Wednesday , 14 April 2021
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »   Dobrovoljni robovi (3)
  Dobrovoljni robovi (3)

  Dobrovoljni robovi (3)

Piše: Jusuf Trbić

 

Dok se pandemija strašnog virusa zahuktavala, vlast u Bosni je pokazala svoje pravo lice – mjesecima nije činila ništa da nabavi spasonosne vakcine, osuđujući na taj način hiljade svojih građana na smrt u mukama. Nije primijećeno da je iko zbog toga snosio posljedice, da je dao ostavku ili se makar javno zastidio. Niti su se građani igdje pobunili protiv toga. To je još jednom potvrdilo da nema odbrane od projektovanog haosa koji se, s prvim „demokratskim“ izborima, sručio na naše glave.  Taj haos, brižljivo oblikovan i njegovan, donio je rušenje tradicionalnog i svakog drugog morala, pa nema više časti, poštenja, povjerenja među ljudima, nema više stida i moralnih normi koji određuju svako normalno društvo. „Civilizovano društvo počiva na osećaju stida, možda i više nego što počiva na zakonima. Kada stida nema, nema ni jasne granice između dobra i zla. Bez stida nema ni osećaja krivice, ni kajanja, ni časti. Ako su građani imuni na stid, zakoni ne mogu urediti društvo niti ga mogu civilizovati“,  beogradski pisac Nebojša Katić. Gore od toga je samo ako su stida lišeni i građani i oni koji njima vladaju i donose zakone, što je na ovom dijelu Balkana odavno sasvim uobičajeno.

U Bijeljinu, grad u sjeveroistočnoj Bosni, na granici sa Srbijom, ušla je u zoru 1.aprila 1992. godine specijalna policijska jedinica iz Srbije, pod vođstvom poznatog kriminalca Željka Ražnjatovića Arkana, i počinila masovne zločine nad civilima. Ubijani su bespomoćni ljudi, žene i djeca u njihovim kućama ili su odvođeni u nepoznato, da bi njihovi posmrtni ostaci bili otkrivani godinama nakon završetka rata. Bili su to zločini kakvi u ovom kraju nisu zabilježeni nikada u istoriji. Samo deset dana kasnije, dok su zločini još trajali,  gradska vlast je promijenila nazive ulica – izbačeni su skoro svi antifašisti, a ulice su dobili četnički zločinci, uključujući i Dražu Mihajlovića, čijim je imenom nazvan jedan od najvećih gradskih trgova. A najduža ulica u gradu dobila je ime Srpske dobrovoljačke garde – Arkanove garde, i to ime nosi i čevrt vijeka nakon završetka rata. Da bi se donijela zvanična odluka o novim nazivima ulica bili su potrebni mjeseci pripreme, istraživanja, konsultacija, što znači da je bijeljinska vlast davno prije tog datuma znala šta će se dogoditi. I učinila je sve da dodatno povrijedi nevine žrtve. Takav primjer besramnosti i ruganja žrtvama bestijalnih ubistava teško da se može naći igdje u svijetu. U Bijeljini se niko nikad nije zastidio zbog toga, naprotiv.

