Tuesday , 26 January 2021
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » U tamnici identiteta
U tamnici identiteta

U tamnici identiteta

Piše : Jusuf Trbić

 

Bauk identiteta kruži danas svijetom, a na našem komadu zemaljskog raja ta riječ je postala putokaz sveukupne nacionalističke prakse u politici, religiji, kulturi, javnom životu. Prijetnje stižu sa svih strana : kriza identiteta, ugroženi identitet, bez identiteta nema života, naš identitet je uslov našeg postojanja, hoće da nam otmu naš identitet…Kao i u slučaju nacionalizma, konfuzija u stvarnosti odgovara konfuziji u ljudskim glavama, pa se čini da malo ko, zapravo, zna šta je taj, da prostiš, identitet. Kako kaže Alain de Benoist : “ Identitet nije problem sve dok se o njemu ne moramo pitati…U tradicionalnim društvima niko ne pita za svoj identitet, jer identitet je nešto što se podrazumijeva, nešto očigledno…I tek kada je identitet pojedinca ili zajednice ugrožen, tek tada postavljamo pitanje o identitetu” Imajući u vidu naš balkanski primjer, mogli bismo reći da se to pitanje ne postavlja samo onda kad je naš identitet ugrožen, već i onda kad mi hoćemo da ugrozimo druge. U tom slučaju problem identiteta je najubojitije oružje balkanizacije, podjela, straha jednih od drugih, etno-religijskih politika i opšte duhovne i egzistencijalne regresije.
Pojam identiteta je, kao i nacionalizam, čedo novih vremena, mada mu neki teoretičari nalaze korijene u daljoj prošlosti. Aristotel u “Metafizici” tim pojmom označava istost, jednost bitka. U srednjovjekovnom latinskom riječ identicus, što znači istovjetan, označavala je, u vjerskim raspravama, istovjetnost Isusa i Boga, odnosno distancu od pojma sličan, a pogotovo od pojma različit. Tako je u novijem latinskom jeziku nastao pojam identitas, što znači : biti različit od drugih. Tvorac moderne definicije tog pojma, po mnogima, bio je Gottfried Wilhelm Leibnitz (1646-1746) na početku 18. vijeka : identitet je ono po čemu je jedna stvar različita od neke druge. Taj pojam je važan u mnogim naukama : u fizici, matematici, filozofiji, a u logici je “načelo identiteta” jedno od četiri temljena zakona formalne logike. Različit od nečega drugog, to znači i : jednak (identičan) sa samim sobom. To je odgovor na pitanje : ko sam ja? Ja jesam ono što sam, ili mislim da jesam, ali to ne zavisi samo od mene, već od bezbrojnih i složenih veza i odnosa s drugima, i onih koji su živjeli prije mene, i onih koji danas žive oko mene i u cijelom svijetu. Već pomenuti Alain de Benoist skreće pažnju na zabludu da naš identitet zavisi samo od nas, od onoga što jesmo ili što želimo biti : “Naš identitet takođe je oblikovan kontaktom s drugima, načinom na koji mi gledamo na druge i načinom kako drugi gledaju na nas. Izolirani pojedinac, osamljena skupina ljudi, odsječenih od drugih pojedinaca ili drugih skupina, ne mogu imati identitet. Ili, drugim riječima : ne postoji identitet sam po sebi.” Mogli bismo reći : identitet je stalni dijalog s drugima, i u tom dijalogu mi smo u stalnoj promjeni, kao i život, s tim što mi, mijenjajući se bez prestanka, ostajemo uvijek isti, identični, ostajemo mi, različiti od svih drugih. Svaki je čovjek, dakle, množina, i niko nije samo on. A identitet svakog čovjeka je sačinjen od bezbroj elemenata koji ga razlikuju od drugih ili čine sličnim drugima. Svaki od tih elemenata čini nas dijelom neke cjeline, manje ili veće, važnije ili manje važne, a zbir svih tih dijelova koji grade cjelinu našeg pojedinačnog identiteta čine jednu, jedinstvenu i neponovljivu ličnost. Svako od nas, dakle, gradi sopstveni identitet, bira pojedine elemente, mijenja jednu dimenziju svog identiteta za neku drugu, prelazi iz jedne kože u drugu, zanemaruje mnoge crte sopstvenog identiteta za račun kolektiva kojem pripada ili želi da mu pripada, a ponekad isključuje sebe iz cjeline grupnog identiteta (ili ga isključuju drugi). Svako od nas dio je jedne porodice, familije, sela ili grada, ethnosa ili nacije, države, kontinenta, svako pripada dinamičnom i promjenljivom kulturnom i obrazovnom miljeu, grupi, esnafu ili klasi, jeziku i nekoj varijanti tog jezika, religiji, vjerovanju ili nevjerovanju, političkom uvjerenju ili organizaciji i društvenom angažmanu, svako ima sopstveni mozaik znanja, ukusa, sklonosti, navika, običaja, želja i interesovanja, svako ima mnoštvo pripadnosti i različitih identiteta ili elemenata identiteta, čija ga cjelina razlikuje od svakog drugog, jer je niz kombinacija tih različitih elemenata beskonačan. Naravno, neki elementi su za nas važniji od drugih, pa se njihov redoslijed mijenja, u zavisnosti od situacije, a često se dešava da neku od tih naših pripadnosti smatramo najvažnijom ili jedino važnom i u potpunosti se identifikujemo s njom. Najčešće se radi o identifikaciji s kolektivom, etničkom, nacionalnom ili religijskom grupom, i danas je to temelj međusobnog razlikovanja ljudi, društvenih ili vjerskih cjelina i brana pred globalnom unifikacijom društvenih i kulturnih modela.
