Saturday , 19 June 2021
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Cvijece zla u nasoj avliji (3)
Cvijece zla u nasoj avliji (3)

Cvijece zla u nasoj avliji (3)

Piše: Jusuf Trbić

 

CVIJEĆE ZLA U NAŠOJ AVLIJI (3)

 

Nacionalizam je danas naša sudbina. Bivša Jugoslavija je srušena da bi mali provincijski vladari dobili svoje atare kojima će upravljati bez ograničenja i da bi se, što bi rekao Ivo Andrić, „fukara obogatila“, a opravdanje je bilo da je ta država gušila nacionalizam i potiskivala religiju u privatnu sferu. Dakle, ono što su najveće demokratske vrijednosti u normalnom svijetu, za nove lidere plitkog uma a dubokih džepova bilo je najveći problem. Jugoslovenski kulturni model počivao je na antifašizmu, na ravnopravnosti naroda i građana, na sekularizmu, na zajedništvu, i zato je postao glavni neprijatelj. S te ideološke osnove nije se moglo krenuti u razgradnju postojeće države i raspirivanje nacionalizma. Ali, nije se to moglo otvoreno reći, jer je antifašizam temelj zapadne demokratije, kojoj, kako se tvrdi, želimo i mi da pripadamo. Mešutim, bilo je jasno da je jedini racionalni način ostvarenja imperijalnih velikodržavnih politika Miloševićevog i Tuđmanovog režima nasilje, tačnije: kopiranje fašističke ideologije iz Drugog svjetskog rata, što podrazumijeva uklanjanje nepoželjnih, dakle zločin. Ostalo je samo da se fašizam proglasi antifašizmom ili bar izjednači s njim, i da se krene su svjetliju budućnost.

Da bi se stvorile Velika Srbija i Velika Hrvatska, trebalo je podijeliti Bosnu, a to se nije moglo učiniti bez fizičkog eliminisanja Bošnjaka, koji su, zbog svoje brojnosti, bili glavna smetnja ostvarivanju tih planova, kao i u Drugom svjetskom ratu. Savez novih četnika i ustaša krenuo je da ostvari iste one ciljeve koje su pokušali sprovesti njihovi prethodnici pola vijeka ranije, i to se nije krilo. Prva tačka programa Hitlerove partije (objavljenog 1. aprila 1920)  bila je zahtjev da se ujedine svi Nijemci kako bi se stvorila Velika Njemačka. U listu „Naš put“ objavljen je 30. juna 1941. četnički program pod naslovom „Homogena Srbija“, čija je osnova stvaranje države za sve Srbe, etnički čiste, uz protjerivanje i eliminisanje nepoželjnih, prije svega Muslimana, i razmjenu stanovništva sa Hrvatima. Milošević je zahtijevao ujedinjenje svih „srpskih etničkih prostora“, a Skupština RS-a u Banjoj Luci usvojila je 12. maja 1992. dokument o najvažnijim strateškim ciljevima srpskog naroda.  Prvi i najvažniji cilj bio je državno razgraničenje od druge dvije „nacionalne“ zajednice. Prije toga je usvojen Ustav „nove srpske države“ (objavljen u Službenom glasniku srpskog naroda br. 3 od 16. marta 1992. godine), u čijem se prvom članu konstatuje da je RS država srpskog naroda koja se ( čl.3) nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije. Kako to ostvariti u praksi, kad su na većini teritorija na kojima je proglašena RS Srbi bili u manjini? Jedini način je bio: etničko čišćenje, što je eufemizam za genocid. Kako je u knjizi „Istorija Bosne“ napisao Noel Malcolm, bilo je jasno „da etničko čišćenje nije bilo samo propratna ratna pojava. To je zapravo bio glavni dio čitavog političkog plana koji je trebalo ostvariti ratnim sredstvima, naime stvaranje homogenih srpskih područja koja će se na kraju moći pripojiti drugim srpskim područjima, pa i samoj Srbiji, kako bi se stvorila Velika Srbija“. Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki napisao je u izvještaju iz oktobra 1992. godine da etničko čišćenje nije rezultat rata, već prvenstveno njegov cilj, što je na suđenju u Hagu potvrdio i Robert Donia. A nije teško pogoditi kako se zove ideologija koja političke ciljeve ostvaruje etničkim čišćenjem i genocidom.  Problem je u tome što je genocidom označen samo pokolj civila u Srebrenici, mada je čitav velikosrpski pohod na Bosnu bio genocidan. Srđan Šušnica se zapitao: „Zašto je za međunarodne sudije i mainstream politiku genocid samo ta jedna kampanja ubijanja tokom nekoliko julskih sedmica 1995. godine, dok se genocidom ne kvalifikuje kud i kamo sistematičnija, logistički i politički bolje planirana i izvedena kampanja terora od proljeća 1992. do jeseni 1993. godine, koja je usmrtila više od 15 hiljada i protjerala više od 400 hiljada civila, Bošnjaka i bosanskih Hrvata, na cijelom prostoru pod kontrolom pobunjeničke RS? Između maja i septembra 1992. samo u Prijedoru i tri opštine sanske doline, vlada RS-a je osnovala 15 (većih) koncentracionih logora, utamničila u njima oko 40 hiljada civila, organizovala egzekucije više od 5 hiljada i 6 stotina civila, sakrila leševe žrtava u 146 masovnih grobnica i protjerala polovinu stanovništva, više od 120 hiljada građana. Da li ovo može predstavljati genocid? A to je samo jedan dio velikosrpske oluje genocida, koja je pomela bošnjačko i hrvatsko stanovništvo i uništila njihovu istoriju, tradiciju, religiju i kulturu, izbrisala živote generacija ljudi i njihovo pamćenje i čitavu vjekovnu pluralnost bosanskog bića. Uz vjerske objekte uništene su i najvažnije kulturne institucije. U Sarajevu – Orijentalni institut BiH, Narodnu i univerzitetsku biblioteku i Vijećnicu, i u njima više od 1,5 miliona vrijednih knjiga i 300 unikatnih rukopisa. Bilo je to najveće spaljivanje knjiga u istoriji. Na „očišćenoj“ teritoriji Karadžićeva vlast je srbizirala imena gradova, ulica i ustanova, grbove i zastave, školske udžbenike, promijenila istoriju i stvorila pravoslavnu kvazi-državu samo za jedan narod. Negiranje genocida i slavljenje zločina samo su tačka na taj fašistički projekat.

