Friday , 14 August 2020
Blic Vijesti
Home » Dnevnik sa sporednog kolosijeka » Islamizacija – milom ili silom?
Islamizacija – milom ili silom?

Islamizacija – milom ili silom?

Piše : Jusuf Trbić

U prirodi svakog nacionalizma je prepravljanje i falsifikovanje prošlosti, u skladu sa današnjim interesima političkih elita, koje novom slikom istorije opravdavaju svoje današnje postojanje. Do čega to može da dovede – vidjeli smo na primjeru nedavnih krvavih balkanskih ratova za stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Opravdanje zločina tražilo se u dalekoj prošlosti i svi se sjećamo gromoglasnih tvrdnji da Miloševićevi i Tuđmanovi jurišnici, navodno, štite Evropu od muslimana, kao da smo još u vremenu turske imperije. Uz prizivanje bezbrojnih izmišljenih, mitskih slika, mnogo puta je naglašeno kako su Turci silom islamizirali ovdašnje stanovništvo, pa sad potomcima tih islamiziranih Srba ili Hrvata treba vratiti milo za drago. Bošnjaci su, s druge strane, počeli stvarati sliku o tome kako su skoro svi stanovnici predturske Bosne bili bogumili, koji su radosno pohrlili u novu vjeru, zbog vjekovnih napada hrišćana s jedne i druge strane na njihovu samostalnost. Ali, ni jedna od oih tvrdnji ne može izdrčati ozbiljniju analizu.
U istoriografiji, literaturi i legendama često se sreće pojam islamizacije, i to skoro isključivo s negativnim konotacijama. A radi se o pojavi tipičnoj za stvaranje i jačanje svake velike imperije u svjetskoj istoriji – svaka je šireći svoju teritoriju, širila i svoju religiju, vjerovanja, mitove, kulturu, običaje i način života, i u svakom takvom slučaju radilo se ne samo o vojnoj snazi, već i o snazi civilizacijskih vrijednosti koje je nova sila nosila sa sobom. Pa, ako su te duhovne vrijednosti bile snažnije od onih zatečenih, narodi pokorenih zemalja prihvatali su obličja ideja i života osvajača, u suprotnom – osvajači su, kao u slučaju Mongola, postepeno utapali svoju kulturu u duhovno more pokorenih. Ili su, kako je bilo nakon osvajanja Aleksandra Velikog, stvarali mješavinu religija, vjerovanja i kultura, koja je nadživjela vijekove. I sve se to dešavalo u složenom i dugotrajnom procesu koji je najčešće bio rezultat dvosmjernog uzajamnog djelovanja i preplitanja mnogo društvenih činilaca. Slično je bilo i sa širenjem islama. Zanimljivo je da surovo “utjerivanje” domorodačkog stanovništva Južne Amerike i prekookeanskih zemalja, koje je donijelo nezamislive tragedije i rušenje svih starih kultura na tim prostorima, nikad nije zaslužilo takvu vrstu analiza.
Zablude o islamizaciji
Poznata srbijanska istoričarka dr. Olga Zirojević je zapisala : “ Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskom i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo, ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom”. To je, na svojevrstan način, obogatilo i praksu islamske religije, koja je, iako najdosljednija monoteistička religija, u sebi sažela najvažnije elemente judaizma i hrišćanstva, kao i staroarapskog paganstva, i sačuvala mnoge elemete njihovog duhovnog naslijeđa. Posebno se to odnosi na učenje derviša ( najviše bektašija) i sufijsku misao i tradiciju, koja je poštovala, u dobroj mjeri, i stari kult svetaca, i relikvije, i sveta mjesta, i običaje i praznike. “Sve religije za nas su pravovaljane”, pisao je veliki turski pjesnik Junus Emre. Istoričar Muhamed Hadžijahić je pisao da se u Bosni elementi tog sinkretizma najočitije pokazuju u kontinuitetu kultnih mjesta, koje su i muslimani poštovali, pa su brojne džamije smještene na nekadašnjim crkvištima, a mnoge napuštene crkve pretvorene su u džamije ( a nisu rušene). Na našem balkanskom prostoru, nacionalističke ideologije, a