Wednesday , 14 April 2021
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Cvijeće zla u našoj avliji (8)

Cvijeće zla u našoj avliji (8)

Piše : Jusuf Trbić

Cvijeće zla u našoj avliji (8)

Na početku ovog teksta konstatovali smo da je riječ fašizam danas skoro izgubila značenje, pa zvuči kao uvreda koju ne treba ni objašnjavati. Ali, kako smo vidjeli, opasnost od fašizacije društva više je nego očigledna. Fašizam više nije ono što je bio, marš militanata ispražnjenih mozgova, o kojem sanja svaka jednosmjerna pamet. Fašizam je stanje svijesti, ideologija, opredjeljenje koje zahtijeva i dobija masovni pristanak, to je doktrina utemeljena u funkcionisanju zvaničnih institucija, u knjigama, u školama, u učenim raspravama, u glavama ljudi opijenih zovom plemenskih truba. . „Nemački eksperti, s višenacionalnom kolaborantskom mrežom, preveli su ideju homogeniteta na jezik gase komore. Ne bi bili u stanju da počine sav taj užas da nisu od strane nekih smućenih pisaca bili uvereni da je nacionalna država nekakva božanska pojava“, napisao je Gyorgy Konrad. Fašizam je podmukla bolest koja se uvukla u sve pore društva i na nju se, nažalost, sve više navikavamo. To znači da ono što je do juče bilo nenormalno i nezamislivo, sve više dobija oreol normalnosti, pa se zato i optužbe za fašizam doživljavaju kao pretjerivanje i vrijeđanje. A tome su najviše doprinijeli oni koji bi tu pojavu morali poznavati i razumjeti više od drugih – intelektualci, političari, medijski radnici, oni koji pate i bježe iz Bosne zbog opšte bijede koju nam nameće fašizacija društva.
Kao primjer može poslužiti i odnos prema ateistima. Čvrsta sprega nacionalizma i religije donijela je teror površnog religijskog mišljenja, koji politici savršeno odgovara, jer insistira na poslušnim pojedincima koji ne razmišljaju. Da bi obezbijedili sebi mjesto na boljem dijelu neba, vjernici moraju biti poslušni i ponizni, i to je dovoljno. Da bi obezbijedili sebi radno mjesto, diplomu, uspjeh u društvu, sigurnost, podanici nacionalističkih politika moraju biti isti takvi. Zato je politika postala nosilac religijskog, čak mnogo više od vjerskih zajednica. Mržnja prema ateistima, daleko rigidnija nego odbojnost ateista prema vjernicima u socijalističko doba, toliko je uznapredovala, da se danas malo ko usudi javno reći da nije vjernik, i ta mržnja je jedan od pokazatelja napredovanja fašističke svijesti kod nas. Na meti je sekularizam, koji se često izjednačava s ateizmom, mada su to dva sasvim različita pojma. Ateizam je stav prema vjeri, nevjerovanje u Boga ili religiju, a sekularizam društveni sistem koji garantuje pravo svakog građanina da bude vjernik, da vjeruje u šta hoće ili da ne vjeruje ni u šta, i da zbog toga ne smije biti diskriminisan. Činjenica da su ateisti izgradili Jugoslaviju, a vjernici je srušili, da je u doba komunizma izgrađeno više crkava i džamija nego ikad u istoriji ili da ateisti nigdje u svijetu nisu minirali bogomolje i skrnavili groblja, što se za vjernike ne može reći, ne zanima nikoga.
