Wednesday , 3 March 2021
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Cvijeće zla u našoj avliji(4)
Cvijeće zla u našoj avliji(4)

Cvijeće zla u našoj avliji(4)

Piše: Jusuf Trbić

 

Cijeće zla u našoj avliji (4)

 

 

Kako smo rekli, za genocid je posebno važna konkretna namjera, ali i ideologija koja vodi ka državi samo za jedan narod. Ta ideologija je stvarala uslove da što veći broj ljudi prihvati opravdanost zločina i da učestvuje u njemu, i to se radilo sistematski, kao državni program, od čuvenog Memoranduma SANU iz 1986. godine do danas. Najprije je uslijedila sveobuhvatna dehumanizacija Muslimana, kao niže rase, ostataka turskog doba, izdajica, sljedbenika bolesne religije, genetski inferiornih ljudi, kao ne-naroda koji je prijetnja Evropi, u čemu je važnu ulogu odigrala Srpska pravoslavna crkva. Muslimani su depersonalizovani, predstavljeni kao bezlični dijelovi nepoželjnog kolektiva, što je bilo identično odnosima prema Jevrejima u Trećem Reichu, kako bi bilo opravdano njihovo ubijanje i progon. Dodatak je bio da se time Evropa navodno brani od najezde muslimana, kao u davno prošlo tursko doba. Pri tome je srpski narod predstavljen kao vječita žrtva, a budući zločini kao opravdana istorijska osveta i sprečavanje budućih srpskih patnji. „Proces pretvaranja Muslimana u žrtve pokrenut je mnogo prije nego što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost i tragovi mu se mogu pratiti najmanje do antiislamske kampanje u Srbiji u osamdesetim godinama. Antiislamska retorika na pravi način oslikava plan akcija. Sam Karadžić iznio je otvoreno – prije nego što je Bosna i Hercegovina održala svoj referendum o nezavisnosti, da je njegov cilj uspostavljanje Velike Srbije“, kaže Norman Cigar u knjizi „Genocid u Bosni-Politika etničkog čišćenja“. A da se radilo o fašističkom programu, svjedoči i činjenica da je etničko čišćenje vršeno i u dijelovima Srbije, gdje za to nije bilo nikakve objektivne potrebe – u Vojvodini i Sandžaku.