posebno velikosrpska, čitav period turske vlasti pretvorile su u crno-bijelu sliku, u kojoj nema mjesta za beskrajnu složenost istorijskih, društvenih, kulturnih, religijskih i međuljudskih odnosa. U skladu s tim, pod pojmom islamizacije, to jest širenja islama, podrazumijeva se isključivo nasilna islamizacija, nametanje vjere silom, što se, zapravo, nikad nije dešavalo, jer je jedna od temeljnih kur*anskih uputa : u vjeri nema prisile. Adem Handžić kaže : “ O nasilnoj islamizaciji, kako se na Zapadu nekada i ozbiljno pisalo, nema tragova u vjerodostojnim izvorima ni za jednu od naših pokrajina. Takva stanovišta su davno odbačena. Osmansko društveno uređenje je, svakako, djelovalo na svoju okolinu u pravcu širenja islama, ali primjena bilo kakve sile bila bi u oprečnosti sa izričitim islamskih principima vjerske tolerancije. Štaviše, masovna islamizacija nije nikako išla u prilog službenoj osmanskoj finansijskoj politici, jer cjelokupni državni prihodi od harača – poreza kojem su podlijegali svi odrasli hrišćani zbog zaštite (zimiyet) i oslobođenja od vojne obaveze – bili su još kako značajni.”
Naravno, vladavina muslimanske većine privlačila je ljude drugih religija da prelaze na islam, kao što je, recimo, i vladavina komunističke partije privukla toj ideologiji i one koji su, sa zvukom prvih antikomunističkih truba, pokazali svoje istinsko lice. Pravi mit je napravljen od tobožnjeg otimanja hrišćanske djece i prakse takozvane devširme. Istorijska istina, koju nije teško provjeriti, jeste da je devširma bila nešto sasvim drugačije. “Naime, cijeli koncept je bio postavljen na principu uključivanja najsposobnijih, najvitalnijih i najtalentovanijih pripadnika mlade generacije velike carevine u njen institucionalni život u cjelini”, piše dr Ferid Muhić. “ To je podrazumijevalo da su u obzir dolazila samo zdrava djeca poodmaklog uzrasta, koja su preležala dječije bolesti i dostigla razvoj u kom su bile vidljive njihove potencijalne fizičke i intelektualne osobine”. Da bi se uspješno izvršio odabir, postojao je detaljno razrađen sistem ocjenjivanja i provjere, a djeca odabrana uz saglasnost roditelja ( sin jedinac se nikada nije primao) imala su mogućnost učenja i napredovanja u tadašnjem turskom društvu, sve do najviših zvanja u državi. Poznati savremeni istoričar Ilber Ortajli, vodeći svjetski autoritet za istoriju Osmanskog carstva, kako navodi Muhić, zapisao je mnogo primjera borbe roditelja da njihova djeca budu primljena u ovu carsku službu, a zanimljivo je i to da je bilo strogo zabranjeno djecu čak i nagovarati da pređu na islam, pogotovo dok još nisu punoljetna. Štaviše, kako navodi Ortajli, bio je zabranjen čak i razgovor o prelasku na islam maloljetnih dječaka. Ovaj istoričar navodi da je bilo mnogo slučajeva da su vojnici i oficiri, čak i sa najvišim činovima u turskoj vojsci ( a posebno u mornarici) cijelog života ostajali u svojoj vjeri, i da su mnogi od njih došli do najvažnijih položaja u državi i ostvarili izuzetne karijere.
Uostalom, poznato je da su stanovnici mnogih dijelova Turskog carstva, među njima i Srbi, ratovali za svoju carevinu i čuvali njene granice od napada stranih sila, iako sami nisu bili muslimani. U to doba odvijali su se u Evropi krvavi sukobi katolika i protestanata, inkvizicija je divljala, a progoni pripadnika drugih religija bili su uobičajeni. Iz Španije su 1492. godine definitivno, pored muslimana, protjerani i Jevreji, koji su utočište našli u Turskoj, sigurni da ih tamo niko neće silom ugoniti u drugu vjeru. Ali, sve je to neuporedivo s današnjim svijetom, pa istoriju treba ostaviti istoričarima, jer izmišljanje “nove” prošlosti nikome neće donijeti ništa dobro.

Share Button