Pripadnost grupi na temelju jednog našeg identiteta ili jedne dimenzije identiteta, kojoj dajemo prednost u odnosu na sve druge, zavisi umnogome od drugih pripadnika te cjeline, koji nas prihvataju kao iste. Svrstavanje u redove istih znači svođenje svojih mnogobrojnih i promjenljivih specifičnosti na grupnu matricu, na jedan jedini identitet na račun svih drugih, svodi čovjeka na pripadnika plemena, koji u sebi raspoznaje samo ono što ga čini bezličnim dijelom cjeline. A pleme je tamnica slobode, u kojoj vrijedi samo jedan mozak, jedna svijest, jedna volja, jedan identitet za sve. Svođenje mnogostrukog i dinamičnog ljudskog identiteta na samo jednu dimenziju, kako kaže Amin Maalouf, stvara ubilački identitet, koji je, kako nam istorija pokazuje, spreman na sve da bi odbranio kolektiv od stvarne ili imaginarne opasnosti. To je i razlog što se normalni ljudi lako pretvaraju u vulkane mržnje, nasilnike i ubice. “Ako imaju osećaj da “drugi” predstavljaju pretnju za njihovu etničku grupu, njihovu religiju ili njihovu naciju, sve ono što bi mogli da naprave da bi otklonili tu pretnju čini im se savršeno legitimnim; pa čak i kada na kraju počine masakre, ubeđeni su da je to neophodna mera da bi se sačuvali životi njihovih bližnjih. I kako svi oni koji ih okružuju dele ovo osećanje, koljači često imaju mirnu savest, i čude se kada čuju da ih nazivaju zločincima.
Zbog čega se ljudi tako lako zatvaraju u kolektivni identitet? Zato što plemenska koncepcija identiteta preovladava danas u cijelom svijetu, kao odgovor na sveopšte sažimanje stvarnosti. Nikada u istoriji, kaže Maalouf, ljudi nisu bili toliko slični jedni drugima, nikada nisu imali toliko toga zajedničkog: u kulturi, obrazovanju, medijima, svakodnevnom životu, nikada do sad svijet nije bio tako malo mjesto, u kojem informacije od jednih do drugih stižu iste sekunde. Sve različitosti među ljudima, narodima i kontinentima, koje su se održavale kroz čitavu istoriju, danas se tope kao snijeg na Antarktiku. Identitet svakog čovjeka gradi se po dva osnova. “Sve u svemu, svako je rizničar dva nasleđa : jedno, “vertikalno”, baštini od svojih predaka, od tradicija svog naroda, od svoje verske zajednice; drugo, “horizontalno”, baštini od svog doba, od svojih savremenika”, kaže Maalouf. Tokom cijele istorije preovladavao je prvi način građenja identiteta. Danas je sasvim drugačije. Kultura, nauka, informisanje, stil života – to je danas temelj nadnacionalnog, svjetskog identiteta ljudi, i mi neuporedivo više ličimo na svog savremenika s drugog kraja svijeta nego na sopstvenog pretka. Savremeni svijet je carstvo pojedinca, građanina, individue i mnogo više pripada čovjeku nego kolektivitetima. Globalizacija ruši razlike, i upravo to što smo sve manje različiti tjera nas da ističemo međusobne razlike. Nacionalistička misao nameće strah od gubitka grupnog identiteta, kao da se radi o gubitku života, a taj naš grupni identitet konstrukt je, u mnogo većoj mjeri nego identitet građanina svijeta, jer je nametnut, jer je sputavajući, jer osiromašuje svakog čovjeka ukidajući njegovu slobodnu misao i opredjeljenje, jer je ubilački u odnosu na druge i drugačije. Isključivi nacionalni identiteti postali su tvrđave za odbranu onoga što se, u krajnjem, odbraniti ne može. Oni postaju relikt prošlosti, koja nestaje pred nezaustavljivim naletom nauke, univerzalne kulture i sredstava masovnog komuniciranja, kao oklopi srednjovjekovnih ratnika što vise u muzejima i niko više ne želi da ih navuče na sebe. Svako od nas u prilici je da se opredijeli : da sopstveni identitet shvati kao široku lepezu, kao raznovrsnost različitih pripadnosti, koje se mijenjaju u skladu s vremenom, kao fluid koji se kombinuje i prožima s bezbrojem drugih, ili da se poistovijeti s jednim okamenjenim, jednodimenzionalnim, poslušnim i isključivim likom kojeg, na mračnom platnu isključivosti i straha od slobode i svijeta, crtaju sveštenici jedne nove, mračne religije identiteta. Identitet je tok, proces, uključivanje i učenje, poznavanje drugačijeg, sloboda shvatanja, otvorenost prema svijetu, a ne bjekstvo u mračne pećine bjekstva od drugih. U Bosni, beznadežno podijeljenoj nacionalističkim politikama identiteta, to bi morao biti moto društvenog i političkog angažmana svih koji žele dobro ovoj zemlji.

Share Button