Wednesday , 3 March 2021
Blic Vijesti
Home » Pisma iz tamnog vilajeta »    Cvijeće zla u našoj avliji
   Cvijeće zla u našoj avliji

   Cvijeće zla u našoj avliji

Piše: Jusuf Trbić

Cvijeće zla u našoj avliji

 

                                                                     „Idealni subjekt totalitarne države nije

                                                                      uvjereni nacista ili komunista, već svi oni

                                                                      koji ne vide razliku između činjenice i

                                                                      fikcije (ukidanje stvarnosti iskustva) i

                                                                      razliku između tačnog i lažnog (ukidanje normi

                                                                      mišljenja).“

 

                                                                                              Hannah Arendt

 

Ima li fašizma kod nas? Nije lako odgovoriti na to pitanje, jer je termin fašizam tokom vremena izašao na loš glas do te mjere, da je ravan najgoroj uvredi. „U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini taj pojam već se degenerirao u opću uvredu za svaku priliku. Ako vam se netko ne sviđa, možete mirne duše da ga nazovete fašistom – i to se radi svakodnevno. Postajući ispraznom etiketom, taj pojam je devalvirao u tolikoj mjeri da se njegova upotreba gotovo više i ne primjećuje. Ako je sve što nam se ne sviđa ili što pripada drugima fašizam, a ono što je naše i što nam se sviđa antifašizam, onda ništa nije fašizam, tačnije, ništa više nema smisla ni označavati tim imenom“, kaže F.Šarčević. Riječ fašizam danas zvuči kao psovka. Razlog za takvo shvatanje mogao bi biti to što mnogi fašizam vezuju skoro isključivo za grozomorne režime Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije u doba Drugog svjetskog rata, a to je, je li, davno završeno i pokopano, nema ga više, bilo pa prošlo. Možda je ipak važnije nešto drugo. Naime, raspad Jugoslavije doveo je na scenu radikalne nacionalizme, koji su, sami po sebi, slika fašističke svijesti i poretka. Oni su za sobom povukli i vjerske zajednice, u ubitačnoj etno-religijskoj simbiozi, pa su ovdašnja, do juče tolerantna i prilično civilizovana društva, pretvorili u plemena, u narode kao vječita, homogena bića sa milionima glava i samo jednim mozgom. To je bilo pogonsko gorivo za ustoličenje i dugo trajanje malih balkanskih imperijalizama, zasnovanih na fašističkim postavkama, koje kreatori haosa ne žele nipošto nazvati pravim imenom.

Želja da se naprave Velika Srbija i Velika Hrvatska mogla se ostvariti samo cijepanjem tuđih država, prije svega Bosne, a to je već viđena fašistička rabota iz Drugog svjetskog rata. Da bi se to realizovalo, valjalo je izmisliti novu istoriju koja daje opravdanje takvoj ideji, pa se krenulo sa sistematskim osporavanjem antifašizma (jer je on porazio takve ideje, a uz to je gušio nacionalizam svih vrsta) i opravdavanjem onih koji su nekad radili isto što i novi etno-nacionalisti pola vijeka kasnije. Da bi se pred svijetom prikrili uzori koji su inspirisali velikosrpske i velikohrvatske nacionaliste, pojam fašizma je toliko relativizovan, da je postao riječ bez konkretnog sadržaja, on funkcioniše samo kao školska lekcija o Hitlerovom i Musolinijevom projektu koji je poražen i bačen na smetljište istorije. Ta riječ je danas samo uvreda, provokacija, i niko je više ne objašnjava, jer se njeno značenje potpuno izgubilo. Sigurno je samo da niko više neće da bude fašista. Ni najveći nacionalisti, ni ubice u ime vjere ili nacije, ni najgori etnički čistači, ni počinitelji genocida, ni oni koji otvoreno pozivaju na mržnju, progone i zlo prema drugima i drugačijima. Da se danas, kao nekad, djeca igraju fašista i partizana, od igre ne bi bilo ništa – nit bi ko htio da bude fašista, niti partizan.

