašavanju njezinih specifičnosti da bi se stvorila mogućnost eksploatacije razlike od koje živi vladavina ili neka politika. Na isti način i dalje se melje žito u mlinovima od rijeke Marice, preko Lađenice što se ulijeva u Neretvu, do Maribora, na približno isti način se sadi voće i povrće, kosi trava, peče rakija, zida kuće, pravi mostove preko rijeka i klisura, čuva ovce po planinskim vrletima, plete, pjeva, tuguje, raduje… Zar bosanske džamije i crkve, molitve i nade, ne pripadaju istoj ljudskoj kulturnoj formi, civilizacijskom obliku postojanja čovjeka? Kuda vodi svođenje kulture na religiju???

 

Restringiranje bosanskog bića odvija se kao povijesno-politički proces tokom 19. i 20. stoljeća koji se planski vodi iz okružja dva nacionalistička pokreta koja su izmislila mnoštvo krivotvorina kojima su pokušavali opravdati svoje iracionalne pothvate. U srcu te krivotvoreće podlosti prepoznaje se projicirano sputavanje, ograničavanje, destruktivno sužavanje Bosne i svođenje njezine populacije na puke religijske skupine, a onaj dio koji je prihvatio muslimansko vjerovanje iracionalno se posmatra kao odmetnut od svoga “korijena” i “porijekla”. To raskrinkava jedan psihopatski pogled na vjerovanje i njegovu zlu fundamentalističku nakanu da se homogenizira i isključi svaka heteroglosa i pluralnost ljudskog racionaliteta. Reduciranje političkog bića u 20. stoljeću na religijsku skupinu označava pothvat nihilacije jednog bića kojem se odriče politički bitak i pravo na vlastiti nacionalni projekt. Potpuno je neprimjereno vremenu 21. stoljeća zasnivanje politike na idejama neke religijske slike svijeta jer se politička i religijska eshatologija ne poklapaju. Svaki pokušaj da se one učine identičnim, kongruentnim vodi direktno u kvazi-političku ideologiju koja svjesno krivotvori i zloupotrebljava religijski sadržaj.

 

Etnonacionalizam želi cjelokupnu kulturu podrediti sebi. U tom slučaju, nažalost, narod kao kulturna forma biva razoren getoizirajućim etnonacionalizmom. Važni mislioci i događaji se podređuju konstrukciji etnonacionalizma, povijesne činjenice se “natežu”, istine se zaobilaze, a laži se podmeću! Pljačkaši bosanske kulturne baštine polaze od premise da ne postoji ništa specifično bosansko u povijesti i da je to samo jedna “geografska” činjenica koju treba okupirati i potčiniti. Iz današnjice, koja je u agoniji etnonacionalizma, upisuju se značenja figurama u dubokoj povijesti Bosne i onda se vrši njihovo semantičko i ontološko prilagođavanje. Ratovi za prošlost između srpskih i hrvatskih hegemonijskih projekata doveli su do izopačenog tumačenja svega bosanskog.

 

Pisanje, čitanje, slobodna zajednica. Ivan Frano Jukić piše u 19. stoljeću: “Neima pako veće potribe na ovome svitu od nauka: štiti i pisati znati: iz knjigah bo čovik najlašnje može znati: što je dužan Bogu, sebi i svomu bližnjemu.” Čini se da bi ponovo trebalo ispostaviti zahtjev da se nauči “čitati i pisati” znakovlje našeg vremena, da se ljudi oslobode mraka jednoumlja i fundamentalizma i prigrle slobodu. U 20. stoljeću dominirala je ideja “sigurnosti kroz nauku” (Gewissheit durch Wissenschaft) ili, drugim riječima, povjerenja u sigurnost tvrdnji nauke. Krajem istog stoljeća, međutim, pojavili su se glasovi koji više nisu bili spremni da apsolutno podržavaju ovo stajalište… Ljudi više nemaju vremena da razumiju šta to ne štima u društvu. Čudni su im pobunjenici. Kreću se linijom manjeg otpora. Slijede potčinjene, pripitomljene konzumerske mentalitete i neprestano ih razvijaju u sebi. Njihovim svijetom života dominiraju populistički heroji sa posljednjeg perona provincije koji još nisu izašli iz druge polovine 19. i prve polovice 20. stoljeća. Oni još pjevaju četničke pjesme sa svojim sveštenicima nadajući se obnovi nekog imaginarnog svijeta koji predstavlja psihopatsko stanje kolektiva i vladara.

 

U dobu pandemije virusa corona sasvim je opravdano postavljati pitanje o mentalnom zdravlju “vladara”, vođa, političkih glavešina. O sudbini velikog broja ljudi odlučuje jedan ili nekoliko političkih lidera! Građani na prostorima bivše jugoslavenske države većinom ne mogu izraziti svoju volju na izborima, jer je politički sistem zatočen u etnopolitiku koja onemogućava razvoj demokratskih principa i neprestano nameće “identitet krda” i vladavinu kolektiva (etničko-religijske grupe) kao mjere političkog. Glavna tendencija etnopolitike je da se cjelokupan društveni poredak reducira na etničke kriterije, odnosno da se društvo definira prema etničko-religijskom obrascu. U tom slučaju etnička grupa postaje granica političkog subjekta, a time se onda nužno postavlja pitanje o “teritoriji etničke grupe” kao da se radi o “izvorima vode” i “pašnjacima” plemena. Sasvim sigurno to vodi u predpolitički način organiziranja ljudske zajednice i onemogućava vremenu primjeren oblik društvenosti kakav je nacija kao politička zajednica građana. To se najjasnije pokazuje u Bosni gdje je etnopolitika postala način života koji negira sve bosansko.

 

Skeptičko držanje prema svemu postojećem osigurava mogućnost mišljenja koje ne zapada u dogmatizam niti u ideologiju. U kriznom stanju, u Sarajevu mora postojati krizni štab u kojem su  i naučnici i operativci. U taj krizni štab moraju se slijevati sve informacije koje su od značaja za stanje u državi. Na osnovu tih podatka i kritičke analize istih dolazi se do uvida u stanje na terenu i onda se daju upute i naredbe o djelovanju. Ne mogu kormilariti kriznim stanjem društva “operativci”! Nema timova ljudi od znanja: sociologa, psihologa, ekonomista, epidemiologa, virusologa, pravnika, inžinjera, informatičara… koji će kormilariti ovim kriznim stanjem. Građanima ne treba “vanredno stanje”, niti vođa nacije ili poglavica, nego na znanju i istraživanju zasnovane preporuke za svakodnevni život, sociološke analize i ekonomske procjene, odnosno država koja će osigurati funkcioniranje života… Mediji pokušavaju dijelom amortizirati ovaj nedostatak tako što organiziraju programe savjetodavnog karaktera. Novinari rade posao državnih institucija, policijskih i istražnih agencija, tužilaštava i inspekcija. To je nažalost znak da je država nefunkcionalna, gotovo pa zaleđena!

 

 

 

Share Button