Američki profesor Gregory Stanton pobrojao je deset faza genocida, kao temeljnog projekta fašizma: klasificiranje, simboliziranje, diskriminacija, dehumanizacija, organiziranje, polariziranje, priprema, progon, istrebljenje i poricanje“. Najprije se izvrši razvrstavanje po etničkoj ili vjerkoj osnovi na „nas“ i „njih“, potom se neprijatelji imenuju i daju im se specifična obilježja (žuta zvijezda Jevrejima u Njemačkoj, bijele trake na rukavima Bošnjaka u Prijedoru), slijedi sveobuhvatna diskriminacija nepoželjnih, koja vodi ka dehumanizaciji. Počinje se negirati ljudskost druge grupe, njihova etnička ili religijska pripadnost poredi se s bolešću, izmišljaju se njihovi zločini koji ih pretvaraju u legitimnu metu. Žrtva se pretvara u zločinca. Dehumanizacijom se eliminiše normalna ljudska odbojnost prema ubijanju. Svaki genocid je organizovan, najčešće kao državni projekat, a da bi se to prikrilo, angažuju se formalno posebne jedinice nazvane paravojnim ( Einsatzgruppen u Njemačkoj, Arkanova garda, Crvene beretke, četnici i drugi u Bosni), koje su služile kao opravdanje. Sljedeća faza je polariziranje – označava se nepoželjna grupa i kažnjavaju pripadnici vlastitog naroda koji se ne slažu s takvom politikom. Žrtve se zatim odvajaju na osnovu etničke ili vjerske pripadnosi i počinje teror – stvaranje nepodnošljivih uslova za život, ubijanje, slanje na prisilni rad i u koncentracione logore, pljačke imovine, silovanja, ponižavanja itd. Slijedi progon, a zatim konačno istrebljenje žrtava, koje su, nakon masovne propagande, pretvorene u objekte mržnje, bez ikakvih ljudskih svojstava. Nakon svega, dolazi poricanje, kao posljednja, deseta faza fašističkog projekta genocida. „Poricanje je jedan od najpouzdanijih znakova želje da se u nekom povoljnom trenutku u budućnosti genocid nastavi. Počinitelji prekopavaju i skrivaju masovne grobnice, pale tijela, zataškavaju dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni poriču sva zlodjela koja su počinili i često žrtvama pripisuju krivnju za ono što se dogodilo. Oni opstruiraju istrage o zlodjelima i ostaju u vlasti, sve dok ih se nasilno ne ukloni s moći ili dok ne umru“, kaže  Marijan Oršolić. Vjerujem da sve ove faze genocida nije teško prepoznati na primjeru Bosne.