Etničko čišćenje je imalo jasan karakter državnog programa, veoma brižljivo pripremljenog i sprovođenog, sa centralizovanom komandom, organizovanom logistikom i sistemom koncentracionih logora u BiH i Hrvatskoj koji su bili pod ingerencijom Srbije. Svuda na teritoriji pod kontrolom Karadžićevih Srba etničko čišćenje je sprovođeno na isti način: stvaranjem nemogućih uslova za život ne-Srba, počev od ukidanja njihovih osnovnih prava, poput nacističkih anti-rasnih zakona. Ti su zakoni u Hitlerovoj Njemačkoj donijeti 1935. godine i nalagali su prisilno otpuštanje Jevreja s posla, oduzimanje imovine, zabranu jevrejsko-njemačkih brakova itd. Kad su na suđenju u Hagu pitali Radoslava Brđanina, vođu krajiških Srba koji su počinili nezpamćene zločine, da li se kaje, on je, kao i većina drugih zločinaca, rekao da se ne kaje, jer bi to značilo da je učinio nešto pogrešno. Gojko Berić je napisao u Oslobođenju: „Čuvena je Brđaninova misao da svu djecu iz miješanih brakova treba pobacati u Vrbas, pa koja isplivaju – biće Srbi“. A po njegovom nalogu su, pored ostalog, u Čelincu, nadomak Banje Luke, donijeti propisi o ponašanju Muslimana (23. jula 1992), među njima i: zabrana prodaje imovine bez specijalne dozvole, zabrana kretanja od 16 do 6 sati, zabrana zadržavanja na ulicama, u restoranima ili na drugim javnim mjestima, zabrana kupanja u rijekama, odlaska u lov i ribolov, putovanja u druge gradove, vožnja motornih vozila; nije im dozvoljeno zadržavanje u grupama većim od tri čovjeka, nije dozvoljeno bez odobrenja kontaktirati s rođacima koji nisu građani Čelinca, nije im dozvoljen kontakt s njihovim susjedima ili napuštanje stana, sem ako su pozvani na rad, koji je za njih obavezan. Po nalogu Kriznog štaba opštine Prijedor i Radoslava Brđanina sve nesrpske kuće morale su biti označene bijelim čaršafima, a ne-Srbi bijelom trakom na ruci. Od početka agresije krenuli su strašni zločini, pa je samo u jednom danu, 20. jula 1992. godine, ubijeno 1.800 civila. Do kraja rata Prijedor je, nakon Srebrenice, postao mjesto najmasovnijih zločina i najstrašnijih koncentracionih logora, a fašizam je ostao njegovo trajno obilježje. Kako je zabilježila novinarka Gordana Katana u Oslobođenju, kad su u julu 2014. sahranjivani posmrtni ostaci iz najveće masovne grobnice Tomašica, to ne samo što su potpuno ignorisali političari na vlasti i u opoziciji, već i mediji, nevladine organizacije, građani. I ne samo to. „Na dan kad je kolona vozila s tabutima žrtava iz Identifikacionog centra Šejkovača na putu za Kozarac prolazila kroz Prijedor, ispred gradskog hotela treštala je muzika. Svi su znali u koliko će sati i kojim pravcem kolona proći. I nije im ni na pamet palo da na nekoliko minuta utihnu muziku i makar na taj način pokažu pijetet prema svojim nevinim, mrtvim sugrađanima.“ Tako ili slično bilo je i u svim drugim opštinama. U Bijeljini su odlukom Ratnog predsjedništva (br.01-012-4/sj-63 od 30. avgusta 1992) pozvani svi Bošnjaci koji su trenutno van opštine ( dakle i na radu u inostranstvu) da se jave u srpsku vojsku, a ako se ne jave, njihove porodice će biti protjerane, a imovina oduzeta. To se odnosilo i na one koji su bili u Bijeljini, a nisu htjeli u vojsku.  Ali, ni odazivanje na mobilizaciju nije moglo spasiti Bošnjake – ogromna većina njih bila je, nakon izvjesnog vremena, vezana žicom i protjerana, kao i njihove porodice. Dodajmo tome i da mediji u RS i širom BiH, uz časne izuzetke, kao po komandi, nikad nisu željeli ništa objaviti o „našim“ zločinima“, čak i kad se radilo o djeci. Ima li očitijeg primjera fašističke svijesti u mirnodopskim uslovima? A kad je to u pitanju, nije mnogo drugačija situacija ni na druge  dvije strane.

Pored masovnog istjerivanja  Bošnjaka s posla, arsenal velikosrpskih rasističkih mjera obuhvatao je i odvođenje u koncentracione logore i na prisilni rad, planska silovanja, pljačke, otimanje kuća i druge imovine, masovna ubijanja, pogotovo viđenijih građana i intelektualaca, ponižavanje, rušenje bogomolja, brisanje tragova postojanja i identiteta zajednice i tako dalje, i sve je to pratila rafalna paljba nezapamćenih laži: nisu žrtve Muslimani, već Srbi, koji nikoga ne progone i ne ubijaju, nema logora, Sarajevo nije u opsadi već Muslimani iz grada napadaju Srbe na brdima, nema govora o genocidu u Srebrenici, Muslimani dobrovoljno odlaze iz svojih kuća i ubijaju sebe i svoje porodice da bi napakostili Srbima… Čuli smo takva svjedočenja čak i u Hagu. Sve je to bilo dio iste strategije: stalnim laganjem odvratiti pažnju međinarodne zajednice i ujediniti čitav narod u zlu, učiniti saučesnicima sve Srbe i podijeliti eventualnu krivicu na sve njih, što bi značilo da na kraju niko neće biti kriv, jer sve je  bila volja naroda. Namjera je bila da se počine takva zlodjela, da to natjera drugu stranu na isto takvo ponašanje, što bi dovelo do konačnog razdvajanja naroda. Bjesomučnom indoktrinacijom i propagandom, a još više masovnim zločinima u ime srpstva, uspješno je ostvaren projekat homogenizacije srpskog naroda, dotle da je ogroman dio tog naroda u RS- i Srbiji podržavao politiku genocida. Vlast u RS-u je na sve načine nastojala da što veći broj Srba iz drugih dijelova BiH dovede u svoj atar, pozivima, obećanjima, prijetnjama ili silom, da bi mogla tvrditi kako i druga strana čini isto što i oni. Na kraju je ostvaren cilj velikosrpske politike: u Bosni je stvoreno područje etnički skoro potpuno čisto, koje će se, u drugim okolnostima, slobodnom voljom priključiti Srbiji. Namjera Karadžićevog režima bila je potpuno uklanjanje nepoželjnih, ali je to svedeno na nešto manju mjeru, zbog straha od reakcija međunarodne zajednice. U Banjoj Luci je na početku rata Krizni štab donio odluku da u tom gradu može ostati samo hiljadu Muslimana, svi ostali (od preko 28 hiljada) treba da idu. U Bijeljini je donijeta slična odluka – da može osati do 5 posto Bošnjaka, mada su  neki funkcioneri tvrdili da je to mnogo i da taj procenat treba svesti na 3 posto.

