Tuesday , 26 January 2021
Blic Vijesti
Home » GENOCID » Mrak u glavi (2)
Mrak u glavi (2)

Mrak u glavi (2)

Piše: Jusuf Trbić

 

Glupost i ludilo su bezvremena svojstva čovjekova, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti, toga nije lišen niko, čak ni najumniji ljudi, ali onaj ko to shvati, izmiče iz ralja te proždrljive nemani i pomaže svijetu da bude bolji. Nikad nije izmišljena vakcina protiv gluposti koja entropijski razara predjele smisla, glupost ne poznaje granice, rase i ubjeđenja, neuništiva je, ponavlja se i poput feniksa rađa iz svakog plamena koji potpaljuje ljudski duh. Glupost je moćna sila koja vlada svijetom, ona nas ispunjava, opkoljava i pobjeđuje, kroji naše živote. Glupaci su najvažniji ljudi, oni vjeruju da su uvijek u pravu i traže da im se bespogovorno vjeruje, pogotovo onda kad dođu u situaciju da oblikuju vrijeme po svojim dimenzijama. Oni odbijaju sve što je drugačije, čak i kad se radi o očiglednim činjenicama, ako se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta. Glupaci više vole da vjeruju nego da znaju, oni uvijek slijede druge i misle njihovom glavom, zarobljenici su kolektivne svijesti i vječito suprotstavljeni promjeni, otvorenosti, znanju. Ipak, nisu isto glupost i neobrazovanost, neobrazovani ljudi znaju biti mudri, ali obrazovani glupaci su najgora sorta. Pametan čovjek zna da mnogo toga ne zna, glupak je uvjeren da sve zna i o svemu može da sudi. Pametni ljudi mijenjaju stavove kad se uvjere da nisu u pravu, glupak to čini samo kad mu se naredi ili kad tako odluče vođe ljudskog čopora. Glupak je uvijek pripadnik kolektiva, vjerskog, etničkog, političkog, on živi utapajući se u taj kolektiv do bezličnosti, on je čovjek bez sopstvenog lica, bez svojstava, što bi rekao Musil, zrno pijeska u pustinji, utopljen u mnoštvu, u slasti nepostojanja. Za njega je kolektiv živo biće, koje diše ravnomjerno i skladno, onako kako to glava kaže, to je kolijevka, zaštita i ponos. Koliko puta smo čuli kako je neko ponosan zato što je Srbin, Hrvat, Bošnjak, kao da je on lično doprinio zbiru veličanstvenih odlika tog naroda, kojem nema premca u istoriji. Glupak ne vidi sebe kao pojedinca, kao čovjeka, već samo kao djelić nevidljivog bratstva, uzvišenog do božanskih visina, poistovijećen s njim, uvijek u pravu, uvijek na ispravnom putu. On mrzi sve druge i drugačije, a pogotovo ono što njega nadilazi, za njega je neprijateljsko sve umno, sve vrijedno, sve slobodno. On nema svoje mišljenje, i kad govori o važnim temama rečenice obično počinje sa MI.
Pamet je individualna, a glupost kolektivna. Možda bi Tolstoj, da je danas živ, to rekao ovako : svi glupaci su nalik jedan na drugog, svaki pametan čovjek pametan je na svoj način.
Vladavinu gluposti najlakše je prepoznati po tome što se više cijene oni koji isto misle, od onih koji misle drugačije, oni koji šute i pristaju na sve od onih koji govore, oni koji prihvataju sve što im se servira od onih koji imaju svoj stav, oni koji klimaju glavom od onih koji podižu glavu. Vlast i religija uvijek traže istomisleće podanike, poslušnost je najveća vrlina koja vodi do djelića moći ili do vječne nagrade s one strane života, a pakao je izmišljen za one koji postavljaju nezgodna pitanja, kako je to davno rekao Sveti Augustin. Na gluposti počiva svaka vlast koja drži do sebe, i što je vlast autoritarnija i rigidnija, sve više je na cijeni glupost podanika i mase koja se hrani ćelijama jednog mozga. Masu stvara, oblikuje i proizvodi industrija svijesti u rukama vladara, po principu : što više vjeruješ u sve što ti se ubacuje u glavu i dušu, bolji si vjernik i bolji podanik. A vjerovati se može samo u apsurdno, u nemoguće, u čudo, u laž, jer se u istinu, u očigledno, vjerovati ne može. Niko neće reći da vjeruje u gravitaciju, u to da noć dolazi poslije dana, ili da rijeke teku. Oni koji samo vjeruju, a ne rasuđuju, oni su pogonsko gorivo svakog vladanja nad ljudima. U mašineriju proizvodnje stada uključene su sve poluge društva: politika, mediji, školstvo, vjerske institucije, masovna kultura i kulturni modeli, ideološki sistemi, glorifikacija masovnog sporta, socijalni sistem, patriotski odgoj, a posebno etno-konfesionalni nacionalizam koji je potopio naš nesretni komadić zemaljskog raja. Glupost ne sumnja, ne pita se, ne traži odgovore, za nju je svijet ono što mu je rečeno da jeste. Zbog toga se svaka laž može pretvoriti u granitnu istinu za koju se