Slično je i sa 12 načina negiranja genocida, koje je klasifikovao Israel Charny, osnivač i direktor Instituta holokausta u Jerusalemu. Klasična strategija je umanjivanje broja žrtava, kao u slučaju Srebrenice ( „samo“ 2 hiljade). Tvrdnje o genocidu se odbacuju kao plod zavjere protiv čitavog naroda, a oni koji govore o tome moralno se i politički diskvalifikuju. Uz to, uvijek se nalaze neki ljudi iz inostranstva koji, iz ovih ili onih razloga, podržavaju navode počinitelja zločina. Treći način je tvrdnja da nije bilo namjernog ubijanja, već je to rezultat nesretnih okolnosti, napada žrtava, borbe itd. Žrtve se obavezno dehumanizuju i svode na nivo nižih bića, a uz to se zločin racionalizuje kao rezultat vječitog međuplemenskog sukoba i osvete za navodne nekadašnje zločine „druge“ strane. Uz to ide i svaljivanje krivice na pojedince i manje grupe, čime se skida odgovornost sa vlasti. Počinitelji uvijek govore da rasprava o zločinu ometa mirovni proces i pomirenje, kao i ekonomski oporavak, kako bi u miru nastavili s onim što su započeli. Jedan od načina su i tvrdnje kako su žrtve bile dobro tretirane, pa nema razloga za optužbe. Marijan Oršolić je zapisao: „Počinitelji genocida nastoje dokazati kako su žrtve bile pravedno zatvorene u zatvoreničke kampove/logore, da su bile dobrto tretirane u istima (vidi nedavne izjave Ivice Dačića o konc-logorima u BiH kao kampovima otvorenog tipa iz kojih se moglo slobodno izlaziti i u njih vraćati, kao da se radilo o pučkim kuhinjama ili prenoćištima za beskućnike). Pri tome se radi o kampovima pod kontrolom državnih vlasti. Cilj je rasteretiti vojni i politički vrh jednog naroda od optužbi za genocid i premjestiti krivnju na pojedince željne osvete koji su navodno spontano organizirali pritvore za žrtve.“ Počinitelji tvrde da se taj zločin ne uklapa u definiciju genocida, jer nije uništena čitava grupa kao u slučaju holokausta. Ali, Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocidu UN-a iz 1948. godine jasno navodi da je za genocid dovoljna namjera da se eliminiše cijela grupa ili jedan njen dio, a ne procenat ubijenih. Često se miješaju termini etničkog čišćenja i genocida, a razlika je samo u tome što se u slučaju etničkog čišćenja žrtve planski eliminišu najviše progonom (ali i ubijanjem), a za genocid je tipično istrebljenje. Ali, ova dva zločina su toliko pomiješana, kao u slučaju BiH, da ih je teško razlikovati. Sljedeći način su tvrdnje da zločin nije bio planiran, već je to bila pravedna osveta za ono što su prije toga (čak i vijekovima prije toga) učinile žrtve (ili njihovi preci). Na kraju, tu su obavezni pozivi na mir i pomirenje, a to kvare oni koji govore o genocidu. Zaboravlja se pri tome da su mir i pomirenje jedno, a pravda nešto drugo. Pravda je uslov pomirenja, a ako zločinci ostanu nekažnjeni, to je samo ohrabrenje njima i njhivoim sljedbenicima da sve to učine ponovo.

(Nastaviće se)

Share Button