Rat protiv Bosne ponovo je vratio slike za koje se činilo da više nisu moguće, bar u Evropi: odvođenja civila iz njihovih kuća, ubijanja bespomoćnih, klanje i spaljivanje živih ljudi, masovna, planska silovanja, prisilni rad, koncentracioni logori smrti, pljačke i ponižavanja, opsada Sarajeva, zatiranje identiteta, kulture i prošlosti nepoželjnih, rušenje svih vjerskih objekata, (presuđeni) genocid u Srebrenici…Biljana Plavšič je u svom priznanju na sudu u Hagu poimenično pobrojala 391 srpski koncentracioni logor u BiH, brojna ubijanja, uništavanje vjerskih objekata, u cilju trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva, ali i odlučujuću ulogu Srbije i režima Slobodana Miloševića, od kojeg su naređenja stizala „na dnevnoj bazi“ i morala su se bespogovorno izvršavati. Time je definitivno oborena teza o građanskom ratu u BiH. Arhiva Haškog suda sadrži nepreglednu masu dokaza o paklu fašizma usred Evrope na kraju dvadesetog vijeka, dostupni su i dokazi koje posjeduju domaći sudovi, kamere svjetskih televizija, pisci i reporteri ostavili su bezbroj snimaka i tekstova o tome, u svjetsku memoriju neizbrisivo je urezano sjećanje na pakao fašizma na ovom dijelu Balkana u osvit novog milenija, zabilježena su mnogobrojna svjedočenja žrtava i donijete presude ratnim zločincima, a suđenja za ratne zločine još traju, i, po svemu tome,  rat protiv Bosne je, kako kažu, najdokumentovaniji rat u čitavoj istoriji. Ali, ništa od svega toga nije promijenilo temeljne odrednice zvanične politike Srbije i RS-a, kao ni preovlađujuće mišljenje naroda. Tome je umnogome pomogao i zakašnjeli, ali vrlo efikasni novi rat protiv antifašizma, koji daje opravdanje onome što su četnici i ustaše radili u Drugom svjetskom ratu, jer to onda amnestira i njihove sljedbenike iz rata protiv Bosne. Ako nisu krivi Draža i Pavelić, nisu ni Karadžić i Boban. Ako nije kriv Milan Nedić, nije ni Milošević. Novim zakonima četnici su zvanično prekomandovani u antifašiste i kao takvi su pobjedonosno ujahali u školske udžbenike, u medije, u političke programe, u javnu ikonografiju i kolektivnu memoriju.  Sudski su rehabilitovani Draža Mihajlović i njegov pokret, a antifašisti su postali periferna, usputna istorijska činjenica koja se, doduše, ne može sasvim izbrisati, ali se može gurati u tamu zaborava. Borba protiv antifašizma u Hrvatskoj dobija nove zamahe rušenjem spomenika, brisanjem imena partizanskih boraca iz naziva ulica i ustanova i veličanjem ustaštva. A Bošnjaci, kao najveće žrtve fašizma u dva istorijska razdoblja, ne žele da zaostanu, pa i oni iz mraka zaborava izvlače razne busuladžiće i njima slične i pljuju po antifašizmu koji im je obezbijedio opstanak i dao im šansu da vrate Bosnu kakva je nekad bila. Nacionalisti su, izgleda, svuda isti, zato se i u Bosni tako lako dogovaraju.

 

(Nastaviće se)

Share Button