gine i ubija. Pamet počiva na spremnosti da priznamo sopstveno neznanje i da sumnjamo u ono što znamo, glupost počiva na bespogovornom prihvatanju nametnutih istina, čak i kad su one očigledno pogrešne. „Milenijumima su ljudskim društvenim mrežama kao „vesti“ i „činjenice“ kružile priče o čudesima, anđelima, demonima i vešticama, a smeli izveštači prenosili su uživo zbivanja iz najdubljih jama podzemnog sveta. Nemamo ama baš nikakvih naučnih dokaza da je zmija navela Evu u iskušenje, da duše svih nevernika gore u paklu ni da tvorac svemira ne voli kad se braman oženi nedodirljivom – pa ipak su hiljadama godina milijarde ljudi verovale u te priče. Neke lažne vesti ostaju zauvek“, napisao je Juval Noa Harari.
Pošto je glupost kolektivna, nije čudno što se u istoriji događalo da čitav narod, ili njegov veći dio, poludi, kao u Njemačkoj u doba nacizma ili u malim post-jugoslovenskim banana-državama, što se tumači psihologijom mase koja se gradi na ugroženosti zasebnih ethnosa, strahu od potiranja njihove posebnosti i izgubljenošću pojedinaca u okeanu svjetske globalne civilizacije. Bjekstvo od neizvjesne slobode odvodi mase u močvare gluposti, u kojima nalaze mir, sreću krda i smirenost istovrsnosti i nemijenjanja. Ludi vladari i glupe, poslušne mase stvaraju pakao iz kojeg se teško izlazi.
Ideologije fašizma i komunizma stvorene su na ideji da je kolektiv sve, a pojedinac (sem onog na vrhu) nije ništa. Imaginarna i nedefinisana narodna volja, koja postaje novo božanstvo, novi izvor prava i pravde, odvela je u smrt i pakao milione ljudi, nesvjesnih da umiru kao žrtve obogotvorenog ludila. Taj poslušnički, autoritarni karakter mase, kao najčistiji vid gluposti, postao je u tridesetim godinama prošlog vijeka „ljudska osnova fašizma“, kako je to definisao Erich Fromm. Autoritarna ličnost žudi za potčinjenošću i voli nepromjenljivost, lako prihvata laž i falsifikovanu istoriju, i spremna je, kad se nađe u masi istomišljenika, da gazi sve koji se ne slažu s njom. Duh mase je plemenski, palanački duh, mračni fantom kolektivnog i zaokruženog mišljenja. U „Filosofiji palanke“ Radomir Konstantinović kaže : „ Palanački duh je duh jedno-obraznosti, pre svega, duh gotovog rešenja, obrasca, veoma određene forme…Odreknut od sopstvene volje, stilizovan po obrascu kolektivne volje, palančanin je sklonjen u sigurnost opštega. On ima utisak produženog detinjstva, ili utisak produženog života pod okriljem porodice. Infantilizam je korelativan palanačkom duhu… Umesto : čovjek, to je stil, trebalo bi možda reći : Pleme, to je stil…duh palanke je jedan izrazito plemenski duh“
Glupost, oličena u plemenskom duhu, u strahu je od života i svijeta i u stalnom je bjekstvu od promjena i mišljenja, od svega drugačijeg. Ona podstiče i prihvata falsifikovanje prošlosti, omogućeno mehanizmima kolektivne amnezije, pa pleme ili naciju uzdiže iznad Boga i izmišljenom istorijom opravdava sve što čini. Lažna prošlost ispunjava prazninu egzistencije i odgovara na izazove nesigurne stvarnosti, koja udara na temelje kolektivnog sna. Umjesto istine gradi se mit, umjesto morala laž, umjesto pameti poslušnost. Majstori zaborava konstruišu novo, dirigovano pamćenje, koje ne pati od dosadnih činjenica, etičkih sudova i normi koje važe za cijeli svijet, krojači istorije sijeku, prekrajaju, sastavljaju nespojivo, slikaju neviđeno, nemoguće čine mogućim, nepostojeće stvarnim, mašine za proizvodnju magle ne prestaju da rade, a plemenski duh uranja u tu maglu kao u spasonosni mrak, u kolijevku u kojoj stanuje sigurnost. Glupost ne želi da zna, ona vjeruje i misli da je uvijek u pravu, a proizvođači svijesti je podstiču na to uzdizanjem naroda stepenicu iznad Boga i pravdanjem svega imaginarnom voljom naroda koja je poznata samo njima. U svijetu privida glupost je vladajuća sila, ona je programirana, dobro organizovana, moćna. Glupi lideri uvijek lako nađu masu glupih sljedbenika, koji su međusobno solidarni i misle da sve što postoji – postoji zbog njih i za njih.