A uz političku, postala je svakodnevna i najobičnija, vulgarna pornografija u svakodnevnom ponašanju u javnoj sferi, mediji i javni prostor zatrpani su primitivizmom svake vrste, od prostačke turbo-folk muzike ili poplave neukusnih komentara na društvenim mrežama do besmislenih svađa političara, ruganja zakonima i pravilima, bahatosti i prostakluka svake vrste. Laž i korupcija postali su svakodnevica, uzori mladima su danas kriminalizovani političari, dileri droge, lažovi velikog kalibra, prevaranti i lopovi, polupismeni moćnici s kupljenim akademskim titulama, polugole pjevaljke, prostitutke i ratni zločinci. Škole služe za ideološko prepariranje mladih i njihovo pretvaranje u poslušnike režima, kojima je jedini cilj pretrčati na brzinu stazu koja vodi do državnog posla, neodgovornosti i bogaćenja. Porodice više nisu mjesta na kojima se stvaraju pristojni, časni ljudi koji cijene rad, znanje i sposobnost. Vjerske zajednice su postale političke organizacije i ugradile su svoj autoritet u trošnu strukturu sistema koji se urušava, u taj zavičaj pravne anarhije, etablirane neodgovornosti, moralne entropije i nacionalističke banalnosti. Kič je postao dominantni model mišljenja, jer počiva na pasivnosti, lažnoj, uljepšanoj stvarnosti i horskom mišljenju. Kič je bjekstvo od istine, to je ideologija neobrazovanih i poslušnih, koji se boje svake promjene, što je ljudska osnova duhovne palanke. Prepoznajemo ga u umjetnosti, u književnosti, i estradnom miljeu, ali i u površnim religijskim istinama, u politici, medijima, svakodnevnom ponašanju. Kič je u službi kolektiviteta, za razliku od stvaralaštva koje je uvijek individualni čin, on se uvijek obraća pasivnom subjektu i najnižim kulturnim standardima i ne poznaje kritičko mišljenje. Kič-čovjek je, kako je govorio Hermann Broch, čovjek potrošnje i prihvatanja gotovih istina, za njega je svijet slika koju stvaraju politika i mediji, njega formira vladajuća industrija duha u službi održavanja društva kao slike ljudskog stada. Kič je temelj i duša nacionalizma, koji  je postao temelj kolektivne svijesti građana. Novokomponova prošlost postala je naša sadašnjost, a primitivizam naša zastava. Selo je svoj mentalitet nametnulo gradu, livada je pobijedila asfalt. Odlike ponašanja najnemoralnijih, najnepismenijih i najprostijih postale su novi kulturni model koji grade i propagiraju gospodari naše zajedničke zgrade koju još nazivaju državom. A u toj zgradi su još davno podrum i najviši spratovi zamijenili  mjesta.

Političke elite ustoličile su tri monolitna ideološka tora koji dijele Bosnu i razaraju je složno, sinhronizovano, ortački. Bošnjački nacionalisti, zaklinjući se u državu, brižno paze da se takva podjela održi (znajući da ona znači propast i države i Bošnjaka), pa su od završetka rata čuvali postojanje entiteta sa srpskim imenom, odbijajući svaku mogućnost njegovog ukidanja zbog ratnih zločina i genocida kojima je stvoren, jer to i njima omogućava udobnu, dugotrajnu vladavinu u svojoj avliji, ma kolika bila. Oni uporno guraju svoj projekat islamiziranja Bošnjaka, da bi njima lakše vladali, gubeći namjerno iz vida jasne znake da bi mnogi u Evropi rado vidjeli novi vjerski rat, kojim bi bosanski muslimani konačno bili eliminisani iz ovog dijela hrišćanskog svijeta kojem ne pripadaju (kao što ne pripada ni Turska, kako je govorio bivši francuski predsjednik Valery Giscard d*Estaing). Gurajući vjeru u javni prostor i izjednačavajući Bošnjake s muslimanskim vjernicima oni uporno dokazuju ključnu tezu velikosrpske ideologije da su Bošnjaci samo vjerska skupina, a ne narod. A njihovo vjerno stado na sve to samo šuti i maše ušima. Sluđeni podanici tri plemenska geta uporno, mazohistički biraju jedne  iste vladare koji im se rugaju i kradu im živote iz dana u dan, i ne krijući to. Neko je rekao da narod zaslužuje vlast kakvu ima, ali, da li su svi isti? Kažu da je u nacističkoj Njemačkoj, u doba Hitlerove vladavine, bilo 25 posto ubijeđenih nacista, 25 posto protivnika režima i 50 posto onih koji su šutjeli, okretali glavu i pristajali na sve. Ta šutljiva većina omogućila je rat, teror, logore, holokaust. Ako je i u Bosni slična situacija, gdje je manjina koja zna i razumije, ima li je uopšte, zašto se bar ona ne buni?

 

(Nastaviće se)

 

Share Button