Kad sam u proljeće 2019. godine na sjednici opštinskog parlamenta u Bijeljini, podsjećajući na godišnjicu rušenja džamija, rekao da su to učinili „Karadžićevi fašisti“, sve se prolomilo od buke i bijesa. Mediji su pjenili, patriotski radnici urlali, prijetnje su stizale sa svih strana. Ja sam, eto, uvrijedio  humanitarne radnike koji su, u ime ideje jedne države za sve Srbe i samo za njih, pobili, protjerali, opljačkali, poslali u koncentracione logore desetine hiljada ljudi i usput izvršili kulturocid i uništili sve vjerske objekte nepoželjnog naroda, realizujući, brutalnim etničkim čišćenjem, najvažniji strateški cilj – razdvajanje naroda. Jer, kako su naveliko objašnjavali ideolozi i sljedbenici velikosrpstva, narodi koji su vijekovima živjeli zajedno sad ne mogu ni jedni pored drugih, jer pripadnici nadmoćne rase ne žele u svojoj državi nikoga ko je drugačiji. Braniocima te ultranacionalističke ideologije i zagovornicima politike isključivosti i netolerancije nije smetala  očigledna sličnost sa ideologijom i programom Hitlerove nacističke partije, čije su osnovne postavke doslovno prepisane u programu četničkog pokreta „Homogena Srbija“, a zatim prenijete, nepromijenjene, u novu ideologiju velikosrpstva, niti veliki, programirani zločin uništenja i eliminisanja čitavih naroda, ni svekoliko propadanje, duhovna bijeda, opšte siromašenje i tmina etno-religijske isključivosti. Njima su se, po starom običaju, pridružili (Tuđmanovi) Hrvati s idejom stvaranja Velike Hrvatske. I jednima i drugima smetali su Bošnjaci (Srbima i Albanci na Kosovu), a recept za njihovo uklanjanje lako je nađen u četničkoj i ustaškoj ideologiji u Drugom svjetskom ratu.

Vjerovanje da različiti narodi ne mogu živjeti na istom prostoru tipično je za fašizam, a u nacističkoj Njemačkoj postalo je dio zvanične državne ideologije nakon ponovnog štampanja (1934. godine) djela skoro zaboravljenog Paula De Lagarda (umro 1891)  koji je predlagao da se Jevreji isele u Palestinu, jer oni s Nijemcima ne mogu živjeti, pošto superiorna rasa ne može živjeti s onima koji su rasno inferiorni. Drugi jedan nacistički ideolog, Alfred Rosenberg (u Nirnbergu osuđen na smrt)  govorio je da su Jevreji „bolesni dio našeg organizma“, i treba ih odstraniti. Skoro u dlaku isto govorili su i predvodnici velikosrpskog pokreta, od Vasilija Krestića, Dragoša Kalajića, Šešelja i Mome Kapora, do  srpskih vladika. U beogradskoj Borbi od 28. jula 1993. Biljana Plavšić je rekla : „Srbi u Bosni su, naročito u graničnim područjima, razvili i izoštrili sposobnost da osete opasnost po naciju i da razviju mehanizam zaštite. U mojoj se porodici oduvek govorilo da su Srbi u Bosni mnogo bolji Srbi od Srba u Srbiji… Ja sam biolog, pa znam: najbolju moć adaptacije i opstanka imaju one vrste koje žive kraj drugih vrsta i koje su njima ugrožene“. Od takvih stavova nije odustala ni nakon rata, pa je za Dnevni telegraf od 3. jula 1997. godine izjavila: „ Muslimani su genetski deformisani materijal koji je priglio Islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentrisan. Postaje sve gori i gori, jednostavno, postaje izražajan i diktira njegov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.“ Na sjednici Skupštine RS 27. marta 1992. godine Radovan Karadžić je izjavio: „Usred Evrope postoje nacionalne zajednice koje ne mogu da žive zajedno. Ne mogu jer ometaju razvoj jedna drugoj. Ima u biljnom svijetu biljaka koje ne mogu da rastu zajedno. Moraju da se odmaknu da bi napredovale…Mogu da kažem da nema ni jednog Srbina koji je odbacio, mogao je privremeno da stavi u stranu, ali iz taktičkih razloga, ali nije odbacio konačni strateški cilj srpskog naroda da živi u jednoj državi, odnosno u jednoj zajedničkoj državi, u jednom savezu država“. Patrijarh Pavle je u pismu lordu Karingtonu (objavljenom na naslovnoj strani lista „Pravoslavlje“ od 1. novembra 1991) rekao: „ Srbi ne mogu više da žive zajedno s Hrvatima…Delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji…“ Za bosanske muslimane je tvrdio da su došli s Turcima i zaposjeli srpsku zemlju, pa im je valja oduzeti u „pravednoj“ borbi. Odvajanje naroda Dobrica Ćosić je nazvao „humanim preselenjem“, što se sasvim poklapa sa prijedlozima iz četničkog programa „Homogena Srbija“, koji predviđaju i precizne brojke Muslimana koje treba eliminisati iz nove srpske države i Srba koji će biti doseljeni na njihovo mjesto. Krajem marta 1992. godine, na Kongresu srpskih intelektualaca u Sarajevu, pročitano je Ćosićevo pismo u kojem je izložen kratak i jasan plan stvaranja Velike Srbije: Srbi se moraju razgraničiti s Muslimanima i Hrvatima i napraviti federaciju srpskih zemalja u koju će ući sve „srpske etničke oblasti“, a oni Srbi koji ostanu izvan takve zajednice, treba da se dosele. Ta „planska razmena stanovništva“ bila bi, po njegovom mišljenju, rješenje svih problema.

Sedmicu dana nakon toga počeo je rat, počeli su zločini.

 

(Nastaviće se)

Share Button