Glupost se poklapa s primitivizmom i prostaklukom, ona ima svoj sistem, društvo, državu, svoju kulturu, muziku, književnost, medije, svoje sveštenike i kraljeve. Filip David piše u „Zapisima iz mračnih vremena“: „Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa…Primitivac u politici poštuje i uvažava samo načelo sile, primitivac u društvu ushićava se opštim bezumljem, a intelektualni primitivac, taj contradictio in adjecto, ali itekako postojeći u društvima zarobljenog uma i sužene svesti, kolektivizma i populizma, uništava svako mišljenje, svaki uzlet duha i u prvim je redovima borbe protiv individualizma…Primitivan čovek veruje da je uvek u pravu, ne priznaje drugačije mišljenje, slep je i gluv za sve razloge i činjenice. Nije u stanju da ima vizije budućnosti, a prošlost svodi u nekoliko stereotipa kojima objašnjava ukupnu istoriju čovečanstva. Primitivizam je toliko žilav, jak, dosledan i uporan da se prenosi kao nasledna bolest sa generacije na generaciju. I tamo gde se čini da je iskorenjen, iznenada se javlja, niče iz pepela svoga uništenja. „Čežnja za primitivnošću je bolest kulture“, napisao je Santajana.“
Glupost, plemenska svijest, poslušnički mentalitet – to su konstante vladajuće ideologije u društvu podijeljenom etno-konfesionalnim metrom, to je sistem koji proizvode sve poluge vladanja, načelo koje kreira društvene odnose, to je politička norma, zbog nje se onima koji misle svojom glavom skida glava. Metaforički ili stvarno. Svaki član plemena ubijeđen je da druge stvarnosti i druge istine, sem njegove, nema, on u drugima želi da vidi samo sebe, a obrazovaniji glupaci, pogotovo oni u aparatu vlasti, vrijedno proizvode identitet krda po svojoj slici. Velika mašinerija industrije svijesti uspostavlja nevidljivu kontrolu društvenog ponašanja i nameće modele življenja i kulturne obrasce koji promovišu jednoobrazni duh, potiskujući sve oblike kritičkog mišljenja, otpora vladajućoj svijesti, želju za promjenama, potrebu za znanjem, prekrivajući stvarnost velom mitologije življenja kao slike imaginarnog svijeta bez dimenzija, zatvorenog u sebe i ispunjenog utvarama ideološke magle. Masovni mediji i društvene mreže pretvoreni su u plemenska sijela koja nude privid života, politiku kao televizijsku seriju i život kao jeftini cirkuski spektakl.
U bosanskom tamnom vilajetu plemenski lideri i njihovi pomagači već tri decenije konstruišu duhovnu pustinju, duhovnu Srebrenicu, u međusobnoj suprotstavljenosti, ali i svako unutar svog feuda. Tri jednoumlja ne ostavljaju pojedincu mogućnost sopstvenog stava, njemu se nude samo gotove formule u koje mora da se uklopi, ili da bude izgnanik iz plemena, trećeg nema. On nema izbora čak ni kad glasa na izborima, jer vrzino kolo prizemne, primitivne politike nastavlja da se okreće, the show must go on. U takvom sistemu sveobuhvatne manipulacije i falsifikovanja svih vrijednosti života i svih istina, pojedinac gubi sposobnost da razlikuje istinu od laži, dobro od lošeg. Na taj način, kako je pisao Wright Mills, publika se pretvara u masu, u skup jedinki koje misle jednom glavom i slijede iracionalne porive koji im se nameću, gušeći svaku subjektivnost i svaku kritičku misao i gubeći sposobnost da sude o sopstvenim interesima. Pojedinac se potpuno utapa u kolektivno, prihvatajući sve istine koje mu se serviraju, što ga oslobađa odgovornosti i svakog intelektualnog angažmana. Autoritarna vladavina, kakva cvjeta u Bosni, u sva tri njena „konstitutivna“ dijela, rigidnija je i više isključiva od one u jugoslovensko doba, pogotovo u posljednjoj fazi postojanja te države. Kontrolom nad mišljenjem, koja se ostvaruje djelovanjem političkih organizacija i organa vlasti, medija, škola, kulturnog sistema, religijskih zajednica, sudstva, policije, intelektualnih krugova i različitih vrsta udruženja građana, sistematski se preparira javno mnenje i guše društvena kritika i stvaralačke slobode. Nema više dijaloga, nema individua niti slobodnog mišljenja, duh isključivosti potire razlike i sve ono što dovodi u pitanje nametnutu sliku svijeta i života. A dokaz da se radi o ozbiljnoj prijetnji za opstanak naroda nalazi se u „onim drugima“ – oni kroz čitavu istoriju nama rade o glavi, a danas pogotovo, protiv njih se svi moraju mobilizirati i misliti kao jedan, jer svaki drugačiji glas umanjuje sposobnost kolektiva da se odbrani i sačuva narod od istrebljenja. Zato je u Bosni već odavno uspostavljena matrica : dogovorno svako protiv svakog, kako bi svi ostali vječito na vlasti, i to traje još od rušenja građanskog Ustava RBiH i ustoličenja tzv. nacionalnih stranaka i principa „istinskih predstavnika naroda“. U čemu su Bošnjaci odigrali veoma važnu ulogu, spremno se stavljajući u službu retrogradnih, autoritarnih i neprosvijećenih lidera koji su ih poveli putem za pakao. Ili džehenem, kako vam je draže.

Share Button