Današnji neslućeni razvoj nauke učinio je da se broj vjernika smanjuje širom svijeta, a pogotovo u Evropi. Kako je u tekstu u Oslobođenju naveo Boško Jakšić, u EU je procenat nevjernika i agnostika oko 25 posto, u Češkoj i Estoniji je taj procenat skoro 60 posto, u Francuskoj 21 posto, u Turskoj je broj ateista u posljednjoj deceniji utrostručen, u SDA- u ih je 25 posto, a Island je postao zvanično prva ateistička država u svijetu. Jedno veliko istraživanje na svjetskom nivou pokazalo je da čak 49 posto ispitanika smatra da religija donosi više štete nego koristi. Kod nas se dogodio obrnuti proces: dok je bilo korisno navijati za ateizam, u većini su bili ateisti, kad je došlo doba povratka religija, pa je postalo korisno biti religiozan, odjednom su skoro svi pohrlili u crkve i džamije. Ali, neka istraživanja na terenu pokazuju da je broj ateista mnogo veći od zvaničnih podataka, u Bosni čak 21 posto, u Srbiji 17, a u Sloveniji 25 posto, samo što to (uglavnom) ne smiju javno da kažu. U pomenutom tekstu Jakšić piše o jednom događaju koji savršeno ilustruje naš domaći fašizam: „U Bratuncu, kod Rajske plaže na Drini, u januaru se organizuju bogojavljenska plivanja, ali retkima je poznato da se tamošnje Udruženje verskih građana “Časni krst” inkvizitorski bori za čistotu krvi Republike Srpske. Udruženje je 20. septembra, pozivajući se na član 127/18 Javnog zakona RS-a donelo odluku o ZABRANI PRILASKA SVETOJ ZEMLJI REPUBLICI SRPSKOJ SVIM NEVERNICIMA! “U poslednje dve i po decenije ova zemlja se junački borila za svoj status i kredibilitet, i uz BOŽIJU VOLJU je to postala. Prema rečima apostola Pavla, ‘čojstvo i junaštvo Srbina mora da se čuva jedino verom u pravoslavlje’ te se iz tog razloga svim nekrštenim i ateistima ZABRANJUJE prilazak našoj zemlji radi očuvanja mira i stabilnosti iste.” Slične proglase i zahtjeve čuli smo sa sve tri strane tamnog bosanskog vilajeta, i ma koliko se to činilo benignim, to na svoj način potvrđuje mišljenje dobrog dijela našeg troglavog društvenog bića. A kao što je već rečeno, fašizam nije prevashodno pitanje kvantiteta, već kvaliteta. Ni njemački nacizam nije iznikao iz masovnog pokreta, već iz glave jednog čovjeka i težnji frustriranih grupa iz minhenskih pivnica, da bi na kraju zadeverao čitav svijet.
Bosanski slučaj daje mnogo razloga za brigu, jer je devastacija društva dostigla takav stepen da se to teško može ikad popraviti. Mnogi ljudi, pogotovo mladi, ne vide perspektivu ovdje i odlaze, odlaze čitave porodice, a najnovije projekcije kažu da će BiH do 2070. godine imati manje od 1,5 miliona stanovnika, i to će biti uglavnom stariji ljudi.
Više od tri decenije traje indoktrinacija građana, generacije djece su završile škole u kojima vlada fašističko mišljenje, mladi se vakcinišu nacionalizmom, vjerskom isključivošču, lažnim patriotizmom, mitologizovanom istorijom, mržnjom prema drugima i danas su mnogo više radikalizovani nego njihovi očevi. „Neznanje je moć“, rekao bi Orwel. Škole odgajaju dobre Srbe, dobre Bošnjake i dobre Hrvate, a ne obrazovane ljude, otvorene prema svijetu, i uče ih vrijednostima koje je novo doba davno zaboravilo. Istraživanja su pokazala da je svaki drugi učenik funkcionalno nepismen, a da su nam fakulteti daleko ispod nivoa afričkih. Pa ipak, studenti se iskazuju na drugi način: u Sarajevu zahtjevima da budu oslobođeni nastave i polaganja ispita u vrijeme džume, a na Palama protestima zbog namjere da se skine spomen-ploča s imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića, tog oličenja fašizma, ispred ulaza u njihov studentski dom.
Moglo bi se reći, kao nekad: društvo koje ima takve mlade ljude ne treba da se brine za svoju budućnost.
Jer, kako sad stvari stoje, budućnosti neće biti.

Share Button